Ivica Ušljebrka

DOK GLEDAMO U TAMU         2018.god

s ekrana prijete neki ljudi

zamaskirani svjetlom reflektora

iza kojeg vreba mrak

u našem dvorištu noćas usudio se zapjevati kos

susjed s prvog kata gađao ga zračnicom

i promašio

djevojka iz potkrovlja donijela je jutro na stubište

zelenu irokezu i srebrnu alku u nosnici

ošišati je treba na spavanju

kaže noćni strijelac

boja kose neće ukaljati ljepotu mlade duše

kaže njena majka

a strah joj širi oči i uvlači ramena

popodne se siesta rasprsla kroz prozor

žena iz prizemlja vikala je

da je njeno tijelo samo njeno

čuli su se pucnji šaka, nogu,  namještaja

vrisak i pogoci

večer je porodila beživotan fetus

i besvjesno stanje žene

noć će supružniku oduzeti suprugu

na ovaj ili onaj način

očinstvo je već izgubio

s ekrana još uvijek prijete oni isti ljudi

krinka im je svjetlo

iza kojeg čuči neki davni mrak

kos će opet  usred noći iz prkosa

zapjevati

DUBOKO U MENI                          2017.god

 (šminka  preko otisaka šake)

hodala sam  gradom uzdignuta čela, ponosna, stamena

i skrivala šminkom  tvojih ruku djelo

od pogleda tuđih

(naočale tamne nosim  i za kišnih dana

velike k'o plazme)

a iznutra rasuta sam i ranjena i jadna

 te rane prolaznika pogledi ne vide

ali bole više

traju znatno duže i teško se liječe

(sramota je moja duboka k'o svemir)

a bili smo mladi, i lijepi također

tako zgodan par! – čestitali  čestitari

dječakom plavim blagoslovljen  nam brak

tek sjećanja i slike mutne, blijede

podsjetnik su  na negdašnje dane

ljubav naša sad je  sjena nestala u tami

prestravljena, skvrčena, potrošena k'o kuhinjska krpa

ubijena, udavljena u čašama vina

a  ja,  ozljede i godine skupljah

kao netko značke:

prebijeno rebro i napuknut nos

iščašeni lakat  i modrica mnoštvo

ožiljak na čelu i na licu dva ...

strah uselio se  'mjesto  sreće  u djetinje oči, nevine, okrugle

i rastao svakom tvojom popijenom čašom

i virio iz njih ono jutro poslije

kad triježnjenjem tvojim po mom licu, rukama, po vratu

tamni otisci ruku ti kao gljive nikle

a ti ne vidiš ih, te nevine oči , dok im osmijeh gasne

tek položiš ruku, povremeno, na djetinje tjeme

ono  klizne dolje, sviješću  nevođeno

sakriti se želi  između  ramena

a  sve to, sve zbog  krivnje iste:

ne znam za zubima zadržati jezik

-šuti samo, -kažeš- kad se pripit kući vraćam

i..., jebiga, oprosti, brzo planem...

priroda mi takva-

pomoći tu nema

ja poslušati ne znam i razvežem priču:

sjetim se računa na polici  što neplaćeni čuče

i gledaju na me

i rate kredita i knjiga za godinu školsku

 što doći tek treba

i odjeće trošne

što smjenu na dječjim koljenima traži

poderanih starki i stopala malih

što u njima kisnu

i još sličnih stvari …

dosta ! gotovo je! dosta nasilniče!

dosta  vriske u kasne noćne sate

dosta polomljenih stvari i uvreda bezbroj

opsovanih majki i bogova tristo

riječi teških što još dugo bole, žare negdje ispod

u dubini grudi

ritaju se i snu na oči priječe

 i sažalnih pogleda susjeda na cesti

(moja šminka neće začepiti im uši

iako skriva tvojih ruku djelo što na licu nosim)

dosta ! gotovo je! dosta nasilniče!

mladost koju stvorili smo zaslužila nije

ožiljke na duši nosit'  život cijeli

ja  vodim ga dalje, daleko od tebe

preživjet ćemo, makar travu pasli

al' bit  ćemo spokojni i mirni

od tebe što dalje

 od tebe daleko

i prošlo je vrijeme

a preplašen dječak sad momak je vedar

iskren osmijeh, sretan, u očima  nosi

ramena mu snažna, široka ko kuća

ne sjeća se više vriskova u noći

a ja hodam gradom uzdignuta čela, ponosna, stamena

izblijedjele su mrlje, tragovi na tijelu, tvojih ruku djelo

al'  ožiljci traju i još uvijek bride

na svjetlo dana šiknu iz duboke tmine

duboko u meni