Translate

četvrtak, 20. prosinca 2012.

Zoran Mitić

Moćan muškarac, br. 3
·
Moć je blještava svetlost u sred dana. Ja moćnik, san je mnogih muškarca, čežnja mnogih žena.U potrošačkom društvu posednička moć je vrh piramide uspešnosti. U svetu prifita, kroz hijerarhisku strukturu organizacije raznovrsnih sistema,  ostvaruje se hijerarhijska moć.  U svetu politike i društvenih odnosa dominira moć funkcije. U odnosu na psihofizičke sposobnosti pojedica pokazuje se moć ličnosti.
Moćan  muškarac je onaj koji poseduje bogatstvo-kapital, ili je na  položaju u nekom sistemu, ili obavlja duštvenu ili  političku funkciju, ili ga sposobnosti čine moćnim.
Izvorni moćnik je priča za sebe. Moć nije osećanje, nije ni dominatna želja, moć je posvećenost cilju. Misaono i osećajno moć je isključiva: hoću, i po cenu života! Moć ne trpi misaonu kolebljivost, ni osećajnu slabost. Sve što stoji na put je poredmet osvajanja ili uništenja. Divljenje i ljubav drugih, strah i pokornost, suze i krv su samo dokaz moći. Moćnik ne voli nikog i ništa kao sto voli moć. Moć je jedina vrednost, nezamenljiva,  nikim i ničim.
Kao što svetlost privlači leptire, tako i moć privlaći žene. Muškarac male moći, nekakve moći, značajne moći ili izuzetne moći, ima tek jednu ili mnogo leptirica oko sebe i pod sebe. Njegov fizički izgled nije važan, on je po sebi lep. On ne mora da ogovori na pitanje: da li me voliš? Njegova pažnja, prisutnost, poklon, prihvatanje poljupca ili nagog ženskog tela su rečiti dokazi ljubavi. Zašto je to tako? Zbog moći moćnika da ženi promeni realnost svakodnevnice. Od bezimene postaje znana, u mikro sredini ili u okruženju, dobija pažnju drugih, hvalu i divljnje u istoj količini kao i zavist, ljubomoru  i mržnu. Menja joj se socijalni i društveni položaj.
Žen privlače i muškarci psihovizičke moći. Oni nemaju pare i položaj društvenih močnika, ali imaju svoju idvividualnu moć. Oni imaju moć usmerenja i kontrole u aktivnostima visokog rizika, kao i moć trpljena znatnog pritiska. Oni donose uzbuđenje, opasnost, strast, orgazam vriska ili suza.
U grupi moćnih muškaraca ima veliki broj onih koji izvorno nisu moćnici. Slučaj ili njihov ljudski nekvaltet ih je doveo u poziciju moći. Lažljivci, poltroni, prevarnti i sluge, našli su se u  poziciju neke vlasti i moći. Dok su na položaju vlasti iživljavaju sebe tako što sve oko sebe prljaju, pogane i gaze. Mnoge žene prođu koroz njihove svinjarije, dobiju malo ili ništa, osim trajnog sećanja na poniženje.

srijeda, 19. prosinca 2012.

Marija Najthefer Popov




JA,ŽENA BALKANSKA


Poštujem zakone balkanske
Bez pasoša NE preko granice
koju ocrta jedna matičarka
sve uz svadbeni marš
desetine metara beline
par kapi krvi posle šampanjca
su zazvečale čaše
kao bič koji preti da se protegne
pa obmota
po goloj koži do mesa
sam zgulila kožu
dok sam prsten
kao okov
stavljala oko srca

Potpisah nejaka punomoć
Nema slobode kretanja
preko balkanskih shvatanja

Ja žena balkanska
zavijam maramu preko srca...





TIŠINA I JA
·
Noćas su me
volele tišine
strasno

ni nade me nisu
dugo zavaravale
zabludom

Čuo se samo
brzi
odlazeći voz

Žena sa rezervacijom
u ruci
kao nadom
ćuti
i sluti

Noćas su me
obljubile tišine
jasno

ni  čežnje nisu
dugo žarile
krvotokom

Čuo se samo
crkvenih zvona
zvon

Ona ista žena
sa verom
kao izvorom života
ćuti

ništa više
ne sluti

To je bio
poslednji voz

Noćas su me
ostavile reči
jasno

ni šapat dugo
nije zaustio


Čuo se samo
svih nada lom

Žena odlučno
u potpunoj tišini
zalupi
teška vrata
za sobom

Umuknu čekanje
snagom svom

Tišina
i ja
same sa sobom
jedna sa drugom
slutimo odgovor

Evica Kraljić


TI SI HRABRA ŽENA                       2020.god
 
Žena si
Predivne duše
Srca mekana
Poput svile
Imaš svoju djecu
Svoje ljubavi
Ne dozvoli da ti
Odabranik srca
Uništava život
Da te kažnjava
Zbog nekih sitnica
Da ti brani
Stvari koje voliš
Jer i njemu si ljubav
Poklonila
A kada lađe njegove
Ljubav
Zaborave tvoje srce
I otplove drugim rijekama
Ne tuguj za njim
Jer ne voli tvoj miris
Jer mu ruka prečesto
Završi na tvom licu
Ti si žena
Imaš svoju djecu
Svoje ljubavi
I ne daj da netko
Grubo razara tvoj život
Nije zaslužio
Tvoj bol
Ni tvoje suze
Ti si hrabra žena




ŽENA NA BALKONU           2018.god

Žena je
stajala na balkonu
trećega kata u jednome gradu
Mahala je
staračkom rukom
/nabori se nisu vidjeli sa ulice/
I njezin smijeh
lebdio je ispod
lastavičjeg gnijezda
Žena je
bacala sa balkona tuge života
Klanjala se nepoznatim ljudima
/svi su joj bili dragi/
Ugaslim pogledom silazila je
na ramena užurbanih putnika
koji se nisu mogli sljubiti
s njenim zalazećim zvijezdama
Tragove smjeha i suza
zagrabio je vjetar i odnio
Nitko ga zaustavio nije
Ljudi su užurbano
koračali ulicom
dok se njezino staračko srce
lagano gasilo
/izdisaji se nisu vidjeli sa ulice/



POZNAVALA SAM MARIJU         2014. god

Poznavala sam Mariju, prekrasnu ženu,
živjela je u kući mog djetinjstva.
Marija je nosila košare osmijeha na licu,
svu djecu iz ulice darivala je njima.
Marija je i starijim susjedima
bila nježan cvijet i sretna zvijezda.
Jer, Marija je zračila  jednostavno -
dobrotom, svoje plemenite duše,
koju ni najbolji slikar ne bi naslikati znao…
To razigrano vrijeme s Marijom,
nitko nije shvatio koliko je zapravo nesretna bila!!!
Prva modrica ispod oka!!!
Teška muška ruka izvezla je svoju skrivenu grubost
i ubila osmijeh na licu Marije...
Poznavala sam Mariju i plakala zbog nje,
a Marija to nikad saznala nije.
U sobi iznad moje
često su plesale teške ruke ljubomore
i svaku noć rezbarile Marijino srce…
Sve do te noći kad je skupila hrabrost i otišla…
Blagoslivljala sam zvijezde
ispod kojih je Marija bolna i ranjena, koračala.
Neka joj svijetle novi put slobode, neka je hrabre
molitve u novim danima mladosti njene…
Ne, ne mogu zaboraviti one košare osmijeha
koje nam je Marija svakodnevno dijelila,
Ni noć kada je otišla…
Nikad je više vidjeli nismo!



BEZ POVRATKA    2012.god

ne kradi noć
prepunu uspomena
obriši sve tragove
zločestih misli
u meni drhti
strah
ne daj svom dahu
da slomi me
ostani zaboravljen
u vrisku nepovrata
zagrljen kišama
ne vraćaj mi sebe

utorak, 18. prosinca 2012.

Zlatko Martinko

OČAJ

Zabadam nokte nemoći u svjetlo punog mjeseca,
Ostavit ću tragove svom bijesu, snazi svoju psovku,
Da mi se ne baci ljaga ni u lice a niti na podrijetlo.
- Maleno je nebo da preskoči pogled jesenjih kiša,
Dok primamljena zvijezda jedna drugu nadvisuje
I morem valja stidljiv smiješak svog nespokoja.
Naša je boljka satkana u putenoj plohi ljeta,
Obljubom nas mazi već pompozna nježnost.
Svjesni smo kamo zaštekće galeb raspodjelom vjetra,
Kako plovit u groteske prošlosti dotrajalom barkom.
Zamislit ćemo konačno vrijeme kao dio sebe,
Nacrtati ravnu crtu između nas, po sredini srca,
I nitko neće pozivati nikog našem sažaljenju.

