Ne!Ne zelim
ti dati ruku! Ne!Ne zelim
slusati kako vices! Da!Dosta mi
je tuge! Da!Ljutim
se! Da!Povrijedena
sam! NE!Ne zelim
vise ostajati! Da!Odlazim! Ne!Ne
osjecam se usamljena! Da!Sada znam
da imam sebe i da postojim!
U mutnom staklu
dugine boje lome se bez
početka i kraja. Kiša se sliva
korakom krivca i šumom vlažnog
lista na vjetru. Kroz prozor
gledam umorne ljude. Parada mokrih
promašenih snova. U meni zvone
zvona podsmijeha poslednje
molitve nad samim sobom. Čudno je tiho
svuda oko mene i plamen u peći
odsjaja nema. Vrijeme stoji a
kazaljke idu. Koliko puta još
imaju preći? Na vrata stupaš
korakom mekim, spuštene glave
ko da nešto skrivaš. Negdje daleko
prosu se osmijeh budeći nadu
umornoj duši. Šireći ruke
zaplovih k tebi al prazne oči
gledaju me strano. Shvatih.To kiša
kroz mene teče da kazni sve
izdaje moje.
NEME SUZE 2020.god A, kada grom i
dažd se sruče, Skupiš se sva u
balon, pokriješ glavu. Uši zaglunu, . Tad’ mozak
pišti:stisneš oči I sve k'o da
pobeli;vreme stane Čuješ mumlanje. Praviš se
mrtva, Ne brojiš dane.
Godinu, deset, četrdeset U čvoru strave. U nemom vrisku Skrivene glave. Pun slutnji,
pritajen čekaš da protutnji. U materici
Neba, što joj urlici Ada Ne mogu, jasno,
ništa. Al', ipak ko prut se
treseš, i k'o da drugoj, umokrenoj, Teku... neme suze.
KIŠNI REDENIK 2020.god Ko kroz mutni
redenik kišni što metke
srebrnaste baca ustrčala je, po
voljena tragu; a on pođe putem
okolišnim, za jatom
ždralova da gaca umesto po
krvavom sagu. Nije video kada
je pala niti skrhana
kada se diže za vanjska
zbivanja gluva; tek s revera
pala mu šnala bogomoljke:
nogom striže dok medaljon
dragi čuva S voljene likom
sred srebra što razbi se, o
karakamen, te snatri ga
djeva stooka; nedostojan
Adamova rebra tad kriknu
poslednje Amen pre divlja, u
ponor, skoka...
KRV MOJE KRVI 2020.god Bila si žena u
crvenom kaputu i mahala si
svojoj deci, nasmejana,
uplakanog srca čekajući njihov
povratak zaboravila si
na svoj život. Ispod šešira
vijorile su se tvoje lokne guste, crne, vrcave kao i ti Ah, kako je bio dovoljan pogled na
tebe i da prostor
obasja čudna svetlost koja se prelamala u tvojim veselim
očima. Polako i
sigurno svim silama, potrudio se neko da ti išćupa
srce, ošiša te vesele uvojke i ugasi ti svetlo u očima. Ti si i dalje
stajala i mahala, ovog puta svima nama koji ti nismo pomogli, koji smo bili tvoje
Jude, i nemamo opravdanja za to! Nema te više. Nema mnogo toga. Odnela si sa sobom i ono malo što je valjalo na temelju, izgrađenom mržnjom.
Molim se da si
na boljem mestu, molim se da si
zaboravila molim se da
nikome tamo nisi rekla. Molim te
oprosti meni, mojoj krvi,
krvi moje!
ŽENO 2020.god Ženo, pogledaj se u ogledalo! Ti vrijediš! Ti zaista vrijediš! Otkud ti pravo da preispituješ
samu sebe da li si dovoljno dobra žena,
majka, snaha, kćerka...? Da li si se zapitala, jesu li drugi dovoljno dobri prema
tebi? Nikada, ali nikada ne zaboravi da si i ti ljudsko biće koje ima pravo na vlastite želje, na izgradnju same sebe! Da li si svjesna da ukoliko baciš
sebe u zaborav, izgubit ćeš snagu, volju i ljubav
prema samoj sebi!? A onda kad izgubiš svoje unutrašnje
JA, postat ćeš nesretna, nezadovoljna sobom, svojim
životom! Nećeš imati osmjeha za sebe a
kamoli za druge! Šta misliš kako će se ta tvoja
žrtva, odraziti na tvoje voljene!? Kada si nesretna ti, to osjete i
muž i djeca! Rađa se atmosfera u kojoj nije
ugodno živjeti! Zato, pogledaj se u ogledalo, stavi omiljeni ruž, maskaru i zablistaj vanjskom ljepotom! Podigni svijest samoj sebi da još
vrijediš, da imaš stari sjaj u očima i želju da čestitaš samoj sebi na svim dosadašnjim uspjesima! Sjeti se šta te ispunjavalo kada si imala vremena za sebe i nastavi to raditi! Pročitaj knjigu, odgledaj poučnu
emisiju, edukuj se, druži se!!! Jer život je jedan i nema reprizu! Vjerujući u sebe, budi još čvršći stub koji čuva i
štiti sreću svog doma! Sretna žena=sretan muž=sretna
porodica!!!
