Translate

četvrtak, 29. studenoga 2018.

Nikoleta Nina Teofilović


TEŠKA RUKA

Gledam u nebo i brojim zvezde…

Nadam se da će proći modrice
nastale ove kasne noći,
ali i one prošle.

Gledam u nebo i brojim zvezde,
ali mojih zvezda više nema, ne sija nijedna.

Sve ih je on ugasio .
Svaku je zvezdu upropastio.
Tugu je on u meni zapalio.

Umesto milovanjem,
Svakim je udarcem moje suze brisao,
Svojim nogama moje telo i dušu gazio.

Šta sam mu to uradila pa me je tako kaznio?

Gledam u nebo i pitam se gde su moji,
pitam se kako je majka što gleda svoju ćerku,
nekada velikog junaka, 
a sada polomljenu i zaboravljenu
kao posle teškog rata…

Gledam u nebo i modrice pokrivam rukama,
trebalo bi mi stotinu ruku da ih pokrijem sve,
one su znakovi moje tuge, moje sramote .

Ehhh, teška je moja muka!

A ljudi je vide i ćute tek tako,
baš ih je briga što jedna muška ruka
ubija bez ikakve sramote ovog andjela bez krila .

Eh, a sećam se kako sam samo vesela bila…

Gledam u nebo i slušam tišinu,
Doskoro je ovde bila buka,
Čuo se vrisak žene…Mene…
Bila me je teška muška ruka.

A ja sam molila da to ne radi,
Rekla da ću promeniti sve,
Ali ruka je bila jače, a reči moje slomljene.

Edita Vlahov

KAD SVE UTIHNE               2021.god

Kad sve utihne 
Glasovi,dodiri i riječi 
Hrapave 
Ishitrene
Grube... 
I te ruke što guraju nas 
U ponore i bezdane strašne 
Odaje bez svjetla 
U kojima dugo vladale su tame. 
Kad sve utihne Jasnije se spozna 
Oćutiš tišine. 
Napojiš sve žeđi 
Na izvoru svojeg bića. 
Riječi nema...straha...tmine. 
I prsnut će ponovo sunce 
U tisuću boja. 
Svaka zraka bit će tvoja. 
Kad sve utihne 
Ljubav čista usnut neće 
Samo svjetlost k nama kreće.


JOŠ JEDNA JE ŽENA                  2019.god

Još jedna je žena
Polomljena,
A njegova lutka ona nije.
Još jedna je žena
Cipelom i kamenom udarana,
A njegova mačka ona nije.
U kućni pritvor
Još jedna je žena
Zatvorena,
A robinja mu nije.
Šutnjom u svom domu
Kažnjavana,
I glađu i zabranama kretanja
Na poslušnost primorana.

Još jedna je žena ...

Je li važno tko je i gdje živi
U selu, na otoku ili gradu
U malom trošnom stanu ili vili?

Kakva su njena jutra?
Ni plava, ni sretna
Ni cvrkutava.
Njena sretna jutra su
U prašnjavim okvirima
I izlizanim pjesmama
Već odavno,
Nepovratno zaglavljena.



PISMO                           2018.god

Znaš li, da nisi takav
Lakše disala bi.
Češće maštala
Vjernije čitala
Bez grča se smijala.

Onoj mojoj flauti,
Znaš, ne bi godinama
Samo prašinu brisala
Da nisi takav,
Ova tuga ne bi
Bila kiša što me
Bez prestanka
Zapljuskuje ...
Kao školjka se
Godinama skrivam.
I kad spavam noću,
Već dugo i dugo
U onim bojama
Divnim ne sanjam.

Znaš, svaka riječ
Ti je sablja
Koplje oštro
I snažno udara.
Sve je tvoja igra
Vrlo jednostavnog imena:
POŠTUJ
SVOJEG
GOSPODARA.

