Translate

petak, 28. studenoga 2014.

Gordana Pirel Zejnilagić


M A R I J A                        2021. god
 
Njeno srce je treptalo, 
dok je on odlazio, 
osjećala je da će patiti 
"Ništa ne traje vječno" 
predosjećala je Marija 
da je svemu kraj. 
"Samo kada bih mogla 
da prestanem da ga volim" 
javljalo se srce "
A, da li je to bila prava ljubav" 
javljao se ponos. 
Bio je dio njenog života 
i izazov teško osvojiv, 
a Marija, slijepo zaljubljena, 
on je bio otrov u njenim žilama. 
gorko zasladjen,
al' velika strast. 
Možda sam rodjena da budem sama 
"Bojim li se ?" ispitivala je srce 
Nije bila uplašena 
"Dovoljno sam jaka" mislila je staloženo 
"Al' baš u ovom času ja ne živim" - pomisli 
Ipak bi moje srce voljelo 
da stanuje u njegovoj blizini. 
Njeno srce je treptalo, 
dok je on odlazio. 


ONA JE JEDNOM VOLJELA             2021.god

Marija ga više nije voljela, 
ali, nikada nije zaboravila 
da ga je jednom voljela 
s najpotpunijom strašću. 
On je poput ptice, volio slobodu, 
"Trebalo bi da smo svi slobodni" 
priznala je samoj sebi 
"Al' bit ću tu.... 
kad god mu zatreba" 
Nije željela da je vidi nesretnu, 
život je postavila na prvo mjesto, 
"Ono sto se proživi 
biće jedno iskustvo 
slično cvijetu 
iz kojeg sazrijeva sjeme". 
Proljeća i ljeta su prolazila pored njih 
a sunce ih različito grijalo, 
lice joj je bilo izbrazdano borama, 
a njena, nekada, lijepa koža se smežurala. 
Bila je usamljena u dubini svoje duše. 
Ona ga nije razumjela, 
niti mu se čudila. 
Ipak, bila je duboko zadovoljna u sebi, 
bilo joj je dovoljno što ga je osjećala. 
Nije tugovala zbog same sebe, 
već zbog potajno tužnog života, 
gdje su sjeta i bol osnova života 
i radost traje samo jedan trenutak: 
Marija je cijeli život, samo njega voljela.


VRISAK DJEČIJE DUŠE            2020.god
 
Vezali su nam ruke svakodnevno,
vezali za namještaj, radijatore, za krevete.
tukli nas, povezali nam ruke na ledja,
do suza, do suza je bolilo, strašno bolilo.
 
Držali su nas dan i noć gladne i vezane,
mučili, strašili, iživljavajući se nad nama.
Modrice po dječijim krhkim tijelima
ubile su i ono malo duše što imamo.
 
I rekoše nam,  da smo bili  agresivni,
da nam se pogoršalo psihičko stanje,
da tako agresivne uvijek moraju vezati,
a, mi smo samo djeca, kao i sva druga.
 
Našu radost je zamijenio strah, bol i tuga,
mi smo samo djeca sa posebnim potrebama,
još djeca u razvoju u mnogim domovima.
Šaljemo apel svijetu i vrisak dječje duše.
 
Ne dozvoli im svijete da nas tako liječe!
Naš život je gorak i dovoljno težak,
trnovit je put kroz kojeg prolazimo,
Svijete, o svijete, svi smo mi Božja djeca.
 
Imamo pravo na osmijeh, radost i sreću,
imamo pravo na zagrljaj, na malo ljubavi,
naša je duša pozlijedjena, sve tako boli.
ČUJEŠ LI SVIJETE  VRISAK DJEČJE DUŠE!!




Ž E N A                        2018.god

ŽENA -  zeli da bude voljena,
jedinstvena, neponovljiva.

ŽENA -   bozanstvena,
jer je najljepseg dodira.

ŽENA  - drazesna, blaga i mila
srcem i dusom svijet osvojila.

ŽENA  -   moc i snaga
zena   -   uvijek draga.

ŽENA  - nas srcem lijeci
pogledom nas vedri,

ŽENA   -   brizna mati
HRABROST ce se zvati.




NEISPUNJENI SNOVI JEDNE ŽENE       2016.god

Željela  je samo da bude voljena,
bila je jedinstvena, neponovljiva.
Koracala je odlučno, hodala uspravno.
Ljubav je unijela u izvor života
ta ŽENA nježna, ta brižna MATI.

Svoju mladost mu poklonila
srce, dušu i prekrasne sinove.

A on, nasilnik - volio je samo sebe.

Nesta osmijeha sa njenog lica,
nesta živahnosti, nesta radosti.
Niko nije čuo njene jecaje,
niko joj nije vjerovao,
jer sve je to ona vješto skrivala.

Nespavajuci noćima razmišljala je:
"Sta će ljudi reci "- stidjela se i trpjela.
Cutala, trpila, strepila i strahovala.
Zbog djece je morala  da se žrtvuje,
živeći u nadi da  će doci BOLJE SUTRA.

Ali,  nekada je kasno čekati do SUTRA.  
Nažalost, nije dugo izdržala.
Mlada je otišla  Andjelima.

NIKADA NEMOJTE TRPITI NITI JEDAN OBLIK NASILJA
I NIKADA NEMOJTE ŠUTJETI O TOME!!
SKUPITE HRABROST I PROGOVORITE!! ... 
ZBOG ONIH KOJIM SE VEC SUTRA MOZE DOGODITI ISTO.    
NASILJE NAD ŽENAMA JE ZLOCIN.




DUGO SI ĆUTALA - MARIJA    2014.god

Evo , dosla sam ti opet - Marija! I svijeću sam Ti zapalila. Znam da voliš toplinu. Uvijek smo voljele da budemo zajedno pred ove lijepe Božićne dane.

