Luna Modrić

OŠAMARENI NASLOV MNOGIH PRIČA              2018.god

Ošamareni, to je često tek uvertira.

O,da.

Da bi autor postojanja-čovjek (žena, muškarac) imao osjećaj krivice.

I samim time prihvatio (kao kaznu) zamjenu za nježnu riječ, topao dodir,osmijeh.

Da te krajnosti da čovjek počme vjerovati da je kriv.

A kad smo krivi onda je red trpjeti, ispaštati.

Pa dragi moji,ovo do sad napisano pomalo je neuredno.

Jer nasilje izaziva kaos, što u glavi što u okolini.

Danas, kad je moja priča skoro u zastari, kad je kite bore isplakanih dana, kad sam sigurna da nasilje nema opradanje- danas se pitam, kada će zaživjeti jedna kratka definicija a duga kazna protiv nasilja!?

Borimo li se dovoljno, ja, ti, neko jučer i neko sutra?

Da osmijeh ne umire pod prstom kukavice,

Da suza ne živi pod opaskom poniženja...

Previše sam znatiželjna na tu temu.

Možda je prošlo, za mene, za tebe- ali nije za našu djecu.

I treba mu sasjeći korjen.

Nasilje je zrcalo zlobnog uma, treba možda samo jedna točka da se razbije i da životne priče ne nose sobom šamare, nego oni ljudski osjećaj dostojanstva.

I mislim, da svakog tko ispašta bilo koji oblik nasilja najviše boli ona stara izeka, da je sve u životu po zasluzi.

Pa nije!

Nije po zasluzi da itko od nas bude žrtva.

A ako smo nečiji ,, loš izbor,, onda se ljudski kaže ,, zbogom,,.

Hoćemo li ikada reći zbogom nasilju?

To BI bilo po zasluzi.

ONO MALO                   2017.god

Ulje na vatru!

Plameni grč proguta i ono malo slatkog okusa na usnama.

Sol na ranu!

K'o morska neman ostavlja ožiljak od ugriza.

Pa peče i boli. U nedogled.

Hoće da se nahrani, hoće da se nastani.

Hoće, hoće...I hoće.

E, neće!

Razdvojila sam, opečena, ranjena..

zadnjim snagama, ulje od vatre, sol od rane.

Vukla sam se k'o vučica,

puzala nevidljiva hordi njegovog ega,

rukama grebala krvavo tlo,

nokte uranjala u drhtavi stol.

San mi je bio, da sve je to san.

Dan mi je bio, prođe još jedan dan.

A noć.. Tek sjena zalutale tame.

Tražila sam se između uvreda i udaraca.

Joj, kako je bilo teško naći malo hladovine u paklu sjećanja i odmoriti rane.

Ono malo slatkog okusa ostalo je tamo gdje mi nije mogao ništa,

tamo gdje sam se tražila u pepelu.. Tamo gdje se rađalo svjetlo.

Nije računao da sam živa.

Nije računao, da sam borac koji će dobiti bitku, kada mi netko pogleda u oči i kaže:

,,Ti si hrabra!,,

Nije znao, da samo kukavice mogu... Utjerati strah u kosti.

Ali srce nije kost!

To je.. Ono malo.. Krvavo sačuvano za Ljubav!

Kukavice nemaju pojma o čemu ja zborim.

One drugim jezikom udaraju.

Dotaknu nam kožu.

Na nama je da je okrenemo naopako!

******                                   2016. god

Tebi, koja čitaš.

Znam da ti ruke zapinju o ožiljke, znam da ti usne zadrhte dok čuješ buku..z nam.

Boli duša. Porušeni snovi .Ukradeno ,,ja,,.

Sve znam i moram ti reći. Nikada nije kasno!

Ako svaka od nas odustane zbog straha, neće samo od sebe prestati.

Jer oni.. u vučjoj koži, ćud ne mijenjaju.

A zamisli.. da svaka od nas pođe u boj protiv straha, koja bi to pobjeda bila.

Hajde, molim te, ti ranjena ženo.. sjeti se kako je divno disati zrak slobode i mira.

Samo tako možeš naprijed.

Neka u obruču ostanu sve ružne uspomene u društvu sa onim tko ti ih je uokvirio.

Imaš djecu, pretpostavljam. Ne zaboravi, tvoja bol je i njihova.

Što bi oni dali da im majka jutro dočeka sa osmijehom!

Hajde!

Podigni taj olovni tepih ispred svoje duše, baci ga.. ne čekaj da vjetar puhne.

Ti nisi rođena da budeš tek sjena.

Živi ovaj život kao sretna žena!