Translate

subota, 12. prosinca 2015.

Zdravko Luburić

ŽENA U SVIJETU VREMENA

Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gleda, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života.

Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.
Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom svijetljenju  između mraka i plave tmasti.
Sa svojim grudima pjeva i kao šapući glas ulazi u oči, tako čistih i – samih nepokopanih žena.

Gdje god tražiš, nalaziš tragove njezine vječne ljepote i čast i sve to struji pjesmom i i ljubav svijeta dodiruje.
Ova ljubav s vlažnim očnim sjajem, svakim danom se približava i prispijeva sa svojim čistim majčinim bićem, diše daleku sreću i što u visokom držanju govori, tepa iz srca vremena, to naše zaustavljene naokolo prosiplju kao ljubav, ponavljana iz nas samih njezinim bojažljivim dostojanstvom od krvi i razdraganog zlata.

Tako prevelika stoji i svijetli, dozivana danas sa svim ustima stoljeća, tamo gdje će svako dijete biti i dolazi dojenčadima koja upravo plaču i kažu mama.


Danas je sutra, katkada je gleda onaj koji poprečno prelazi svijet i malo pomalo joj prijeti i ne pozna je i još i još prijeti, dok ona sprema sunce, ljubičicama zemlju koje vode u dom glasnim povikom otvorenih prozora. Napolju je ostala jedna jedina uzdignuta ruka, ona se trza s njezinim željezno tvrdim, uvijek smiješećim ustima.

petak, 11. prosinca 2015.

Elzina Kešetović Jamaković


ŽENA, MATI, SESTRA, KĆER


Jaka je, jer ON je slab.
Istraje, jer ON lako odustaje.

Pet gladnih ptića u hladnom gnijezdu,
deset neopranih čarapa,
dvadeset nogavica od pantalona i
četrdeset dana krvi, umora ,znoja,
pomnoženo sa pet
daje dvije stotine sumraka,noći,dana
brige , nježnosti.

Pet neopranih tanjira, pet kašika,
pet hljebova na stolu prepunom mrva,
ostaci od neprospavanih noći
na pet bijelih zora
što su se okačile na smrznutoj česmi,
gdje je pet promrzlih prstiju pralo pet slinavih noseva.

Od tih pet jedan nosi kletvu da će pet žena imati,
da će mu se pet kćeri roditi.
Da se pet puta spomene ime :
žena, mati, sestra kćer.

I devet puta da se upamti:
žena, mati, sestra, kćer.



STOP NASILJU NAD ŽENAMA

Glasom tihim mi priča,
a sve pesnice u grč stišće
i prste prstima lomi i rumeni,
rumeni krvlju i stidom ženskim.

Rumeni kao mučenica u porođajnim
mukama kad život rađa i
donosi ga u smotuljak ,
mota ruke kojima je pelene muškom
svom čedu motala.
Od čeda muškog njenog je otkinuo,
na uvehnut, izboran obraz njen
žig sramote svoje utisnuo.

Bez stida, bez kajanja, kao majka da ga nije
rodila već otrovnica zmija podojila,
zmijskim jezikom je otrovao sve
što je ona “ljubavi” zvala.

Sinov sin i kćerkina kći da upamti,
da ona je rodila , dojila i krvlju svojom platila.
Da majka je , sestra , žena i roditeljica ljepote,
a ne uzročnica cijelog svijeta sramote.

Ti koji nisi rodio, niti ćeš roditi , nemoj se više usuditi,
dići ruku , prebiti, slomiti !!


DA IZVINU MUŠKARCI !!

Je li ti duša sinoć zaspala
kad si oči sklopila
ili je budna trajala sve do zore ...
A u zoru si se
hladnom vodom umila,
i suze rukom obrisala...
Kome si rekla šta te tišti i boli ?
Je li te iko pitao kako nosiš svoje boli ?
Hajde, nabaci šminku,
uglancaj trepavice
i širok osmijeh stavi na lice...
Ko još mari za tvoje suze,
luckasta djevojčice u tijelu žene.
Zakopaj još jedan san o ljepoti
i ljubavi koju ti život duguje...
Pljusni se šakama po licu
nek' se zarumene
i reci tiho sebi:
Ne volim te, jer Ti ne voliš mene...
Možeš ti to, hrabrosti imaš,
evo, i glavom sad meni klimaš !!
Možeš, žena si, izdrži !
Jer žena može i zna, voljeti do smrti ...
prijeći preko svega...
Ne voli te?
Ne voli ni ti njega.

Marela Jerkić Jakovljević

RAĐANJE

Kao raspeće
između dva svijeta.

Bogu nudiš dušu
dok život daruješ
i gnijezdiš se!

Ti nudiš se đavolu i Bogu?
Sve u jednom trenu.

Pretvaraš se u ženu.

Plod ostavljaš sudbini
da hodi
kao raspeće.



ŽENA

Ti
sjena
iza njegovih ogromnih kontura.

Stjena
i pjena,
ti
riječju i djelom uzvišen
kao njegova vrlina
rukama stvarana u tisuću oblina.

Dobra majka.
Prelijepa djevojka.
Brižljiva sestra
Poput duge.

Ti
Ponad njega.
Žena.



OKRENUTI ZIDU

Ti smješten k sjeveru,
ja k jugu.

Odvojeni
trepavicama,
ograničavamo domet,
šutimo, a znamo;
vrisnemo pa zatajimo.

Ne vrijedi pomjerati
živa zvona.

Zidom njišemo prostor,
punimo ga,
režemo plodove
svojih snova.

Šutimo,
a znamo.

Vrisnemo!


OPIJENA SJENAMA

Ćutim ljeto
opijena sjenama,
vatra je moje kraljevstvo
voda je moja sloboda
ti si gitara moja.

U dubokim modrinama
razletjelim zvijezdama
gube se oči
a usta nijeme pred svjetlošću.

Između valova
jedan val
u pljusku jedna kap
u zraku svjetlost,
između glazba.

I jak me vjetar mota
putovi kruže.

Ovdje me nema.

srijeda, 9. prosinca 2015.

Jozefina Pranjić

SAMO TE JEDNO MOLIM

Zakon je pun rupa.
Moć je na strani
novca i laži.
Nepravda se uvukla
gdje joj mjesto nije,
a ti to dobro koristiš.
Moć novca i vlast
tvoje su poluge.
I nepravda bit će pravda.
Uzmi sve
što smo dosada stekli.