Bijele Hrizanteme sam ti donijela. Pokrila sam te njima da toplije ti bude. Al' - ti opet plačeš mila moja! Znam - teško je. Djeca su tvoja briga. A, učili su nas: Da ne smijemo plakati, Da trpimo ... da budemo dobre Žene.. dobre Majke.. sve su nas naučili...

Nemoj plakati Marija! T a k o !

Sada je već bolje. Znam da si htjela da mi pričas o Njemu. "Ljubav" si ga zvala. Da . Sjećam se. Voljeli ste se. Ljubomorno te volio, uvijek ti pjevušio - "Ako jednom sretneš  Mariju". Sreli ste se, predavali ljubavi i sreći . Sjedila si mu na krilu kao djevojčica.. Volio tvoje ime, ponosio se Tobom!

Dva zlatna sina si mu podarila! Dve zlatne jabuke. A , on.... On... ni Njegovo ime ne mogu da izgovorim, ni kazniti ga ne bi mogla, ne bih mogla.

Zašto si ćutala Marija ? Znam - voljela si ga....a kažeš: i on je tebe volio, ljubomorno volio. Ljubav ima dvije strane. Tu drugu si od nas krila. Nisi željela svoju bol da podijeliš sa drugima.

Otvorila si dušu... tako treba.. . Isplači se Marija!

Ti drhtiš mila moja, znam i pri pomisli na Njega zadrhtiš. Isto mislimo Marija:

Djeca. Tvoji dragulji. Kažeš da su djeca sa strahom gledala vristeći kada te kroz sobu Vukao čupajuci pramenove tvoje kose .... kada si padala u Nesvijest od bolova dobijenih od njegovih Udaraca.... kada te je Ljubio bazdeći na Smrad alkohola.... a Djeca,.... djeca su Vrištala isprepadana od straha. I kada je Nožem letao po sobi da te sustigne, a djeca su se skrila ispod dijelova namještaja u grču i zaustavljajući dah od STRAHA. Našli su te sljedećeg dana na podu onesviješćenu, a Djeca su spavala na tvojim grudima..

Kažeš : "Vrijeme liječi Rane" - Znam, OPET SI MU OPROSTILA MARIJA

Evo, i Svijeća dogorijeva. Idem ja sada. Marija. Ne plačem ja - ne brini draga, samo mi Zora orosila oči.... Mirno spavaj Marija! ADE Marija!!

/ Moja Marija je poslije dužeg liječenja umrla u Würzburgu, 17. Decembra 1997 godine u 49-oj j g. života. Njenog supruga su dugo liječili protiv Alkohola./

Sada su oboje među Anđelima!

Miodrag Brkin

DOLAZAK

Mogu li
da ti dođem u snove?
Da te posetim.
Naučim da komuniciraš
sa mojim prstima.
Otkrijem svoje tajne
i popunim prazninu
koja nas ispunjava.
Mogu li
da te pratim u letu,
ka suncu?
Ka večnoj slobodi.
Da te čuvam od oluje.
Mogu li da ti dodjem,
pokrenem vreme
i pokazem put
ka kazaljci sudbine?
Mogu li da te ukradem
od tisine?
Da se sa tobom
zauvek pospan budim.

Ivana Stanisavljev

POD SEDLOM

Kada padne noć na dan,
kada žagor zagluši glasove u mojoj glavi,
kada otklonim strahove sa čestitih namera
kada me od neba deli samo nepouzdan korak,
zapitam se koje boje je oko koje gledam,
kolike su zenice gde poranjam snove?
Da li je cveće nadvisilo drveće u tom vrtu?

Kada dan svetlom okiti noć,
kada ptice sa ramena ka oblaku krenu,
kada kose zadrhte pod vetrom,
kada me od neba deli nepremostiv jaz,
pomislim na slast zrele jabuke
malog žutog crva koji je guta iznutra
kao ova beskrajna pustinja koja proždire mene.

Kada se jutro i sumrak kao dlanovi spoje,
kada sunce i mesec zablistaju nad okeanom,
kada sa grbe spadnu ukrasi gvozdeni,
kada usne pocrvene od naleta smeha i bola,
tada ću kao Antigona zemlju pojesti
izbrojati zubce na mamuzama jahača,
a sa bedra ispiti krv osedlanog vremena.


UOČI BOŽIĆA

 Neces nikada znati
 Necu nikome reci  koliko vole ove ruke
 rastegnute kao kiselo testo
 kao četiri stotine metara
 štrudle od maka
 ili mrsni božicni kolač
 umešan s vrelim mlekom
 i pola tuceta svezih jaja
 pre svanuća uoči Božića

 Necu ti nikada reci
 Neću nikome reći  ni sapnuti oku ni prstu
 malom smedjem mladezu
 na tvojoj bradi
 o jalovim jaslama
 u kojima sam čuvala
 i belim vinom dojila
 kasno rodjeno čedo
 napravljeno od vere i ljubavi
 od bosiljka žita i orasa
 slatko kao kapi znoja
 sa tvog svilenog poprsja
 kao klizav trag zivotnog soka
 na toplim zagriženim usnama
 ili nenadani uzdah otet od
 sasvim običnog popodneva

 Necu ti nikada pricati
 Necu spomenuti ni sebi
 koliko bole oči od meseca
 kad pobele kao polarne noći
 ili oslepe umesto ulice iz koje dolaziš
 i vracas se ranjiv blizak i dalek
 poput najsjajnije zvezde horizonta
 tračka sunca na prvom mrazu
 ili zagrižen božićni kolač
 posle otpevanog Roždestva
 kada mi u slast niz grlo klizne


ŠAPAT

Rekla sam mu da ne volim pijane mornare,
gramzive žderače mladog mesa,
ni vrelim dodirima spržene mozgove!
Šapnula sam čekiću da udari nakovanj
dok ne zatreperi opna malenog bubnja
i probudi usnule ratnike dostojne pobede.

Goran Đukanović

KRV, SUZE I BOL

Žene nisu rođene
da se plaše senke svoje
One su supruge, majke i bake naše
pa takve treba ponosno da stoje.

