Ž E N A
Pogledah
zorom prema Istoku,
a Sunce
posramljeno u sjeni Njenog osmijeha
koji rosu na
cvjetovima života presahnjuje
i novu im
puninu daje
ljepotom i
čistoćom nevinog djeteta.
Usred zime
zamirisati umije
i vrata
Edena otvoriti
u kojemu
tako zagonetno miriše Ona...Žena, Majka...
dijete
najljepših roditeljskih snova.
Žena u
punini svojoj...ne samo na ime svedena.
I ne pitajte
kada svijetu se ukazala,
od koje
krasi ga godine.
Je li se
život Njoj poklonio
pa joj dao
zaviriti u njegove nutrine
ne mareći za
godine bremenite?
Tko mari za
godine
koje pred
ljepotom i snagom Njenom posustaše?
U iskri
Njenog oka
beznačajne
postahu te godine kukavičke...
Prestrašile
se pa pobjegoše!
Ona zauvijek
mlada, lijepa i snažna ostade!
Žena.
KAKO SI MOGAO
Ne zovi me više bivši prijatelju...
Hm, da...
Dok izgovaram te riječi: „bivši prijatelju“,
vjeruj mi i njih se stidim.
Ne zovi me na jutarnju kavu
da uz prelistavanje dnevnoga tiska
komentiramo svakodnevicu koja nas uokrug vrti
ne dajući nam nazrijeti ono malo svjetlo na kraju tunela.
Zajedno smo ga pokušavali ugledati,
no kolosijekom si drugim krenuo, u suprotnome smjeru.
Ne zovi me „bivši“ (namjerno izbjegavam reći „prijatelju“),
ne zovi me da s tobom odem na utakmicu
pa poslije, od vike istrošeno grlo, pivom nagradimo...
Ne zovi me „bivši“ u svoj dom
na čašicu domaće kapljice nakon ručka
kojeg nam je Ona,
najvrijednije što imaš,s ljubavlju spremila.
Ne zovi me jer ti doma više nemaš.
Kako si mogao u trenutku
(neki bi rekli slabosti, ali ne znam baš da li bih se s njima složio),
kako si mogao u dijeliću sekunde
prosuti sve zajedničke godine,lijepe trenutke,
zavjet sveti?
Kako si mogao ne čuti i ne vidjeti jauk
i bolne grimase na dječjim licima
jer ona su prepoznala tu uvredu,
to pniženje koje si nanio božanskom djelu
u tijelu žene?
Ne zovi me više „bivši“,
ne šalji SMS-ove, izbriši moj broj iz memorije!
U mojoj memoriji biti će zauvijek zapisano pored tvojeg imena
samo to da si digao ruku na nju „bivši“.
Kako si mogao?
Nema komentara:
Objavi komentar