Translate

utorak, 6. studenoga 2018.

Neno Bačelić




PRIČA O NJIMA                 2018.god.

Ona mlada i lijepa
On isti takav... I bogat
Sreća se stalno smiješila.
Poljupci na ulici
Duge šetnje rivom
U narančastim sutonima
Ruka u ruci... Cijeli svemir.
Ljubav koju ništa
Nagristi nije moglo.
Stigoše djeca,
S njima i obaveze.
Vremena za ljubav
Bilo je sve manje.
Oblak sumnje, ljubomora
Zamjenili su idilu.
Sitna kašnjenja
Rasplamsavala su maštu.
Ružne riječi za početak.
I udarci brzo dođoše.
Osmjehe je zamjenila bol.
Krvavi obrazi,
Po tijelu ožiljci
Postali su svakodnevica.
Tamne naočale,
Šarene marame
Sakriti mogle nisu
Dušu koja krvari.
Mjeseci i godine
Šaptom proletješe.
Od prekrasne djevojke
Tek ljuštura ostade.
Noć je bila u punom zamahu,
Kasni poziv dežurnog doktora.
On nije više živ,
Ozljede su bile goleme,
Moja sućut gospođo.
A ona... Ona samo udahne
Zrak sa okusom slobode.

Valentina Mrijaj


S BOLOM PLETOH KRUNU                           2023.god


Ni crvenilo krvi
Od trnja me ne uplaši
Osjećam blagost
Na mom čelu
Tragovi bola nisu ostali
Jer naučih se igrati s njom
Ni vrijeme me
Nije umorilo
Ni mnoga raskrižja
Nisu me zbunila
Na putu mom
Skupilia sam bisere
Maglu su rezale
Bjeline moje haljine
Kao mač
Na vrh Aisberga
stigla sam
nesmočena
neumrljana
Neokaljana ...
Cvjetale su ruže boje neba
U meni putem
I plela sam krunu
Oblaci mi ljubljaše
Čelo
Sa Bogom
Gledah se
Izravno u
Oči.


JA                                                    2019.god

Nisam zemlja
Ni sjena neba
Što zbori poput vjetra

Niti voda ledena
Iznad svega
Cvijeta
Oblika
Smrtnikova
Zora

Ja sam žena
Koja poznaje košmare
Svjetova smrti



ŽENA JE ŽIVOT                               2018.god

Ženo,
Tvoj sjaj 
Nije tvoje lice
Niti su haljine tvoje.
Nego boja haljine
Koju duši svaki dan obučeš
Eksplozijom medenog osmijeha
I kada su ti ramena teška poput stijene.

Ženo ti nježno krilo leptirice,
Čuvaj se od uboda trnja
putevima uvrnutih dvoličnosti
u sezonama pomodnosti
Pruži snagu matrijarhatu
I ne prihvaćaj ništa manje
Jer to zaslužuješ
Ženo, ti si čudo.

Mi nismo samo prisutnost muškarcu
Mi smo snažna emocija koja hita da zgrabi dobrotu
I ljubav
I nakon umornog, teškog dana
I velikih briga
Čelo nam se opet neobjašnjivo sjaji
Nad tom čarolijom i anđeli nam zavide
Riječima se ne da opisati
Žena, sestra, umjeće majke početka i kraja,
Neobjašnjivost te čarolije
Čini nas snažnom pred
Snagom
Jednostavno žene.

Ženo,
Bistrino plavih dana,
Svjetlo u crnim noćima
Božice istinite priče
Koju zovemo život
I Žena.


( sa albanskog prevela Lili Koci)