Provjerit ćemo utege koji nam važu prošlost
Jer nema anđela nigdje osim u crkvenim freskama ;
Riječi im nisu krotke, govore oholo i prkose Bogu.
Imamo srce koje šepa i štap za pecanje "s kraja",
Da se još ulovi sve propušteno u protekloj dobi.
Nas smo dvoje učeni vrijedno a sasvim omeđeni
Dubokom brazdom u duši raspuknutoj zemljom.

Djeca smo čije noge ne dorastu s klupe do poda.

Odasvud me preplavi glasna muzika i loše vino,
Reći ću tko sam i dokazati tko sam sebi i drugima ;
K'o da sam naučio jezike zvjerinja i bilja i vode,
Zasiktao jezikom zmije u kristalnom zamku zmaja.
Ti ćeš bit poljana i bit ćeš rijeka u blagom toku,
Ugazit ćeš prepletanje šipražja i prolete ptica.
U jantarnoj zori bit ćeš klicanje galeba i huk sove,
Vodit ćeš me u blizinu tajne ; u vrt bijelih ruža.





***

Nacrtat ćeš smeđom bojom koru kvrgave masline,
Nosit ćeš na grudima teret izumrlih zvijezda.
Imat ćeš konačne odgovore neposlušnom htijenju ;
Vjerovati da smo samo kiša koja kamen slama,
Ogledalo neposluha koje u sebi iz inata plače.

Nećemo biti pokošeno žito već umrlih slamki,
Iluzionisti koji pomiču mostove u buci velegrada.
Mislit ćeš da pamet ni ruka nemaju energiju džeza,
Razuzdane protoke strasti na ležajima morske pjene,
Da vjetar plodi po moru jedra da zasjene pogled.
Znaš da je horizont samo međaš između dva svijeta,
Da su litice onaj prezid koji nas čuva od provalije,
Od rođenja do "izdaha" i poneke dubine zaborava.

Volim te kad dođeš pod svaku cijenu - svejedno je !

Svako je djevičansko mjesto rascvalo u bijele ruže
I svi ovdje istih godina dotiču grumen neba,
Savijaju krugove latica u isto bijelo cvijeće,
Kraj izvora se zaljube u djevojku s crnim očima,
Na fruli sviraju melodije nekih starinskih vremena.

Nisam ja pretraživač prisutnog bunila što tjera u očaj,
Ne tražim sebi sličnog kao jaje jajetu crne kokoši.
Razgrnut ču samo cvjetnjake bijelih ruža lažnih djevica,
Ugurat ću i prkos i psovke u međunožje svijeta.

Adnel Tokalić

U tebi krijem najljepšu pjesmu

Ujutro si tako nježna.
Čarobna.
Pažljivo...Kao da se igraš sa srećom.
Tiho...Kao da se skrivaš od buke.
Po meni prosipaš najljepše zrake svoje ljepote
miluješ me toplinom najslađih usana
i krišom šapućeš neke lepršave riječi.
Želim te!
Želim da se svaki dan umijem u tvom zagrljaju.
Da se umotam u tvoju raspuštenu kosu
i da pažljivo slušam svaki tvoj uzdah
dok dodirima crtam ljubav po tvome tijelu.
Tvoja blizina je moja neizgovorena pjesma
nikad se nisam usudio pisati o tebi
htio sam uvezati sve najljepše riječi ovoga svijeta
al' kad god te pogledam osjetim da bezbroj riječi fali.
Trebam te!
Trebam svaki tvoj korak što te vodi meni.
Tvoj osmijeh koji izgubljeno vraća.
I onda kad svi odu i ugase se svjetla
ja u mraku čujem da još jedno srce kuca.
Zoveš me...Anđeoskim glasom što na tišinu pazi
tad svaki strah pobjegne od mene
ti se pretvaraš u snagu i nadu
ti si život koji želim da traje.
Uveče si tako nježna.
Čarobna.
Pažljivo...Kao da se igraš sa srećom.
Tiho...Kao da se skrivaš od buke.
Tvoja ljepota se počinje pretvarati u san.
I dok mirno plovim dalekim morem
ja uvijek znam da sam blizu luke.

Zdenka Kirin

PLETE SE I ZABORAVLJA

Ovo je priča koja se priča i odjekuje u zraku
kroz neraspletivo pletivo ljubavi i smrti
s rukom koja nas miluje i odbacuje
upirući prstom u protok stoljeća i sata
na grudima zemlje putuju ljudi i djeca
i nose svoje male sudbine i želje srca
kroz spletove misli što šušte u rijeci
od dogođenih istina i laži za spajanja
u ovoj slici pretapanja osjećaja i boja u oku
tek bol i smijeh ispunjavaju povijest
što satkana je iz ljudskog rasadišta –

drvo života izvor je i utočište postojanja
između pakla i raja zemaljsko je čistilište
jauk i suza pokraj oaze sunca i smijeha
ljubav i ljepota pod skutima neba i mijena
naše su bogatstvo i bijeda u zvonu trajanja
preko uma i bezumlja u glazbi, molitvi i kletvi
kroz izorane i pjenušave brazde plova
što nosi mi pogled i zapljuskuje Brod
šapatom i urlikom vjetra u u kosi i jedrima
dani se rasplinjuju kroz ozarenost i strepnju ...

Post scriptum:

Zahvaljujući novim vidicima
drvo života raste i krošnji životu
kroz srce rumeni i cvate zora
s ljubavlju u pjesmi horizonta
do vječnosti smiješka i poljupca
s plamsajem emocija u zjeni ...

Saša Mićković

SUZE ŽENE

Žensko srce jeste protkano lepotom,
I kosmičkim dahom božanske siline,
Ali često kroz bol i muškom grehotom,
Sva ženska krasota zauvek raspline!

Sa očima suznim i licem od jada,
Pod naletom jakog udarca što kida,
Nežna duša drhteć, gaseći se strada,
I te rane žena skriva puna stida!

Izmorenog duha, posustalog tela,
Tonući u bezdan životnog smrknuća,
Ponižena Žena, tek je bašta svela,
Iz koje izniče crno snoplje pruća!

Kada žena klone kuća se zatravi,
A prašina padne po stolu i hlebu,
Zato večnim žarom Žena da se slavi,
Kao odraz Boga, ko svetiljka nebu!

Njeno biće krhko o nežnosti čezne,
Izgnano i lomno satrveno bude,
Odbačeno tada u zlokobnost grezne,
Muškarci nek' vole – Sveci neka sude!


HIMNA ŽENI

I

Pred tobom se dive pogledi skriveni,
I čežnje ožive uzavrelim treskom.
Očinji ti kapci setom preliveni,
Iz kojih plaminja žar vrcavim bleskom.

Ti si nepojamna, koja bezdan slama,
Alfa i Omega sveta i boljitka.
Okružena svitom, a tek tužno - sama,
Sa lica ti curi suzna rosa žitka.

Iznutra si krhka i srž ti je meka,
A spolja granitna, ponosna i čvrsta.
U mah si mi bliska, iznova daleka.

Edenska i sušta, rodonosna vrsta.
Anđeoski draga, mudroljublju sklona,
Pred čijom lepotom trepne vasiona!

II

Iz duše se svetlost tanana rasipa,
obasjavaš, blažiš, moju polutamu.
Natopila kožu mirisima lipa,
Po noći te vidim, ozvezdanom plamu.

Za tebe se muzo nadahnuto svira,
Upliću se note, melodije vedre.
Pod prstima veštim oglasi se lira,
Pa najlepši zvuci titrajem iznedre.

Mazna i pitoma, hrabra čim zatreba,
Čuvaš svoju lozu, kao nežnu biljku.
Moje si parčence nasušnoga hleba,

Nosim te ko vatru na krvnom ožiljku.
Simbol dobročinstva, darovna vladarka,
Venerina kćeri, iskričavo - žarka!

III

Strahove si zdrala s beličastog čela,
Zadenula himnu u dolinu grudi.
Lakonoga vilo, misli mi uprela,
U spiralu strasti, što večerjem rudi.

Užitak si slasni dlanovima mojim,
Brilijantna Ženo, prolećni lastaru.
Za tebe u transu splet sonetni krojim,
Gradim presto silni, sjaju, svetlozaru.