Samo te jedno molim:
Ne vodi sa sobom našega sina.
Meni je svetinja.
A tebi? To ti znaš.
Ti ga pozovi.
Kada ti odgovori što želi
vjeruj mu.
Samo te jedno molim,
bar ovaj put,

neka ne bude po tvom.


MAJKO, TI TO MOŽEŠ

Majko ponižena
probudi se,
otvori oči
i podigni glavu.

Pogledaj ljepotu
vedrog dana
što ga sunce
zrakama pozlatilo.

Dopusti
da osjetiš
snagu ovoga dana
za sebe i nas.

Trebamo te
danas više nego jučer,
a sutra više nego danas.

Ovaj dan
što ga sunce zlati
uzmi za novi početak,
za život bez boli.

Crtu podvuci.
Prošlosti reci zbogom.
Hajde, kreni ....
Majko, ti to možeš.

Ustani...
Kreni...

I nas dvoje
idemo s tobom.

Majko
mi to moramo
dok porok njegov
sve nas razorio nije.


DAJEM U IME TVOJE

Pred vratima žene.
Dijete joj u naručju.
Moli za pomoć.
Ne razmišljam
o glasu koji dršće
niti je gledam u oči.
Dajem.
Kada dajem
ne pitam sebe
zašto dajem.
Bože moj,
dajem u ime tvoje.
Tko sam ja da sudim?
Ako žena iskrena nije
dijete je nevino.

utorak, 8. prosinca 2015.

Gelena Gafič Stoйkov

MACERI RUSKINЇ

1.

Toti slova
toti stihi
pošvecuєm Tebe Ruskinьo,
mamo, šestro, ženo, babo,
co ši pred dva i pol vikami
prišla tu do teй Bački,
a otadz
do Srimu,
do Slavoniї,
co ši
za mužom
bratom
rodičami
scigla na tot bok obecaneй žemi,
co ši telї terhi podnєsla,
a nїhto Ce nє ošpival.


2.
 
Scekala ši od zavoйovačoh
co polя rodni palєli,
co valali pustošeli.

Oganяlo ce Panьstvo,
sceli pocilunki Tvoйo ukradnuc,
sceli vidzic bili nogi spod podolka,
sceli Ce rabom svom volac.

Skrivala ši še do močari
co teraz oranїni čarni.
Čežko bulo Ruskinї
ked scigla na obecane mesto
polne z horotu...

Trebalo velьo moci toto vitrimac,
bo nazad
na Gornїcu še nє moglo...

Bosi nogi dnяmi
po močari hodzeli,
po scernї, blatu,
po šnїgu i diždžu,
i nїґda nє vistali.
Lєm na šveto
i na nєdzelї
červeni čižmočki obuvala.


3.

Tvoйo rodiči Ruskinьo,
u Tebe še cešeli,
čarni baršonь ked ši vяzala,
ked ši še do cerkvi zberala,
čulki brenovala.

A i tedi ked ši
hlєbovki, ručnїki višivala,
do ladi skladala,
ked ši še za milogo odavala.

No, buli i smutni časi,
ked ce za nєmilogo davali,
ked ši šerco scisnuc mušela,
rodičoh posluhala.

Velї terhi ši podnєsla,
velї žalї prežalєla,
velьo nam ohabela,
velьo nas naučela.

4.

Ti Ruskinьo,
Ti še Bogovi modlєla
naй Ci daruє dobrogo muža,
zdravi dzeci naй rodziš,
učela ši Očenaš, Bogorodice,
učela pisnї ruski naй še nє zabudu,
običaї naй še nє potraca,
naй še nє pomišaю z drugima,
naй ostanю našo, ruski,
co ih Tvoйo rodiči
na Tebe prenєsli.

Nogi bili do blata zalєzali,
z mužom, ocom, bratom,
valьki za hižu ši pravela,
na polьo odhodzela,
šala, kopala, plєla,
plodi zberala do čardakoh,
i viborela ši še Ruskinьo,
vєdno z mužom, ocom bratom,
maceru, svoїma šestrami, babu i dzecmi,
za tot život co teraz žiєme,
za totu blagodatelь co mame,
i často na ce dumame.
Dovolovali Ce ked bulo čežko,
ked koleri dzešatkovali
Tvoй narod na tri zavodi,
ked Ci dzeci mlєli u umerali na rukoh,
ked Ci muža do voйni brali.


5.

A prišagali na Tebe Ruskinьo,
ked še polя bačvanski,
srimski,
slavonski,
banatski i baranьski
žovceli od žita uzretogo,
ked ši porvisla rucala spred kosačoh,
ked ši u znoю pri treški stala,
slamu rucala,
u križoh bolї čuvstovala
a ošmihovala še,
bo Tvoя pomoc hlєba davala
dzecom, starim rodičom...

A večarami,
ked dzeci Tvoйo zaspali
siti,
umiti,
щešlїvi,
šedzela ši pri krosnoh,
ručnїki, partki za dzivki tkala,
Milomu pisnї špivala.

Nє mala ši času odpočivac,
na šveta
i robotnim dnьom
Tvoйo ruki u každeй roboti pomoc.

Porada ši mužovi,
podpora staršim,
lюbov Ci moci davala
naй še nє vidzi яka ši vistata,
lєm z času na čas ši zdihovala
naй iїhto nє čuє.

Hora ši nє šmela buc
bo dzecom mac trebala,
mužovi žena,
rodičom dzivka,
švekra nєvesta.
Čuvala ši svoйo blago,
svoйo dzeci,
molitvi do nєba posilala
- začuvac totu našu garstočku
co še po bilim švece rozošala.


6.

Muža ši do Ameriki viprovadzala,
Ruskinьo,
kelьo roki ši
na nьgo čekala.

A roki prehodzeli,
mladosc še tracela
na čarni vlasi še molga prestarla,
dzivku ši sama pristanovela,
viprovadzela na odavanku z domu,
sama sina oženєla i nєvestu privitala,
a muž, Tvoй človek,
zabuval na fameliю,
na rodimi kraй.

Či go druga sprevedla,
či go Amerika prelїґla,
to ši nїґda nє doznala.

