Srba Đorđević

I BOG STVORI ŽENU

Kada su davno Anđeli, zemljom hodali
I ovaj svet čudesan, ovakvim stvarali
Sunce se pojavi, sve se preokrenu
Zemlja se zatrese i Bog stvori ženu.

Sve od iskona, pa do voga trena
Svetom caruju, sestra, majka i žena
Oreol žene, prkosno svemirom plovi
Neka je čuvaju Anđeli i Bog blagoslovi.

Skidam kapu i duboki naklon dajem
Da, divim se ženi, pred Bogom priznajem
Žena je pričest, čistote, ljubavi i mira
Majčino mleko, dah iz svetog putira.

Katica Zmijarević

NEKA USAHNE

Kasno u noći lutala je pokisla, skrivajući breme natovareno grijehom zle kobi (ne) čovjeka . Otrcanim plaštem umotana, u tuzi traži spas od ruke nasilnika . Bijeg nije stvarnost u kojoj luta, ali zaštita je njeno pravo osjetiti toplinu bez popluna. Željna dodira nježnih riječi, bolnim glasom progovara .....Samo sam žena .....
Utješi dušu ranjenu, ne ostavljaj ljubav kamenu poviri u srce i naći ćeš stijenu , vapnom ovijenu, u grudima dok stišće suzu za krv prolivenu . Krenula je u novi život za mrvu ljubavi, miris hladne ruke osjeća u utrobi, jer udarci su teški teret njenoj sudbini. Ruku joj pružite, po glavi je pomilujte sama ne zna, kako koračati dalje. Možda se sreća nasmiješi, vjeđe joj otvori i kaže ....DA .....ŽELIM ŽIVJETI !
Crna sudbo zaobiđi dvore njene mladosti, posađene u bašti dječije ljubavi neka prolista u cvijet proljeća, a nasilje pokopa do vijeka, u vlaku putnika umrla je ruka smrtnika .

ZAR NIJE PREVIŠE

Neću trpjeti ni plakati
pomoć ću tražiti i davati,
jer mi smo samo
žene i majke
prisiljene na život
u kojem strojovodja upravlja
dok kompozicija čeka
u mraku bez kočnica.
Othrvati se ne može sili,
koja širi strah i trepet
kao topot
razularenog konja koji gazi
sve što mu se nađe
pod nogama.
Dok ruke steže oko vrata,
bez imalo milosti,
cilj svoj ostvari
razloga ne mora biti
kad nađeš se u toj kolotečini,
kao žrtveno janje
stavljeno, na lomacu
vezano, lancima
dok ga ne oslobode.
Plutaju rijekom suza,
a nitko ih ne vidi
kao da su osuđeni živjeti,
između zida plača
i ostati do kraja
iza zatvorenih vrata.
Dok muški ego vlada,
Ne !!
ne gubi se nada
jer posljednja umire ona
ZATO VRISNIMO GLASNO
STOP NASILJU
NIKADA NIJE KASNO .

Slavka Klikovac

TVRĐAVA BEZVREMENU             2021.god

Hvatam sunce dlanovima da pomilujem nebo,
snove ti moje šaljem da ti potpora budu,
trag tvoj da sačuvaju
u lelujajuće nebeske košmare.

Ruke okrenutim ka nebesima, zraku
kite grane, tješe tvoje nemire.
Iscjeljenjem tvojim sazvežđa opijam.
Radujem naše dane tražeći milost željama.

Uselila sam u zjenama svojim tvoju sjenu,
vremensku zonu pripojila životu,
vezivala je zlatnim nitima za bitisanje duše
gradeći tvrđavu bezvremenu.

Pomilovani su zvuci međuglasja,
tvog i mog zova što naše postojanje čuva.

UKRADENI ŽIVOT                2015.god

Papirni  brod si
usidren u moru
mojih suza.

Sakljupaš
jutrnju izmaglicu
iz mojih zjena,
mjesečevu mi
otimaš čar.

Očima mojim
gledaš  s palube broda...
I njih mi uze!

Dušu mi
s osvitom jutra piješ,
usne mi izborane
patnjom kradeš.

Šta ću ja bez usana
što nadu su
postojanju šaputale?

Sluh mi
lomnim sidrom  zveči.
Riječ sreća
ote se iz smisla.

Hoću svoje sidro
da rijec sreća
njime napišem!

I kormilo
mojih misli,
nespretno rukama grabiš,
utrobu mi u čvor vežeš,
dnu mora
reljef  gradiš.

Šta  ću ja bez misli
što ukrao si?

Zjene mi
moje vrati,
nijesu one krive
što prepoznaju
ruke kao ugarke
spržene
nestankom tvojim.

Šta ću ja bez zjena svojih
što razgrtale su tamu
da put pronadju?

Tražim sunce danu,
potonulom u magli,
u sjenci,
lik da pronđem.

Dlanove
zarivam u zube,
da krik utihne.

Sjenka mi krvari
u razuzdanoj šaci.
Ni sjenka mi nije živa...

Nijesi mi ostavio
ni svele grudi
što hrana su bile,
zaloga krvi mojoj,
štit njedrima
što gradile su.

Zamajce moje otimaš,
u metu oka ih slamaš
u snagu prekora zidaš.

Kako  bez uzdaha
osloboditi otrov
dok zemljom mi
 pokrivaš rane.

Uzmeš li mi i suze
luka spasa
će ti more
mojih suza biti.

Kada njihova plima
krmu o dok slomi,
oluja uzdaha
jedra odnese,
suze zapljusnu
vrh jarbola,
tada ću znati
da u suzi živiš ti
i moj ukradeni život.