Onaj moj kovčeg
U kutu sobe, pomalo
I on sa mnom stari...
Crvena mu svila
Posivjela čekajući
Tvoja obećanja,
Ona naša sretna
Putovanja...
 Sebe lagati
Od istine se kriti
Dragi, ali čemu?
Polako ali sigurno
Putujemo prema
N i č e m u.

Začaran je krug
U LUDILU 
TVOJIH SLABOSTI.
I moja žudnja za životom
I moje muške bitke
Da slobodu dišem.
Dokotrljam sebi
Pokoje zrnce radosti
U LUDILU
TVOJIH SLABOSTI.

A ja tvrđava sam
Satkana od ljepote
Jednog davnog sna.
A ja košuta sam
U zasjedi tvojoj
Tiha, oprezna
I sjetna.
Polako ti odlazim.
Komadić mi neba treba
Da budem poslije nas
SAMA,
      SVOJA
           I SRETNA.

utorak, 27. studenoga 2018.

Ivana Stojić



REDAК PRIMERAК RENESANSNOG ANĐELA

Nalik renesansnim anđelčićima,
Samo  u vidu jeftinih
Gipsanih figurica,
Na stotine istih,
Кao suvenir sa putovanja,
Živela je u zastakljenoj stvarnosti,
Кoja je iz dana u dan
Postajala mutnija.
Na ivici,
U pokušaju da zakorači
Iza stakla,
Pustio ju je da padne.
Taman toliko
Da se slome krila.
„Tvoje mesto je tu,
Ni makac dalje.
Vidiš šta si uradila.
Nema letenja,
Sloboda ne postoji!“
Nema, nepomična,
Tek ponekad bi se radovala
Otvorenom staklu
I pogledu na svet.
Tamo su neke druge žene
Živele, radile, volele.
Sledeći pad
Bila je kazna smehu.
Кome se smeje i
Od kud joj pravo.
Sada je stradala noga.
„Anđeo bez krila
Кoji ćopa!“
Sada se smejao on.
Jedino društvo
Pravile su joj knjige.
Njih je mogla da uzima i vraća
Baš kao što je i sama
Predstavljala eksponat.
„Misliš da si pametna?!“
Jedan pokret
I udarac istim tim knjigama.
Više nije mogla da zna
Šta je boli, nedostaje.
Postoji li još uvek
Ili je sve samo loš san,
Ili je neki nesrećni lik
Кao u Zolinim romanima.
„Pokreni se, progovori!“
Skamenjena, nema
Sakupila je ostatke svojih
Gipsanih ruku, nogu, očiju.
Кrila je davno zaboravila.
Zalepila i zauvek
Nestala
Iz zastakljenog života.
Pokrenula se
Ne bojeći se pada,
Znala je kako biti slomljen.
Progovorila
Ne bojeći se pogrešnih reči,
A mislila je da ne ume
Rečenicu da sastavi.
Pukotine se još naziru.
Vešto ih skriva,
Polako blede.
Smeje se!
Кorača kao
Redak primerak
Renesansnih anđelčića
Кoji, već pri prvom pada
Gube smisao
I završe u smeću.
Sloboda postoji!
Sloboda smo mi!

Agata Obed-Šorša


ŽENA SAM                            2022.god

Hodam,
hodam sa srcem u dlanovima,
blagog, toplog pogleda,
pomalo naivno,
poput djevojčice.
spotaknem se,
padnem,
pa ustanem,
hodam,
putem kojem kraj ne nazirem.
Spotičem se,
o nadanja svoja,
bolujem,
ozdravljam,
u tvojim se rukama zamišljam.
U iskrenosti naći ćeš moju dušu,
u beskraju moje srce pronađi,
u zalascima sunca ljubav moju.
Ne gubi blagoslove,
u udahu moje oluje miruju,
na usnama vatre tinjaju.
Osluhni gluhu tminu,
dok ti ime dozivam,
siluetu anđela potraži,
kroz zvijezde dok lutaš izgubljeno.
Pronađi se tamo,
ostani,
ovdje gdje dodir blaženstva završava,
u mom naručju počini.
Svoj put kraju privedi,
zatvori oči,
nasloni brige svoje na zidove stamene,
usudi se voljen biti,
ostani,
budi tu,
na javi i u snu.