Velї še vraceli,
velї še straceli,
velї novi hiži praveli,
žemi kupovali.
I Tebe dakedi dolari prinošeli,
alє Ci nїґda pravdu nє gvareli.

Ta, zaž lєm,
svoйomu vinčanomu pokoй duši žičela,
a slika o nїm še tracela
i na kraй nєstala...


7.

Ked ši bili perini skladala,
na muža u Ameriki dumala,
bili zaglavki glaskala,
i na йogo dothnuca, zapah i
pocilunki še zdogadovala.

U cerkvi na vinčanє dumala,
u sebe Očenaš modlєla,
drobni dzeci kolo sebe zberala,
zabuti kalap na foґašu dorušovala
o Ameriki rozberala,
co to za švet ked go nє puщa
da še domu vraci.

Na perši poglяdi,
perši pocilunki zdogadovala,
na ruki йogo co bili perša glaskali,
a teraz,
či pre drugu ženu
tam u Ameriki,
či pre horotu,
na Tebe zabuvali.

I tak u živoce
ši še Ruskinьo dalєй borela,
u sebe za muža i deci modlєla,
dumala na zapovidi boži,
i pomali,
яk život bez vodi,
bez lюbovi,
pomali prela...





8.

Iщe vše višivaš ručnїčki,
za svadzbi sinom i dzivkom,
goč še veceй nє tka na krosnoh,
i nє šeє konopa,
nє moči u dolїnoh,
co našim pra-pra-babom,
zdravє odnošelo.
Špivaš ruski pisnї,
visoki školi zakončuєš,
a ipak še dzečnє na valal vracaš,
ґu korenьom svoїm,
pišiš še že ši Ruskinя...

I zato ci, Ruskinьo,
toti slova,
toti stihi pošvecuєm,
i žičim našim pokolєnьom
naй nє zabudu že im mac Ruskinя.

I iщe vše ši Ruskinьo
naša piha,
čuvaš i nєška svoйo ruske od zabuca
naй še nє straci.

ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

Gordana Jugović

TI, ANĐELE MOJ

Ti, koji si sav od svetlosti,
Ti, koji si čista ljubav
Ti, koji bdiš nadamnom
Ti, Anđele moj.

U tišini, čujem ti glas.
Dolazi od nekud, nepoznat.
Znam da je za mene.
To je glas ljubavi, sreće.
Glas radosti.

Znam da si tu, u mojoj blizini,
da me čuvaš i voliš.
Znam da mi pomažeš u svakom trenu,
da me gledaš očima od blještave svetlosti.

Znam te, iako te, nikada nisam videla.
Znam tvoju blizinu koja me obgrli,
kada mi je to potrebno.

Ti, koji si sav od svetlosti.
Ti ,koji si čista ljubav.
Ti, kojem ni ime ne znam.
Ti, anđele moj.

Budi tu uz mene,
kada mi dobro krene.
Budi tu da čujem šapata, tvoj glas
Anđele, čuvaru moj.
Budi tu, da čujem
Tvoj zvonki poj.

Budi tu, uvek!
Gde god da išla,
ispred mene put mi čisti
i obasjaj zlatnim zrakom,
moj put koji idem
laganim korakom.
Budi tu i kada zaboravim na tebe.
Budi tu i podseti me
i daj mi znak.
Budi tu i čuvaj me,
jer znam da si moćan i jak.

Mirjana Marković

PRESVETA BOGORODICE

Molim se Tebi,
sjajna zvezdo Elivata,
sluga sam pokorna
što ničice pada pred tvoja vrata.
Podari mi
u ovaj zao čas
mir u duši,
i san u tamnoj noći
što grize kao gladni vuci,
molim ti se,
majko Paraskevo,
u najtežoj muci.
Žena sam
Što se bori sa avetima dana,
teško je, sveta majko,
kada si u nevolji sama.
Slava i bogatstvo
ne vrede ništa,
iznad svega je reč Božanskog jevanđelja,
put jedini je onaj koji osvetljavaju
podvižnička dela.
Nek agijazma
sa mog lica spere sva sagrešenja.
Presveta Bogorodice,
pomozi mi i pomiluj
jer i ti si žena.

Sanela Kuko

LJUBAVNA

Voli me,
Rekao je to trijezan.
Danas me udario.
Ali nije mu lako.
Teško radi.
Nekad tako samo
Sebi da oduška.
A i šta bi ja bez njega.
Kome bi.
Mater je rekla: „'Vamo više ne možeš. Sama si birala.“
I šta bi djeca?
Svi bi im se rugali.
Mater ti napustila oca.
Ne bi mi dao da ih vidim.
I ko bi ih zaštitio?
Lakše je ovako.
Voli on mene.
Na svoj način.

subota, 5. prosinca 2015.

Marija Lovrić - Crnjac

*DOSTA JE VIŠE*

Živi danas.
Živi još danas.
Proći će.
Sigurno sutra neće biti isto.
Sutra...
Sutra...
Sutra...
Uvijek i opet čekam ono sutra!
A to sutra je isto svaki dan.
Samo se razlozi mijenjaju.
Taj čovjek preko puta više nije čovijek.
Postaje zvijer.
Ni ne prepoznaješ ga više.
Ustani danas.
Nemoj čekati sutra.
Još danas uzmi odluku u svoje ruke,
jer to neće proći.
Dok jasno i glasno ne kažeš:
Dosta je više!


*ONA JE TVOJA ŽENA*

Teške su te riječi koje izgovoriš.
Teška je tvoja ruka,
kad njome zamahneš.

Nemaš to pravo.
Bar ne na nju.

Nije ona nikakav pajdo.
Nije ona nikakva vreća.
Ona je stvarna.
Ona je žena.

Nije bilo kakva žena,
koju si pokupio na ulici.
Ona je stvarna.

Ona je tvoja žena.
Nije se slučajno našla kraj tebe.

Ona je žena
u koju si se zaljubio.
Ona je tvoja žena i
nemaš pravo činiti stvari
koje ne bi smio.

Azra Hasanbegović

PRIČA BR. 7. . .