S tog ne želim plač dece
dok otac tuče mamu
Želim da je grli
i posmatra ko damu.

Ne želim ni da
muž muči ženu
Neka se to izbriše
u muškom genu.

Želim verovati
kako nasilje ne postoji
I da će svaki oblik
da se upokoji.

Ne želim krv
suze i bol
Tako se ne voli
nežniji pol.

srijeda, 26. studenoga 2014.

Mirjana Drašković

HRABRA ŽENA

Mladalačka nit ljubavi
Nas je spojila nesazrela
A život je mnogo zaboleo
Napravio zver od čoveka
Koji je sve
Osim života voleo

Pobedila je njena volja
I majčinska ljubav
Smele i hrabre žene
Da izabere, da se odluči
Povede decu
A ostavi njega

Nije se uklopio
Maštao je o sili i moći
Nad nemočnom ženom,
Sa nejakim, kćerkom i sinom
Sigurna u svoje nadmoći
Borila se sa sudbinom

Teško je bilo ostaviti sve
Teška su bila vremena
Na sve staviti tačku
Suprotstaviti se životu
To može samo
Hrabra žena...

 E… NEĆEŠ

Nije imao razloga
Ali našao ga je
Koji samo kukavice
Pod dejstvom alkohola
Kao razlog traže
Da svoju snagu
Na ženi pokaže
I u glasu mu je sila
Pokazala zube
Agresivnim zahvatom
Junakom se pravi
Da pokaže da je muško
Gubi razum zdravi
Ustremio se
Pojavom i mišićima
Nad nejakom ženom
Dok nije krenula krv
Niz obraze po bluzi crvenoj
Zasljepljen nije vidio
Šta je u duši njenoj
Šta je to brani I zid odbrane stvara
Kad žena-majka
Otpor pruža
Pa nadjača silu
E… nećeš
Brani se
Pa na silu
Silom odgovara



Marika Filka

ŽENA MAJKA

Ljubav, život, što li je?
Kad te samu ostave
Da tuđi te glasi ruže
I tuga ti lice mije.

Muža guta bijeli svijet,
I trbuha trk za kruhom;
Djecu mladalački let,
Osamljene mene s domom.



Ljubica Slobodanka Bajka

ŽENA

Žena je blago svijeta 
i najveće bogatstvo svog dijeteta.
Stvorena da srcem ljubi
i s dvije da ruke grli.


Jednog joj dana suza iz oka pala,
bila je izložena opasnostima života.
U pogledu skrivala joj se tuga
i srce joj počelo zabrinuto da kuca...

Kako je vrijeme prolazilo,
polako su se njene želje mijenjale.
Nije htjela biti više samo zaštitnica
Tražila je da i ona dobije zaštitu!



Petar Hategan

IZVANA

Vrijeme mi tijelom dušu pritisnulo
Sa svojim snovima neisanjanim
Hroma hodam, hrlim u rasulo,
Jesam i nisam k'o da ne živim.

Vidim vidom zamišljeno,
Maglu mamim uvijanjima
Hrabrim oko zamagljeno,
Brzi zamah zavijanjima.

 Krhotine krhka skupljam,
Čudi se duša obliku,
Sebe samu ozdravljam,
Ponudit ću novu sliku.

Lejla Novkinić

KRALJIČINA NESREĆA

Čujete li me ?
Sve žene ovoga svijeta
Ujedinjene ženske suze ograničenog leta
Čujete li za kraljičinu nesreću?
Čujete li vapaj njenih udaraca ?
Vidite li utapanje u moru sukrvica ?
Sama je...

Čujete li me ?
Svi muškarci ovoga svijeta
Ujedinjene muške stijene neograničenog leta
Čujete li za kraljičinu nesreću ?
Osjetite li krvi miris njene ?
Vidite li modrice utopljene, nijeme ?
Sama je...

Čujete li me ?
O vi, biljni i životinjski svijet
Ujedinjeno božije carstvo na Zemlji, raznovrsni svijet
Čujete li za kraljičinu nesreću?
Osjetite li njeno uzdisanje?
Od tijela i života odvajanje ?
Sama je...

Čuješ li me ?
O Ti, naviko lijepa
Najveći Stvaratelju
Najmoćniji Održavatelju
Vidiš li kraljičinu nesreću?
Kraljičino srce samo što nije puklo
Muško gordo tijelo po njoj je tuklo
Sama je...

Uzmi je sebi...
Odvedi je sebi...
Neka se kraj Tebe njena kruna odmara
Neka sklopi oči u tvom krilu
Umjesto kraljice odnesi je kao vilu.

Zoran Miletić

SJETI SE

I ovaj put prekrsio rijeci si svoje,
pogazio oprost si moj,
sve one rijeci sto izgovarali smo davno,
svaki tvoj zamah kao i rjeci,
ne boli mene duso,
djecu nasu boli,
svaki put ,kad pogrdnim imenom me nazoves,
sjeti se ,ja sam majka tvoje-nase djece
pitas se,zasto jos sam tu.
oprastam sebi,da tebi bi oprostila
ima jos nade za nas,za tebe,
djecu nasu,da uz oca i majku odrasstaju,
sjeti se ovih moji rjeci,
kad zlo te nagoni na to,
pokusaj savladati bjes svoj,
djecu ne mjesaj u tu,
i opet sjeti se rijeci,
za oprost kad si me molio,
oprastala jesam,
i ne znam koliko joc cu moci,
sjeti se i ovih rjeci,
Ne zaboravi,jedno i ja cu otici......

Zorica Krstović

 TVOJE OKO

Tišinom večnosti
svoje ime oglašavati.
Voleti kao da je
smrt na pragu dana.

Simfonijom urlika
pobediti beznadja veka.

Začudjeno iza ogledala
u beloj košulji
krstiti i poradjati
u sebi čoveka.

Rodjeni i oplakani
toliko puta
govoriti uvek
krvave istine.