BUDITE SRETNE                 2018.god

Probudi se,
i budi žena, ženi,
o mile kćeri,
majke zemlje ove,
otvorite oči svoje
kada sunca nestaje,
kada radost čemer proždire.
Osluhni kako joj bilo udara
pogledaj kako su joj lica rumena,
dok pogled krivnje
ka’ zemlji ona upire.
Pruži joj ruku prijateljsku
zagrljaj topao, iskren,
kao pečat srca svoga
iz utrobe joj strah odagnaj.
Uđi u njene vene,
rane joj izvidaj,
sestro, majko, kćeri
radost sa njom podijeli.
I budite sretne,
što baš vi niste od straha drhtale,
i svoje se bojale sjene,
budite sretne što ne nosite cipele njene.
Budite sretne,
i nemojte da vas tišina obuzme,
ponosno stanite i glas pustite
neka bude tuzi kraj,
jer žena, žena je na zemlji raj.

Radenka Skorup


NIJE NI SLUTILA            2022.god

Nije ni slutila
Da ruka njegova
Dušu će njenu raniti
Nije ni slutila
Da ljubav će
Tragom nestati

Vrijeme je
Da šutnja
Istinom progovori

Svi su znali
Ali su prešutjeli
Svi su glavu okrenuli,
I oni su joj bol nanijeli
A voljeli
Nije ni slutila
Da će tako boljeti

Vrijeme je
Da šutnja
Istinom progovori

Neka stihovi ovi poruku nose
STOP NASILJU NAD ŽENAMA
Istinu da prenose
Da šutnja napokon progovori
NE TREBAŠ SUZE SVOJE VIŠE KRITI
BOL I SRAM TRPJETI
PUSTI GLAS NEKA SE ČUJE
VIŠE ŽRTVA NE ŽELIM BITI
DJEVOJČICA ŽENA..
BEZIMENA OSTATI

REKLA SAM  NE              2020.god
 
Rekla sam Ne
A ti si se samo nasmijao
Rekla sam Ne
Osmjeh sa lica si mi ukrao
U suzama me ostavio
 
Rekla sam Ne
Svi su mi rekli da šutim
Da glavu spustim
 
Rekla sam Ne
Ali nisu me čuli
Ili su se samo pravili
Kao da se ništa
dogodilo nije
Rekla sam Ne
Istinu ne mogu
više da krijem.

 


NIJEMA                   2020.god

Nisu mi dali da

ispričam svoju priču
samo usta moja
nijemo se miču

Nisu mi dali
da glas izustim
već da nijema ostanem
samo jedna u nizu
da postanem

Nisu mi dali
ali zato vičem
iz sveg glasa..
DA PROBIJEM TIŠINU
DA GLAS MOJ DONESE
ISTINU

I ti svoj glas pusti
da ne ostanu bez krivice
STOP  NASILJU
DA IM SE OTKRIJE LICE

ODLUČNA BUDI
SVOJ GLAS IZUSTI
NE BOJ SE
ISTINA NEK IM SUDI
UPORNA BUDI



KOLIKO GLASNO           2019.god

Koliko glasno..
da čuju naš glas
Koliko suza
da primjete
gdje je tu spas...

Koliko srušenih snova
ukrao je krik boli
Jecaj para tišinu
neka tvoj glas ne šuti
neka se bori za istinu

Pjesmom
dajmo svoj glas
Dovoljno glasno
Ne želimo nasilje
više kriti
jer sutra možeš
i ti žrtva biti

Djevojčica, žena
ne dozvolimo
da ostanu
bezimena


Koliko glasno...             



