U mutnom staklu
dugine boje lome se bez
početka i kraja. Kiša se sliva
korakom krivca i šumom vlažnog
lista na vjetru. Kroz prozor
gledam umorne ljude. Parada mokrih
promašenih snova. U meni zvone
zvona podsmijeha poslednje
molitve nad samim sobom. Čudno je tiho
svuda oko mene i plamen u peći
odsjaja nema. Vrijeme stoji a
kazaljke idu. Koliko puta još
imaju preći? Na vrata stupaš
korakom mekim, spuštene glave
ko da nešto skrivaš. Negdje daleko
prosu se osmijeh budeći nadu
umornoj duši. Šireći ruke
zaplovih k tebi al prazne oči
gledaju me strano. Shvatih.To kiša
kroz mene teče da kazni sve
izdaje moje.
Nema komentara:
Objavi komentar