Sazdaću ti knjigu od zlatastih reči,
Da i nakon mene, kada samrt stigne,
Glas o tvome liku besputima zveči,

Ženstvenost i čednost van etra uzdigne.
Ako li ti za mnom kapka tuge kane,
Nek` ta tečnost topla čitav kosmos gane!

IV

Mistična ostani, nedostupna, čista,
Iznad svih zemaljskih opipljivih zala.
Rubinska ti sjajka obrazima blista,
Stvoriteljko viših, večnih ideala.

Postani vodilja moga slepog vida,
Kada me mrklina nad ponorom ljuška.
Žeznem za lakoćom dodira i brida,
A kožnom glatkoćom poljupca šum šuška.

Zastani i ćuti, bez tonova, glasja,
Mesto tebe zbore ruke, nedra, usne.
Lepršaj u cvasti nepresušnog krasja,

Da u bezvremenu svaka opna prsne.
Svemoćna divoto, dažd ognjem razgrni,
I kraj mene stiskom spokojno zatrni!


ABORTUS

Ne poželi ove uzdahe da čuješ
kad iz očnih duplji suze mi poteku.
Plod utrobe, majko, svoje kad zatruješ
mrtvim te rukama obgrlim, daleku.

Mogao sam biti Čovek da me slave,
ubila mi klicu, oprostila duša.
Usiljenom smrću čedo obezglave
dok u krvi tvojoj lik mi se penuša.

Strepiš li od dana koji tek dolaze,
noći kad pomisliš, otvaram ti vrata?
Grob ti nemam, majko, anđeli me paze,
odrekla se mene, sad te jeza hvata!

Kad upališ sama sebi zadnju sveću
i misli ti navru, kajanja što more,
majko, ja i drugi put zbog tebe mreću,
samo da nebesa srca nam otvore.

Ja sam izvor svega, kosmičke lepote
svi na kraju budu u mom carstvu gosti.
Ti ne brini, ja se molim za grehote,
Bože, pogledaj je, majka je, oprosti.

ponedjeljak, 17. prosinca 2012.

Anita Martinac

UDARCI

misliš
dok udaraš me
jači si
i bol koju zadaješ
zaboli moju dušu
iako
modro je tijelo
slabiću
smiješ li pogledati me u oči
bojiš li se tuge u njima
nije li strašna istina
dok ogledaš se u njima
zločinac si
nad mojom sudbinom
otimaš prava dostojanstva
truješ mi ljubav
otrovom udaraca
a samo sam htjela biti sretna
sad ne mogu niti slobodna
jer zatočena sam
u rešetkama
tvojih teških ruku

nedjelja, 16. prosinca 2012.

Milan Bulić

OLOVNO NEBO

Mozes li nad granom cempresa
Dotaci olovno nebo
Dok cekas kisu
Maglu sneg
Tonju
pesmo…

Vrvi glib misli
Srami se um od studi
A topilo bi se leto ovom zimom
Ovim pejzazom nad nebom sivo
Nad mocvarom uzglavlja
Na kome ptica crna dna
Spava sa kljunom
Punih rana
Tog sna
U pesmama…

U kom to svetu bljestis svetlosti
Budis se zanosna necujem sva
Nestaje svest zrakom tim
Osta vakum gresnost
I Zablude stih…

Moze li se vratiti onim suncem
Sjaj nad cempresom visina
Olovno nebo doticuci sve
Srce dusu daljine uzdah
Magleni sneg
Tonju i prah
Duh i strah
Pesme
DAH!!!…



"U ocima nek bljesak ljubavi glas pesnika bude"...MILAN....





Milan Đorđić


APEL

Da li ste me čuli onda kad sam plačući,
molio oca da majku ne tuče?
Da li ste me vidjali noću,
kako se zbog svadje iskradam iz kuće?

Da li vam je nekad na pamet palo,
šta se to dešava u mojoj glavi,
kad žurno ulicom koračam,
kad jedva pustim glas da vam se javim?

Da li vam je nekad na pamet palo,
zašto u sred leta nosim duge rukave?
Ne, nije meni bilo hladno,
samo sam sakrivao ruke krvave i plave...

Plave od kaiša, jer sam štitio lice,
kad otac besan na mene krene,
a krvave jer sam tražio spas,
žiletom sekuci sebi vene.

Tako sam rastao krijući u sebi,
sve što me boli, sve što me muči,
a ja sam pokušavao svima to reći,
jer sam znao da će jednom sve u meni pući!

I sad sam tu na istom tom mestu,
gde sam se nekad kao klinac igrao,
ubio jednog nevinog dečaka,
jer za pivo i cigarete nisam imao...

Dok je veselim korakom gazio,
jer jedva čeka da stigne kući,
ja sam stezao pesnice da se suzdržim...
Al' ipak je jednom moralo pući.

Šta bi sa onog povucenog dečaka,
pitate se svi, jer sve vas to čudi.
A niko od vas priznati neće,
da ste bili gluvi za vapaj tudji.

I svi će o meni pričati najlepše,
"Bio je tih, miran, povučen...",
a niko ni tad shvatiti neće,
da sam hteo vašu pažnju da privučem!

Otac će pred kamerom stajati snužden,
reći će da me nikad tukao nije...
Rukama koje su mi lomile kosti,
brisaće lažne suze koje lije.

Majka će samo sedeti nemo,
jer jedina ona moj bol shvatiće,
a kad bude mogla da plati prevoz,
u zatvor meni znam da svratiće.

Posle 10 godina kad budem na slobodi,
pokušaću da počnem život novi,
al' šta će mi život kad su već davno,
srušeni moji životni snovi.

Neće mi tad vredeti mrtva tišina,
jer posle svega tišine se stidim...
Zato u nadi da ću nekome pomoći,
pokušaću svakoga da čujem i vidim!

Ovo nije pesma ovo je apel,
jer svet je svakog dana sve ludji i ludji,
ovo je apel za sve ljude,
da ne okreću glavu od problema tudjih!

Jer puno je ovakvih kao što sam ja,
koji mole za ljubav i priču,
a svi vi gledate tudja posla,
al' tudje muke nikog se ne tiču.

Zato je ovo apel za sve.
"Pomozite ljudi!", vičem glasno,
"Pružite ruku tom povučenom detetu,
pružite mu ljubav dok još nije kasno! "


Anes Oručević

Lutke

Popio sam danas
i opet halucinacije
rade svoje vratolomije
  tražeć' razloge
postojanja...
nekog drugog JA
koje bori se sa samim sobom
na koncima Boga lutkara
koji predstave igra
  bezoblično i surovo
smiješnim bojama
obojeno
Kao i lutke koje
u ladicama spavaju
snijući snove svoje
da život u mrtvo tijelo
udahnut' će im
  glumac neki...
koji iskopa ih
iz prašine sjećanja
i na pozornicu života
drvene lutke vrati

Adem Olovčić

Čovjek i vuk(Tako je lako osuditi...)

"LJUDSKI rod gotovo je do savršenstva doveo nezgodnu navadu da osuđuje, najčešće naprečac"
Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: "Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja." Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.

Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. 

Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.

No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.

Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.

Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.

Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.

Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana.  Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.

Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo

Siniša Chađim

"UTOPIJA"
-Reci ne nasilju
oko zvjeri stavi krletku.

Sjedim u kutu, štapom me tuku
zvjeri se deru oko mene
živim od proklete uspomene.
Zderanog lica, krvavog kaputa,
moja duša sobom luta.
U oku mi suza, jedina muza
kad će doći kraj, živim za zagrljaj.
Mrtvo mi tijelo na papiru leži
i tvoje oko od mene bježi.
Sitan mi glasić - zemlju trese
valove lomi i tvoje srce moli,
za slamku nade što mi to rade.

Radunka Duna Bogdanović

POTLAČENA

Ne samo
četvrti
stub!
Dom na plećima
prebijenim
nosi.
Bremenit
knedlama
i brigama.
Pilad
u skut
ušuškava.
Šćućurenu
i danju
i noću.
U srcu rane
od pesnica
i jezika.
U nemuštom jauku
danonoćno
trune.
Dok dane suzama
i bolom
premošćuje,
sa planina
dobročinitelji
samo mjauču.
San
i jabuke
ne donose.

Enisa Milinović

PORTRET

Šta želite da znate o meni?
O sebi znam
Da sam bolnu prošlost ostavila,
duboke rane...
Koliko god u meni
Ljubavi, topline, želje ima,
toliko i straha
da volim
i da budem voljena.
I šta vrijedi moja ljepota
ona je samo prokletstvo
koje nosim u sebi
kad je nikome dala ne bih,
jer se užasno bojim...
Kad me ošamare teškim riječima,
ja sebe oblijepim
nevidljivom trakom...
Mrvice ponosa skupljam
i osta bez glasa
nestajem sa sobom.