Nema dodvoravanja gde
Ti i sve drugo
je jedno jedino JA.

Kao zagrljaj.
Kao Baltičko hladno more.
Kao razgranati pepeo.

Može da me nema.
Kome se dati?
Tvoje oko Zorom
Zna....


TVOJA PESMA

Sjaj dana možeš
nositi i bez tragova na
posterima jeftine svakodnevnice.
Drugačiji su uvek
bili obeleženi
nepresušnim traganjima.
Od dragulja nikada se nije
pravila kič ogrlica.

Misli može slagati
kao beskonačna pitanja,
usputnih spoticanja
pulsiranjem po
sopstvenim neprohodnim
tajnim hodnicima.
Tvoja mašta može ti
biti ključ i putokaz.
Od spoznaja uvek
je glad bivala samo veća.

Osvajanjem
životnog zdenca mudrosti,
bol možeš umnožiti
i stvarati sopstven uporišta.
Nikada ravnodušnost nije
bila put do zvezda.

Tvoj put je samo tvoj.
Tvoja bol takodje.
Jedino se ljubav ljubavlju umnožava.
Uzalud talenat,ako ne osetiš
pulsiranje drugog,
bez obzira na kom
kraju sveta je on.
Za jednu ljubav zauvek znaš.

Mojoj Mini:)

Renata Mrsa

 SAMO VI MOŽETE ZAUSTAVITI NASILJE

ako se po jutru poznaje dan, onda se i po početcima može predvidit kraj
nasilje nad ženama, počinje njihovim prvim omalovažavanjem, prvim uvridama,
prvim gaženjem dostojanstva
počinje s prvim ovco, kucko, nesposobnjakovićko, droljo
ma kako završi s volim te, stalo mi je do tebe, ti si meni sve,
nažalost žene brzo zaborave ovo prvo, opravdavajuć ovim drugim
i tako čine prvi korak, bespovratni korak u sumrak svog života...
ono šta ih tamo čeka prvo je povlačenje za kosu, prvo guranje, prvo bacanje, prvo udaranje
ono prvo postavljanje pitanja same sebi mozda san sve ovo zaslužila,
ipak je od muškarca, mog muškarca koji me voli, kojem je stalo do mene, kojem sam sve
tog trenutka započinje užas, al užas iza zatvorenih vrata, užas skrivan od javnosti,
užas koji se boji zatražit pomoć, užas koji sve brze korača svom kraju,
kraju koji kažnjava žrtvu, a ne nasilnika...bolnicom i teškim ozljedama,
zatvorom, nerijetko i smrću
ŽENE, probudite se
to su stvari koje se nedešavaju samo nekom drugom
znajte pripoznat i osjetit po jutru dan, po početku kraj
samo vi ste te koje možete ne reći STOP nasilju nad ženama,
nego doista i ZAUSTAVITI nasilje nad ženama...

Marija Havrin Gorenec



PRIZNAJ!                           2018.god

Hej, ti, da, ti koji sjediš za šankom,
ispijaš tko zna koje piće po redu
i praznim pogledom gledaš u jednu točku, tebi govorim!!!
Došla sam s prijateljicom, nakon naporna dana, na kavu.
Prepoznala sam te; znamo se još iz srednje škole.
Promatram te dugo i vidim da nisi sretan.
Mislim da znam zašto!

Saznala sam da zlostavljaš svoju, nekada voljenu suprugu!
Zavoljeli ste se u „našoj“ školi.
Ona je bila uvijek nasmijana i draga, svi smo je voljeli.
O vašoj se velikoj Ljubavi pričalo - bili ste uzor svima nama!

Skidao si joj zvijezde s neba, obećavao brda i doline… a što si joj dao?!
Vjenčali ste se i bili sretni, ali…
Ali, prokleti crv sumnje ušao je u tebe i ne da ti mira!
Bojiš se da te ona vara s drugim.
Dođeš iz kafića pijan, krvavih očiju i vičeš na nju;
silom tražiš od nje da ti prizna da ima drugog.
Kako to NIJE ISTINA, ne može ti priznati!
Tada navališ na nju šakama i nogama,
po cijelom tijelu je udaraš bez imalo milosti…
Mrak ti je pao na oči i ne vidiš,
i ne čuješ njen plač i molbe da prestaneš,
jer te NIKADA nije prevarila!
Sve da je i htjela (a nije jer te još voli!), nije imala vremena;
svu brigu o djeci i kući, uz posao, pao je na njena leđa,
ti si samo prolaznik u njenom životu!
Samo dođeš kući jesti, prespavati i presvući se.
Ona ti je sada samo (besplatna) kućna pomoćnica!!!

Zašto tako?!
Gdje je nestala tvoja Ljubav prema njoj
i sva ona nježnost među vama?!
Zar ne vidiš, godinama, na njenom licu tugu?
Zar ne vidiš da više nema zvijezda u njenim lijepim očima??!
Pogledaj bolje i razmisli tko je kriv tome!

Ja znam - jer ju poznajem bolje od tebe!
Pričala mi je, sa puno boli, kako ju zlostavljaš i kako se zbog toga
svaki dan boji tvog povratka kući.
Drhti kao preplašena ptičica, kao „srna gonjena“!
A vjerna ti je cijeli život (iako ničim to nisi zaslužio!)!

Još jednom te molim
(jer znam da se ne ponosiš svojim odnosom prema njoj, i kasnije ti je žao)
POGLEDAJ je dobro, prizovi u sjećanja sve ono lijepo što je bilo među vama!

PRIZNAJ njoj i SEBI da si jako po/griješio, i da ovaj puta misliš ozbiljno
kada kažeš da ćeš se promijeniti, da ti je žao, da joj vjeruješ
i da je VOLIŠ!!!

To te molim ZBOG NJE, a i zbog tebe,
jer vidim da nisi sretan ovakvim načinom života
(i sramiš se samoga sebe!)!
Nemoj više biti kukavica koja se boji priznati ISTINU,
priznati svoje greške, PRIZNATI s v  o j u LJUBAV!!!