Žaklina Mančić


MARIJANA                       2019.god

Marijana je visoka intelektualka srednjih godina. Talentovana za tehničke nauke, doktorat odbranila kod  svetski priznatih stručnjaka. Nažalost, samohrana majka iz rane mladosti. Posle razvoda u njenom životu bilo je mnogo obaveza i malo vremena za muškarce. A onda, kada je sin odrastao I kada je dobila sve formalne kvalifikacije, poželela je da nadomesti nedostatak ljubavi koji je osećala sve vreme, jer je zdrava, osećajna, osetljiva i nadasve poštena žena. Nažalost bez iskustva. A ima svakojakih ljudi, svet ih je prepun. Društvene mreže su rasadnik bolesnih tipova ali isto tako opasnost može biti i ulica, obična pijaca, na primer.  A ona, koja je imala sve atribute, lepa, još uvek mladolika, uspešna u poslu, čovek od reči, mislila je da su svi kao ona.  Na njega je naišla na fejsbuku.
Intelektualac, fb status „nije u vezi“, pa je mislila da zaista i nije u vezi, prilično stariji od nje. Ali on jeste bio u bračnoj vezi, samo to nije bio običan brak, bio je to brak „na daljinu“ gde su se dvoje, sada nastranih, isfrustriranih, ozlojeđenih i obesnih, nekad možda i normalnih ljudi, igrali i ženama i muškarcima, jer je strast i ljubav između njih, ako je ikada i bilo, davno nestala. On je bio impotentan a supruga, koja odavno nije živela s njim, iskompleksirana, neostvarena na svim poljima, začudo je, iako su bili odvojeni, vladala njime kao što se vlada dresiranim psom koji je na sve spreman da ugodi gazdarici. On je svoje žrtve nalazio i na niškoj Palilulskoj pijaci, gde je svakodnevno išao u nabavku. Tako je npr. naišao na ženu sa troje dece koja je imala bračnu krizu. Dovodio ju je u svoju kuću na kraju grada, fotografisao je nagu, pa su onda on i zakonita supruga zajedno gledali slike. I supruga je imala ljubavnike sa kojima je provodila dane i noći, hobi joj je bio  fotografisanje njihovih polnih organa koje je zatim pokazivala njemu ne bi li ga još više unizila. Tako su, ponižavajući jedno drugo, uživali na izvitoperen način a žrtve su s njegove strane bile surovo odbacivane, pošto su upotrebljene. Bilo bi im zaprećeno kompromitovanjem ili policijom ili bi već par zločinaca vezani učigledno bolesnim vezama, našli način na koji se žrtva zaplaši i udalji a zatim se prelazi na sledeću.
Elem, naša junakinja je sve ovo saznala kasnije, mnogo kasnije. Na samom početku joj je rekao da je razveden a ona ga je obazrivo pitala da li razveden ili samo rastavljen, na šta je odgovorio da je rastavljen ali već deceniju i da će odmah podneti zahtev za razvod. Na sledećem sastanku joj je rekao da je razgovarao sa suprugom i da su se dogovorili da preko notara odmah svoju kuću pokloni kćerki  i određena je visina alimentacije, a supruga će, čim bude imala vremena, odneti i zahtev za razvod u sud. Naivna Marijana  mu se tada potpuno predala, verujući bezrezervno u njegove laži. Ljubav i potreba za njom, potiskivana godinama, zatvorila je njene oči, potisnula zdrav razum...Osećala se ponovo ženom, ni jednog trenutka ne razmišljajući da je svaka njegova reč obmana, da je u pitanju bezosećajan, zao, egocentričan čovek koji se svima kojima je mogai, svetio za svoj promašen život . Jer i njegov treći brak je očigledno propao i postao horor.
