Silvija Butković

POLA MENE

U čaši vina plutaju sjete.
Na stubama,
plesom nemira i izmaglice
ponoć se glasa razodjevena.
Koraci što teži su od istine
o iluzije se spotiču u nizu.
Kao umorne godine.
Teturajući
sa mrenom na očima.
Uz rub čaše
srušeni mostovi
i misao o postojanju.
Na koju stranu
okrenuti vjetrove?
Čiju misao
skriti u naručju od oluje?
Plesačici sa krinkom
ili pajacu na koncu
zaustaviti trajanje?
U pogledu zanesenjaka
tek' obrisi sjena trepere.
Kao plam svijeće
na uzglavlju zaprtih čežnja.
Večeras,
u tvojoj čaši vina
još samo POLA MENE.

Dijana Jelčić

SILUETA NEČEG BEZIMENOG     2021.god 

Slavili smo drugu godišnicu braka. 

Grad na Seini je izranjao iz noći pune tajastvenih želja. 

Slikari su na Montmartru otvarali palete 

i darivali nam rapsodiju boja. 

Svitalo je na trgu ptica, 

budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša 

koje su zatvorene u krletkama tuđih želja 

žudile za beskrajem sna. 

Zaustavih se pored voliere. 

Uronih u dubinu sivila 

prestrašenog oka bijele golubice. 

Pružih dlan ka oknu samoće,

oćutih titraje njenog srca, 

osjetih njenu tugu 

i poželjeh otvoriti malena vratašca, 

njen put ka slobodi. 

Seina je širila miris jutrenja, 

labudi su izranjali iz sumaglice 

koju su razbijale prve zrake sunca. 

Pariz je još spavao, a mi smo, 

poslije noći probdite na stazama veselja i sreće, 

lutali trgovima, susretali perače ulica, 

prodavače cvijeća i vječne sanjare 

koji su na tezgama slagali 

od drugih odbačene knjige. 

To je bilo ostvarenje našeg davnog sna, 

lutati trgovima i promatrati život 

utkan u povijest svijeta. 

Tuga golubice sa trga ptica 

je još uvijek titrala u sjećanju. 

Vratili smo se 

da joj još jednom ublažimo samoću. 

Kao da je osjetila da smo to mi 

sletila je na vratašca i pružala kljun ka mom dlanu. 

Je li ova ptica za prodaju, 

upitah mladića koji nam se približio. 

Ona je jako vrijedna, 

to je golubica pismonoša, glasnik sreće, 

reče mladić nježnim glasom. 

Zašto ju prodajete, upitah. 

Treba mi novac, reče mladić tužno. 

Platili smo slobodu tužnoj ptici, 

vinula se u beskraj. 

Silueta nečeg bezimenog nas je pratila do hotela.

SILUETA NEČEG BEZIMENOG    2020. GOD

 
Slavili smo drugu godišnicu braka. 

Grad na Seini je izranjao iz noći pune tajastvenih želja. 

Slikari su na Montmartru otvarali palete 

i darivali nam rapsodiju boja. 

Svitalo je na trgu ptica, 

budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša 

koje su zatvorene u krletkama tuđih želja 

žudile za beskrajem sna. 

Zaustavih se pored voliere. 

Uronih u dubinu sivila 

prestrašenog oka bijele golubice. 

Pružih dlan ka oknu samoće,

oćutih titraje njenog srca, 

osjetih njenu tugu 

i poželjeh otvoriti malena vratašca, 

njen put ka slobodi. 

Seina je širila miris jutrenja,

abudi su izranjali iz sumaglice 

koju su razbijale prve zrake sunca. 

Pariz je još spavao, a mi smo, 

poslije noći probdite na stazama veselja i sreće, 

lutali trgovima, susretali perače ulica, 

prodavače cvijeća i vječne sanjare 

koji su na tezgama slagali 

od drugih odbačene knjige. 

To je bilo ostvarenje našeg davnog sna, 

lutati trgovima i promatrati život 

utkan u povijest svijeta. 

Tuga golubice sa trga 

ptica je još uvijek titrala u sjećanju. 

Vratili smo se da joj 

još jednom ublažimo samoću. 

Kao da je osjetila 

da smo to mi sletila je na vratašca 

i pružala kljun ka mom dlanu. 

