Ana Matijević

********** 2023.god

Probudite se činovnici
Izvucite svoje kvazi zavezane ruke
Iz prividnih gordijskih čvorova
I čujte glas koji vam se obraća

Vi,
Ispred kojih stoji Žena
S tisućitom modricom
Skupljenih atoma jakosti
S praznom torbom pod rukama
I nepoznatom, nesigurnom budućnosti
Dok snagom hrabrosti podastire vam
Svoj bolan, izranjavan život
Prožet strahom i strepnjom za novi udah
Prepun ispucale kože od udaraca
Prepun slomljene duše

Vi, 

Uz podsmijeh izbacujete riječi ispunjene
Vašim predrasudama,
Vašim nepoštivanjem ljudskog bića
Vašom mizerijom

Vi, 

Koji tada niste bolji od onog

Ispod čije čizme je pobjegla
Pod krikom prava i zakona uljuljani
U svoju kao nemoć
Puštate nehajno okrutnost grubosti
Da gazi naprijed i
Utaži svoju superiornost
Nad nemoćnijim biće - Ženom

Vi, koji imate pravdu u svojim rukama
Budite pravedni, iskreno pogledajte
Surovoj istini u oči i istinski zaštitite
Od teške ruke
To ljudsko biće - Ženu

I ne okrećite leđa
Jer već sada ta Žena
Može biti vaša kćer sestra dobra prijateljica draga susjeda

Emina Dedović

ŽENA                             2023.god

Iza sedam gora
Preko sedam mora
Na brdovitom Balkanu
U malenom gradu
Gdje se šapatom čuvaju tajne
Gdje su zdravi odnosi- bajke
Gdje sinove više vole majke
Gdje su majkama žive rane snajke
Gdje se mahom vjeruje u gatke
Živjela je jedna Žena
Imena mednog
Ali ga već dugo čula nije
Sa usana tuđih
Tek ponekad
Kad u bolovima koljena grli
Izgovori ga na glas sama
Da se podsjeti
Da ona, još uvijek, postoji.
Dok suze kvase modre obraze
I padaju na ključnu kost
Lomljenu i krpljenu
Njene se nade
Svjetlucave i sjajne
Poput konfeta iz šarenih balona
Rasipaju u lokvi krvi
I komadima mesa
Nerođenog, dvomjesečnog dijeta.
Nosila je žensko po treći put
Nesretan usud.
U ovom krugu, para bilo nije
Za „ono pravo čišćenje“
Pa se njen muž
Morao zavući u materični skut
I iščupati biće malo
Čije je srce tek kucati stalo.
Nije smjela
Ni roditi što je htjela
Već samo ono(g) što se od nje čeka.
„Takvi se ne mijenjaju nikad,
Budi na to spremna.“
Rekla joj je, davno, mati
Kad je pokušala da shvati
Zašto se jadna Žena žali.
„Pa šta onda da radim?“
„Šuti, trpi i sa kukanjem stani!“
Rekla joj je tada, mudro, mati.
Taj fenomen šutnje
Priznat na Balkanu
Stvorio je Ženi golemu ranu.
Ranu koja čovjeka guta
Poput gladne zvijeri
Pa se Ženin kamen
Na groblju sada bijeli.
„Tek joj je 30 bilo. Zar to nije prerano za umiranje?“
Pitanje je progutala tišina
Ona koja je u njoj bila
I dok je živjela
I dok je umirala.