Vreme je prolazilo, supruga nije podnosila zahtev za razvod i osetila je da je on počeo da se pomalo menja uz Marijanu. Nije od nje tražio nakaradne stvari, nage fotografije, ništa slično. Od ostalih žrtvi je tražio sve vrste seksa, vezivanje, maltretiranje, neke su i pristajale i tako su nastajale mračne fotografije. Tada je supruga počela da Mariju kod njega optužuje da je luda, da nju progoni,  da ju je i prvi muž ostavio zbog toga što je šizofrenična a on je bezrezervno verovao u to, jer – bio je ipak samo dobro izdresiran pas.
Marijana je počela da shvata da razvoda neće biti, prigovarala mu je, on je govorio da će opomenuti suprugu kad je bude video da podnese zahtev. Počele su prve svadje. Razjarena supruga, videći da će možda izgubiti svoje poslušno pseto, prešla je u napad, lagala je da je Marijana sve više uznemirava, da je uhodi i prati što naravno, nije bilo istina, zapravo je supruga uzurpirala njegov fb profil i čitala njihove poruke pa je zatim vešto konstruisala priče. Marijana je bila očajna, on je sve više vikao po nju, bio agresivan, prestao da se javlja, pa se onda ponovo javljao, kao svaki slabić koji se igra sa žrtvom koja je pristala na to. Marijana je, očajna, počela da ga moli da je ne ostavi. Što je više molila, on je bivao gori. Jednog dana joj je rekao da prekida vezu, jer je ona uznemiravala njegovu ženu i kćerku i jer je luda. Promenio je broj telefona, nije hteo ni da joj se javi. Istovremeno je njegova supruga, iako je imala potpuno odvojen život, koji uključuje i ljubavne veze sa muškarcima, podnela krivičnu prijavu protiv Marijane.
Marijana naravno nije znala o krivičnoj prijavi jer za to  nije bilo razloga. Kopnila je, bukvalno se razbolela, tonula u depresiju, stalno pokušavajući da nađe svoju krivicu, pokušavajući da ga vrati, ali uzalud. Prolazili su meseci, nije se oporavljala, imala je nervni slom, mesecima visoku temperaturu, organizam je popuštao. Onda je nekako, na leto, počela da dolazi k sebi, pokušavajući da shvati da je on otišao jer je prestao da je voli i jer je zapravo bolestan, a ne njenom krivicom. Tada je i saznala za orgije ovog bračnog para sa drugim ljudima, i to joj je pomoglo da se malo pridigne. Ipak, osećala je ljutnju na njega, na njih, saosećala sa ostalim žrtvama, sa budućim žrtvama, nije imala mira. Ipak, još uvek je osećala ljubav i verovala da se on može vratiti iz te strašne jame surovosti, alkohola i ponižavanja žena. S druge strane, rešila je da konačno ozdravi, da prevaziđe ovo, da stavi na sve tačku i krene dalje.
 Jednog dana, devetog meseca ove godine, na nagovor svoje prijateljice, poslala mu je rođendansku čestitku u kojoj je napisala da joj je žao zbog svega što se desilo, da ne bi želela da, ako se jednog dana sretnu, okreću glavu jedno od drugog, već da se s toplinom sete zajedničkih trenutaka i da mu želi sve najbolje. Tada joj je nekako laknulo, jer ga je otpustila iz svog života. Te iste večeri, posle punih devet meseci ćutanja, on se javio. Rekao je da je on nije ni ostavljao, da je ona kriva i da je ona vređala njegovu suprugu sa kojom on ne živi, sa kojom nema ništa i da mu je ona upravo tog dana donela papir za sporazumni razvod braka, koji je i potpisao. I naša se Marijana ponovo našla u kandzama nečastivog. Proverila je, zaista je postojao u sudu zahtev za razvod.
