Katica Zmijarević

NEKA USAHNE

Kasno u noći lutala je pokisla, skrivajući breme natovareno grijehom zle kobi (ne) čovjeka . Otrcanim plaštem umotana, u tuzi traži spas od ruke nasilnika . Bijeg nije stvarnost u kojoj luta, ali zaštita je njeno pravo osjetiti toplinu bez popluna. Željna dodira nježnih riječi, bolnim glasom progovara .....Samo sam žena .....
Utješi dušu ranjenu, ne ostavljaj ljubav kamenu poviri u srce i naći ćeš stijenu , vapnom ovijenu, u grudima dok stišće suzu za krv prolivenu . Krenula je u novi život za mrvu ljubavi, miris hladne ruke osjeća u utrobi, jer udarci su teški teret njenoj sudbini. Ruku joj pružite, po glavi je pomilujte sama ne zna, kako koračati dalje. Možda se sreća nasmiješi, vjeđe joj otvori i kaže ....DA .....ŽELIM ŽIVJETI !
Crna sudbo zaobiđi dvore njene mladosti, posađene u bašti dječije ljubavi neka prolista u cvijet proljeća, a nasilje pokopa do vijeka, u vlaku putnika umrla je ruka smrtnika .

ZAR NIJE PREVIŠE

Neću trpjeti ni plakati
pomoć ću tražiti i davati,
jer mi smo samo
žene i majke
prisiljene na život
u kojem strojovodja upravlja
dok kompozicija čeka
u mraku bez kočnica.
Othrvati se ne može sili,
koja širi strah i trepet
kao topot
razularenog konja koji gazi
sve što mu se nađe
pod nogama.
Dok ruke steže oko vrata,
bez imalo milosti,
cilj svoj ostvari
razloga ne mora biti
kad nađeš se u toj kolotečini,
kao žrtveno janje
stavljeno, na lomacu
vezano, lancima
dok ga ne oslobode.
Plutaju rijekom suza,
a nitko ih ne vidi
kao da su osuđeni živjeti,
između zida plača
i ostati do kraja
iza zatvorenih vrata.
Dok muški ego vlada,
Ne !!
ne gubi se nada
jer posljednja umire ona
ZATO VRISNIMO GLASNO
STOP NASILJU
NIKADA NIJE KASNO .