Poleti sa mnom, anđele moj i večeras. Krenimo da se vinemo tamo gore, gdje nema suza, boli i smrti. Poleti sa mnom, anđele moj tihi, i dopusti da ti kažem sve ono o
čemu sanjam. Kreni sa mnom tamo daleko, gdje me zasigurno čeka neko. Povedi me u zemlju galebova, povedi me tamo gdje vlada sreća,
mir i ljubav. Pokaži mi gdje snivaju svi oni
koji su tamo davno otišli i molim te, dopusti mi da im barem
u prolazu mahnem. Umorne su ruke pjesnika koji sniva
o tako velikim stvarima. Dopusti mi da se odmaram na tvojim
krilima i da spustim umorne ruke u ruke
onih koji su nekada bar na tren držali
moje kada mi je to bilo potrebno. Poleti sa mnom anđele moj mili i pokaži mi kako izgleda taj
savršen dom gdje su svi zauvijek nasmijani. Samo te molim, anđele moj hrabri, ne dopusti da ostanem. Koža moja će htjeti da se rascjepi
i da povede dušu u zagrljaj
dragih, ali ti jojne dopusti. Ipak me spusti nazad. Ovdje dole me čeka još mnogo toga
o čemu ću im željeti pričati. Uspavaj me, anđele moj, poljubi i one gore za laku noć, reci im da su i noćas u nečijim
mislima.
*** 2020.god Kradem te od drugih. Borim se za tebe kao za parče
kruha. Otimam te iz ruku koje te ne zaslužuju. Skidam ti zvijezde sa neba samo da budeš zadovoljan. Ponižavam se. Pretvaram u prosjaka. Činim sve da te zadržim. Odbacila sam ponos, dostojanstvo. Briga me za njih. Srce mi je postalo skrovište
ljubavi. Zatvorilo je vrata da niko ne
ulazi. Ljubim ti stopala kada mi dođeš. Udovoljavam tvojim hirovima. Ispunjavam ti želje. Klanjam ti se kao kralju, ali kralj ne vidi sluge svoje. Daje im milostinju iz sažaljena. Ne cijeni ljude ispod svog nivoa. Ne poštuje žrtvu iako je gleda u
oči.
SUH ZRAK Pod čizmom punoj kilometrima je suva trava, spržena dahom sunca avgusta, memento mom nemiru na tišinu jednog kolodvora. Kameni svod obavijen bojama
sumraka prima moj uzdah, ali ćuti. Taj portal bi me odveo u druge
dimenzije, kad bi samo umio pričati. Drva, kuće mojim sestrama selicama
trunu u ovom zaboravu, odbačena od majke prirode. Grane pucaju,
ali ne jecaju, dok mene probada ta
frigidnost. U daljinama zalaska sunca prostire
more svoj valcer od šumova,
zavodeći rubove čamaca da pristignu što
prije u njegovu tamnu dvoranu tišine. Suhim zrakom zaustavljam suze koje nadolaze iz prošlosti. Dal' mi pada teže čežnja za tobom
ili kajanje što smo se uopšte sreli?
VRISAK STOP NASILJU NAD ŽENAMA! 2020.god Prosila sam od prosjaka Koji je imao Moć Vladavinu Nadamnom Za ljubav Za milost No Beše i gluv i nem i slep za mene Za vrisak i jauk moj Osudjena bez sudije Zapečaćenja kod notara Obojena u prljave boje Vukla sam svoje obraze Po Zemlji Stideći se da pogledam u nebo U Sunce I Nista više nije ličilo na mene Ruke koje su me nekad grlile Usne koje su me nekad ljubile U hramu naše svetinje Pretvorila se u tupu bol U kojoj vrisak bespomocnosti
caruje No Ipak U dolini suza Pronašla sam spas! Ali nikada više ljubavi za nas! STOP NASILJU NAD ŽENAMA!