Ponovo su počeli da se sastaju ali krišom jer je njega kćerka zaklela da ne bude s Marijanom, navodno mu ona i majka odavno žele da nađe sebi ženu ali to ne sme biti Marijana jer je luda i progoni ih, a majka već ima odavno stabilnu vezu.
Marijana je i ovo prihvatila verujući da je on ipak voli na svoj čudan način. Prošla su dva meseca, osećala se jadno, jer su se krili, nisu izašli nigde, on nije hteo subotom i nedeljom čak ni da ona dođe kod njega. Jednoga dana, nekoliko dana pred ročište za razvod, on je pozvao ujutru, sav ozaren i pitao je kada će da ga predstavi svojima, a onda kasno uveče poslao poruku da je zauvek gotovo s njima jer ga je upravo pozvala supruga i rekla mu da je Marijana  opet podbadala da je ponovo s njim i čak je supruga znala kako ga Marijana zove od milošte. Marijana se zaklela da joj ništa nije rekla, jer ona tu ženu nikada nije ni čula ni videla, ali je žena prosto imala njegovu FB šifru i čitala poruke i naravno „komponovala“  Marijine reči u vešto smišljene uverljive laži. Zatim se pojavila kćerka koja ga je podsetila na zakletvu.... i on je ponovo Marijanu ostavio, da bi sledećeg dana njegova supruga na svoj FB profil objavila Marijanino puno ime i prezime i požalila se kako ju je tužila zbog uznemiravanja još krajem prošle godine ali eto, država Marijanu štiti a ona „jadnica“ živi u strahu. Naime supruga je već ozbiljno zagazila u politiku i bio joj je potreban publicitet, makar i negativan.
Marijana je još dublje potonula, shvatila je da je on znao za tužbu ali njoj ništa nije rekao. Da su se oni i dalje sve vreme igrali iako su se ovoga puta zaista razvodili jer se njegova supruga udaje za svog dugogodišnjeg partnera radi popravljanja rejtinga u svojoj političkoj stranci. Ali njihova bolesna povezanost je ostala, jer on upravo uveliko dodaje žene srednjih godina na svoj FB profil i „ordinira“ po Palilulskoj pijaci, pozivajući žene da dođu kod njega da se druže, slušaju muziku itd... jer on je u mladosti bio glumac u pokušaju, pevač u pokušaju..nažalost ostao je i čovek u pokušaju....
Izmaltretirana, toliko puta psovana, ostavljana, kompromitovana, šamarana, Marija je sada samo krpa... ništa nije ostalo od one lepote, od one stamene pojave, od one rečite žene koja je plenila i pojavom i svojim govorom, i svojom poezijom koju je pisala i redovno bila nagrađivana... Znam da će se Marijana oporaviti, znam da se više neće vratiti, da neće dozvoliti da je ovo dvoje zločinaca ubije, verujem u nju.
Vama, drage moje žene,hoću da kažem sledeće- moramo se dobro čuvati, moramo pobeći na prvi znak upozorenja, jer nasilje nisu samo batine, nasilje može biti mnogo teže, a to je upravo psihičko nasilje i proganjanje, to je ovo što Marija upravo doživljava. Šta će biti na sudu, da li će doći do parnice ili ne, vreme će pokazati. Ja sam htela da vas upozorim da na različite načine jedna nedužna žena može pasti u kandze poremećenih osoba, emocionalnih vampira, ne očekujući da joj se život može pretvoriti u horor. Poremećenih i izvitoperenih ima mnogo oko nas, nažalost. Zato se dobro čuvajte i slušajte svoju intuiciju, bežite na prvi signal da nešto nije u redu, ne stupajte u veze sa muškarcima koji se „razvode“ ili su pred razvodom, a pre svega se podrobno raspitajte kakav je čovek sa kojim stupate u kontakt. Jer ono što većina kaže, nije laž. U protivnom, može vam se srušiti život.