Je li ova ptica za prodaju, 

upitah mladića koji nam se približio. 

Ona je jako vrijedna, 

to je golubica pismonoša, glasnik sreće, 

reče mladić nježnim glasom. 

Zašto ju prodajete, upitah. 

Treba mi novac, reče mladić tužno. 

Platili smo slobodu tužnoj ptici, 

vinula se u beskraj. 

Silueta nečeg bezimenog 

nas je pratila do hotela.

LIDIJA P

ZAUSTAVIMO NASILJE                   2018.god

Nad gradom lebdi oblak isplakanih suza i stih

zaustavimo nasilje u svijetu

pričinja mi se

u zraku titra

optužnica zlu i pobjeda ljubavi

U carstvu starih tuga i odslušanih tišina

ispisana Orestija.

Na stupu srama optužnica rodoslovlju.

Nad Areopagom urlici i jecaj sudbina,

porod tragedije.

U holonu vječnosti vjekuje bog ratova.

Na opustjelim trgovima muk vremena.

Na obzoru sna iskra vjerovanja,

Aresova nemoć pred moćnicom ljubavi.

Mežnar nutrine obznanjuje smijeh,

predaju magičnom ništa.

U kanonu zbilje glas iskona,

u usjeklinama postojanja

praznakovlje ljepote.

Ćudorednik blagosti pjeva himeneju snu i zbilji.

Zalutala u sjećanju,

iza zavjese zimskih kiša,

ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore.

Ares spušta mač, grli Afroditu

trenutak rađanja

ljubavi.

ETERA NI BOGINJA, NI ŽENA - jednostavno poetika arie       2017. god

Na obali mora, horizontu okrenuta

stajaše Etera, eterično lijepa,

ni boginja ni žena.

Prozirna i snena stajaše ljepotica

zrakom odjevena ni boginja ni žena.

U daljini zagrljaj tame i svijetla.

Jakovljevo blješti ljestvama ka nebu

Oči neba ukrotiše tamu,

sjenku njene sjenke krijesnice sad kite.

Etera, ni boginja ni žena

lakoćom leptira ka ljestvama krenu

svilenim šapatom pozdravljajuć vjetar

rađanje i umiranje u treptaju oka

u trenutku svete potvrde života.

Bez svjetlosti u krošnjama

drveće njome diše,

psi laju na lutalicu mjeseca

a u daljini, iza njene sjene

karavane ljudi prolaze

berući kupine kupinovom vinu namjenjene.

Etera, ni boginja ni žena

smilje i bosilje,

školjke Jakobove sedef,

ljepota ljepotom udaha okrunjena u sjaj mjesećeva sjaja,

kristal života, vatrom brušen, vodom mažen, zemljom tražen.

Etera, ni boginja ni žena jezdi

najdivnijom od svih cesta,

na ždrebici sedefastoj

bez uzde i stremena.

Jezdi vjetrom, jahačica vjetra i

drhti zvijezdama, majka zvijezdana

spava u blatu, spavačica shrvana

budi se u pijesku, ljepotica pješćana.

Etera, ni božica ni žena

ljiljanovim mačevima

budi snage vjetra,

u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,

u košarici snova od mjesećeve svile

Etera, ni boginja ni žena

poezijom ruža

ljudski život sniva.

BRĐANKA                       2017.god

Razdriješe košulju tvoju, prkosna brđanko,

na grudima ti gnječili ljiljane,

palili vatre gnjeva,

a oči tvoje praštale su.

Oči, dva jezera nebom obojena,

i ruke majke što razvratnomu sinu konak pripravlja.

Praštala si i praštaš, brđanko,

dok ti sinovi utrobu dijele

i srce tvoje stavljaju na vagu,

jer si rađala nevjenčana.

I tako ranjena i gola.

prkosna još uvijek stojiš.

Gasne ti na dlanovima umornim

toplina zajedničkih žetvi,

a njivama tvojim niču plodovi

nekoga davnog zla,

i krvavi ti ožiljci na lijepomu se licu množe.

Znakovlje izdaje,

a sve u ime ljubavi i vjere.

I svejednako praštaš;

praštaš vjetrom što ti rane cijeli,

i šutiš šumama svojim

prkosna i sjetna,

brđanko,

majko nesretna!