Imam 26 godina.
Želim sve zaboraviti, ali onda kada vam ovo ispričam...  kao da želim biti sigurna...
da ću možda tebi pomoći, da ne padneš u istu zamku kao ja.
Bože, kako davno sam imala 16 godina...
Živjela sam u siromašnoj porodici s bratom  i dvjema sestrama, s ocem i majkom koja je uvijek izazivala neke konflikte.Na putu ka školi često sam sretala jednu divnu gospođu koja je uvijek imala neki kompliment za mene. Ponudila mi je da radim u jednoj kafani "kao ispomoć" za šankom. Bila sam presretna, dolazila sam četvrtkom i subotom i za taj posao sam dobijala solidan džeparac.Kasnije mi je ponudila da zajedno idemo u Italiju kazavši da ću tamo moći zaraditi mnogo novca.Pristala sam, dobila odobrenje roditelja i našla se u Italiji s mojom "tetkom".Čim smo stupile na tlo "obećane zemlje", počele su moje patnje.
Iste večeri  "predana" sam starijem debelom čovjeku koji se cijelu noć iživljavao na meni.
Bila sam nevina... i do jutra sam bila sva... poderana.
 Neka "ljekarka"  morala me je "sašiti",a, kako mi rekoše, sve je izgledalo kao poslije poroda, kao da sam se, ustvari, te noći i rodila za jedan novi život...
Meni je to bilo umiranje.Ostala sam kod tog čovjeka, za mene, duži period.
Više nisam brojala dane, ni mjesece,brojala sam samo koliko sam puta tjerana na seks. Brojala sam ... sjećam se... 314..., a onda više nisam ni to...
Gledala sam se u ogledalu... kako sam mršava i ružna...  
i onda sam promijenila ''vlasnika''.Debeli čovjek, kojeg su zvali Toni, "prodao" me je u drugi grad.Bila sam u jednom noćnom baru  plesačica i prostitutka... do iznemoglosti...
Stalno sam živjela u strahu da će me ubiti, jer su mi prijetili da ako se ikome požalim...
da ću"nestati".   Gledala   sam   svoje  pretučene  "prijateljice"  iz   raznih   zemalja   svijeta.  
Neke  su,jednostavno, samo "nestale"...Ponekad sam i ja to željela, a nekada mirila se sa sudbinom.....Moje tijelo postajalo je sve gore i gore, a moja duša već je bila umrla.
Kako se mijenjao moj izgled, tako se mijenjao i moj status. Iz bara sam prešla na ulicu i to je bio moj jedini posao.Moje tijelo bilo je isprženo čikovima cigareta, izrezano i uništeno.
Više nisam imala osjećajeni ljubavi za moje u Bosni. Samo sam željela umrijeti, a nisam imala hrabrosti oduzeti sebi život.
S 26 godina postala sam stara.Jedna ulična racija i mene je "pokupila".
Našla sam se u policijskoj stanici. Potražila sam od njih pomoć. Smještena sam na sigurno.
Pjeri sam ispričala sve šta sam proživjela. Obećala mi je  pomoći  da   se  vratim  u  Bosnu
i  rekla  je   da  je   stupila  u  kontakt  s  jednom   ženskom nevladinom organizacijom.
Vratila sam se...Imala   sam   sreću...   Nisam   bila   sama.   Imala   sam   razumijevanje   i   pomoć,   edukaciju   i prekvalifikaciju.Danas sam, čini mi se, "normalna" žena. Imam svoj "mali" posao, imam prijatelje, vratile sumi se i emocije.
Čak mogu i drugima pomagati u nevolji.

Zovem se Margarita.



DOSTIGNUCA ,, ŽENA BIH ,   1994 -2015

Nastale 1994
Cilj nam je Zalaganje za poštivanje ljudskih prava I za humanije društvo osjetljivo na problem nasilja i  sigurnost žena

ŽENA BIH u Ženskom mirovnom pokretu ima aktivnu ulogu kroz rad Centra za žene u ćijem sastavu je SOS sa telefon jedinstvenim  brojem  za Federacu  1265
Sigurna kuća MARGUERITE predstavlja sigurno utoćište žrtvama nasilja i trgovine ljudima ,kuća evropskog standarda  .kapacitet 28 ležaja , tajnost adrese.
Izdavaćka djelatnost
Magazin za žene Lam i knjiga istinitih potresnih prića zena koje su zrtava trgovine ..Marguerite moze biti tvoja sestra , kćerka prijateljica...
Prirućnik za oprofesonalce i profesionalke ,,kako prepoznati nasilje nad djecom i pomoći djetetu žrtvi nasilja ...dva izdanja  itd
Potpisani PROTOKOLI  pomoći žrtvama nasilja  u HN Kantonu i Zapadno hercegovačkom , gradu Mostaru i Općina  Jablanica i Nevesinje.
Ekonomsko osnaživanje žena  radile smo oduvkijek a danas sa posebnijm akcentom  na osnazivanje žena žrtava nasilja i onih koje se nalaze u nekim teškim situacijama.
Naš rad u ruralnim podrućjima je veoma znaćajan gdje žene informišemo i upućujemo kako i gdje da potraže pomoć..a sve kroz model ženskog aktivizma.
Kroz SIGURNU MREZU /mreza organizacija cija je uza djelatnost pomoc zenama i djeci žrtvama nasilja  Značajan napredak je učinjen u BIH na sprijećavanju nasilja kroz prevencije i zaštitu , naročito u borbi protiv nasilja u porodici
Radimo na provođenju  Rezolucija UNSCR  1325   ŽENA MIR I SIGURNOST
A to znači u praksi da je
 Rezolucija UNSCR 1325 je potvrđivanje od preko 20 godina ženske borbe, zagovaranja i lobiranja.
To je politički okvir koji pruža niz operativnih mandata koji ukazuju na sljedeće aktere: tvorce pravila, usvajače odluka, programere i komponente financiranja
Danas smo vodeća organizacija uz podrsku Medika Zenica  za INSTITUCIONALNu  MREŽu PODRŠKE ŽRTVAMA I ŽRTVAMA / SVJEDOCIMA U PREDMETIMA RATNIH ZLOĆINA , SEKSUALNOG NASILJA I DRUGIH KRIVIČNIH DJELA NA PODRUČJU HNKantona Županije
Institucionalna mreža je plod saradnji nadležnih ministarstava, pravosudnih
institucija, ustanova i
Ono sto ide prilog borbi protiv nasilja je Konvencija Vijeca Evrope u sprijecavanju i borbi protiv nasilja nad zenama i nasilja u porodici., ISTANBULSKA KONVENCIJA .
Ova konvencija je najdalekosezniji medunarodni sporazum koji se bavi ovom ozbiljnom povredom ljudskih prava .Cilj joj je nulta tolerancija na ovaj oblik nasilja.Usvojena je 2011 godine a Bosna i Hercegovin je sesta clanica koja je ratifikovala Konvenciju 2013 godine za sprovodenje Istanbulske konve
Savjet ministara BIH je 23.7.2015 donio odluku o usvajanje Okvirne strategije za sprovodenje Istanbulske konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad zenama i nasilja u porodici u bosni i Hercegovini za period 2015 do 2018 godine

