Faik Sejfić

 

 POKAJANJE                                  2020.god

 

U mutnom staklu dugine boje
lome se bez početka i kraja.
Kiša se sliva korakom krivca
i šumom vlažnog lista na vjetru.
Kroz prozor gledam umorne ljude.
Parada mokrih promašenih snova.
U meni zvone zvona podsmijeha
poslednje molitve nad samim sobom.
Čudno je tiho svuda oko mene
i plamen u peći odsjaja nema.
Vrijeme stoji a kazaljke idu.
Koliko puta još imaju preći?
Na vrata stupaš korakom mekim,
spuštene glave ko da nešto skrivaš.
Negdje daleko prosu se osmijeh
budeći nadu umornoj duši.
Šireći ruke zaplovih k tebi
al prazne oči gledaju me strano.
Shvatih.To kiša kroz mene teče
da kazni sve izdaje moje.