TREBALO MI JE

Trebalo mi je beskonačnost vremena
da me naučiš da mogu ponovo nekom da vjerujem..
Trebalo mi je beskonačnost vremena
da me naučiš da mogu ponovo da volim
i da budem voljena..
Trebalo mi je beskonačnost vremena
da se oslobodim tog pečata srama na sebi
i da ti se otvorim kao najboljem prijatelju..
Trebalo mi je beskonačnost vremena
da pritisnem tu tipku-prokletu tipku "delete"
u svom životu jer ti si me jedini znao razumjeti..
Trebalo mi je beskonačnost vremena
da se oslobodim te stegme koja me guši.
Hvali ti ljubavi moja
što si me razumio
što cijeniš moju tišinu
što voliš me baš ovakvu.
Hvala ti što i kad nisam s tobom
moje misli jesu
i moji osjećaji ljubavni
su samo siguruni s tobom.
U tebi sam našla muškarca
koji zna cijeni sve što je moje
moju bolnu prošlost
moju borbanu sadašnjost
I kako da te ne volim?
Volim te više u poređenju
sa svom ovom beskonačnošću
jer si je svojom pažnjom
tananim ljubavnim osjećajima
pomogao mi da ih uništim.
Volim te..

četvrtak, 13. prosinca 2012.

Hajrudin Redžović

Psihološki profil nasilnika

Postoje tri glavna tipa nasilnika:

1.Pasivno zavisni – čini ih oko 50% svih nasilnika. Oni su skloni izbjegavanju konflikata i potiskivanju ljutnje. Nasilni ispadi su im rijetki, događaju se smo u porodici, a povezani su sa stresom ili se događaju u afektu. Pasivno su zavisni o svojoj partnerki, manje su skloni sukobima, ljubomori i vanbračnim vezama. Nakon nasilnog ispada za kojega vje-ruju da nije opravdan osjećaju žaljenje, krivicu, preuzimaju svu odgovo-rnost na sebe, a često i iniciraju tretman. Često su trajno zaposleni, manje su skloni zlouptrebi alkohola i imaju solidnu kontrolu ponašanja i strategiju suočavanja.

2.Ciklički – čini ih oko 25% svih nasilnika. Većina ih je nasilna samo unutar porodice kada eksplodiraju ciklički, nakon nakupljene srdžbe. Konzervativnih su stavova prema ženama, imaju manjih pro-blema s alkoholom, prekomjerno reagiraju na trivijalnosti i izrazito su ljubomorni i sumnjičavi. Prema partnerki imaju ambivalentan stav; ona je za njih ili utjelovljenje zla ili njihova kraljica.

3.Psihopatski – čini ih oko 25% svih nasilnika. Nasilni su stalno, i u porodici i van nje. Veze su im nestabilne i kratke, partnerka je objekt kojega smiju kontrolisati, imaju najrigidnije i najkonzervativnije stavove prema ženama i vjeruju da je nasilje opravdano. Ne žele tretman i na njega slabo reaguju ako se i uključe u njega, ne pokazuju ni malo žaljenja, a za svoje ponašanje krive partnerku. Vrlo su impulzivni, skloni vanbračnim vezama, zloupotrebi alkohola i od mladosti su u sukobu sa zakonom.

Tode Nikoletić

MOLITVA ZA TATU

U zadnje vreme moj otac pije,
Kasno se vraća i stvari ruši,
Galami, preti i mamu bije...
A onda zaspe sa kamenom u duši.

Zgužvano lice skriva mu brada,
Zadah rakije sobom se širi,
Život očev je tužna balada,
K’o flaša što mu iz džepa viri.

A majka ko majka, plače i vene,
I dugo moli sa ikone sveca,
Pa čvrsto stegne sestru i mene
A onda drhti i svu noć jeca.

U praznoj sobi prayne flaše
Okiva tama, strah i zima,
Dok druga deca, iz zgrade naše
Idu u šetnju sa očevima.

Molim te Bože, pomozi ocu
U ovoj hladnoj i pustoj tmini,
Vrati mu osmeh, oduzmi bocu,
Udeli bar sreću u nemaštini.

Učini da nam se tata vrati
Iz duboke tame i čamotinje,
Pa će nam sunce zasijati
Dok mraz ledi i pada inje.

srijeda, 12. prosinca 2012.

Lazar Popov

Drhtaj Stakla

Usprkos tome što je pipetom
precizno, bez ikakvog drhtaja
naneo kap otapala na mrlju
umrle muhe na izlogu slično
zadnjoj kapi boli što je kanula
prelila se i obrisala mi sječanja
te je sigurnim zamahom
šake sa spužvom u njoj vratio izlog
u stanje potpune prozračnosti
vlasnik ljekarne se je
gospođi s krznom oko vrata
mislim da je bilo planinskog lava
jer kao da je izlog odzvanjao od
rike čini se zbog boli od pogleda
na lavicu rasparana trbuha
prekinute metkom,
ili mecima grupe lovaca
i dalje ispričavao zbog
nedovoljne higijene i
nedostatka analgetika
staklo je odzvanjalo,
drhtalo je.

Zoran Petković

KIŠNI ČOVEK

Znam da se
Ruši moja kuća.
Znam da čekaš
Kraj prozora.
Svako jutro
Dolazi jesen
I ulazi u
Džepove sobe.
Znam da se
Ruši moja kuća.

Čekaš
Svog mračnog čoveka
Mirisom kafe i čaja
Čekaš svog
Mračnog gospodara.

Između nas je
Kiša i stene,
Nebo i more.
Svako jutro
Pokidane misli.

A moja se duša
Umiva kišom
I neznam kada
Ću se sliti
Na naš prozor.
U sobu čaja i kafe.

A ja ću doći
Mirisom
Votke i konjaka,
Mirisom duvana
I trave Istoka
I sliti na tvoje ruke.

utorak, 11. prosinca 2012.

Dragan Biondić

MLADOST

Zaspala je mladost, bez mirisnog cveta
i umiru ptice, tek srušenih gnezda,
u meni se bude mrtvilo i seta
dosežu do neba i do palih zvezda.

U dubini svojoj, caruje lepota
sa kojom se sreće, pesma mojih nada,
kroz predele puste, grobnice divota
na prostoru svome, suvereno vlada.

Tamnica slobode, a nijedna žrtva,
postaje polako, utočište moje,
zanos kratko traje, dok priroda mrtva
uzima i mene pod okrilje svoje.

Prolaznost je večna, mladost dalje teče,
a žudnja za njom, starosti se boji,
gde jutarnja magla, potiskuje veče
opomena moja, neumitno stoji.

Na kraju tunela, počiva tišina
i granica njenih, na vidiku nema,
prkosno uzdignuta do skromnih visina
u zaborav pada i lagano sneva.

Proslost bez života, uzdisaje budi
tragovi na licu, s vremenom se bore,
kad izgube bitku, ko ce da im sudi
dok njihova mladost u nepovrat tone.

Posmatram je nemu, odlazi bez reči
i u zadnjem času, izdaje me snaga,
njene mane više, nema ko da leči
napušta me zauvek, mladost moja draga.

Verujem i dalje, da ću opet sresti,
njene tople skute i ogrtač beli,
možda na trenutak, tad ću mirno sesti
i gledati večnost, što je sa mnom deli.

Maksimovski Marjan -Maksim

SAN U VREMENU

Kad svijet zaspi
pregoret će nijema bol,
kap u očima uhvaćena zabit,
dostrijel , naša vezana mudrost,
po bljeskom , na tlu vidjelina otvorena,
tamo, u snu na zapadu,
tad, u zenici, kad svijet zaspi,
na doljetu raširenih krila ,
želja iskona silazi božanski da korača.
Početak po prostoru bedema ,
u nizu ‘rkuljac, vreme poljen zapljiskuje…
Ovdje sam, u očima naručja,
Ljepota riječi, njena dobrota,
Glamur velikosti , raskoš želje,
Na proziru prozir otvorena struna,
pružena ruka sa neba ove zvijezde,
ostavljamo trag ispod perduva ovog vrijemena,
povedeni , vekom rastreperena slova,
i svijet sa nama po tragom priče života.
Tada kad svijet zaspi,
Tu sam u zenitu njenog prostora,
Šapat i uzvik kod sebe da me ima,
Prijeklop dve polovine prostora da smo,
korak u uzdahu njene prostiljke,
na njoj smo želja do slasti usta spojena ,
po svijetlu zenita večita mladost,
plod od zemlje do neba ,
po ovom svetu na snu u vremenu ,
kap duše za sve nas.