TEK SI BILA              2018.god

Mala djevojčica si bila
Nevinim rukama
Lice si skrila

Bolni jecaj
Zadrhtao je na tvojim usnama
Čovjek iz tame
Ukrao ti je  bijeli ljiljan

O Bože, kako boli
Krik iz noći
Udahnuo je
Onaj koji te kao voli

Sunce je prekrila tama
Uplakana, sama
A tek djevojčica mala

Još jedna priča od mnogih
Nek' riječju razbije tišinu
I na apel zove
Stop nasilju
Ne daj da krade snove tvoje

Djevojčica, žena
Sutra će žrtva biti
Svakodnevno nasilje
Ne želimo više kriti.

Merima Jusupović Murtić


NE DIŽI RUKU NA MENE

Zastani, saberi se,
ne diži ruku na mene,
zar ti ne znaš ko sam ja?
Pa ja sam žena,
Kao djevojčica bijah
krhka i nježna.
Kao djevojka, 
gorda i ponosna
Kao žena i majka,
kao stijena sam postala jaka.
A ti tako silan,
krvoločan kao vuk nad janjetom,
bjesniš, vičeš i udaraš,
znaš li koga?
Na ženi svijet opstaje,
Žena je stub porodice,
društva u državi.
jači si samo snagom.
Pitaš li se, jadniče,
kako bi podnio teret
koji žena nosi ?
Kada bi se snaga
majčinstva uporedila
sa snagom tvojom, silniče,
bio bi u prah samljeven.
ne bi ti našli ni sjenu.
Zar ne znaš, jadniče,
udaraš jednu krhku,
ali ponosnu ženu.

Milice Bošković


DEMOKRATIJA

Dvadeset godina lutao svijetom
Učio se demokratiji
Onda se vratio u Bosnu
I , prvo – što je uradio:
Istukao majku
Sve šakama po glavi
Otad joj zuji u ušima.

Tako je to:
Kad ne možeš po onim važnim
Možeš po majci
Jer majka po svojoj bezgraničnoj ljubavi
Sve istrpi
Pa i tu sinovljevu demokratiju
Kojoj se učio
Daleko od kuće i običaja.

 Majka ko majka
Sve prašta u ime ljubavi
I brine da sin ne polomi prste
 O tvrde kosti njene glave
Da mu ne poplave.


Ćuti, nikom ne kazuje.
U sebi  kradom tuguje
Ne zbog primljenog udarca
 Već zbog neljubavi njegove.

Gdje se izgubio onaj mališa
Što ga je u utrobi nosila.
Kojeg je dojila
 Kojeg je u bešici zibala
I uspavljivala
Nad čiju se postelju nadvirivala
Da provjeri diše li.

Gdje se izgubio onaj mladić
Kojim se ponosila?
Na kom se to putu pogubio sin njen
Od nje ljubljen, voljen?

Majka se ne žali na bol u glavi
Ona za svojim sinom žali.

Milica Vujović

NAMOČENI SVIJET

Prikazati u snu svijetove,
Namočene zaraznim bojama,
Sve one poispadale roletne,
Nagrižene propalim dušama.

Prikazati umu ono što ne vidi,
Poletjeti nisko,samo da bi letjeo?
Spaziti prvi pupoljak i prvi žuti list?
Razumijeću jednom!

I tako,dok otrovi kolaju mojim srcem,
Niko se ne okreće,
Svi čujemo,ali se niko ne odaziva,
Svi želimo,ali niko neće!

Otišli smo u ponore razrušenih snova,
Šteta što smo samo olupine našli.

Nije ovo samo u tebi, u meni, u nama.
Ovo smo Mi...rođeni sa smećem,rođeni bez smeća!

I u sumracima rođendana,
Palićemo nebo pogledima
I voljećemo zemlju u nedogled!

