SILUETA NEČEG BEZIMENOG 2021.god
Slavili smo drugu godišnicu braka.
Grad na Seini je izranjao iz noći pune tajastvenih želja.
Slikari su na Montmartru otvarali palete
i darivali nam rapsodiju boja.
Svitalo je na trgu ptica,
budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša
koje su zatvorene u krletkama tuđih želja
žudile za beskrajem sna.
Zaustavih se pored voliere.
Uronih u dubinu sivila
prestrašenog oka bijele golubice.
Pružih dlan ka oknu samoće,
oćutih titraje njenog srca,
osjetih njenu tugu
i poželjeh otvoriti malena vratašca,
njen put ka slobodi.
Seina je širila miris jutrenja,
labudi su izranjali iz sumaglice
koju su razbijale prve zrake sunca.
Pariz je još spavao, a mi smo,
poslije noći probdite na stazama veselja i sreće,
lutali trgovima, susretali perače ulica,
prodavače cvijeća i vječne sanjare
koji su na tezgama slagali
od drugih odbačene knjige.
To je bilo ostvarenje našeg davnog sna,
lutati trgovima i promatrati život
utkan u povijest svijeta.
Tuga golubice sa trga ptica
je još uvijek titrala u sjećanju.
Vratili smo se
da joj još jednom ublažimo samoću.
Kao da je osjetila da smo to mi
sletila je na vratašca i pružala kljun ka mom dlanu.
Je li ova ptica za prodaju,
upitah mladića koji nam se približio.
Ona je jako vrijedna,
to je golubica pismonoša, glasnik sreće,
reče mladić nježnim glasom.
Zašto ju prodajete, upitah.
Treba mi novac, reče mladić tužno.
Platili smo slobodu tužnoj ptici,
vinula se u beskraj.
Silueta nečeg bezimenog nas je pratila do hotela.
Slavili smo drugu godišnicu braka.
Grad na Seini je izranjao iz noći pune tajastvenih želja.
Slikari su na Montmartru otvarali palete
i darivali nam rapsodiju boja.
Svitalo je na trgu ptica,
budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša
koje su zatvorene u krletkama tuđih želja
žudile za beskrajem sna.
Zaustavih se pored voliere.
Uronih u dubinu sivila
prestrašenog oka bijele golubice.
Pružih dlan ka oknu samoće,
oćutih titraje njenog srca,
osjetih njenu tugu
i poželjeh otvoriti malena vratašca,
njen put ka slobodi.
Seina je širila miris jutrenja,
abudi su izranjali iz sumaglice
koju su razbijale prve zrake sunca.
Pariz je još spavao, a mi smo,
poslije noći probdite na stazama veselja i sreće,
lutali trgovima, susretali perače ulica,
prodavače cvijeća i vječne sanjare
koji su na tezgama slagali
od drugih odbačene knjige.
To je bilo ostvarenje našeg davnog sna,
lutati trgovima i promatrati život
utkan u povijest svijeta.
Tuga golubice sa trga
ptica je još uvijek titrala u sjećanju.
Vratili smo se da joj
još jednom ublažimo samoću.
Kao da je osjetila
da smo to mi sletila je na vratašca
i pružala kljun ka mom dlanu.
Je li ova ptica za prodaju,
upitah mladića koji nam se približio.
Ona je jako vrijedna,
to je golubica pismonoša, glasnik sreće,
reče mladić nježnim glasom.
Zašto ju prodajete, upitah.
Treba mi novac, reče mladić tužno.
Platili smo slobodu tužnoj ptici,
vinula se u beskraj.
Silueta nečeg bezimenog
nas je pratila do hotela.
LIDIJA P
ZAUSTAVIMO
NASILJE 2018.god
Nad gradom
lebdi oblak isplakanih suza i stih
zaustavimo
nasilje u svijetu
pričinja mi
se
u zraku
titra
optužnica
zlu i pobjeda ljubavi
U carstvu
starih tuga i odslušanih tišina
ispisana
Orestija.
Na stupu
srama optužnica rodoslovlju.
Nad
Areopagom urlici i jecaj sudbina,
porod
tragedije.
U holonu
vječnosti vjekuje bog ratova.
Na
opustjelim trgovima muk vremena.
Na obzoru
sna iskra vjerovanja,
Aresova
nemoć pred moćnicom ljubavi.
Mežnar
nutrine obznanjuje smijeh,
predaju
magičnom ništa.
U kanonu
zbilje glas iskona,
u
usjeklinama postojanja
praznakovlje
ljepote.
Ćudorednik
blagosti pjeva himeneju snu i zbilji.
Zalutala u
sjećanju,
iza zavjese
zimskih kiša,
ćutim stare
čežnje i zrcaljenje nove zore.
Ares spušta
mač, grli Afroditu
trenutak
rađanja
ljubavi.ETERA NI BOGINJA, NI ŽENA - jednostavno poetika arie 2017. god
Na obali
mora, horizontu okrenuta
stajaše
Etera, eterično lijepa,
ni boginja
ni žena.