Zavrsavam sa  da KROZ NAŠ RAD VODI NAS MOTO
„Imate odgovornost za mjesto u kojem živite i
ljude koji vas okružuju. Svi je imate.
Samo pazeći jedni druge možemo izvući najbolje
iz nas samih.“
Azra Hasabnbegović





Tihomir Bešović

ŠTA REĆI POSLE REČI?

Nekad su reči brže od pameti,
Izgovorene su, ne mogu se vratiti.
Povrede, zariju se u telo poput sablje,
Ispeku lice poput razbujale baklje,
Ta krv što iz očiju ide.
Prozirna, slana, ni malo crvena,
Sve je zbog reči,
Jer glava je bila nepromišljena.

Ne vredi tražiti opravdanje,
Da je reči isteralo nepromišljeno stanje,
Čak izvinjenje je kao paučina,
Već ga je omela reč izgovorena.
Taj trenutak slabosti,
Taj greh gordosti,
Koji ruši kao cunami pred sobom sve:
Ljubav, sreću i poverenje.

I šta reči posle reči?
Nauči lekciju, sledeći put spreči
Svoj pogan jezik u naletu besa.
Ostani džentlmen,
ne samo masa sirovog mesa...
I reci izvini, iako ne pomaže,
Ti znaš da srce tvoje ne laže,
I budi sreman na to da si je izgubio,
Zbog reči koje si izgovorio.



Dragana Radulović

ISPOVEST ZLOSTAVLJANE ŽENE

Ne! Ne diži ruku na mene.
Po čemu je tvoja ruka bolja od moje?
Po tome što si muško?
Po tome što si jači od mene?

Ne! Ne viči na mene.
Svaka tvoja reč se zabija u moje srce
poput strele.
Svaka uvreda ostaje duboko urezana u moje sećanje.
Zaslužujem li ja to?

Ljubav ti ništa ne znači,
pokazuješ to svojim postupcima.
Svakim udarcem ti hraniš svoj ego,
zar ti je ego bitniji od mene?
zar ti on više znači?

Ponovo sam tvoja žrtva.
Ona koja plače u tami, prekrivena modricama.
Ona koja se pita čime je ovo zaslužila,
i ponovo, ona koja ćuti.

Svaki dodir koji mi poklanjaš
je način na koji me zlostavljaš.
Ja sam žena koja neizmerno voli,
iako sam navikla da tvoja ljubav boli.

Sada, ležim ovde nepomična.
Nemam snage da progovorim,
iako iznutra vrištim.
Zašto sam dozvolila da me tvoja ljubav
previše zaboli?

Osećam da mi se duša odvaja od tela.
Odlazim.
Napuštam ovaj svet.
I poslednje neizgovorene reči ostaju mi na usnama.

Iako neizgovorene, one poručuju svim ženama:
„Ne idite mojim stopama!
Nijedna od nas nije zaslužila da bude zlostavljana.
Žene!
Nemojte lagati sebe!
Prava ljubav nikada ne boli!“


Zorica Popin

VEST

Pre neki dan čitam u novinama:
''Zbog neuzvraćene ljubavi ubijena žena'',
a ja mislila davno su prošla ta vremena
kada je teško bilo biti žena.

Budi ponosna što si žena.
Ne želim da i ovo budu vremena,
kada je teško bilo biti žena.

Nek svi čuju za sva vremena:
Čovek je i muškarac i žena!



Stoja Gavranović

U INAT NASILJU

Želela sam s tobom proći ispod duge,
šetati po lišću uz jesenje kiše,
zaustaviti kosmičko vreme
i da sem nas ne postoji ništa više, ništa više...
Nisu me plašile nestašice, računi,
nedaće u vremena teška nadolazeća,
verovala sam - imamo snage mi za to,
davala se bezuslovno i maksimalno.
Rodili smo decu, ukrasili dom....
Kad odjednom - udari grom,
 potekoše neke rakijske kiše
zamutiše pogled tvoj,  zamagliše snove moje.
Poviše se ramena od tereta vremena,
izgubi osmeh, upoznah tugu,
Izgubih bitku tešku, mučnu,  dugu...
uplašena odoh na obalu drugu-
Usamljenost ona se zvala.
I poče proces stvaranja bisera  od mojih suza,
grcanja, muka,od tvoih ćutanja,  pogleda,  urlika...
Dok je tvoja rakijska reka
noseći  moje snove, snagu i želje,
počela daviti lepe uspomene.
Sedativi uzeše mene.
Iznedri se bisera iz duše moje,
pade mi na ruke - začika dete u meni...
U inat nasilju nad dušom mojom,
ja želim, hoću i mogu da verujem
i radujem se Bogu.                                                    

Sanda Ivanović

BOLI ME

Boli me
obraz i kost
i peče oko
od vatre tvoga besa,
molim se da vraga u tebi
umiri anđeo s nebesa...
boli me voda i hleb
i tepih po kom me vučeš
šta sam kriva
da na mene vrištiš
i ljuto hučeš?
bole me naša deca
i čošak u kojem
trepere od straha - ne plačite!
izustim,
kada dođem do daha...
boli me što voleh ruku
koja oružje posta,
plačem u krvi svojoj
a duša govori DOSTA!!!
boli me sramota,
pramen iščupane kose,
sve nas na sneg
isteruješ bose...
boli me, boli ljubav
što je nisko pala,
nekada bih za tebe
život dala,
boli me,
boli što te ne bolim,
tiho, za spas se
Bogu molim...

