Zvijezdana Čagalj

POROTNICA

Osuđujem sve silovatelje vremena u kome sam ja,

Sve kradljivce mojih snova razbacanih putem,

Postavljam nad uzglavljem šarene, pernate čuvare sna,

Graničim samoćom nesigurna tla I lijepim usne da o svemu šute

I šutnjom prokazuju prodiranja u svete zone nevinosti,

I šutnjom budu izdajice strogo čuvanih otajstava,

Plameni jezici pakla na tragu kvarne iskrenosti

Pred vratima zabravljenim za tragove pustinjom novih prostranstava!!!

Krivi ste pred bogom i svijetom ko krletka

I bolno je bilo brisati vam sjeme,

Akušerski odstranjivati mrve živo neživog zametka,

Nositi ponosno sramotno, vama uprćeno breme...

Gledajte, niste ubili sunca s tisuću vrelih lica,

Nokti su moji kandže kojima trgam vam moć,

Splela sam dušu svoju u bezbroj čeličnih žica,

Vi ste me bolom naučili kako zarobiti noć...

Silovana

Strahovima

Oglodana

Po kostima

Otopljena

Pod santama

Zaleđena

Sa vatrama...

Moji ste uznici

Mrtvih stanica,

Za visinu kazne

Srušena granica!!!

Ja, skupljena od ostataka zdravih korijena,

Obećavam mislima izlomljenim čvršće spojeve,

Pašnjake zelene s bistrinom pogleda za nova pojenja,

Osuda glasi: Gledajte kako na dušu nabacujem nove nevine slojeve!

Lupanje čekića!

Ispraznite sud!

Pobjedom uma

Kažnjen je blud!

PLANETA IMENOM  ŽENA

Niz zeleno obojanu stjenku hladnog zida
Slijevala se sva njezina ženstvenost
Prolivena poput mrlje crnog vina
Na bjelini nevinosti...
zgrčeni prsti gužvali su vlasi netom oprane kose...
Bez krika...bez jauka...
Poput ovisnika o trpljenju nijemo je klizila zelenim...
Crno sunce prodire bolnim zrakama i načima dušu umotanu u celofan djevojčice ružičastih dokoljenki...
Snovi su prestali biti razigrani...
Sanjala je tek dlan s ucrtanim linijama zivota,
Na takav dlan naslonila bi lice s one modre strane, negdje oko jagodica i ćutila mir...samo mir...
Zapravo, slijepo je pipala zrak slutnjom ranjenika...
Kako je moguće da vrisak ima tisuću nijansi zelene,modre, crne...
Tisuću nijansi zelene, modre,crne...modre...crne...crne...
Puzala je kupeći rasute mrve ponosa, snage, samoljublja...
Tek u jednu šaku stade sve to, tek u jednu prokletu šaku sav svemir s jednom jedinom planetom imenom 

Žena!
Nigdje kajanja, nigdje tuge...
Njegove su oči gledale oduzetu moć,
Njegove su stisnute usne šutke vrijeđale sva ona mjesta imenom ljubavi zvana...
Nadvio se nad njom mračan poput onog istog crnog sunca i udisao njenu bol...grizao njen ponos...i visio nad njenom nježnošću...
Ružičasto...zeleno...modro...crno...
Klupa za zaljubljene s izbrisanim njima,
Jastuk za dvoje prazan između,
Dva puta miris kave koji je uvijek bio jedan za oboje...
Umire li čežnja u jednom crnom...modrom...zelenom...
Umiru li snovi bojani ružičasto...?!

Odjednom se njezina krhkost pobuni,
Postade mlad ratnik vrelog srca i usijane glave gladan pobjede...
One iste ruke odjednom nošene silinom probuđenosti počeše probijati strah...
Jesam...postojim...i ne dišem samo više...vrijem...od smrvljenog ponosa pravim  zidove...
Mrvu po mrvu...grop po grop...palača od zlatnih niti gotovo umrlih vlasi, pod naletom pijavice proleti kroz crne zrake crnjega sunca...
Lomljene ruke sunuše uvis...crno...modro...zeleno...ružičasto... ružičasto...ružičasto...
Znam tko sam!
Znam tko jesam!
Silujem nebo poezijom o ponovno rođenoj planeti nazvanoj imenom Žena!!!
A nebo mi vraća jekom o snazi planete nazvane jedinstvenim imenom, imenom Žena!!!

................
Duge su milje za gradnju snage
Ma ti ih gazi milju po milju
Čisti ih od tuga, suši od vlage
i njiši dijete u svome okrilju...

Upiri prstom gdje caruju  ljudi
Koji udarcem bole ti zbilju
I ne daj sili da nježnosti sudi-
Dosta je bilo! I STOP NASILJU!!!