BUDI STRPLJIVA… ( stihom protiv nasilja)     2016.god

Budi strpljiva do zvijezda,
obuzdaj jecaje
ranjenog grla.

Vapaj srca
u mreži vjetra,
zrno zlata na
sjenovitoj
obali
dana,
vir straha
u dubini
noći.  

Spirala svitanja
pretoči horizont
u ocean želja,
sunce sakri
korijenje noći,
pokrenu oblake.

U krošnji jutrenja
romor
nebeskog suzvučja,
glas vjetra prepun
poezije obećanja
i disonanci
tišine.

Ošamućena čekanjem,
izgubih osjećaj
za stvarnost,
poželjeh zaborav,
nepovrat sjećanja.

Shrvana čežnjom
vrisnuh,
čovjek živi
samo jednom,
prošlost je laž,
varalica u zrcalu
iza vremena,
tek preslika
originala.

Vjetar zaustavi
strijelu umiranja,
stidljivo sunce
prosu zlato na
vrata vremena.

U zamjenu za
obećan mir,
sudba nam
darova
nemir
zbilje.


NUTARNJI DIJALOG         2015.god

Zaboravi,
promjeni obrazac,
zaustavi sjećanja,
nasmiješi se.

Osmijeh ti dobro stoji,
opiši osjećaj,
iskorak u nepoznato,
u neslućeno,
u bezdan mogućnosti.

Utroba vremena,
maternica svemira,
kaos početka,
bez prošlosti.

Uzdigni Nikinin stijeg,
koračaj,
izvrši obećanje,
u ognju patosa
je istina.

Kreni sunčanom stranom,
ne okreći se,
iza ostaje sjena,
uporna,
bezbojna pratilja,
robinja mraka.

Uroni u sebstvo,
ostani vjerna sebi
i Heraklitovoj vatri,
bliskosti sa logosom,
početku prije
rađanja bogova,
temelju svijeta.

Budi bestjelesni plam,
živuća baklja
neugasivih čežnji
za daljinama,
suho blistanje svijesti
do katarze,
do iskona mudrosti.
                                                       
                                                               
APOLOGIJA LJUBAVI              2014. god

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u suzvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.
Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.
Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.
Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.
Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunice iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.
Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.
Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.

Ivek Milčec

STOP NASILJU NAD ŽENAMA!    2023.god

Kazne počiniteljima seksualnih delikata na štetu djece u većini slučajeva zamijenjene su radom za opće dobro. Drugim riječima suci su u puno slučajeva preblagi pa zločince-pedofile osude na jednu ili jednu i pol godinu da u nekoj bolničkoj ili tvorničkoj kuhinji osam sati gule krumpir, peru tanjure i nose smeće.

Prema mišljenju mnogih građana naše zemlje, pedofilija je zločin kojega bi trebalo kazniti s najmanje 10.godina robije jer pedofili silovanjem unište djeci ne samo djetinjstvo već i cijeli život.
Što reći o položaju mnogih žena u našoj zemlji?
Poslije ubojstva ili premlaćivanja žene čuju se, na žalost i ovakvi komentari:
-Što je tražila to je i dobila.

Da nije imala predugačak jezik još bi bila živa. 

Znači, ubio je jezik, a ne muž nasilnik.

Mnoge ženske udruge upozoravaju da praksu blagih kazni za nasilje nad ženama treba hitno zaustaviti. I na kraju, može se postaviti pitanje:
-Tko treba zaštitu, silovatelj ili silovana žena?
Ubojica ili žrtva?
Silovano dijete ili zločinac pedofil?

ON I ONA 2022.god

Mika je bio muškarac iz jedne dobrostojeće obitelji. Jedinac. Diplomiravši ekonomiju nije tražio zaposlenje jer novaca u kući nije nedostajalo. Volio je noćni život, društvo i žene. U planu nije imao ženidbu jer je volio život bez obveza i bilo kakvog ženinog prigovaranja, pa je tako napunio i četrdesetu godinu života.

Dora je u vihoru rata pobjegla iz Bosne k sestri u Zagreb. Sestra je sa bolesnim mužem i dvoje malene djece živjela u vlažnom, podstanarskom stanu pa je Dora sva sretna primila posao čistačice stubišta i svega ostaloga. Bila je mlada, snažna i zgodna djevojka pa su se na njoj zaustavljali muški pogledi.