Amina Mujagić


MIILUJ ME

Uzmi me
Uzmi me već jednom
Progutaj me kao što gutaš
Onaj usputni 'ručak' na pauzi
Salij me kao šolju crne kafe
Prije posla na koji kasniš
Kad me već konzumiraš
Bar me uzmi cijelu

Ali ne
Ima nešto u lovu
Ima nešto magično
U vrebanju plijena
Toliko, valjda, zanimljivo
Da ostaješ samo na tome

Intrigantnija sam
Dok mi je samo jedna naramenica otrgnuta
A ne obje
Interesantnija sam
U konotacijama
Najljepša sam
Dok sam samo zamisao

Miluj me po bedru
Samo zbog bedra
Gledaj me u oči
Dok zamišljaš ko-zna-šta
Ogrni me svojom jaknom
Jer to ne znači da ćeš je ponovo skinuti

Pokazuj mi tiho
Da sam ja samo plijen
Tiho da niko ne čuje
Jer onda ti nisi lovac
Već mene hvata paranoja
I kad se konačno predam
Zapravo sam to sama htjela

Nosi te svoje suptilnosti
Kao kravatu oko grla
Dok se ne ugušimo oboje
Pa me veži krvavo crvenom tkaninom
I prospi priču
Da si me pošteno osvojio

Uzmi me
Konačno me uzmi
Kad već ne znaš
Da me odbaciš

ponedjeljak, 26. studenoga 2018.

Vladimir Aranđelović



BESKRAJNI MODRI POLUMESEC

Nekada si me bacao na krevet
Sa plamenom ljubavi u očima
Skidajući me pogledom
A zatim i svojim maljavim prstima
Nežno i odlučno
Otkačinjući dugme po dugme
Umesto predigre

A sada, na pod, šamarom
Sa svakim novim i bezdušnijim
Otkidajući sa mene sloj po sloj ljudskosti
Razbacujući svud po sobi mrvice mog ponosa
Brišući i mogućnost da se sećam

Raja iz kog sam na pravdi Boga isterana
Bez greha, ako ljubav nije greh
Bez razloga, ako razlog nije vera
Bez ičega, ako je moja nada u mogućnost povratka
Samo bedna varka
Samo očajni krik ojađene duše
Pred provalom tvojih žuljevitih dlanova
I otrovnih mačeva psovki

A nekada...
Nekada si mi govorio najlepše reči
Najslađe reči, sa suzama u očima
I ja sam te zavolela
I ja sam ti poverovala
I ja sam se ponadala
Da je u tvom zagrljaju
Raj

SLUŠAŠ LI TI MENE!?

I dobih nogu u stomak umesto kafe u krevetu
Beskrajni modri polumesec pod okom umesto ogrlice
Sažaljenje gomile umesto pomoći
I ovu skromnu pesmu
Umesto groba

Sadžida Viteškić-Majstorović


NEKAD I SAD

Nekad smo bili mi...
Sad sam ostala samo ja...
Sama, tužna, utučena...

Bez odgovora na pitanje:
Zašto?
Zašto ti više nisam draga?
Zar ti moje lice više nije milo i lijepo,
nego...
Nego ga bilježiš jakim udarcem ruke?!
One iste ruke
Koju sam nekoć ljubila
Nježi, usnama svojim.

Zaboravila sam se smijati...
U mojim očima tuga pliva u okeanu samoće.
U noćima, dugim i mračnim,
sjetim se kad smo bili mi...
Sada sam ostala samo ja...
Ranjena i povrijeđena.

Maja Malešić



RIJEČ AUTORICE

Gledam ih nutarnjim očima
gdje su se sljubljenih tijela
najzad stopili u jednu plimu,
koja ne zna za vrijeme i prostor,
već jedino za osjećaj i pripadanje.
Tako su žena i muškarac u meni
Prigrlili jedno drugo i sklopili Mir.
Sada su jedno tijelo – moje.