ŽENO             2014.god

Ženo, roditeljico,
čuvarico ognjišta,
Majko, izvoru života…
Stani i razmisli;
donesi odluku
jednom zauvijek
da više nećeš trpjeti
udarce njegove.

Tko je on da te gazi,
svoj bijes na tvome licu
kao pečat da ostavlja?!
Zar samo zato
što nije ostvario svoje snove
ti da ispaštaš;
ženo, roditeljico,
čuvarico ognjišta,
Majko, izvoru života!

Dok si mu djecu rađala,
nad njima noćima bdjela,
on je po krčmama krčmio,
zorom kući dolazio,
svoj gnjev po tvome tijelu
šakama rasipao…
Ti si smogla snage da svoju tugu
i modrice na licu
tamnim naočalama
i smiješkom sakriješ!

Zašto tako, zašto,
pitam te i molim:
NEMOJ NIKADA VIŠE
dopustiti da te gazi!
Digni ponosno glavu
i kroči čvrsta koraka
u bolji život - BEZ NJEGA!
Ženo, roditeljico,
čuvarico ognjišta,
Majko, izvoru života!

Nada Đorđević



***                                      2018.god

Šminkom se teši lice
Da to su bore smejalice
Al` duša pamti umorna
Krvave poljupce dlanova

Opijen gorčinom čemera
Um radi pomoću tastera
Dok grli sliku bledu
Da sve je u redu


ĆUTI, NE DRAMI, USTANI       2016.god

’’Stani, ne drami, ustani
Ne znam šta ti hoćeš ustvari
Nije te dirao, samo te pomazio”
A TI KAO DA TE JE VOZ ZGAZIO

’’Luda si, ćuti, čuće te ljudi
A ko bi tebi da naudi
Nije te dirao, nije uopšte”
A TI SE RASTAJEŠ OD DUŠE

’’Ma hajde, nisi ništa u pravu
Nešto si samo uvrtela u glavu”
Nije to nasilje, nije to sila”
A TI SE SA ŽIVOTOM OPROSTILA



DOSTA JE VIŠE

Dosta je više… dignimo glas
Iskorenimo tu zlu kob
Dosta je bilo nasilja, plača
Pa nije niko ničiji rob

Dosta je više... terora strašnog
Nad ženom, što je slabašno biće
Zaštitimo je, doš`o je vakat
I za nju zora treba da sviće

Za pravdom vapi, s` uzdahom jeca
Žena što stub je postojanja
Zaštitimo je, tako nam sveca
Da mirne sne spokojno sanja


STOP NASILJU                         2014.god

Svi moramo hrabri biti
I zlu se suprostaviti
A nadležni neka znaju
Veme je da progledaju

Zaštitimo sve nejake
Ne pravimo mi junake
Od zlotvora i od hulje
Koja silu primenjuje

Uvedimo malo reda
Da ne dodje do nereda
Da se nikad ne osmeli
Siledžija da pravdu deli

Koliko je samo palo
I nevinih nastradalo
Namnožili huligani
A niste im na put stali

Po zakonu vi ne pljujte
Poštujte ga primenjujte
STOP NASILJU izrecimo
I jednom se osvestimo

Slobodan Todorović

ŽENA  ŽIVOTA

Srca sreće su radosti roditeljki,
riječi majki majskih metafora,
poja ptica proljećnih procvjetavanja
svijesti stvarnosti sanjanja sinfonija,
ispjevanih istina sjemenja sjećanja
mednosti milovanja ljudski ljepota...
poezijom pamćenja prvih poljubaca,
prvih pupkovanja snagom sanjanja
neponovljivih nadahnuća noćenja
u unjedrenjima divnih dojki danovanja.

Zapamtih zorenja zrenja usnulih usana
poetike poljubaca i istinskih priča prsta,
zapamtih znamenja zadojenja žena života...

Miloš Sakić

***
Nebom šaramo kao komete,
zaustaviti se nikad nećemo.
Možda ipak naše sene ostanu
da dočekaju neko drugo vreme,
vreme u kome nam one neće biti potrebne.

***
Ništa nije moglo potisnuti zanos tog prvog jutra.
Mogao sam biti Adam
sa ukusom sveže jabuke u ustima.
Gledao sam u svu svetsku lepotu u telu jedne žene
I znao sam sa trenutnom,
zaslepljujućom sigurmošću
da je to bilo to.

***
Kotrlja se klatno kameno,
reči okraćale, mislima usko.
Istorija prazninom steže obruč oko nas.
Eksplozija duha, u svemiru plamti teskoba.
A mostovi su i dalje tu,
da bi s visine mogli da posmatramo pepeo
davno prosutih uspomena...

***
Mlečni put.
Smiraj u duši.
Gavran kljuca na grani,
sunce se kroz
urvine pomalja...

***
Srce u hroptaju,
za jutrom hodimo
razvaljene unutrašnjosti,
odrazima u naprslinama,
koracima unazad,
tinjajući,
pržeći golotinju
do pustog nistavila...

Suzana Ranđelović

DOSTA JE !!!!

Zatocena u hladnoj izbi,
Puzeći do stola
Uzima koru hleba.
Ustrepteli pogled
Osta na lancima.
Osećaj krivice zbog plave senke na očima.
Rastrzana ne uspeva sastaviti mozaik.
Dosta je!!!!
Ustaće!!!!
Uspravne glave sa osmehom na licu i reci:
Dosta je!!!
Raskrinkace oazu mrtve tisine sto izbom hara!!!
Progovorice na svim jezicima o NASILJU!!!
Polomiće okove, resiti se utvara,
sastaviti mozaik i pronaći
Izlaz iz lavirinta .