Prozirna i
snena stajaše ljepotica
zrakom
odjevena ni boginja ni žena.
U daljini
zagrljaj tame i svijetla.
Jakovljevo
blješti ljestvama ka nebu
Oči neba
ukrotiše tamu,
sjenku njene
sjenke krijesnice sad kite.
Etera, ni
boginja ni žena
lakoćom
leptira ka ljestvama krenu
svilenim
šapatom pozdravljajuć vjetar
rađanje i
umiranje u treptaju oka
u trenutku
svete potvrde života.
Bez
svjetlosti u krošnjama
drveće njome
diše,
psi laju na
lutalicu mjeseca
a u daljini,
iza njene sjene
karavane
ljudi prolaze
berući
kupine kupinovom vinu namjenjene.
Etera, ni
boginja ni žena
smilje i
bosilje,
školjke
Jakobove sedef,
ljepota
ljepotom udaha okrunjena u sjaj mjesećeva sjaja,
kristal
života, vatrom brušen, vodom mažen, zemljom tražen.
Etera, ni
boginja ni žena jezdi
najdivnijom
od svih cesta,
na ždrebici
sedefastoj
bez uzde i
stremena.
Jezdi
vjetrom, jahačica vjetra i
drhti
zvijezdama, majka zvijezdana
spava u
blatu, spavačica shrvana
budi se u
pijesku, ljepotica pješćana.
Etera, ni
božica ni žena
ljiljanovim
mačevima
budi snage
vjetra,
u ciganskoj
tuzi njena ljubav spava,
u košarici
snova od mjesećeve svile
Etera, ni
boginja ni žena
poezijom
ruža
ljudski život
sniva.
BRĐANKA 2017.god
Razdriješe košulju tvoju, prkosna brđanko,
na grudima ti gnječili ljiljane,
palili vatre gnjeva,
a oči tvoje praštale su.
Oči, dva jezera nebom obojena,
i ruke majke što razvratnomu sinu konak pripravlja.
Praštala si i praštaš, brđanko,
dok ti sinovi utrobu dijele
i srce tvoje stavljaju na vagu,
jer si rađala nevjenčana.
I tako ranjena i gola.
prkosna još uvijek stojiš.
Gasne ti na dlanovima umornim
toplina zajedničkih žetvi,
a njivama tvojim niču plodovi
nekoga davnog zla,
i krvavi ti ožiljci na lijepomu se licu množe.
Znakovlje izdaje,
a sve u ime ljubavi i vjere.
I svejednako praštaš;
praštaš vjetrom što ti rane cijeli,
i šutiš šumama svojim
prkosna i sjetna,
brđanko,
majko nesretna!BUDI STRPLJIVA… ( stihom protiv nasilja) 2016.god
Budi strpljiva do zvijezda,
obuzdaj jecaje
ranjenog grla.
Vapaj srca
u mreži vjetra,
zrno zlata na
sjenovitoj
obali
dana,
vir straha
u dubini
noći.
Spirala svitanja
pretoči horizont
u ocean želja,
sunce sakri
korijenje noći,
pokrenu oblake.
U krošnji jutrenja
romor
nebeskog suzvučja,
glas vjetra prepun
poezije obećanja
i disonanci
tišine.
Ošamućena čekanjem,
izgubih osjećaj
za stvarnost,
poželjeh zaborav,
nepovrat sjećanja.
Shrvana čežnjom
vrisnuh,
čovjek živi
samo jednom,
prošlost je laž,
varalica u zrcalu
iza vremena,
tek preslika
originala.
Vjetar zaustavi
strijelu umiranja,
stidljivo sunce
prosu zlato na
vrata vremena.
U zamjenu za
obećan mir,
sudba nam
darova
nemir
zbilje.
NUTARNJI DIJALOG 2015.god
Zaboravi,
promjeni obrazac,
zaustavi sjećanja,
nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji,
opiši osjećaj,
iskorak u nepoznato,
u neslućeno,
u bezdan mogućnosti.
Utroba vremena,
maternica svemira,
kaos početka,
bez prošlosti.
Uzdigni Nikinin stijeg,
koračaj,
izvrši obećanje,
u ognju patosa
je istina.
Kreni sunčanom stranom,
ne okreći se,
iza ostaje sjena,
uporna,
bezbojna pratilja,
robinja mraka.
Uroni u sebstvo,
ostani vjerna sebi
i Heraklitovoj vatri,
bliskosti sa logosom,
početku prije
rađanja bogova,
temelju svijeta.
Budi bestjelesni plam,
živuća baklja
neugasivih čežnji
za daljinama,
suho blistanje svijesti
do katarze,
do iskona mudrosti.
APOLOGIJA LJUBAVI 2014. god
Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u suzvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.
Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.
Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.
Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.
Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.
Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunice iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.
Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.
Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.
Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.
Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.
Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.
Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunice iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.
Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.
Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.
Nema komentara:
Objavi komentar