Adame, tvoja te Žena iznevjerila dok si spavao
Inače to ne bi učinila, još ne bijaste Jedno.
Djecu ti nije rodila kako vam je dano, ne prije izgona iz Raja.
Plodite se i množite, Adame...
Ali ste izgubili prvotnu čistotu, ne podlažite Zemlju sebi.
Jer proći će stoljeća dok lav i jagnje ne počinu jedno kraj drugog.
I jer će zemlja pod vama postati poprište nasilja i krvoprolića.
Zar dokaz tome nije vam smrt Abelova i zločin Kainov...

Snežana Kuntoš Trobok



ISPRED NAS NIŠTA

Ti si već treperio od neizvjesnosti
padao u neznanje
iznutra te grizla nemoć,
a ipak se osvrtao za svakom
koja je u hodu zanosno njihala zadnjicom.

Vidjeli smo naše potonuće
kako silazi gorko
među običan svijet.
Nestajali smo u zagaslim vulkanima
u kojima je zaraslo
naše nepostojanje.

Nikad tiše nisu vrapci cvrkutali,
nikad nisam pisala poeziju
po prašnjavoj stazi među brezama
nikad nismo izmiješali
sva naša neznanja
izmišljajući povratak.

Sad ostavljamo vrijeme
i treperimo od neizvjesnosti,
nedorečeni.
Ispred nas – ništa.

Vesna Krajinović


PJESMA ZA TEBE

Pjesma koja bi tebe,
poniženu i povriješenu, podržala
morala bi imati:
dragocjene meleme da te izliječe,
nježne ruke da ti kliznu niz kožu,
svježe izvore da opereš rane,
tople vatre da te zagriju,
hranjive zalogaje da te osnaže,
blistave bisere da te urese,
mudre riječi da te utješe.

Pjesma koja bi te podržala
morala bi imati:
tišinu noći da te uspava,
svjetlost zore da te obasja,
dječiji osmijeh da ti razvedri lice,
bijele oblake da ti vrate sne,
miris prve proljetne latice.

Pjesma ta bi morala imati:
postojanost stijene da se osloniš,
mekoću perja da spustiš glavu,
moć koja vraća ukradeni mir,
snagu koja podiže sa tla,
tisuće ubojitih stihova.

Nataša Radas


ŽITO ŽUTO ŽUTO ŽUTO

Pjevaj žico na ogradi pjevaj ptico
milo moje umotano zamotano
pjevaj rijeko seko pjevaj
izmorena stara ženo
kruto
koljeno ti izguljeno
žito žuto žuto žuto
Kad ti dodju na prosidbu
za noć pjevaj žito žuto
kao onda djevojčice
milo moje umotano zamotano
sunce ljuto
pjevaj žuto žito žuto
Svukli su te tukli su te
vlasi meke razasute
vukli su te nogu su ti
žito žuto
ne daj ptico pjevaj žico pjevaj
sunce pali ljuto zid provali
oganj kruto spali žuto
žito žuto žuto žuto


subota, 24. studenoga 2018.

Maja Stanimirović


K R I K

Čuješ li krik?
Krik ljubavi?
Ne.
Krik tame i bola.
Hej, ti!
Ta, voli te kao Boga!
Šta to činiš?!
Da postane uboga?!
O, zar ona?
Žena.
Tvoja sena.
Žena koja nosi život.
Daje.
Radja.
Zar je ruka u vazduhu,
U zamahu i šamaru
Tebi sladja
Od poljupca, zagrljaja,
Šapata i milovanja?
Osvesti se!
Hej, ti !
Jer život će da te ganja!

Goca Katić


ŽRTVA NASILJA

Na modricu uzalud nanesena šminka
Uzalud izgovori da je pala slučajno
Pred istinom pada lažno stvorena maska
Jer zbog nasilja izgleda tako očajno

Čovek je od mladosti njena ljubav
Neko kome je celu sebe dala
A on joj udarcima svake pijane noći
Za svu ljubav i trud pesnicom kaže hvala

Bednik i slabić jedan on je samo
Nesposoban za ljubav i samilost
Kabadahija pred slabijim od sebe
Pred silom, uplašen, moli za milost.

