Nenad Maksimović

UVELI CVET

I opet galama,
vika,
tortura,
lom,
opet je došao besan
trpiš i ćutiš
doživećeš nervni slom.
U sebi jecaš, plačeš
prolazi život
a ne znaš šta ćeš.
Zbog dece,
zbog okoline,
zbog roditelja,
patrijarhalnog vaspitanja
zbog sramote
život mu poklanjaš
i propadaš svakog dana.
Veneš ko najlepši cvet
ljubavlju te niko ne zaliva
za tebe život nije lep.
Srećna si kad si sama
kad ga nema celog dana
a onda strepiš kad čuješ mu glas
da li je dobre volje
ili je besan ko pas.
Proklinješ dan kad si ga srela
sećaš se mladosti svoje
kad voljena si bila
to je bila sreća
polako se sada gasiš
ko dogorela sveća.
Ne predaj se!!!
Vrisni i petlju stisni
Uspravi se ponosno
i prkosno
ti gazduješ svom životu
ne predaj se idiotu.

Ružica Todorović

DOSTOJANSTVO                    2019.god

Gaziš

- ustajem

Ponižavaš

- ne dam se

Vrijeđaš

- ne čujem

Pokoravaš

- borim se

Izgladnjuješ

- hranim se

Čupaš

- no dušu ne možeš

 Prkosno

- glavu podižem

Postojim

- ništa mi ne možeš

APEL NA SAVJEST                      2014.god

Kao dijete

prošlošću vlastitom

obilježeno zauvijek

podižem Apel dušom vrišteći

riječi buntovničke

stihom ispisujem

tražeći ono zrno istine

i dobrote u svakom čovjeku

pobunu prošlošću

svojom izgovaram

moleći dušom

za sve zlostavljan

za uplašene, pretučene

i sve ponižene

svjedocima što glave okreću

obraćam se

u ime zlostavljanih, zaštitu tražim

u Apelu na savjest i duše

progovorite - samo progovorite

APEL                     2013.god

Sjedeći

u polumračnoj sobi

slušam povišen ton

muškoga glasa...

dopire iz susjednoga stana...

Drhtaj mi,

tijelom prolazi,

naviru bolna sjećanja...

ona, najbolnija

-u dubine moje potisnuta.

Uplakana majka

- soba, dimom

cigarete što odiše...

miris alkohola

i oca lik nad nama...

Nesvjesno

prstima dodirujem

ožiljke... odavno zarasle

- u memoriju sjećanja ucrtane

a rane...rane još postoje!

Prenuh se

iz misli svojih,

Bogu zahvaljujući

jer, prošlo je ono vrijeme

sramote i trpljenja...

Ustadoh hrabro

dižući apel za svu djecu

i sve majke svijeta

- učinih, ono što učiniti treba...

dadoh glas svoj i djelom, pobunih se!

J.S.Jane

ŽICA
 

Znam gde je granica, našao sam je
Ograda i bodljikava žica zaustavlja
Preteći je postavljena da sputava

Pogledom sam tražio prolaz preko
Video sam rite,iskidane delove odeće
Ispod žica stara obuća,lutka i fotografija

Beton je bio ofarban ljudskom krvlju
Prilazim bliže,rukama hvatam žicu
Još jedna kap krvi,još jedan potpis

Ostavljam trag,trag gde sam prešao
Ostavljam sve s druge strane žice
Ne okrećem se, sunce mi greje lice