Nenad Kuzmić

KAD SE ŽENA VOLI

Kad se žena voli,
to je bogatstvo i nema cene,
granica nema,
za ljubav tu se bori
i gine za nju se bori
do zadnjeg trena.

Kad se žena voli,
tad čitav svemir mali
je prostor za svu tu sreću,
i ne postoji razlog za nemir
da volim
nikad prestati neću.

Kad se žena voli,
tad vreme staje
momenat svaki
k'o večnost dug je,
od sebe tada čovek
sve daje, poklanja sebe,
ne želi druge.

Nebojša Draganović


SLOMLJENA STRELA

Slomljenastrela, u srcu mom,
Neda da slatka,ranazaraste.
Dugovećtu je, u duši mi lom,
Aonapostoji,negde je...Raste.

Znaosam,negdenasvetu tom,
Onapostoji,čekame ,trubi.
Znaosam ,negde a ne i nakom,
Talasumorskom da me ljubi.

A jesenvećtuje ,opalolišće,
Strela mi jačezadajeboli,
Da li da kleknem i okrenemglavu,
Ili da pustim...Da me voli.

Ako je tako i morabiti,
Da oči me njene u jutrabude,
Prodaćudušu i nećukriti,
Zaljubavovu,neka mi sude.

Na kraju bi poruku,poslaotebi,
Koja mi sreću i osmehvrati,
Neverujništa ,štoćutireći,
I da tiljubav, sad mogudati.

Život je scena ,gdeljubavinema,
Moždatektračak, kojitesvlada,
Ljubav jeigra a ja nesmem,
Tuiguviše,igratisada.

Vidiš i sama ,postupkemoje,
Komladić ...S dvadesetleta,
Sad puštam dauđeš, u srcemoje,
A starac u meni ...Umoranšeta.

Nada Bartoš Stanković

PROMENA

Bila sam...
robinja njegove surovosti,
sluškinja ponizna
što tapka u mestu
i trpi noseći križ
nedodeljen u životnoj misiji
od strane onog,
k'o vidi sve, k'o sudiće jednom,
na strašnom sudu
posle kojeg
ostajemo u beskraju.

Bila sam... nirvana...
kurtizana pljuvana,
ponižena,
slomljena
sa iskrivljenim osmehom
sa dve zvezde najjačeg sjaja
vodilje svetle... moje...
rođene... voljene...

Zbog njih je sve imalo smisla
i udar gromova
što guši krik i vapaj
uplašene žene
usamljene...

Bila sam...
Sada drugačija...
Srećna jer,
večno sunce sja,
što moje zvezde
zajedno stoje
a uz njih treća malena...

Koja je od njih sjajnija? S
ve sjaje snažno
svetle mi put a, srca skut otvoren...
važan...
Sada koračam
na oblaku snova
puna je duša moja i čista...
U njoj proleće listom lista
zeleni života moga svod
sigurno plovi moj mali brod
ka luci gde satkana je sreća sva...
promena....
promena...
ŽENA

Nekome čežnja
nekome tajna
dubina duše,
najlepši san.

Nekom balada
ispevana tamnilom noći
kad usni dan...
ona što uvek tajnu zna
ljubav za ljubav iz srca da...

Oseća lepet,
leptira let,
svojom lepotom osvaja svet.

Nekome čežnja
nekome tajna inspiracija,
opsena...
njeno ime je...
žena...

Mirjana Tejic

ČOVEK KOJEG VIŠE NEMAM

Da mi je neko, bilo ko, nekada, rekao,
Ma, napomenuo samo,
Da ću ispevati pesmu sa naslovom ovim,
Izrekla bih hiljadu psovki;
Nevericom bi se pitala
Kako se živ čovek sahraniti može???
Jer...
Šta smo nas dvoje bili,
Do doživotni saputnici
I u sreći, a ponajviše u bolu.
Dva naličja istog novčića,
Dva delića slagalice
Koja se savršeno uklapaju,
Zar ne?

Ili bi tako bar trebalo biti...

Dok ovo pišem, licem mi poslednji put teku suze
Koje si ti izazvao,
Obesno,
Iz ljubomore,
Bez trunke griže savesti,
Dok si me gledao kako se za dah borim,
Dok sam se gušila u napadu panike,
Dok mi je lice samrtničkom bojom plavilo,
U trenutku kada nisam uspela ni pomoć naglas zatražiti...

Stajao si na vratima;
U mene gledao očima punim mržnje, obesti, zavisti,
Na način na koga ne gledaš ni najljućeg neprijatelja...
Uzalud moje oči koje se grče u nedostaku vazduha;
Uzalud nemušte reči kojima u pomoć pozivam;
Uzalud suze u potocima teku.

Ja se borim za dah,
Svesna da dugo ovako neću moći,
Da ću se u sopstvenoj tugi i bolu ugušiti...
Osećam čitavim telom kako nedostatak vazduha uzima svoj danak.
Telo mi se grči,
Grkljan se sklapa, ne ostavlja ni milimetar prolaza kojim bih uspela
Život udahnuti.

Osećam kako tonem, u dubine,
Plavim,
Odlazim zauvek.

A ti stojiš mirno, kao da posmatraš neki dobar stand-up show.

Ne prilaziš da mi ukažeš pomoć, iako ti to i struka i savest nalaže,
Pa čak i da sam neznanka koja se na ulici guši.
Ne, ne prilaziš mi pomoći.
Čak štaviše,
Već upola u bunilu, boreći se za dah,
Čujem te kako izgovaraš:
"Umri, crkni, ti za život i nisi!!!"

Poslednjim atomima snage prisećam se prve pomoći,
I načina kako laganim udisajima povratiti samu sebe u život.
Lagano, uspevam na momente udahnuti
Taman toliko
Da se ne ugušim.

Pričati ne mogu.
Želim vikati u pomoć.
Ali reči ne izlaze.
Grkljan se stegao, i jedva propušta
Taman onoliko vazduha, koliko mi je dovoljno bilo,
Da na vreme stignem do hitne pomoći.

U polu-svesnom stanju su me položili na krevet;
Brzinom munje dali mi injekciju,
Čijeg uboda ni svesna bila nisam,
Iako se te proklete injekcije najviše na svetu plašim...