Jadranka Ivanović-Bolog

EHO

Došao si u moj dvorac
sazidan od magle i mirisa,
a naših duša gubavac
tu sjedi već tisuću godina
u sred mraka,
ispod stijena,
vitica,plašta mahovina,
u prašumi još živ,
a uvijek na samrti
eho jednog vremena...

Došao si u moj dvorac
od niti svilenih buba
nedovršenih vezova,
od sanja i svijesti
probuđenih rubova,
porušio bez milosti
slušajući eho
naših duša gubavca...

Goran Suručić



ŽENA

Žena ti je ko jutro dana,
ne znaš kakva je biti hrana,
mutna, kisela, slatka, slana,
sve zavisi od njenog stanja.

To je živa vatra koja prži,
koja te u svojoj šaci drži,
ne znaš šta te tog dana čeka,
metla, krpa, papuća ili četka.

Preko dana puna je kuća,
komšinica, trača i suđa,
galama na sve strane,
a ti posmatrač sve sa strane.

A naveče kad se smiri,
kad te u krevet primi,
to je med, rosa i šećer fini,
sve zaboraviš šta ti čini.

Snježana Josipović Kelly



MOLITVA ZA MARIJU      2020.god

Marija je bila
vedra i radosna
dok joj nisu zabranili proljeće
ili ga se sama odrekla.
Kad joj  staviše maramu
postala je još vrjednija
ali se sve manje smijala.
Bila je, ne baš, ni tako davno jedna pjesnička duša
koja je nosila ljepotu vinograda, sjena, pogače, potoka,
ptice i slavonske ravnice u pogledu.
Jeste li primijetili  da je ne susrećete,
jeste li zaboravili da postoji, zapitali se gdje je? Kako je?
 
Evo, reći ću vam
Živi, radi neumorno, pažljivo pokriva modrice
 i u prolazu kratko kaže "dobro sam" pa ubrza korak.
Mene nije zavaralo ja vidim i znam....nije dobro!
Nema u njenom pogledu više one radosti duše, kopni i nestaje.
Navikla na strpljenje i vjerujući u čuda i Boga,
juri kroz život ustaljenom stazom kroz blato
vjerujući kako se neće pokliznuti.
Moli se za komadić čvrstog tla na koji će stati,
zahvaliti Bogu i ponovno radosno gledati u sunce.
 
Pomolimo se
da njene molitve budu uslišene
Još danas
jer prije sutra dolazi noć koja može odnijeti Mariju.



TEBI           2018.god

Tebi, kojoj nitko nikada nije napisao pjesmu.
pružio utjehu, obrisao suzu
Tebi, koja si odabrala...krenula i nisi se više imala gdje vratiti
jer tvoja je soba sad dječja soba bratovog sina.
Tebi, danas, kad su pokopani svi oni što su crtali bore i modrice,
što su uzimali mladost iz samo njima znanih razloga; nemam što reći.
Odživjela  si život i podigla djecu.
Danas su dobri ljudi koji su spremni pružiti sve;
a tebi ne treba gotovo ništa..

Prošlo je vrijeme kad si željela putovati..vidjeti more…
pojesti sladoled... janjetinu…
Danas ima mogućnosti....samo kaži.
-Samo vi idite kupajte se i jedite, ostavite meni moje tablete i
one vunene čarape, nabavite drva da se ne smrznem i ne brinite ....meni je dobro.
Starice umorna, gdje je pravica kad oni što uzimali su dio po dio tvoga života
ni grobno ti mjesto ostavili nisu

Svi su se za sebe pobrinuli.

Pitam se samo zar život tvoj nije mogao drugačije. Da su duše imali i oni od kojih si pošla
i oni kod kojih si došla, da si mogla kao ove danas....stisnuti zube
pa dijete u naručuje i ostaviti sve što ne valja.
Da si mogla, možda bi danas pričala o nekom ljepšem svijetu i nebi mladima govorila....
-Ne dajte da vas tuče,
-Ako je jednom i opet će…
vjerujte što baka kaže.
Gledajte da imate svoj dinar a baka će  se Bogu moliti da bolje birate i
manje plačete od mene.


VRANE        2012.god

Pojele su
vrane života,
sve one mrvice
golubovima
namjenjene;
i žive
i krešte
i hrane se drugima;
dok ja
i golubu meni
umiremo
gladni mrvica
ljubavi.
Ostavljeni
zaboravljeni
pitajući se tek
jesmo li trebali
tamo...
nekada...
davno...
reći NE!!!!

Bilja Kostić

VRISAK DEČJE DUŠE

Devojčica je bila
zlo ljudske ruke
na koži osetila
niz ledja krv je lila
u sebi jecala
pred drugima smešila
budi jaka
stisni zube
tešila je samu sebe
doći će dan
napustićeš kuću zla
zakoračiti hrabro
u novi dan
vera, nada
ostvariće se san.

Ramiz Nani Saćirović

NEDOREČENA PITANJA

(vječno stradanje)
Ko zgažen opušak stajala je njemo
A modrice pisane po tijelu
Ni broja ih nije
Iz grudi koje nekad bujne bjehu
Otima se uzdah i potresi iz duše
A bujna i crna kosa bez ikakva reda
Padaše u krvavim pramenovima
Kroz koju su nekada šetali mu prsti
A danas je meta razuzdane ćudi
Što ubija ljudsko u čovjeku
I satire čitava insana
Jer ljubavi tu niti je bilo
Niti će je biti
Pogani gaze po ljudskkom dostojanstvu.
Žao mi žene čije tjelo rida
A duša ranjena htjela bi da bježi
Nekud u visine gdje monstruma nema.
Zar je žena data za nasladu
Pa onda za iskaljenje bijesa

Milenko Ćorić Mika

CRNI LEPTIRE

proljeće bez mirisa, žene bez imena i najbolje godine
tragovi rata na zgradama dok prolazim cestama
a bio sam u Božjim rukama s ljubavnicom ratnom tren do smrti
za narod svoj kroz miris baruta a djecu skrivala si Ti

crni leptire poleti meni za dušu
suze moje ne spominji
samo cvjetak jedan ponesi
i miris moje ljubavi

plava rosa moje nade umiva krvavim suzama
mene je život posuo čelikom i sva moja proljeća
nisam bio prvi ni jedini u sumraku vremena
sam sa svojim ranama kad si došla Ti s malo soli snijega i jaglaca...

Ana Emanuela Šimunić

POBJEDA DUŠE LJUBAVI!

Ispijao mi kapi napuklog srca,
cjedio mu vene.
Vampir sa krilima Anđela napijao se svete krvi.
Zar si obolio od zlobe i nakaznih utvara tvog bola?
Vidi...naškodila ti je blagoslovljena krv.

Ma neka sam ja kamenog srca postala,
suhi kamen neka pukne,njegova prašina ugušit će te,
jerr je ljubavnom čarolijom nekad kucalo.
Ubio, umrtvio,samlio me na komade,neka si...
jer moj pepeo će i zlu naškoditi.
Osjetiti ćeš kako je živjeti kada ubiješ Anđeosko srce,
osjetit ćeš krila kako ti pritiskaju dušu.

Patit će zlotvorstvo uhodit će te Vila ljubavi.
Ljubav uvijek pobjedi.
Ma samelji mi kosti,briga me,neka me nema.
Pitke vode nećeš piti,jer sam u njoj ja...
sna nećeš imati,ni jave...samo mene;
Ljubav kojoj si naudio...
Proganjat ću te,shvatit ćeš koga si ubio,
nećeš poludjeti od zlobe već od saznanja da sam pobjedila
iako mrtva vrijedim više,jer LJUBAV SE ZOVEM!
Imaš li ljudskosti, istina nek ti presudi;
Osjeti...

Ljubavnu bol,saznanje da utjeha sam bila,
ona Anđeoska vila. Nad mrtvim kostima duša ti je moja presudila...
Oštricama Dijamantnog Duhovnog Srca Iz Beskrajnog Raja!