Tako je i Miki zapela za oko kada ju je ugledao kako u susjednoj kući čisti i pere stepenice. I on je bio zgoda muškarac, elokventan i uvijek dotjeran pa je Dora brzo pala na osvajački šarm. Nije obraćala pažnju na njegov grub stisak ruke i pomalo prijeteći pogled. Brzo su stali pred matičara usprkos protivljenju njegove majke. Mika je i u braku nastavio starim, uhodanim životom: Vino, tamburaši žene. Kada je Dora pokušala porazgovarati o njihovom braku bila je brutalno pretučena. Budući da joj se to počelo sve češće događati umjesto prijave policiji pobjegla je Sigurnu kuću za zlostavljane žene. Nakon kratkog boravka u toj kući netragom je nestala.

A Mika nikada nikoga nije pitao da li je slučajno vidio ženu mu Doru. Nastavio je svojim životom uz tamburaše, vino i žene. I pokoji šmrk kokaina.

ŽENO, JAČA SI                 2021.god

Ženo,ne pogni glavu
kada te zlostavljač udari.
Ne kloni duhom
kada te tuče
i golu po podu vuče.
Ne plači
kada te nasilnik
za kosu povlači.
Teško je to stoički podnesti.
Najbolje bi bilo sve poslat k vragu.
Pa sjest i plakat na kućnome pragu.
Ženo, zlostavljana,
jača si nek što to mnogi misle.
Snažnija od zlostavljača
i njegvog bijednog korbača.
Ako ti poslije batina
naredi da skuhaš kavu,
nasmij mu se u lice
i reci nek se skulira.
I nikad više ne dira.
Jer svakom zlu jednom dođe kraj.
A zlostavljaču zauvijek baj,baj.

ŠAKOM U OKO                    2019.god

Zlostavljane žene,

ali ne sve,

institucije šalju

u sigurne kuće.

Kada izađu van,

zlostavljači ih opet tuku.

A oni bez savjesti i ubiju.

Fućka im se

ako odu na robiju.

Zašto je djevojka, žena,majka

često zlostavljana?

Zar zbog toga

što mužu ili partneru

nastoji u svemu ugoditi?

Umjesto cvijeća i poljupca u lice,

nasilnik je pljusne

i šakom u oko "nagradi"

nasred glavne ulice.

Stop nasilju nad ženama!

MALENA         2018.god

Raščupana, suznih očiju išla je pustom ulicom. Za njom petogodišnja kćerkica noseći u rukama veliku bebu. Došavši do kraja ulice žena stane, razmišljajući kuda da krene; lijevo, desno ili ravno u šumu. Padala je hladna jesenjska kiša, a njih dvije obučene u laganu kućnu odjeću.

-Mama, gladna sam! -reče djevojčica u šarenoj haljinici.

-Strpi se još malo.-reče joj mama.

-Znam, mama da si i ti gladna-reče malena i nastavi s pitanjima:

-A zašto te tata stalno tuče?

Zar te više ne voli kao na onoj vjenčanoj slici iznad kreveta?

Ti si moja najbolja mama i ako treba skupa ćemo gladovati!

Što se to s njim dogodilo?

Zar nas želi obadvije zauvijek izgubiti?-

Nakon što je rukavom obrisala mokru kosu, pritisne bebu koja počne plakati i zvati:

tata, tata, tata...

ZLOČESTOČA    2017.god

U našoj Hrvatskoj djeluje

nekoliko izrazito

konzervativnih udruga

za koje postoji samo

uskotračna ćiro-pruga

na kojoj nema Andrijinog križa,

rampe, semafora, tunela i signala.

U njihovom sablasnom vlaku

sjede žene u totalnom mraku.

Vlakovođa crnog vlaka

jedna je zločesta žena, a ložači

i kondukteri po njenoj su mjeri.

Krajnji cilj je otpeljati žene

u mračna stoljeća prošla;

u ruke im deti kuhaču,na glavu rubec

i zanavek začepiti gubec!

Kakva ženska prava one bi štele?

Ima da rode, ak su i silovane bile

jer baš zato budu(moš mislit!)

"velikim hrvatinama"mile.