Ester Terzin Ex Margit



STOP NASILJU

Ustajem  i pitam vas u ime
svih majki i žena ovoga sveta
odakle vam pravo da prolivate krv i suze,
bilo koje žene, ili deteta?!
Ima li razlike u pesnicama i bombama,
koje tako olako posipate po deci i ženama?!
I pesnice i bombe prave
reljefe bola po njihovom licu,
ubija u njima svaku zvezdu repaticu,
koja samo želi slobodna da leti...
Može li iko od vas da se priseti,
gde se to u stvari život stvara?!
Baš tu, u bedru ispod ženskih rebara!
Da li ste svesni greha svoga,
da udarajući na ženu i decu,
udarate na samog Boga?!
Ako se ljubav njihovim imenom zove,
zašto im sejete suze i strah u besane zore?!
Kidate im latice jednu po jednu,
stvarajući sliku jadnu i bednu,
rušeći oholo sve što je sveto!
Ovim putem stavljam veto
na sve vaše postupke protiv života!
Dosta je bilo bola i ratnih strahota!
Pustite da život i dalje tinja
kroz žene i decu,
koja su naša najveća svetinja!




OKRENI  LIST

Ne !
Nemoj govoriti tiše,
niti mu dozvoliti više,
da igra stalno na tu žicu,
što u tebi izaziva krivicu !
Jer greška veruj, nije u tebi,
pravi čovek te udario ne bi !
Misliš draga, da te on voli ?!
Zbog čega ti onda nanosi boli ?!
Pa čak i da se napije,
to mu izgovor nije !
Nemoj tražiti opravdanja,
za ta njegova „čudna“ stanja...
On te ženo kinji i muči,
jer mu bes u srcu čuči !
Ma čak i da imate decu,
nećeš s' njim pronaći sreću,
neće se on promeniti !
Tu agoniju moraš prekinuti !
Nemoj da ćutiš, digni glas,
jedino tako ćeš naći spas !
Skupi hrabrost !
Okreni list !
Ne stidi se,
jer tvoj obraz je čist !

utorak, 25. studenoga 2014.

Mirjana Jozing

PROBUDI SE

U grlu zastao stih
Previse si tih
Tisinom obavijenom u noc

Zvjezdama ispracen Mjesec ce ti u pohode doc.
Vihori potjerali  snove
Ogoljele grane posljednje zrake Sunca love..
Malo topline ispod debela vlazna prekrivaca
Za životom želja jaca

Umorno srce  je od bola i placa
Prevrtanja stola.
Rana na rani od  noza i maca
Biserna niska puca,i dusu stiska
Upile se kapi njeznosti u boje  damasta.
Svakodnevnica teska ,bojazljiva ,tmasta.
 Od krvi  plavih sljiva ispod oka nezaboravljena krasta
I nakupine smole
Kisele kise
nedaj nikom.vise
Sokol bi da leti
Opasnost  od tebe mu prijeti
Trpljenje ti se sveti

Sjecanja zatomit ce te u maglovitu dimu
Nece izbisat gorcinom natopljenu zimu
Otopi  i posljednja kap nade.
Bukom kameni mostovi se grade..
A i ruse tisinom svijesti
Skupih snagu ,
Neces me pomesti

Palim svjece za trenutke srece
puscano zrno samo izljece
Skrilo se u trski stropa.
Ocjedilo iz čađavog kropa
Pijes ,bijes ljubit ne umijes
Kukavicki ironicno se smijes
"Bolje da si poput bube"
Tvoje usne trube
Govore ti ruke grube

Mila,ne dizii mu ego suzama duse
Za nas je mozda je kasno
Al za mladost nek se prepreke sve poruse..
Kletve neka te njegove ne guse
Isperi cemer sa umorne duse

Ako cujem violine mile zvuke...
Neboj se bruke
Da Anđeli mali i dobre vile ne plaču
I svoj glas dat cu
Ako pitas za savjet zenu
Sto trazi ljubav ubitu pesnicama prljavim od spire
Takvi ti se duso nikada ne smire
Zatomljena u vremenu tuge
Ne cekaj pojavu duge
Kreni ,ko zgazeni cvjet ne veni
,za sebe kocku srece okreni
Ne glumi zrtvu ,ni pretihu sovu
On te gura u borbu rovu
Ne, za mazohisticki san,
Život zivi ostvari svoje zelje i plan
Nek se cuje,neka zvona zvone
Nasilje da potone
Netko ce  u zvjezde da te kuje
Ne dozvoli da muhe oko tebe zuje
Desnica njegova neka mu bude pouka
Da osusi mu se na tebe grubo spustena ruka
Okreni je prema njemu samu
U sebi ne zaboravi damu..
Djete treba mamu..

Za njih zivi u mirom obojenom svijetu
Udahni duboko zrak,
To nije brak..
Nasilnice  nosio te vrag..
Nisam ja,al ti napusti mračan brak..
I za sobom ostavi trag
Sileđija neka trune
Zakon jaceg tu isztrune
Usred oluje, vjetar se cuje
U grana slomljenim jeci
Dosta je i grubih rijeci...
Zaustavi se i ti covjece ludi..
U sebi umjesto zvjeri sebe probudi....
Iza zatvorenih vrata da ti zora crna ne rudi



