Translate

četvrtak, 27. listopada 2016.

Majda Fradelić

ČESTO SE PITA

Koliko koraka do ponora treba
Kako pobjeći od riječi što peku
Koliko udaraca podnijeti
Još može
Krikova zatomiti
Popiti suza
Rana prekriti

Zagrnuvši se maramom lažne sreće
S ogrtačem od željenih sanja
U snove utonuti bi htjela
I sve zaboraviti…zaboraviti
Jer
Tek u snovima mira nalazi
Sanjajući ljubav što mirno teče
Nadajući se da doći će vrijeme
I izbrisati bol što peče

Svako jutro iznova se pita
Hoće li uhvatiti zadnju dugu
Na putu trnovitom
I pronaći iskrenu, prijateljsku ruku

Iz pakla da je izbavi…

Vesna Jukić Oštrek


''STIHOVI''                      2018.god

Nemoj mi reći.
Pogledom posve tiho
pošalji  misao
koja ne poznaje riječi.
*
Nesretniče,
malo  treba za sreću.
TI nisi sretan
jer  imaš tako mnogo.
*
Poput noći  si,
dok oči mi progledaju u tami
nema te više.
Kako ti zapamtiti trag?
*
Izgubih se u stihu
kojega nisi nikada
napisao za mene.
Hoću li se ikada naći?
*
Slavila sam ljubav
kao da će trajati vječno.
Ako ljubav nije,
zašto plačem na kiši?
*
Plitka me misao
održava na površini života.
Ipak, lagano tonem
u dubinu tvojih šutnji.
*
Šutim u samoći.
U mojim ušima odjekuje
melodija njezine
nečuvene prolaznosti.
*
Bljesak očekivane spoznaje.
Zamire osmijeh na licu.
Lako je iščekivati
cvrkut ptice pjevice.
*
Zašto nisi plakala
u tjeskobnom iščekivanju?
Suze ti se niz lice slijevaše
tek u radosnom opuštanju.
*
Povedi me onkraj dubina.
Modrine me plaše.
Tek stojeći u plićaku
kako -tako živim.
*
Bih.
Jedrila bih nad modrim dubinama.
Zatvorenih očiju
možda bih ugledala svjetlost.
*
Nemoj me proljetnim imenom zvati.
Lišće na mojim granama
uvelo, žuto, samotno,
sve sporije, klati se.
*
Bitno je nedohvatno
u zamagljenim daljinama.
Možda zbog suze
u oku.
*
Tražeći se po sporednim puteljcima
izgubih se na Putu.
Gdje li sam?!
Na dlanovima  samo mrvice.
*
Osluškujem riječi u ovome stihu.
U njemu nema rime, ritma niti melodije.
Slogovi  se nižu bez pravoga razloga
u nisku kojoj izmiče smisao.
Čemu?



ŠTO MI JE (U)ČINITI   (Spašena)                 2017.god

Vidim te zatvorenih  očiju. Čujem te u najdubljoj tišini. Osjećam tvoj dodir u potpunoj samoći. Miris tvoj u nozdrvama mojim je, za najsnažnije bure. Sanjam te i kada mi na oči ne dolazi san.
Dok  tijelo ukočeno stoji, bilo mi  ubrzava, tlak se napumpava, tremor ruku  povećava, PRIKRIVAJUĆI misao na tvoj gnjevni, bestidni, omalovažavajući, agresijom  nabildani, TKO ZNA KOJI PO REDU, verbalni napad, koji se dogodio, iznenada…  DANAS, JUČER, NEKIDAN…
…I TAKO UVIJEK ISPOČETKA.
STRAH  mi se uvukao u kosti. Na oči mi ne dolazi san. Strepim za danas, za sutra. Više ti ne vjerujem. Ne mogu jesti, ni misliti, niti se opustiti. Ne mogu više pronaći mir. Ludim polako pri pomisli da će se ponoviti.
Iščekujem te…                                                                  

*

(Spašena)
Tragovi  novinske crtice iz Slobodne Dalmacije, rujan 2016.
'…bio optužen za nasilje u obitelji - naudio svojoj ženi - pušten kući…'
Optužen za nasilje nad suprugom. Ona  OTIŠLA  od njega.
 Mislila, spašena je.(Neka dijete više ne trpi nasilnika u obitelji)
Spašena,  spašena! (Sve do jučer)
'…U RANIM JUTARNJIM SATIMA MUŠKARAC UBIO PEDESETOGODIŠNJAKINJU JURIŠNOM PUŠKOM…'  (SD, rujan  2016.)
Ubio, kažem. UBIO! ( dobro ste čuli)  A, ona mislila, SPAŠENA je.
Kad ono, ON je njezin SPASITELJ. ON, nasilnik u obitelji.
ON, UBOJICA, ženoubojica, obiteljoubojica, društvoubojica!
ON JE UBIO ŽIVOT! UBIO JE ŽIVOT U ŽENI!
UBIO JE VJERU U DRUŠTVO U KOJEMU SE TO DOGODILO!