Samo sam posle nekih par sekundi
Osetila kako grč u grkljanu popušta,
I čula svoje isprekidano, neujednačeno disanje,
Koje me polako, ali sigurno, u život vraća...

Sada, posle nekoliko sati, sedim u svojoj sobi,
Pod dejstvom lekova,
Neošamućena ali kristalno svesna sebe i svega oko sebe.
Gledam svoje bledo lice u ogledalu,
Izmučeno još uvek,
Ali sa nekim čudnim žarom za životom,
Voljom da živim,
Da postojim,
Da bitišem...

A tebe više nema.
Izbrisalo si danas samog sebe,
Gledajući kako me delići sekunde od smrti dele,
A kako ne činiš ništa, ama baš ništa, da me u život vratiš.

Ne, ne zameram ti.
Ništa, apsolutno ništa.
Ti si takav, ja te menjati
Niti nameru imam, niti hoću.

Želim ti, zaista, sve najbolje u životu;
Da budeš sretan,
Ispunjen životom koji sam priželjkuješ,
Ali u tome životu za mene više nema.

Danas si stavio onu poslednju tačku na odnos
Dvoje ljudi, bio ili ne sam toga svestan.

I zato, od danas,
Ti si čovek kojeg više nemam...

Mirjana Brkljac Hemun

 OSUDA 2021.god

Osuđujem te
Nesavrsena i gresna
Kamenujem rečima
Jezikom poganim
Kušaj sram
Propadni u mrak
Vičem
Drhtim pred Bogom
Jer on je sudija i vlast
Besna sam
Razdražljiva žena
Guja ljuta
Ptica zlosutnica
Što krivi te
Za hleb i gorki med
Da proklet
Skameniš se
Od bola i zla
Nesrecniče
Za sebe molim
Da Gospod ljubav
Na mene izlije
Da radujem se
Suncu i zemlji


"STOP NASILJU NAD ŽENAMA"                   2015.god

Šamaraš me uvredama,
Pesnicama ,
Lažima!
Optužuješ me,
Klevetaš,
Moj bol,
Moj jauk ne čuješ!
Potčinjena,
Strahom ledenim pokrivena,
Strepnjom zagrljena...
Ne vidim Sunce,
Život,
Vodu!
Vristim u sebi plašeći se sopstvenog strada,
Gorkih reči u kojim svakodnevno padam....
Klone mi duh,srce mi strada...
Skupih hrabrosti malo
Zavrištim na sav glas; ''Potreban mi je spas''!
''Prijatelj'' kaže mi; ''Ćuti i trpi,bice bolje".
Komšija kaze; ''Imam i ja svoj život''!
"Ne želim da se ''mešam'' u vas''!
"Ako možete ,budite malo tiši i u mojoj kući čujem vaš glas"!
Pomislih u svom bolu kako zakon će mi pomoći,
Stisnem zube i pozovem ih jedne gorke noći.
Zapisnik napišu,nasilnika odvedu,
Sve mi je srebrno sijalo te noći.
Jutro je moje bilo gnevno,
Jezivo i bez moći!
Ostadoh skoro bez glave ....
Iznemogla ,želeći samo
Kroz srebrnu mesečinu ljubav da nas prati!
Danas zahvaljujem Bogu što sam živa!
Suncu i vodi!
Zahvaljujem svakom koraku na slobodi!

..STOP NASILJU NAD ŽENAMA !!!

Antonina Simić-Igumanija

ŽENO – SESTRO ... !

Ženo – Sestro... !
Da li je tuga dovoljna
Za srce tvoje
Od moje ljubavi
Od mojih snova
Da ti iznova izatka
Potku tvoga dostojanstva
Molitvama...
Ženo – Sestro... !
Namučena,
Mučenice – majko,
U ova vremena
Pognutih ramena
Od poniženja.
Ženo – Sestro.. !
Silovana,
Od tudje volje
Od tudjih želja.
Objektom te stvoriše
Nečije kiše
Od sumpora,
Pa ti svilenu kožu
Naružiše
Udarcima i bičem.
Gde da te nadjem
Zalutalu, Sestro,
Onesvešćenu
I zaboravljenu
Ako te ne nadje Bog,
Boginjo,
Robinjo
Budućeg dostojanstva.
Uporodičena
Bez porodice,
Svačija i ničija,
Mnogo puta bezimena,
Sa rukama stisnutim
U pesnice,
Bez jauka,
Bez doma.
Ženo – Sestro... !
Što si krenula
Izmeštenih jajnih ćelija
Oblivenih suzama,
Sa dlanovima znojavim
Od straha,
Bez daha.
Bežiš od svog mučitelja
Od svoje dece i nerodjene,
Oca
Dok on zvoca
Da te je voleo.
Ženo – Sestro... !
Ti tražiš njega
I dižeš oči
S nadom da treba
Da postaneš
Rodna zemlja i čaša mleka,
Al’ pitaš se kako
Kad on vidi da telesna
Tvoja senka
Ima oblike bluda,
I tražiš ga svuda,
Njega izgubljenog
Da bi volela
I gorela
I bila nebeska kolevka.
Ženo – Sestro... !
Tiho se vrati Bogu
Da Bogu budeš domovina,
Sa čašom vina
I korom hleba,
Zauvek gledana i voljena,
Ko sa neba.

Jovanka Novković Perge

DOMAĆINSKI

Samo nekad u snu vrisne,
dok na javi zaustavi jauk svaki,
da ne vide, da ne čuju,
da ne pita neko šta je.
Sramota je.
Pa se sklupča, pa odćuti,
tiho šapne, reći ću ti,
nekom tamo, svoju muku.
U zavoju desnu ruku
pod košuljom sakrije.
Nekud krene, pa se vrati.
Sama sebi se obrati:
deca mala, kud ću, šta ću?
Pa se reši, pa se teši,
kad mi malo poodrastu,
e, onda ću...
A okolo, svi se dive,
šta imaju, kako žive,kuću digli,
unučići već im stigli...
Domaćinski.
Ona ćuti, ona traje,
savijena, uplašena,
ispod ruke podignute Gospodara,
što udara i šamara,
iz ljubavi. Tako kaže.
Još joj oči razlog traže.
Danas supa nije slana,
juče bila presoljena,
a suzama je solila.
Možda zato.
A sve ređe u snu vrisne
i na javi, naviknuta,
zaboravi da se brani.
U postelji samrtničkoj,
pomirena, ugašena,
svakog trena osluškuje
poziv s' Neba,
kao svoj put do slobode.
Čeka da je neko pita,
može li se tako život proživeti,
da mu kaže, može,
al' ne treba, pa da ode.