LjUBAV ŠAKOM PRUŽENA

Otkinuo si nježan cvjet
Latice mu ko pahulje meke,
Vjetrić lagani,stavio ti ih na dlan,
Da hi čuvaš od bure i oluje,
U predjelima duše svoje,
Od sunca oblaci su bili jači,
Grmljavina sa usana bjesnila često,
Pod nogama svojim latici si dao mjesto.
Umjesto nježna pogleda,
i kapi ljubavne rose,
Otkidao si joj i kose,
Na lice stavio modre šljive boju,
Da osjeti muškost tvoju.
Vezao si je za sebe,jaukom bolnim,
Podljevao stabljiku pivom rakijom i vinom stolnim.
Stiskao šakom u udarcu jakom,
I ljubav poslje tražio,njenim tjelom se dražio
Prvo bi mazio a onda gazio
Po krhkom tjelu pijan plazio..
Ljubomora šakom ljubavi zbori,
Puca staklo, rasipaju se prozori,
Čudna je ta ljubav koju šakom daješ,
Ni u treptaju da se pokaješ...
Za sve dobro što ona ti daje,
Ljubav i brigu u boli ti pruža,
Umjesto tebe glumi i muža,
Otpale su latice njene,
U šaci tvojoj smrzllo se tjelo
Vatrene i vjerne žene.
Oslabljeli i mišici tvoji al jezik i dalje broji,
I kazna će stići,,
Sam sebe u zatvor stavljaš,
U revoltu njenom bolne tragove ostavljaš
Leptire potopio u raskalašenom điru,
Ljubav u duše nemiru...
I gdje si sad ni star ni mlad,
Vrača ti se i njen jad,
Sve probdjevene u strahu noči,
Znakom STOP izbrisala je suzne oči


MISLIŠ DA SI JAK

Misliš da si jak....
da će me pokoriti mišica tvoja,
dok iz kafane pijan dolaziš,
na alkohol bazdiš,
Misliš da možeš tisuću grubih riječi mi reći,
desnicom svojom preko mojih usana prijeći.
Misliš da ću šutit,
samo u sebi se ljutit..
krvlju zaljevat tepih i pod,
da će mi zaštita biti samo nebeski svod.
Misliš da si gazda,
heroj u kući ako ćeš ženu nejaku tući.
Jednom će pući,
naizgled nejako biće,
Duša joj mrtva
za ljubavlju vapi,
od tebe ne dobije je ni kapi.
Nasilniče stani,
nesretniče bijedni,
žene takvi nisu vrijedni..
Zar ti nije žao ,
umjesto šminke na njenom licu,
ispod oka gledat modricu,
A ti ženo,
podigni glas,
ima više takvih nas.
Zato sam tu uz vas,
iza vela srama podignimo glas,,

Slavica Pejović

IZA VRATA                                2021.god

Bog ih postavi na ulaz kuće
Posveti ih
I reče Ljubav
U reči toj sve je

Otvori ih nežnošću srne
Bezazlene
I s verom

A cvrkut ptica i leptirova let
Hor heruvima i anđela
Radost za srce
Dom okitili

Za uhom bosiok joj
Da opojem blaguje
Milovanje svoje

Do dana kad oluja zla
Sve ništi
Uboga posta
Poj nebu krik

Reč ubi i ruka
Ljubav iza vrata
I dece žagor
Bol krvavi

* Kuda ...
Gde slomljene snove mladosti rane udomiti
Neveru preboleti...

* Ču li nebo cvil
Ne kletvu
Iza vrata zatvorenih?


OZVEZDANA PENELOPA                         2016.god

Sa iskricama
U oku
Za zloslut
Sluha nema

Glas joj
Tiji
A jeka
Radovanje

Pa čekanje
U nadi
Duh joj
Miri

Da ...
Ljubav je to
Što nosi je
I slavi

Sa njim
Sama
Na moru
Tom

Uzburkanom !!!

To
Sanje bi
Penelopi inoj
Samo  

Reč  čekanog
Varljiva
Nit ruke dodir
Milovanje  bi

Ranu
Tvori joj
Plavet
Oči zaseni

Jad prozbori ...
Bol...
I  kud ?

No Materi
Samo
Jecaj uzneti
Molebni

I reč ova
Izrisana
U cvet
Za radovanje

Milozvučna
Lek
I nada
Za opstati joj


Neka joj
Ozvezdanoj !
...za spas njen i moj !



LA VIA DELL’AMORE (PUT LJUBAVI)                              2014.god

Rosese
la gioia
l'occhio
Donne ...

ma
Amore
dolore
Si chiama il ...

sogno
sbiadito ...

solo
il dolore

spiritie
il corpo
feriti ..

Truffa?

Roses,
la bellezzae
l'amore
offerto,
MASSA ...

 umiliato
esso
Eva giura ...

 Santa Madre
chiamato ...
chiede ...

 Risparmia!,
tempo di amore
Dove si trova?

Aiuto!
Aiuto!


PUT LJUBAVI

Ruže
I radost
u oku
Žene...

Ali,
Ljubav
bolom
se nazva...

San
izbledeo...

Samo bol
duše
i tela
povredjene ..

Prevara?

 Ruže,
što
lepotu
i
ljubav
nudile,

RASUTE...

Ponižena,
ona
Evu  kune...

Svetu  Majku
zove ...
pita ...

Spasi!,
ljubavi put
gde je?

Pomozi !
Pomozi !
















Valentina Filipović

ŠAKE I MODRICE


Zrcalo mi je otkrio moje natučeno lice,
modrice su plave,
ali ovaj put sam ja kriva.
Uvijek sam ja kriva.
Modrice će otići,
ali bol će biti ovdje u mojoj jadnoj duši.

Ajde reci mi zar uživaš,
dok me tučeš.
Jer ja ne uživam,
boli me.
Skrivam modrice od drugih.
Lažem od  čega su nastali prijelomi.
Samo da tebe zaštitim.

Reci mi zar su potrebne ove šake,
da me prebiju.
Zašto ne sjednemo i popričamo.
Ali ti ne govoriš lijepe riječi,
nego ružne,
koje me pogađaju poput strjelica.

Zar ja zaslužujem ove modrice i batine.
zar sam ja nitko i ništa.
Zar su ove modrice na licu,
upozorenje na nešto još gadnije.
Reci mi..

Marjan Vig

UČINI NEŠTO,SPREČI!!!!

Zar misliš da si faca
ako se na ženu ruka diže?
Ne druže moj,tada si dno
i padaš još niže!

Muškarac treba da bude fin
a ne da ženu muči..
Daješ loš primer sinu
jer on sve od tebe uči.

Možda će neki momak
i tvoju ćerku da tuče..
E tad će ona tanka nit
na srcu da te dotuče..

