Mirjana Roguljić

NASILJE NAD ŽENAMA: KAO DA IH NEMA

Zajedniči zadatak ne samo književne umjetnosti nego i svih vrsta medija je sve više pokretati proces svjesnosti nasilja nad ženama, razotkrivati bilo dokumentarno ili fiktivno sve primjere nasilja i na taj način osigurati ljudskoj vrsti snažniju borbu protiv toga. Treba pisati o tome što više, bombardirati javnost i nametnuti taj problem kao sveprisutan i najključniji.

Taj bolni proces ne leži samo u činjenici da je žena samo fizički povrijeđena i ponižena nego je njena psiha istraumatizirana i ako preživi doživotno je psihički invalidna. Književnost tu treba postati poslanik koji će progovoriti o takvom stradanju. Među mnogim vrstama djela, jedan od najupečatljivijih je roman Slavenke Drakulić Kao da me nema s temom masovnih silovanja žena po logorima tijekom rata u Bosni gdje je na trezven i bolan način prikazala stradanja žena. Žene su morale stvoriti otpor prema tome na način da su prihvaćale te monstruozne činove kao dio svakodnevice, način preživljanja. Majke su gledale kako im siluju kćeri, nudile su sebe umjesto njih. Kćeri su svjedočile umiranju svojih majki. Uništene generacije doživotno!

A silovane žene su svugdje oko nas, one su tihe jer pate, nisu glasne, njih možete lako nadglasati svih drugim trivijalnim stvarima jer one su postale nijeme zbog očaja.

Jedna od mnogih je stravična Asmirina priča. Bilo joj je samo 20 kad joj se život pretvorio u pakao. Živjela je u kući u Bijelinji, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.

Krajem 1992 godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca i kao zvijeri su se bacili na nju. Jedan za drugim su je silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio.

Mislila je da je to najgore što joj se moglo dogoditi ali užas je, zapravo, tek tada počeo. Muža su odveli na prisilni rad u logor a ona je ostala sa djecom u kućnom pritvoru. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na njima. Tukli su je i sjekli nožem po tijelu. Posvuda ima ožiljke.

Uživali su ih mučiti. Bilo je ukupno 11 žena i sve su prolazile isto.

Zabavljalo ih je da je redovito odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su je davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.

Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su joj dirali. Jedan dan su ručicu njene kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je.

Tri puta je htjela izvršiti samoubojstvo. Jednom sam pronašla octenu kiselinu i popila. Dva puta se se dokopala tableta. I svaki put je mislila da je gotovo.

Ipak, ostala je živa. Najstrašniji dan joj je bio kada su joj dijete pokušali ubiti. Krenuli su na njenu curicu i rekli da će je nabiti na bajonet. Vrištala je, preklinjala, molila… A onda je samo pala u komu. Kada je došla sebi neko vrijeme nije mogla prepoznati svoju djecu.

Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana.

I tako su živjeli do 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek, Srbin, prijatelj njenih roditelja. Otkupio ih je za 5.600 DM.

Pustio ih je da idu kuda žele. Otišla je u Tuzlu gdje su ih smjestili u izbjeglički kamp. Nikome nije pričala o Bijeljini. Sa 21 godinu bila je potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Ipak, nešto se lijepo dogodilo nakon skoro godinu dana. Mada je mislila da se ništa više lijepo ne može dogoditi. Jednog jutra, pojavio se njen muž.

Nije vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. 1994. godine je sa još jednim zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali se. Nažalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok ih nije našao.

Skamenila se kada ga je ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će je ostaviti ako sazna što su joj radili. Pitala se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana…..Nije je ostavio. Samo je obećao da je nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želi govoriti.

60% je  invalid. Ne može naći posao. Živi u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Redovno ide na psiho-terapije.

Liječnici su joj dijagnosticirali trajnu promjenu osobnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom.

Vlasti su je obavijestile da mora napustiti stan u kojem živi jer je njihova kuća u Bijeljini obnovljena i mogli su se vratiti. Od nje su tražili da se vrati u kuću u kojoj je preživjela silna mučenja i silovanja!

Nisu željeli izići iz stana te su stalno dobijali nalog za deložaciju. Kako je i mogla poželjeti vratiti se u mučilište i proživjeti sve isto.  

Asmirina priča je samo kap u moru sličnih priča. Kako skrenuti veću pozornost na nasilje nad ženama i kako olakšati proces oporavka? Jeli dovoljno samo znati za problem?

Sve vrste umjetnosti od književne do filmske moraju postati misionari i tim pričama davati važnost. Umjesto da budemo bombardirani učestalošću reklama za deterdžente ili kozmetiku, sve više priča o Asmirama koje ostaju same i napuštene sa svojom razorenom psihom. Kao da ih nema!

MIRJANA ROGULJIĆ