Vladimir Živaljić

BEŠĆUTNI GAD

Nisam ti više
marioneta
samo obična
lutka na koncu
svojim greškama
platila sam
a sad se borim
za zlato i broncu
nema me više
za prvu ruku
i ne ću biti
zakrpa stara
prošlo je vrijeme
sve ispočetka
a da me kupiš
nemaš tih para
sve si mi uzeo
bez mrve srama
onako krhka
naivna mlada
zgriješio si
priznaj sebi
prstom te ne bih
dotakla sada
ako me nekad
poželiš opet
bešćutno slomiti
k'o neku stvar
nikada nećeš,jer nemaš duše
svršeno vrijeme,za mene si bar…

Blaženka Špoljar Goleš

KRIK NEMOĆI

Iza zatvorenih vrata
Samo u jednom trenu
Ostaješ nepomična
Ponižena u svom bolu.
Nježna si žena
I brižna majka
Njegove ljubavi željna
Umjesto poljupcima
Obasipana si udarcima.
U svom bijesu te udara
Nije ga briga što ljubav ubija.

Možda tvoja duga
Ponovno zasja sutra
Neobična, lijepa i savršena
Stvorena samo za tebe
Bez njega i njegove teške ruke.
Uguši krik nemoći, budi jaka
Nemoj biti još jedna žrtva u nizu
Hrabro reci STOP NASILJU!


U PAKLU DROGE

Mladih ljudi ulice su pune
Izgubljenih na pragu života.
Tražili su rajska vrata
Snašla ih zamka paklena.

Željni lude zabave
Uz alkohol i tablete
Brzo dođu i do igle,
Tonu u paklu droge.

U očaju, očevi i majke
Spas za svoju djecu traže
U molitvi tebi, dragi Bože
I komunu oni traže.

Mnogi ne žele luku spasa
Kažu to je droga „ laka“
To malo sreće, životom se plaća
droga uzima, nikad ne vraća.

Valerio Orlić

PROSJAK IZ LUKE

Zaspao je prosjak na ulazu portuna,
Promrzo od zime dok ga vjetar hladi.
Na podu mu šešir, u njemu kuna,
Šćućuren spava i grči se od gladi.

Prišao sam bliže vidjeti to biće
Pa mu bacim kunu, da ne čuje muha.
Pomislih nek ima i stari za piće
Ali on se probudi i osmjehne do uha.

Hvala, puno hvala, prosjak li će reći;
Cijeli sam svoj život, bio pošten, radan
I danas me srce ne prestaje peći
Jer od penzije svoje, ja sam prosjak gladan.

Nekada sam bio rado viđen gost,
Ne previše bogat, al' želuca sita.
Danas kada grizem samo golu kost,
Nitko za me, više ni ne pita.


Majo Danilović

KAKO SE ZOVE MOJA KUĆA

Moja je kuća nasred druma.
Živim između onog
što se nije dogodilo i neizvjesnosti.

Kuća mi bez vrata i prozora.
Okrugla i na njoj se ne dimi odžak.
Nenastanjena.

Podstanar sam vlastite nesigurnosti.
Danju me viđaju u krošnjama zaborava.

Moja je kuća na klizištu,
curi u ambis nedorečenosti.

Nije na zemlji. S one strane je sunca.
Moja je kuća na mojim leđima.
Ne spuštam je ni kad se odmaram
niti kad spavam.

Podrum sam svojoj kući.
Ja nikad nisam vidio svoju kuću.
Ne znam da je nacrtam.
Ni da je opišem.
Ne umijem da je usanjam.
Ni da je opjevam.

Gdje je, u stvari, moja kuća?
Imam li je?
I kako se zove moja kuća?

Milica Lilić

POST FESTUM

Uzlotvoriše se svi
Nevini i ini
Hajkama gonjeni
Glađu moreni
Uzločiniše se            
Nekada bliski
Krvlju vezani
Za navek zveri
I gonič i gonjeni
u bekstvu
smrću spojeni
nerazdvojeni.

Ozveriše se
Prevareni
Ostavljeni
Umesto trona
Slave-jad!
Umesto gozbe
Nezvana
Stiže glad
Da miri teške
Protivnike
Što najzad
Spoznaše
Svoj pad

Ni napred
Ni nazad,
U klancu!
Ni mrtvi
ni živi,
poraženi.

Zlo se moćno
 zaigralo
a svi ostali
pogaženi.

Aleksandra Bubulj

PROTKANA BOLOM

Gasi se zvezda, majka je gleda,
protkana bolnom sudbinom svoga čeda.
Pruža ruku, guta odraz,
nepomičan ćuti, grebe mu obraz.
Beži, neće te stići!
ja ne osećam bol, ne moraš prići.
Kida, nosi sve sa sobom,
oponaša vreme, proglašava me svojim robom.
Nek promakne svetlost, svani dane,
obgrlite me zraci, izličite mi rane.
Osećam slabost jedne žene, jad,
Biću li kao ptica? Da poletim za slobodom sad?
Postaću li ikad vladar svog života, svoje duše?
Ili sam osuđena da mi je mrak i tama ruše...

Biserka M Vidnić

Analiza·

Nježna
kao pelud prašnika
na tučku
Ili ...Prijeteča
tek upoznatoj muškosti
Iskešenih zuba
koji se još crvene
od biffteka
ili ruža nanešenog
u bijegu iz sobe
usputnog motela
Muza
što uresima divnim
harfi smjelost daje
da o vječnosti šapuće
kao da poji ...

Nevina
dok voli me - ne voli me
suzama zaljeva
vjerujući
da suzom zalivena latica
oživi

Smrtonosna
životna
Amazonka
ljubavnica
svoja
i tvoja
sve jesam
sve mogu biti...

Dušan Nonković

SUZE ANDJELA OD ŽENE

Andjele od žene ne lij suze svoje
One su najlepši biseri duše tvoje

Biseri se ne bacaju pred svinje
Već daruju na altaru ljubavi čiste
Otvori tvoje oči suzne pa da vidiš
Za kim gorke suze od bisera liješ
Dali ih je taj neko stvarno i zaslužio
Ljubav to nije niti može biti
Kad te tera suze gorke prolevati
Takav satan Te ne sme pridobiti
Ljubav prava dolazi i tada
Kada joj se i najmanje nada
I srce od olova biće Ti lakše od pera
Kad zalutaš u oči neslućenog, voljenoga
Pogledajme, nasmešise da ti namignem
Kako bi mi zalutala u mojim očima
Možda sam Ti baš ja tvoja sreća
Pogledajme samo na trenutak
Suzo moja od bisera zlatna
Pesmo moja još ne dopevana.

Jerko Matić

RECIMO NASILJU NE

Samo je ljubav izašla iz raja
i samo ljubav je to što nas spaja
nasilje nikoga nikamo ne vodi
stanite , stanite stop nasilju recite
stop nasilju a pozdrav ljubavi , ljubavi i slobodi .

Život bez suza i nasilja
nauka iz svakog majčinog okrilja
stanimo ljudi stanimo
svakom obliku nasilja crveni karton dodjelimo
ljubav i slobodu djelimo da ljepše živimo .

Tko ljubit znade taj živi života dva
u srcu ljubav mu raste kao maslina
stanimo ljudi stanimo ,
samo zbog ljubavi se rađamo ,
ne , ne i ne svakome nasilju recimo .

ponedjeljak, 10. prosinca 2012.

Nikola Vidović

POD OVIM NEBESKIM SVODOM

Svi smo jednaki pred Bogom !
Zar je teško kao čovjek živjeti,
svakome ruku pružiti,
osmijeh pokloniti,
od nevolja
glavu ne okretati ,
svakome pomagati,
iživljavanja nad slabijima spriječavati ,
različitosti nas trebaju povezivati
a zloćudnima se mora,
odlučno suprostaviti
i potruditi se kao čovjek,
svaki dan živjeti
ponašajmo se kao razumni
i ozbiljni ljudi ,
srdašca otvorimo ,
nasilje iskorjenimo ,
jer mogli smo se
i u drugoj koži roditi
drugačije izgledati,
na drugačiji način Bogu moliti
ali ,isto srce imati
i na isti način ljude voliti
Pod ovim nebeskim svodom,
svi smo jednaki pred Bogom !!

Damir Maras

NISI MI VIŠE LIJEK U SAMOĆI

Nema te više kad zvijezde se gase
I nestaje tama dok dolazi dan
Veselo sunce dok pozdravlja zoru
Tuguje srce jer čekam je sam

Nisi mi više lijek u samoći
Srcem je tvojim ovladala tama
Zato sam,dušo,sam ove noći
Ti isto tako ko i ja si sama

Nekoj će drugoj zablistati oči
Što ljubav će moju poštivati znati
Učinit ću dane od njezinih noći
Drugom u srce ti tamu ćeš dati

Ipak u tami se rodila zvijezda
Trag ljubavi moje da rasvijetli noć:
Opet će laste savijati gnijezda
I opet ćeš jednom u srce mi doć

Ognjen Pudar

PARK LJUDSKIH PRAVA

Ova priča je nastala oko jednog vrlo malog intimnog događaja.
Posvećena je svima onima koji se vole.