Stop nasilju nad ženama!

Imaju pravo reči:"Ja sam svoga tela gospodar"

jer biti žena,pravi je Božji dar!

NASILNIK   2015.god

Nasilnik ili zlostavljač
nad ženom ne može
baš svatko biti;
takve spodobe
pred ljudima glume ljubav
a u četiri zida
prakticiraju nasilje
i pokvarenu narav.
A zaljubljena žena
i brižna majka
radi djece često oprašta,
pa zbog svoje dobrote
tjelesno i duševno ispašta.
Nasilje nad ženama
na neki način je
sudsko-pravna sramota
i općenarodna grehota!

PRAVO I PRAVICA 2014.god

Rudač je z bičem
vudril svoju Jagicu
a ona pognula pleča
i plačuč rekla:'Daj još,
samo vudri dok imaš koga,
a ti buš jednog dana
pred sucem dobil,
Boga svoga!'
Sirota,ufala se
u tolko razvikana
ženska i ljudska prava,
pa mislila da se bu
nasilnik Rudač splašil
i da ju više ne bu tukel
a ona bu mu,iz zahvale,
zapekla kuruzni štrukel.
Kad se dobro najel
z nogom ju vudril v trticu
i zakričal:'Sad idi k sucu
iskat žensku pravicu!'

Miroslav Tičar

SUNČANI LJUDI              2021.god

Vidite ih kako žare usred magle
I svih nedaća ovih vremena
Kako imaju onaj topli osjećaj
Za tugu i bol nesretnih ljudi.
Nikad ne galame i viču
Niti se posebno ne ističu
Već je samo njihovo prisustvo dovoljno
Da stvari krenu u dobrom smjeru.
Jer tamo gdje vrišti nasilje
I grube riječi
Tamo ih već odavno nema
Vjerojatno su ih otjerali
Da ne smetaju
Da ne govore o dobrome
Da se može bez grižnje savjesti
Razmahivati šamarima.

PUSTI, SAMO PUSTI                2020.god
 
Pusti da teče
kako pogled
tako suza
tako korak
 
ne vuci sa sobom
građevinu pakla
jer u sadašnjosti
nećeš dobiti
građevinsku dozvolu
 
okupi sve osmjehe
kao prijatelje
i pokloni
vjetru suhi cvijet
 
zapali vatru
na proplanku sjete
neka u plesu
iskri
zamiriše tvoj torzo
 
nisu vile zamrsile slijed
samo je došlo vrijeme
da se toči med.

ŠUTNJA NAS LOMI                2019.god

Nije ruka koja bol daruje

Nije jezik koji srce para

Nije pogled koji vara

Šutnja je koja rane otvara

Jer šutimo kad policajci biju migrante

Jer šutimo kad nam žicu stavljaju na granice

Jer šutimo kad političari lažu i kradu

Jer šutimo kad prijatelj tuče svoju ženu

Jer na kraju smo mi svi žrtve

Žrtve naše šutnje.

Neka se čuje naš glas

Neka se čuje stih

Neka je ljubav jača

Od svega i od svih.

ZAŠTO NE ČEZNEM VIŠE    2018.god

Nekad si čežnju mogao naći svuda

bila je slobodna poput interneta

zli su trolovi ušmrkali zaradu

i počeli je naplaćivati

sad je posve nestala sa tržišta

jedino je ima u apoteci

ili ispod pulta.

a na crnom trgu ti prodaju

polovnu i uprljanu

pa može poslužiti samo na tren

da se podsjetiš na lijepe dane

neće više nitko da riskira

da mu se srce pomuti

bacili su ključeve od raja

i stavili žičanu ogradu

a ona još uvijek traži onaj

nježni dodir pogleda

kojeg joj je muž zabranio

kad joj je rukom prešao

preko plavog oka.

LJUBAV        2017.god

Živjeli su već neko vrijeme, Mara i Stipa, muž i žena.

S vremenom su se pomalo otuđili jedno od drugoga.

Jednog dana Stipa priđe srcu Mare i kaže:

-Ja sam Stipa, mogu li ući?

A srce odgovori:

-Ne poznajem ja nijednog Stipu.

Pa reče Stipa:

- Ja sam tvoj muž.

A srce odgovori:

- Ja ne poznajem muža.

