OČAJ
Zabadam nokte nemoći u svjetlo punog mjeseca,
Ostavit ću tragove svom bijesu, snazi svoju psovku,
Da mi se ne baci ljaga ni u lice a niti na podrijetlo.
- Maleno je nebo da preskoči pogled jesenjih kiša,
Dok primamljena zvijezda jedna drugu nadvisuje
I morem valja stidljiv smiješak svog nespokoja.
Naša je boljka satkana u putenoj plohi ljeta,
Obljubom nas mazi već pompozna nježnost.
Svjesni smo kamo zaštekće galeb raspodjelom vjetra,
Kako plovit u groteske prošlosti dotrajalom barkom.
Zamislit ćemo konačno vrijeme kao dio sebe,
Nacrtati ravnu crtu između nas, po sredini srca,
I nitko neće pozivati nikog našem sažaljenju.
Provjerit ćemo utege koji nam važu prošlost
Jer nema anđela nigdje osim u crkvenim freskama ;
Riječi im nisu krotke, govore oholo i prkose Bogu.
Imamo srce koje šepa i štap za pecanje "s kraja",
Da se još ulovi sve propušteno u protekloj dobi.
Nas smo dvoje učeni vrijedno a sasvim omeđeni
Dubokom brazdom u duši raspuknutoj zemljom.
Djeca smo čije noge ne dorastu s klupe do poda.
Odasvud me preplavi glasna muzika i loše vino,
Reći ću tko sam i dokazati tko sam sebi i drugima ;
K'o da sam naučio jezike zvjerinja i bilja i vode,
Zasiktao jezikom zmije u kristalnom zamku zmaja.
Ti ćeš bit poljana i bit ćeš rijeka u blagom toku,
Ugazit ćeš prepletanje šipražja i prolete ptica.
U jantarnoj zori bit ćeš klicanje galeba i huk sove,
Vodit ćeš me u blizinu tajne ; u vrt bijelih ruža.
***
Nacrtat ćeš smeđom bojom koru kvrgave masline,
Nosit ćeš na grudima teret izumrlih zvijezda.
Imat ćeš konačne odgovore neposlušnom htijenju ;
Vjerovati da smo samo kiša koja kamen slama,
Ogledalo neposluha koje u sebi iz inata plače.
Nećemo biti pokošeno žito već umrlih slamki,
Iluzionisti koji pomiču mostove u buci velegrada.
Mislit ćeš da pamet ni ruka nemaju energiju džeza,
Razuzdane protoke strasti na ležajima morske pjene,
Da vjetar plodi po moru jedra da zasjene pogled.
Znaš da je horizont samo međaš između dva svijeta,
Da su litice onaj prezid koji nas čuva od provalije,
Od rođenja do "izdaha" i poneke dubine zaborava.
Volim te kad dođeš pod svaku cijenu - svejedno je !
Svako je djevičansko mjesto rascvalo u bijele ruže
I svi ovdje istih godina dotiču grumen neba,
Savijaju krugove latica u isto bijelo cvijeće,
Kraj izvora se zaljube u djevojku s crnim očima,
Na fruli sviraju melodije nekih starinskih vremena.
Nisam ja pretraživač prisutnog bunila što tjera u očaj,
Ne tražim sebi sličnog kao jaje jajetu crne kokoši.
Razgrnut ču samo cvjetnjake bijelih ruža lažnih djevica,
Ugurat ću i prkos i psovke u međunožje svijeta.