Ivana Grastić

OSLOBOĐENJE

Pogledaj tamo.
Sunce se rađa na istoku
iz zlatnog runa
koje nebo pravi,
svojim zracima nas pozdravlja
da nastavimo
tamo gde smo stali.

Pogledaj samo.
More se peni,
kristali njegove soli
dušu mame,
a valovi zapljuskuju obalu,
daje nam ono čega smo željni,
tajnu nam odaju.

Vidi palme kako se njišu
uz pesmu ptičju,
kako zajedno, ujednačeno dišu,
pričaju nam priču.

Posmatraj u sebi
kako vetar blag
golica svaki deo tvoga bića,
kako nestaje ono
što si bio nekad
i rađa se ono što si sad,
da tvoja duša nije više ista.

A kad ti dođe da plačeš,
ti nemoj,
pokaži suzama da si jak,
da te nije zaposeo
onaj stari demon
i da nećeš opet pasti
u njegov mrak.

I kad se ljutiš
pusti da srdžba
sama od sebe prođe
jer ona će jedno vreme
u tebi da mrda pa će da ode.
Smej se i shvatićeš
zašto osmeh je najbolji
za spasenje,
pokazuj ga uvek svakom
i osetićeš oslobođenje.

Ljiljana Lukić

M I L E N A

Bila je tako lepa,
uvek se setim nje...
kad čujem reči pesme ove,
uvek se setim Milene...
kosa crna kao gar,
puna uvojaka nežnih,
lice belo, prozirnije od porcelana,
usne crvene poput zrelih višanja.
Skrivala se u ćutanja.
Bila je tako lepa i tužna
bez osmeha,
moja tiha Milena.

Uvek se setim nje
kad čujem jezike zle,
skoro svakog dana
bila je tema nečijeg ogovaranja.
Ljubomora,oh,kakvo je to zlo
medj’ ljudima?

Govorili su da se važna pravi,
da je zla,da provodi sate
pred ogledalima,
da je loša žena i majka,
da ima ljubavnika.
A ona,skrivala se
u svoja ćutanja.

Niko nikad nije rekao
da ima muža nasilnika,
a znali su svi,
odavalo je njeno tužno lice
bez osmeha,oči tamne ,bez sjaja
i po koja suza što joj je
ponekad skliznula niz trepavice,
krišom obrisana.

A on,pevao joj je pred nama
"Milena,ljubavi moja..."
pratio ju je gde god krene...
znao je da nema gde,
da nema kome.
Na kraju Milena je sebi isekla vene.

Nije čula reči pesme
"Nedaj se moja Milena...''
skrivala je,patila je,ćutala je,
stidela se da prizna prijateljima
da ima muža nasilnika.

Da li je trebalo,
da li je vredelo,
nije.
Može li drugačije,
možemo li svi
nasilju reći,ne.

Neću da me neko pamti
po rečima pesme
"Bila je tako lepa,"
hoću da živim,
hoću da pevam,
hoću da se smejem,
jer se uvek setim moje Milene,
tužne i prelepe
koja nije imala snagu
poput mene,
moje tihe Milene.

Marija Ćeškić

ISPOVIJEST ŽRTVE NASILJA U OBITELJI

Ovdje neće biti ni imena ni prezimena, neću opisivat ni naš prvi susret, dovoljno je reći da sam dugo godina bila zlostavljana. O vremenu našeg upoznavanja i zabavljanja beskorisno je pričati.
Sve naznake njegovog nasilnog ponašanja ja sam mislila i željela izbrisati svojom ljubavlju. Mislila sam da će to biti dovoljno. Čak i prvi šamar, koji je usljedio ubrzo nakon vjenčanja pravdala sam njegovim strahom i nesigurnošću da bi me mogao izgubiti.
Što se šamaranje češće događalo ja sam više dokazivala svoju ljubav, vjernost i neku vrstu poslušnosti. Šamari nisu imali nikakvog razloga, a iza svakog šamara dolazila je faza kajanja, moljenja za oprost, obećanja da se to više nikada neće dogoditi i tako unedogled.
Željela sam obitelj, mirnu luku punu pažnje, ljubavi i razumijevanja. Znala sam da nešto moram poduzeti, ali kako se odreći svojih mladenačkih snova, kako priznati javno da nisi bio sposoban neke stvari otkriti na vrijeme? Kako priznati poraz ljubavi? Kako priznati da ta ljubav nije ništa mogla učiniti i promjeniti na osobi kojoj poklanjaš samu sebe, svoju mladost, nevinost i sva svoja očekivanja? Kako priznati da od voljene osobe ne dobivaš ljubav nego šamare i nepovjerenje? Kako objasniti i kome svoju bol i patnju?
Svi tvoji prijatelji izgledaju sretni, zaljubljeni i pitaš se kako će oni to protumačiti i puno toga, a nemaš odgovor niti na jedno pitanje.
Kako nam se svima drago sjetiti prvog poljupca, prvog izlaska, a kako nas boli sjećanje na prvi šamar, na prvo optuživanje za nevjeru, na prvu tešku uvredu. Toliko pitanja, toliko izgubljenog, toliko bola, a odgovora nema, nema uzroka, krivac je samo jedan – onaj koji te ošamario, koji te ponizio, koji ti nije dao da se osjećaš kao ljudsko biće. Svim onim ženama koje se prepoznaju u ovoj priči proživljenoj u prošlom vremenu mogu savjetovati: Prvi šamar nije zadnji, to je početak razočarenja, maltretiranja koje će trajati toliko dok ne skupiš hrabrosti i kažeš nikad više šamar, udarac i poniženje.
Dići će ruku na dijete jer će znati da će te to boljeti više nego svi šamari i udarci. Tebe je povrijedio kao ženu, kao ljudsko biće. To ljudsko biće je uništio, pogazio, još ti samo može uništiti majčinske osjećaje, majčinsku ljubav.