Napomena
Svaka sličnost sa stvarnim ličnostima  je slučajna.





SVIM ŽENAMA OD SRCA               2018.god

On je bio ono što Srbi nazivaju vucibatinom i mrcinom. U trećem braku zvanično a 13 godina odvojen od supruge kojom se oženio dok je bila trudna sa drugim čovekom. Ostavio je dva sina u Nemačkoj, jednu kćerku u Srbiji (sa prvom, odnosno drugom ženom) i oženio se dosta mlađom od sebe, a trudnom sa drugim ženom koja ni od čega nije prezala da dođe do cilja, a on je bio na rukovodećem položaju. Tako je ona došla do mesta na jednom fakultetu a navodno spontano izgubila dete i njemu rodila četvrto koje je bilo zajedničko. Posle nekoliko godina otišla je od njega, a on je ostao da živi sam, na obodu grada, čuvajući njenog psa, uvek polupijan. Povremeno je silazio u grad „ u lov“ na žene koje je pre toga ili dobro osmotrio ako su živele u blizini ili ih na fejsbuku dobro analizirao kao dobar ulov. Naravno na njegovom profilu je pisalo „nije u vezi“.
Junakinja naše priče je dugo radila u gradu na jednoj visokoškolskoj ustanovi, ali je malo ljudi poznavala jer nije u tom gradu živela.  Upoznali su se preko fejsbuka, tako što joj je napisao nešto prilično uvredljivo na šta je ona prokomentarisala da ide iz grupe njenih prijatelja ako mu se ne dopada. Onda je počela priča preko inboxa. On je bio intelektualac, predstavio se kao razveden, otac četvoro dece, a ona je dugo bila sama, posle propalog braka. Predložio je da se nađu u gradu, pristala je.
Kad su se našli, intuicija, koju nikad ne treba zanemarivati, rekla joj je da prođe pored njega praveći se da ga ne vidi jer je izgledao kao suviše ostareli roker i prosto je taj spoljašnji izgled odavao unutrašnji nesklad. No on je prepoznao nju i zaustavio je.
Tako je počelo, Delovao je uljudno, rekao da 13 godina ne živi sa trečom suprugom i da je rastava u toku, deoba imovine i alimentacija. Pozvao je kod sebe, pristala je. U kući u kojoj je živeo nije bilo tragova ženske ruke što nije a trebalo je, upalilo alarm za uzbunu.
Nakon izvesnog vremena, počeli su vezu. Na pitanje kad će razvod, pravdao se političkom aktivnošću žene koja ne stiže da preda zahtev a kuću je poklonio zajedničkom detetu i alimentacija je određena sudski tako da papir koji je pravno ništavan ne znači ništa i neka ne brine oko toga.
Prolazilo je vreme, postajao je sve okrutniji, nikad nisu izašli izvan njegove kuće, mada se svuda hvalio „ulovom“ a i supruga mu je znala jer ga je, poput životinje puštala da se istutnji,
Naša se junakinja, budući povređena i željna ljubavi, lako vezala čak i za takvu osobu.
Polako je počeo da priča kako nije imao posle razlaza mnogo žena jer kod njega to sve ide iz glave, da je probao sa prostitutkama ali nije išlo, da je imao vezu sa udatom ženom koju je fotografisao nagu pa je slike pokazivao zakonitoj supruzi kad bi se po nekad videli kad ona doveze dete vikendom kod njega...
Vrag je odneo šalu, razvod se nije dešavao a naša junakinja, pretvorena je u pseto koje je verbalno šutirao kad i kako mu se prohte, izvinjavala se ne znajući zašto, molila ne znajući zašto,
Obično su se viđali subotom a onda je on prestao naglo mada je pre toga planirao doček Nove Godine s njom. Ona mu je kupila sitnicu i htela da odnese. Jedne subote nije moglo, sledeće takođe. Treće subote su se dogovorili da bi ujutru rekao da odlože. Onda je ona rekla ne, doneće mu poklon i neće smetati, vratiće se. Odnela je poklon ali kako je došla deset minuta ranije (nije videla da li ima neke žene tu ili ne) on je isterao. Onda je na scenu stupila njegova supruga sa kojom ne živi i počela da preti policijom, da je naziva shizofrenicarkom.... A onda joj je on porukom napisao da više ne želi da bude s njom jer mu je proklela dete da naiđe takvog kakav je on. Zapravo predstava je bila završena i na redu je bila sledeća žrtva.
Zato drage moje žene, ne nasedajte na one koji se navodno razvode čak i kad ne žive decenijama sa suprugama jer i te supruge mogu biti pomerene baš kao i oni, ne praštajte ni jednu uvredu, ne izvinjavajte se, ne molite,  bežite od takvih emocionalnih vampira. Kako je i koliko povređena naša junakinja, to samo ona zna, a potrebno je da znate i vi, da okrutna predstava može da počne kao lepo prijateljstvo. Slušajte svoju intuiciju i odmah bežite. Taj koji je u razvodu se neće razvesti, a vi ne čekajte da vas laže jer i da je razveden, takvo čudovište vam nije potrebno, takva nakaza koja će vas maltretirati pod patronatom svoje zakonite žene. Sve vas grlim i čuvajmo se!

Vaša Žaklina,.


OTIŠLA JE     2018.god

Otišla je tiho,
mada je uvek bila bučna,
patetična,
dramatična,
 očajna
jer nije voljena
a ljubavi je gladna.
Otišla iznenada,
ko zna kad i kuda,
ta mala luda.
Odvukla svoje ikone,
 formule, matematičke zakone,
sveščice u kojima je nešto škrabala,
računala,
rimovala,
nad kojima je plakala.
Nestali su čak i tragovi stopala
u snegu koji je pao
kada je jutros rano ustao
i malo začuđen, zastao
jer, nju je podrazumevao
i nije mario.
Po nju je vikao,
besneo
koliko je hteo
a ona sve praštala,
razumela,
molila,
uvek se ponižavala,
izazivajući njegovu okrutnost.
Otišla je, srušivši za sobom most
satkan od sopstvene duše.
O da... i oni mogu da se sruše
kad preteraš,
nimalo ne paziš,
kad gaziš
i valjda zgaziš
neku glavnu sponu
te čudne armature.
Tada se odjednom rasture,
rastoče, popud fluida.
Ta mala aspida,
koja ga je svojim trpljenjem izazivala,
koja mu je dosađivala,
psećom odanošću iritirala,
sada je nestala.
Ne, nije ga briga šta je s njom,
on ne zna šta je to slom
i nije rob navika.
Pa ipak, trgnula ga je jedna slika...
samo fleš... kada je prvi put ošamario...
iako za nju nije mario...
Ne... Za nju nikada nije mario.
Nije mario.

