Kad svijet zaspi
pregoret će nijema bol,
kap u očima uhvaćena zabit,
dostrijel , naša vezana mudrost,
po bljeskom , na tlu vidjelina otvorena,
tamo, u snu na zapadu,
tad, u zenici, kad svijet zaspi,
na doljetu raširenih krila ,
želja iskona silazi božanski da korača.
Početak po prostoru bedema ,
u nizu ‘rkuljac, vreme poljen zapljiskuje…
Ovdje sam, u očima naručja,
Ljepota riječi, njena dobrota,
Glamur velikosti , raskoš želje,
Na proziru prozir otvorena struna,
pružena ruka sa neba ove zvijezde,
ostavljamo trag ispod perduva ovog vrijemena,
povedeni , vekom rastreperena slova,
i svijet sa nama po tragom priče života.
Tada kad svijet zaspi,
Tu sam u zenitu njenog prostora,
Šapat i uzvik kod sebe da me ima,
Prijeklop dve polovine prostora da smo,
korak u uzdahu njene prostiljke,
na njoj smo želja do slasti usta spojena ,
po svijetlu zenita večita mladost,
plod od zemlje do neba ,
po ovom svetu na snu u vremenu ,
kap duše za sve nas.
Nema komentara:
Objavi komentar