Stipa postane tužan i zamišljen.

Kako je moguće da me ne pozna. Prije me je poznavalo.

Zar se ne sjeća veselja i zaljubljenosti, poklona, cvijeća, šetnji.

Onda se Stipa sjeti.

Pokuca još jednom na srce i kaže:

-Ja sam ljubav, mogu li ući ?

 A srce odgovori:

-O ljubavi, dobro mi došla. Tebi su vrata uvijek otvorena.

ŽENA              2016.god

Žena si
jaka u svojoj nemoći
lijepa u brizi
skromna u raskoši
sve atribute imaš
da me odvedeš na put
stran od samoljublja
da kroz tebe
sebe upoznam
da u sebi probudim
i žensku
i mušku stranu junaka
ne padaj u iskušenje
lažnih obećanja
blistavog sjaja
i tame
koja čuči iza toga
divno je tvoje samouvjerenje
kada se ponovno pokupiš
kad otreseš prašinu sa haljine
i odeš u skupi hotel
na kremšnitu
u tebi je iskra života
u tebi snaga svemira
ne dozvoli
da ti je
uzmu.



KAD VOLIŠ      2015.god

Kad voliš ženu,
voli je nježno
da svojim bolom
ne povrijediš dušu njenu
da  ne bacaš
svu srdžbu života kletog'
stani več jednom
pobješnjeli čovječe
jer nanešene rane
tebe će boljeti
nađi vjeru u sebe
nađi tišinu koja liječi
blagost neka uđe u tvoje riječi
jer kad voliš ženu,
voli je nježno.

Damir Pilko

Ž E N A

Pogledah zorom prema Istoku,

a Sunce posramljeno u sjeni Njenog osmijeha

koji rosu na cvjetovima života presahnjuje

i novu im puninu daje

ljepotom i čistoćom nevinog djeteta.

Usred zime zamirisati umije

i vrata Edena otvoriti

u kojemu tako zagonetno miriše Ona...Žena, Majka...

dijete najljepših roditeljskih snova.

Žena u punini svojoj...ne samo na ime svedena.

I ne pitajte kada svijetu se ukazala,

od koje krasi ga godine.

Je li se život Njoj poklonio

pa joj dao zaviriti u njegove nutrine

ne mareći za godine bremenite?

Tko mari za godine

koje pred ljepotom i snagom Njenom posustaše?

U iskri Njenog oka

beznačajne postahu te godine kukavičke...

Prestrašile se pa pobjegoše!

Ona zauvijek mlada, lijepa i snažna ostade!

Žena.

KAKO SI MOGAO

Ne zovi me više bivši prijatelju...
Hm, da...
Dok izgovaram te riječi: „bivši prijatelju“,
vjeruj mi i njih se stidim.
Ne zovi me na jutarnju kavu
da uz prelistavanje dnevnoga tiska
komentiramo svakodnevicu koja nas uokrug vrti
ne dajući nam nazrijeti ono malo svjetlo na kraju tunela.
Zajedno smo ga pokušavali ugledati,
no kolosijekom si drugim krenuo, u suprotnome smjeru.
Ne zovi me „bivši“ (namjerno izbjegavam reći „prijatelju“),
ne zovi me da s tobom odem na utakmicu
pa poslije, od vike istrošeno grlo, pivom nagradimo...
Ne zovi me „bivši“ u svoj dom
na čašicu domaće kapljice nakon ručka
kojeg nam je Ona,
najvrijednije što imaš,s ljubavlju spremila.

Ne zovi me jer ti doma više nemaš.

Kako si mogao u trenutku
(neki bi rekli slabosti, ali ne znam baš da li bih se s njima složio),
kako si mogao u dijeliću sekunde
prosuti sve zajedničke godine,lijepe trenutke,
zavjet sveti?
Kako si mogao ne čuti i ne vidjeti jauk
i bolne grimase na dječjim licima
jer ona su prepoznala tu uvredu,
to pniženje koje si nanio božanskom djelu
u tijelu žene?
Ne zovi me više „bivši“,
ne šalji SMS-ove, izbriši moj broj iz memorije!

U mojoj memoriji biti će zauvijek zapisano pored tvojeg imena
samo to da si digao ruku na nju „bivši“.

Kako si mogao?