Maja Heršak


SUOČAVANJE              2019.god

Jučer sam dugo stajala pred onim vratima
Hodnik je bio mračan
Kao i onog dana
Kada je kroz njih ušla djevojčica
A izašla mrtva žena

Još mirišu na krikove i krv
Još peku prsti
Kada ih dotaknem
Ostala su mrlja plavetnila
Zagubljena puzzla cjelovitosti
Okrhnuti komad mog neba

Jučer sam dugo gledala u ona vrata
Šutjela su hladnokrvno
Šutjela sam prazna
Bez pitanja i odgovora
Samo jedno oprezno - Prošlo je!
Da ne probudim noćnu moru
Koju sam tako dugo uspavljivala

Čujem, sada si drugi čovjek
Ostvario si sve svoje snove
Dok sam ja tražila sebe

Nisam došla da mrzim ili oprostim
U kišama sam pronašla mir
Poslije traume mozak ne ostaje isti
Dugo leži budan i trese se od straha
Radije bi bio mrtav nego opet lijep

Jučer sam dugo stajala kraj onih vrata
Iza kojih si mi nanio bol
Nisam bila ni tužna ni hrabra
Kada su se oslobodile suze
I potekle

Tamo u mraku
Ostala je uplašena djevojčica
I drhti
Došla sam zbog nje

Došla sam je odvesti kući




U ŠAKAMA      2018.god

Na prepad mu razum
Mladost rasula
A njoj život
Na koljena bacio

Noću, kad je snagu
Jačao pićem
Bila mu je tek
Nedužno biće

Taj nježan glas
U vrisak je dizao
Prljavim rukama
Lako je stizao

Poslije nudio
Riječi joj isprike
Iako lažne
Njoj bile su dirljive

Znala je vješto
Skrivati na licu
Modrice i ovu
Tužnu priču

U šakama bez smjera
Nestaje ljepota
Kao slovo, tek mrlja
U bajci života

U šakama od bola
I hladnog zagrljaja
Olako slomljena
Zvijezda je bez sjaja

Aleksandra Ljubisavljević


OSLOBODI SE                         2020.god
 
Sloboda je
Kad sobom meriš vreme i prostor
Ti sama - merna si jedinica
 
Tek jedan iskorak u svet
Već je premeravanje prostranstva
Slobodna si
Idi kuda te noga vodi
 
Tek jedan otkucaj srca
Već je premeravanje vremena
Slobodna si
Sve vreme sveta je samo tvoje
 
Živi u skladu sa sobom
I svojim korakom
I svakim otkucajem
I neka te misao tvoja
Slobodnu vodi
U morske visine
I nebeske dubine





LUTKA OD PORCELANA          2019.god

Porcelanska figurica
Ljupke dame sa šeširom
Odevene u slojevite nabore
Ružičaste haljine
Danas je razbijena
Ispala iz grube ruke
Obesnog
Onog ko ne poznaje
Lepotu
Nežnost
Ljubav
Koji u porcelanu
Ne čuje srce kako kuca
Ne oseća dušu što šapuće
Razbijena
U hiljadu sitnih delova
Razletelih na sve strane
Obesnik nogom šutira
Njene krhotine
Neko će ih počistiti
I u smeće baciti
Da li je namerno ispustio
Ljupku damu na pod
Ostaće pitanje
Okačeno u zraku

Razbijena
U hiljadu sitnih delova
I ne može se više
Nikada
Sastaviti





REBRO ADAMOVO        2018.god

Bog je satvorio ženu od čovekovog rebra,
Ali nije želeo da sin njegov
Ikada salomi ženino rebro.

Dao je devi božansku lepotu,
Ali nije želeo da čovek
Ikada ruži i grdi njegovu tvorevinu.

Dao je ženi da majkom bude,
Ali nije želeo da čovek
Ikada muči majku deteta svog.

Dao je ženi da vlada sa čovekom zajedno,
Ali nije želeo da prvenac njegov
Ikada ljubomorom bude zaslepljen.

Ženo od čovekovog rebra nastala,
Nije li ti Adam ipak
Nebrojeno puta rebro lomio,
Samog sebe ništio?