Zar je to potrebno da shvatiš
da nasilje ništa ne leči?
Ma daj probudi se,ustani,
učini nešto, spreči!!!

Vesna Andrejić Mišković



MUK SE ČUJE GROMOGLASNI              2021,god


Kada bih tebi posvetila pjesmu,
moje pero pisalo bi tišinom.
I ne bi se čulo ništa osim dubokog uzdaha...
Zato neću ti posvetiti pjesmu!
Jer se previše boli,
previše udaraca i tuge
skupilo između ovih redaka...
Takvih pjesama na svijetu je previše.
Muk se čuje gromoglasni!
Nasilje ne trpi nasilje!
Batina ne trpi batinu,
niti šaka šaku!
Jedino čista ljubav, uzvraća ljubavlju.
A ona je nestala
(u mom slučaju) davno,
između rukoljuba i šamara...
Moja bol govori tišinom.
Jer sva (godinama) nakupljana bol
zove se ova pjesma...
I vrišti tišinom, vrišti!


GODIŠNJICA MOJE SMRTI                    2020.god
 
Iako nepostojana
vrištim modricama
krv još uvijek ispirem
među oblacima.
Studeni je
i studen me (već godinu)
crnicom pokriva.
Godišnjica je moje smrti.
Nasilne smrti.
Što sam ti skrivila,
osim što sam te voljela,
poštovala, vjerovala?
Djecu ti rodila
a ti me bez milosti ubio.
Misliš li da će ti biti oprošteno?
Mrtva sam.
Moje usne više ne govore
ali srce iako mrtvo
još uvijek voli.
Pogledaj  u zrcalo
i zapitaj se,
možeš li mirno živjeti?
Možeš li uopće
kao čovjek umrijeti?
 
Studeni je.
Mene mrtvu (već godinu)
studen crnicom
pokriva.
 
NESTALA SAM NA POVRATKU IZ WOODSTOCKA      2019.god
 
Zrak koji sada udišem,
možda je zakašnjeli
uzdah vjetrova
s elementima
Rock and Rolla,
skriven u podsvjesti.
Nekada davno
vjerovala sam ljudima
u crnim odjelima,
s tumorima na novčanicima,
čak i halapljivim
kamiondžijama,
sa sendvičima iz uha
ili vozačima Harley Davidsona,
spremnim na vratolomne
vriskove s izlizanim gumama.
Svi su tada govorili
od ljubavi se ne umire,
ljubav je bestežinsko stanje.
Nisam sigurna u to sranje.
Sorry, zbog prostih riječi.
Bezočno su me  lagali!
Od ljubavi se umire!
Od ljubavi se itekako umire!
To sam shvatila tek sada
dok sam grijala večeru
jednom od tih lažljivaca,
dok mi je parao utrobu
šakom o stol udarajući.
Meni, koja sam
nesebično voljela
i pogrešnom srce dala.
Zbog toga sam davno
nestala sa lica zemlje,
vraćajući se
putem bez putokaza,
na povratku iz Woodstocka.



ZRNO SOLI IZ PUSTINJE GOBI          2018.god

Zrno soli sam
skriveno u pustinji Gobi
kojem su kičmu
iskrivile noći preležane
na tvrdom asfaltu,
dok si u moj krevet dovodio
kraljice noći,
nafiksan mržnjom
prema milosrđu.
Proganjao si sunčeve zrake
režući ih mačem od jezika.
Ubijao zvijezde
skivene u oku spokoja,
dok nisi i zadnjoj
odvalio bubreg bjesom kukavice.
Mjesecu si otkinuo glavu
dok je bježao iz počupane kose.
A mene si ...
A mene si,
pustio da iskrvarim
na litici spoznaje,
da moram otići
što dalje od tebe
i postanem malo zrno soli
skriveno od šakala
u nepreglednoj
pustinji Gobi.


MOŽEŠ LI SE POGLEDATI ?  2017.god.

Stani!
Da se nisi usudio
podići ruku na mene!
Majku si u grob
batinama otjerao.
Jedina krivica joj je bila
što te je voljela i praštala.
Gledala sam ju,
dok je  suzama prala
tvoje košulje
s mirisom  prosutog alkohola
i jeftinih žena.
Sklapala je ruke u molitvi
tješeći brata i mene.
A ti ! Gdje si tada bio?
Kome si plaću ostavio?
Nama nisi!
Znali smo biti promrzli i gladni .
A sjećaš li se kad si pušku uperio u nju
i kad ju je brat (onako malen)
plačući branio.
I kad je svaki put umirala od straha
i hoćeš li ju opet nožem gađati.
Dosta je bilo oče!
Odrasla sam.
Brat je otišao
svojim putem.
Mama je našla svoj mir,
tamo gdje nema straha i suza.
Pogledaj  u ogledalo!
Koga vidiš?
Kukavicu !
Ne okreći glavu !
Imao si ženu koja te je voljela,
a ti si joj ljubav vratio
udarcem u potiljak.
Možeš li se pogledati u ogledalu?



STOP NASILJU 2014. god

Ležeći na podu
kraj kreveta,
sklupčana
i skoro bez svijesti,
začuh korake kako mi se histerično
približavaju i šutaju
ovo malo nade u utrobi.
Vikala bih da smijem,
ali glas se već davno sledio i zamro
na mojim krvavim usnama.
I osmijeh je utihnuo,
i jecaj je presušio...
Ostala je tiha bol
što para dušu gore od udaraca,
i od ranjenih zidova
na kojima se poput akvarela
slijevaju ostaci bačenih špageta,
umjesto umjetničkih slika.
Modrice u kojima sam "brižno " umotana,
suosjećaju sa mnom.
A ja ,dosada u tišini protestirajući,
napokon shvatih
da moram podići pogled,
ugledati sunce,
pustiti zatočenu
pticu iz kaveza...
I radovati se životu,
ne drhteći od straha.