Jedan moj školski drug iz osnovne škole oženio se sa nepunih devetnest godina tamo negdje ‘65 god.
Mlada tek nešto mlađa. Ljepuškasta, bogata oblinama na pravom mijestu, srednje visine, malo punija. Mladoženja, tek poćeo da se brije, malo viši od nje; ni mršav ni debeo. Oboje, čak i za to vrijeme, začuđujuće stidljivi i neiskusni, ali nestrpljivi da što prije otkriju sve tajne i ispune sve svoje želje.
U stančiću, tuđem iznajmljenom, skinuli se. Boje se jedno drugo da pogledaju, sve se nešto snebivaju. Na kraju on ipak smogne snage i digne pogled. Mlada čas blijedi, čas crveni, a on lijepo zanijemio. Samo mu oči užagrile, donju vilicu objesio; reklo bi se ne diše.
Onda skoći pa je zgrabi u naručje i odnese na krevet. Poljubi joj oba oka, oba guza, usne, pupak obje sike. Miluje joj kosu, pleća i bokove s obe strane, pa ponovo skoći na noge, pa je gleda :

Ženo…ženo…pa zar je ovo sve naše ?

Sad se i ona malo oslobodila, čitala je i ona nešto u nekim knjigama. Zna ona da ono nešto što je kod njega među nogama, treba da uđe u nju…I onda se sva ukoći, dole je počeše neki grčevi hvatati. U prsima i strah i čežnja. Nešto je pritislo, teško diše, po malo se preznojava. Ono što vidi izgleda joj ogromno; pulsira i po malo se trza; na samom vrhu nešto crveno, skoro modro, sjaji se i svjetluca. Ubijeđena je, ne može to stati u nju; da će umrijeti, zna se, ali se brzo smiri. Nije ona ni prva ni poslednja koja je kroz to prošla. Sve su ostale žive, valjda će i ona
On je na njoj, a ono njegovo ogromno osjeti među svojim nogama. Upire, gura na sve strane, malo je i zaboli, ne puno; pa onda ubrzano dahtanje i stenjanje. Po njenom međunožju razli se neka vrelina, nešto klizavo i ljepljivo. Priće neke, koje je davno, još u dijetinjstvu čula vračaju joj se u siječanje. Postoje u tim prićama neki muškarci koji svrše i prije nego što poćnu; mora da je to u pitanju. Instinktivno osjeti da to nije dobro ni za njega ni za nju.
Tad osjeti da se ono kreće tamo vamo, gore dole, lijevo desno, traži …ona se možda i nesvjesno namjestila i sve dođe na svoje mijesto.

Prava prića tek sad počinje. Naime svaki put, onog momenta kad on poćne da ulazi u nju, ona potpuno nesvjesno počne prilićno glasno da prića, komentariše, vrišti, zahtijeva, naređuje, moli, plače, udara, ujeda. Svaki njihov odnos bio je takav, a kad se sve završi, ona jednostavno pojma nema ni o čemu. Tiha i mirna žena koja o muško ženskim odnosima ne voli ni da prića, u seksualnom činu postaje goropadnica izuzetno bogatog skarednog riječnika, svaki put u novoj izvedbi.
Oboje su toliko zavolili seks da su ga upražnjavali u savako doba dana ili noći, a rijetko koji dan bi preskoćili, osim kad se moralo radi prirodnih zakona, ali i tada su nalazili neka riješenja. Jedne prilike je ispričala da jednostavno čim ga ugleda počne da se gubi, kao da negdje odlebdi, a kad se vrati sva je klonula i samo joj se spava.
Vrlo brzo poslije tog prvog dana počele komšije da se bune i da ih nazivaju svakakvim imenima. Čak su jedne prilike miliciji prijavu podnjeli. Milicija došla, njh dva dežurna prašinara iz kvarta. Kad su čuli o čemu se radi, prvo su pomislili da ih neko zajebaje, a to nije ni u kom slućaju preporučljivo. Vremena su takva da se sa milicijom nije igrati. Još su bili na ulaznom stepeništu kad predstava ponovo poće. Po njenoj izjavi bilo je to ovako:
Onako sva rastočena polako dolazim sebi, kad neko uporno poće da zvoni na vratima. Nas dvoje se zgledasmo, pa na vrata. Patrola milicije. Malo su zbunjeni, šapke pod lijevom rukom. Ovaj moj donese vjenčani list. Niko ništa ne govori. Svi šute. Onda će onaj stariji:

Majstore, majstorčino daj da te poljubim, da te zagrlim, da ti čestitam.

Mene poljubi u ruku a komšije rastjera s prijetnjom da puste pošten narod na miru.
A i jesmo pošteni. Mene osim moje majke i moga muža niko nije vidjeo golu. Kad idem kod ginekologa obavezno pregledu prisustvuje i ovaj moj.
Doktor se u poćetku bunio, ali kad sam mu rekla da nema toga ko može moje noge raširivati, u nju zavirivati, te prste gurati, bez prisustva moga muža; pomiri se sa sudbinom i otada više nismo imali s njim problema.
Komšije nas više nisu miliciji prijavljivali, ali su nam zato razbijali stakla na prozorima i vrata govnima mazali. Kad izađemo iz kuće pljuju za nama, uglavnom samo žene. Nikad me ni jedan muškarac nije uvrijedio. Vidim na njima da me žele, ali i kad sam sama nikad od njih nisam čula ružne rijeći, a od žena…ubi bože.
U međuvremenu već došlo i ljeto, pritisle vrućine, pa su prozori otvoreni. Svako veće pod prozorima se iskupi ova starija omladina, mnogi i stariji nego što smo mi tada bili. Tiho sviraju i pjevaju. Nisam jadna u to vrijeme ni znala o čemu se radi. To je bila samo dežurna ekipa, jer kad mi poćnemo svoje igre igrati iskupi se publike kao da je utakmica.
A šta sam i mogla da uradim. Ja jednostavno kad ga vidim onako spremna sva se izgubim, a kad ga uzmem u ruke, zbogom pameti, kao da sam drogirana.

Negdje krajem jula dođe tužba:
-          širenje javnog nemorala
-          stvaranje prekomjerne buke u noćnim satima
-    nedozvoljeno i sablažnjivo djelovanje na omladinu uz korištenje bludnih riječi

Ja se boga mi prepala. Da stvaramo buku to sam već saznala, ali ono ostalo mi ništa nije jasno. Ovaj moj me smiri te uvali kontra tužbu:
-          povreda privatnosti
-          neovlašteno prisluškivanje
-          ugrožavanje zdravlja ljudi i životinja
-          podstrekavanje na linč
-          povreda časti i ugleda
-          nanošenje teže duševne boli, te zatraži golemu odštetu.

Na suđenju circus. Novinari stigli iz cijele SFRJ, a bilo je i inostranih. Najviše iz Italije. Publike kao u pozorištu, a i jeste bila neka vrsta pozorišta, jer suđenje u svakom slučaju nije bilo. Stiglo naređenje iz komiteta da sve ima da se riješi u tišini. Publika i novinari izbaćeni napolje.
Umjesto suđenja održan radni sastanak kome su osim nas prisustvovali :
-          predsjednik suda
-          javni tužioc
-          predsjednik opštine
-          direktor građevinskog preduzeća
-          načelnik SUP-a
-          direktor banke
Prepali se ovi iz komiteta, jer  naređenje je došlo od od onih odozgo. Boje se međunarodne bruke; ponovnih pritužbi za sistematsko ugušivanje ljudskih prava i sloboda. Samo što se smirila situacija oko Brionskog plenuma.

Sve se završilo tako što je :
-     opština dala besplatan plac dovoljno velik da nas niko ne može prisluškivati
-     građevinsko preduzeće da nam izgradi kuću po svim propisima
-          mi dobili od banke dugoroćni kredit bez kamata za izgradnju i opremanje poslovnog prostora , pod uslovom da držimo jezik za zubima
-         sudski organi da sve što je vezano za nas, izbrišu iz evidencije
Poslije toga nova čuda. Niko nas više ne dira niti napada. Istina žene poprijeko gledaju, ali ne smiju ni da zucnu.