A ona da se pokrene nema snage
Ubio je u njoj svaku kapljicu volje
Da se izvuče iz tog začaranog kruga
Da potraži pomoć, da bude bolje

Odvojena od prijatelja, sveta i realnosti
Sluša samo njega kako je podcenjuje
Godinama vređana i ponižavana
Počela i sama u njegove reči da veruje

Jedino još mogu da je pokrenu deca
Kad u susednoj sobi vrište dok je bije
Jedino zbog njih još pomisli ponekad
Da joj u tom paklu više mesto nije

I moli se Bogu da joj da snagu
Da nasilnika ostavi u njegovom svetu
Da za sebe potraži malo mira
I pruži spokoj svakom svom detetu

Marijana Kunjas


ODLAZIM                      2019.god

Prekrila sam rukama lice i molila ga,
samo nemoj po licu da ljudi ne vide.
U zadnje vrijeme me čudno gledaju
jer sve teže ožiljke šminkom prekrivam.
Nisam plakala, čekala sam da se
zvijer u njemu zasiti pa će zaspati.

Ja nisam spavala, tražila sam granu
s kojom bih se spasila iz ove
mračne jame naše svakodnevice.
Svaki put obećavaš, neću više,
volim te, još ovaj put mi oprosti.
Proklinjao si piće, društvo, ruke
koje će me od sutra samo milovati.

Opraštala sam dok sam mogla,vjerovala.
govorila mu, ne bole me tvoji udarci,
ni suze koje lako obrišem.Bole me ugrušci
krvi na duši i rane koje ne zacjeljuju.
Boli me tvoja bolesna ljubav.

Volim te, ali što ti znaš što je ljubav.
Ne znaš kako se voli i kad si poražen.
Ne traži me, jer nećeš me naći.
Sve sam ti oprostila i odlazim.
Odlazim tamo gdje ću naći spas
i moliti za nas oboje.



TEBI POGANIH RUKU                     2018.god

Ti koji svojom poganom rukom
dodiruješ nježno tijelo žene
krvave tragove ostavljajući,
ne razmišljaš svojim ptičjim mozgom
da je i tebe rodila jedna žena.

Njena si milovanja zaboravio
dok te je majčinskim rukama grlila
i nježnošću ljubila i mazila.

Tebi, kojeg je pamet napustila
pa ne čuješ ni svoju kćerkicu
dok majčine rane glasno oplakuje.
Pitaš li se ikada hoće li i nju
jednom majčina sudbina stići
i hoćeš li i tada likovati nad
muškošću nečijom kukavičkom
dok tijela tvoga meso razdire.

Jednom kad ostaneš sam i nemoćan,
hoćeš li bar tada konačno shvatiti
da snaga muškarca nije u šakama
nego u poštovanju i ljubavi...

Željka Blažević (Tonka)


SEDAM KAKTUSA

Svoju priču mi ispričala.
Sedam kaktusa ima.
Svaki dan po jedan.
dodirne za dobro jutro.
Oni joj se smiješe.
Kad je on riječima rani.
Cvjetovi se otvore kad radi njega počnu pokore.
Bodlje njihove, maze dodiruju.
On kao stijena prijeteći sjedi za stolom.
Ona sa kaktusima priča.
On zašuti da uhvati zraka za dernjavu.

Jada mi se:
Prilipili bi mi dijagnozu.. Sa kaktusima pričam.
Unutar mene muka. Nisi ti ženo luda!
Odnit ću joj sadnicu ruže.
Nek dodiruje malo blaže trnje.
Za dobar dan.
Dok on šuti.
Kao stijena hladan.