*

…iščekujem te.
Tresem se cijelim bićem. Što mi je činiti? Kada ćeš doći? Plućima upijam zrak, nema kisika, ne dišem. Samo gledam, ne vidim.
PRESTRAVLJENA, vidim, čujem, osjećam  jedino njega, svoga zlostavljača.
(S)RIČUĆI,  ČEKAM. Možda mi je ovo posljednje…
Što mi je učiniti?!                                                                            




MREŽA                             2016.god

Volio si moje tijelo
moj smijeh
i moju maramu za glavu
rukom  ispletenu

Jurio si mahnito za mnom
želeći me ljubiti snažno 
i kada sam bila slaba

Htio si da šutim kada govoriš
i  govorim kada ne slušaš

Htio si da gledam kamo ti odrediš
ili da uopće ne gledam
nigdje, nikada i  nikoga
osim tebe

Mislio si kako je ljubav
koordinatama zadana
mrežom definirana
a  ja  u nju upletena
zauvijek


Odredio si njezine
vertikale i horizontale
i tako me
zatočio

Pomno si pleo
mrežu
u koju si pohranio svoju ljubav

Još si se čudio
što mi je
čemu povišen glas
tužan pogled
i klonulost mojih ruku
koje se nisu pružale
kao nekada

Lagana od preostale opne
odletjela je u nepovrat
mreža
satkana rukom nasilnika


srijeda, 26. listopada 2016.

Veid Delalić

NAGRADA

Nije ovo razmazana šminka
Po licu mome
Ni po rukama.
Nisu ovo radosnice suze
Al tvoja su djeca što ti ih
Iz ljubavi rodih.

Nije ovi žena što poljupce tvoje brojah.
Umjesto njih
Ko razmazana tinta
Sramota tvoja na licu mome.

I ne bole tvoji udarci već odavno
Duša se raspada od moje pokore jer tvoja bijah.

Sad samo biljeg srdžbe nosim tvoje.
Svetac niko nije
Al nagrade koje mi dade
I zahvale nosit ću ponosno
Jer sramota je tvoja
Što biljege nosim.

ponedjeljak, 24. listopada 2016.

Meliha Miljević



STOP NASILJU NAD ŽENAMA    2017. god

Gušiš me pogledom,
udaraš pesnicom,
kad se umoriš
pomogneš cipelom...

Krv mi se vrela
niz lice slijeva
slapovi magle
kradu me svijesti...

Krevet mi prima
lomljive kosti
i ti si tu,
moliš za oprost...

Do drugog dana,
do nove noći,
ponovo moliš,
još više boliš...

Nestaje ljubav,
oči se kriju
u šaku tuge,
i idem dalje
i ostavljam te...



DOK SE TIJELO OD DUŠE RASTAJE     -2016.god

Čuči ispred njega, ispred svog dželata,
Povijene kičme, koža jezom peče,
Drhti tijelo bolno, sviesti da se vrati,
Dok iz usne mlazom crvena krv lije.

Drhteći zamire, u klupko smotana
Čekajući još teških udaraca,
dok se ne umori, I šaka I čizma,
dok se vriskom ružne riječi po njoj pljuju.

On, muž, pred zakonom I Bogom,
Koliko će udaraca spustiti na nejake grudi,
Na pleća djevojčice žene, što mu rodi sina,
Koliko još noći od ledene studi.

Kad će duša jednom reći, dosta, neće više tmina
Kako kad joj otac reče da muž je svetinja.
Pa dokle se to, sluša, trpi, koliko života,
“Kćeri, od sutra je on ti, život I sudbina”.

Dokle, oče, treba gutati grcaj pred
Neželjene zgrljaje, I noćne nasrtaje
Dokle bez ljubavi, dokle bez nježnosti,

Da li je to život, dok se tijelo od duše rastaje.

srijeda, 19. listopada 2016.

Sandra Petrž

VOLIM TE

Boli me kad me tučeš.
Ne volim to,
ali volim tebe
i kad pljuneš mi u lice
bez ikakvog razloga
i poližeš moje suze.
Plačem i volim te....
i boli dok mi se smiješ,
dok me vrijeđaš,
boli me svaki dio tijela.
Ne ogledam se više
u ogledalu
jer ne želim pronaći
još jednu modricu.
Blaga sam prema tebi,
mislim, shvatit ćeš...
I sva moja čekanja
vrijede sekundu
tvog pogleda.
Sva sam tebi predana,
zamišljam nas sretne,
zagrljene...
Obrazi mi užareni
od tvojih šamaranja,
kosa raščupana,
jer opet si me vukao
i boljelo me...
ali ne toliko
da ti ne bih mogla oprostiti.
Moja ljubav prema tebi
nema granice.
Ja sam utopljenica
tvog pogleda.
Ne vidim, ne čujem,
ne dišem,
samo te volim.
To mi je dovoljno
da bih živjela.
A tako sam htjela
da, dok hodam
oborene glave gradom,
samo osjetim
da nekome nedostajem.