Za novu godinu; prvu koja je došla poslije tih događaja; mi rezervisali mijesta u onom novom hotelu. Kad smo ušli u salu osoblje hotela na čelu sa direktorom i šefom sale napravili špalir, a gosti ustali i aplaudiraju uz ovacije. Dobili počasni sto i sve besplatno.

Godinama poslije toga malo, pa malo, dođu neki talijanski a bogme i amerićki novinari. Bili su i neki sa TV. Sve smo ih odbili. Vlast je vlast. Ako su rekli drži jezik za zubima, onda ga bogme i drži. Šta je koga uostalom briga kako ja ono radim sa svojim mužem i šta pri tom prićam, a pošteno da kažem, ne znam ni ja šta prićam.

Neki talijanski novinari napisali reportažu o nama pa za osmi mart dobih gomilu čestitki i poklona. Ima ih svakakvih: lijepih, ružnih, korisnih, blesavih, a najblesaviji su mi oni seksi vibratori.

Bona ženo to ti je da razmrsiš one dole dlake kad ti se zamrse; pa još na baterije.

Mislim, kakve baterije bog s tobom. Nema od tog ništa. Kad ja zgrabim onog tvog ljepotana, on sve njih postroji u dvojne redove, kao vojsku na paradi; uz put ih umije da se sjaje kao da su od čiste svile.

Jedno ljeto odemo na more. Drugi dan nas izbace iz hotela. Ne znam kako ih nije sramota prisluškivati šta muž i žena rade u zaključanoj sobi, a još manje kako to rade. Svako pravi, ili barem pokušava da pravi dijecu onako kako zna i umije. Nismo mi krivi što nam nikako ne uspjeva da ih napravimo.
Išli smo oboje i kod ljekara radi toga.
Sve ispravno, kao trebamo biti strpljivi, uporni. Ako mi nismo uporni onda ja stvarno ne znam ko jeste. Meni se čini da kad ga ovaj moj ubaci u brzinu pa  doda gas, zaludu ti koćnice. Sve izgori, pa tako i oni njegovi  spermatozoidi i moja jajšca, jer svaki put kada sebi dođem ja sam iznutra vrela kao saharski pijesak u julu oko dva sata po podne.
Jedan od tih ljekara mi reće:

Znate gospođo,  za spermatozoide, to je neprijateljska  sredina.

Nisam mu dala da završi. Mlatnula sam ga onim njegovim aparatom što u nju zaviruje. Kasnije me tužio radi lakše tijelesne povrede. Dobio je spor jer su viještaci dokazali da je rekao istinu, iako ja i dalje ne vjerujem u to. Pazi molim te, neprijateljska sredina.

Novinari kao novinari, dokopali se teme, pa pišu li pišu; sve u nekim aluzijama, ali zna se o ćemu se radi.
Poslije nekog vremena eto ti nekakve talijanske delegacije. Nude nam da budemo njihovi gosti u augustu mijesecu; tad su svi „talijani“ na odmoru. Možemo da biramo hotel, sve na njihov trošak, a nude i sto dolara dnevno da nam se nađe. Bogme mi prihvatismo.
Bilo je poprilićno veselo, samo što mi je danima guza bila crvena od tapšanja. Kod njih takav obićaj. Prozvali me „Super mona“. To je kod njih naziv za onu žensku stvar. Čak su mi i autograme tražili, a slikali su me sam bog zna koliko puta, pa sam se i na slike potpisivala.
Kad smo se vratili pola grada izašlo na doček. Gužva kao kad Tito dolazi. Samo su nedostajali pioniri sa crvenim maramama. Cvijeće, aplauzi. Predsjednik turistićkog saveza regije priprema se da nam izda povelju zahvalnicu za prepoznavanje imena našeg grada u svijetu. Milicija na brzinu sve rastjera, a mi pravac komitet.
U komitetu strka. Tvrde da ih svaki dan zovu iz CK. Na stolu gomila talijanske štampe sa našim slikama. Kažu da su mi dali pravo ime; da baš i lićim na onu stvar.
Onda ovaj moj poblesavi. Ne dozvoljava nikome da se ružno izražava u prisustvu dama, pogotovo što mi ništa drugo ne radimo nego samo pokušavamo da napravimo dijete; uvijek iza zakljućanih vrata.

Napravite ga više pa da ovaj cirkus prestane. Sad najavljuju grupne posjete iz inostranstva. Postali ste turistićka atrakcija, ali dok je mene to neće i ne može proći.

Problem su riješili tako što su oko naše kuće proširili zonu zabranjene gradnje, zasadili zelenilo i postavili stalno dežurstvo milicije, kao da nas ne bi uznemiravali. Oni iz gradskog zelenila napravili čitav park sa stazama i klupama, milina božija.
Ko hoće kod nas prvo mora da se na kapiji javi dežurnom milicioneru da dobije propusnicu pa tek onda može kod nas, ma uživancija, nema šta. Čuvali narod od nas bolje nego Tita i Jovanku od naroda; a narod kao narod, nazva ovo što napraviše oko nas:

„Park ljudskih prava.“

Marina Adamović



SVEĆA                         2020.god
 
Desilo se godine prošloga veka
kada je dete tražilo drugo
kada je čovek tražio čoveka
kada je drvo tražilo vodu
Mlado je htelo srećno da se igra
stariji da grade kuću od pruća
biljka je slutila da koren truli
voda mutno potekla izvoru.
Nešto se zbilo lutajućim nebom
nešto se krilo u beskrajnoj šumi
imalo je snagu koja cepa vazduh
nešto je palo kriknuvši crveno
Proleća sivog svirepog doba
upaljena je sveća za pokoj suza
ali još teku i nema im kraja
one su reka sa uzvodnim tokom
Desilo se godine prošloga veka
kada je dete tražilo drugo
kada je čovek tražio ženu
a smrt im ušla besno u srca.  



OTKUCAJ ŽIVOTA                 2010.god

Već nekoliko minuta ne pokreću se kazaljke
odbrojavam tačno koliko
dakle
meni sat
uopšte i ne treba
i stablo označava kako ga vreme
upravlja u sebi potrebnim smerovima
već je ponoć
i to mi je jasno
naravno
srce je pratilo ritam
i
uslišilo molbe
starih predanja
-
nestati u snu … tik
lepšega nema….tak
otkucaj bila
i
kraj
pokop sata i kapaka
dah motri na smrt

kamin(n)gs

Nikica Mrđen


PREISPITIVANJE

U povijesti su postojali međuperiodi u kojima je vladala podjela
između onih koji smatrahu da je čovjek oblikovan
samo biološkim nasljeđem, a ne socijalno i kulturno.
Takovi su nam i donijeli nasilje ne samo fizičke osnove nego puno jače- psihičke.
Nasuprot svoj tuzi i čemeru, hendikepu i nepravdi, žrtvovanju i udarcima,
kako sudbine tako vlastite 'spremnosti' na sve – to stvorenje od žene,
u velikom dijelu svijeta i u velikom postotku,
 stalno doživljava snishodljivost i podcijenjenost...
Takozvana 'opsesija majkama' nije mi od jučer.
Svaku takvu koju sam po svijetu sretao,
gledao sam kao u božicu,
kao onu koja zna hodati čvrsti korak za sebe , djecu, obitelj.
Često sam se znao zapitati odakle toj ženi tako pronicljivo zapažanje?
Uči li se o tome na fakultetu, moguće pišu disertacije ili je to pak 'nos', šesto žensko čulo.
A ti očevi!...
Čestitajući 1970. godine prijatelju Frani rođenje sina,
na kraju pisma mu bijah dodao 'amandman' s pitanjem:
što ga on, mi muški općenito, imamo s tim 'događajem'?!
Čime to mi zaslužujemo čestitku?
Jesmo li se naprezali pri rađanju?
 Jesmo li (bar mi pomorci) jednu minutu
probdjeli uz stvorenje koje ječi i stiska zube?
Nismo!
A ono, vidi vraga, svi baš nama čestitaju –
mi dobili 'dite', sina, nasljednika...
Frane mi nikada ni riječ 'negodovanja' nije uputio na moje navodne 'mušice'.
Moguće nije bilo 'povoda'.
Ne samo što ni jednog dana kamoli jedan mjesec ne nose dijete u trbuhu,
već to dijete ni jednom ne izvedu i za ruku gradom prošetaju.
Zato naklon ženi !

Ljubodrag Stojanović

?

Iznad nas
Nebo
Ispod nas
Zemlja
Oko nas
Žica
U nama
Ništa
Bože
Veruješ li
Ti u Boga?