Ženo, tvorevino pravednoga Boga,
Nije li čovek ipak grdio tvoje krasote,
Ružio majku čeda svoga,
Gledao te nižom od sebe?

Ko će mu suditi zbog toga?
Drugi ljudi, možda?
Ili Onaj ko te od čovekova rebra
Tananom i divnom satvorio,
Evo, majkorodice naša?

I ono što Bog oživotvori
Može li čovek mali uništiti?
Može li mržnja jača biti od ljubavi
Tvorca neba i zemlje?

Seti se, Adame,
Bog ženu od rebra tvoga satvori
Drug da ti bude u životu.
Ne lomi deo sebe samog.







Ines Kosturin


ADIOS                2018.god
Rekla si
Vidimo se uskoro
Dok su po tebi prosipali bjelinu
I prosili te
I prozivali pripiti da se samo na
Tren
Ukažeš
Boginjo

Rekla si
Nekad ovih dana se vidimo
Dok je bjelina lagano tamnila iz tebe
I dok je oluja bujala i buktila
I izbijala ti po koži
I kad si se već pomalo počela mrziti

Reci
Zbogom
Ne trebaš eksplozije i zidove
Natmurena usta stalno
Na rubu incidenta
Nestabilna
Nisi ti kriva
Nije ovo tvoj kraj
Ti si svoj zatvor odslužila
Reci
Zbogom
I budi opet boginja


NADŽIVLJAVANJE

Rebra su ti otvorena
I plakanje boli
Neplakanje još malo više
Disanje više od svega
I bilo bi lako odustati

Ali tvoje je naručje i dalje snažno
Dovoljno da te zgrči u dijete
I da budeš ponovno
Pupoljak
Neka te ožiljci obnove
A mi ćemo biti tvoje trnje dok rasteš

Zima ti je pognula glavu
Oči oprljene mrazom
Ali još će doći sunce
Još možeš duboko pustiti ruke
I korijenje sakriti u toplinu
Još ima nade
Sve dok želiš nadživjeti mrak

ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Melika Popović


IMAM ZA PRIJAVITI                        2025.god

Prenuh se
dvogodišnjom enigmom
zašto nečije dijete
krikom zaplače
uvijek u isto vrijeme
po kojem možeš naviti
sve kvartovske satove.

Stoga priznajem,
kriva sam zbog šutnje!
Imam za prijaviti
nepoznatog - "nemam riječ
kako bih ga nazvala".
Javno!
Od sebe iskamčenom hrabrošću
ne želim više ni sekunde
produžiti ubojite gadosti!

Prijavljujem i upućujem
na podivljali roj malih pokopa
iza nepoznatog praga!



NAJZAD CJELOVITA                      2023.god

Odmotavši si jezik
oslobođena čitanja misli
ne govoriš više na pola glasa.

Ne okrećeš, niti trgaš
stranice nepotrebnih kalendara
s datumima zajedničkih podsjećanja.

Osloncem punih stopala
ne hodaš na prstima
niti se dok plešeš,
punim krugom straha
ogledaš.

Naoštrivši si jezik
ne pišeš na polumračnim
mjestima od nesanica
već po zidovima, podovima,
dovratcima...
Po okvirima slika
iscrtavaš trajno sićušne osmjehe
davne djece.

Ne štirkaš poluzagrljaje
na prostirkama od poluosrčja
nit' uzdišeš na pola daha
jer više ne bježiš polovično;

Najzad si cjelovita:
jedra poput dospjelog zrna žita,
kroz crnilo bijesa
neprosijana.


GOVORIM TI O ŽENI KOJU VIŠE NITKO NE ZOVE     2022.god

O ženi teško pamtljivog imena
O imenu iz nepostojeće knjige
O knjigama na nestabilnim policama
O policama u nesigurnim kućama
O kućama na trusnim mjestima
O mjestima neucrtanim na zemljovidima
O zemljovidima nevidljivim iz svemira
O svemiru nedoživljenom zbog žuljeva
u nepodnošljivo ružnim jedinim cipelama

Govorim ti o imenu
neopisivo lijepom
zapisanom u oku žene
koja se tek tako nekome dogodila;
O predugoj predsmrtnoj nemoći
žene - sjene, nikada odsutnijoj,
samopoloženoj na širokoj postelji
od čiste bjeline;
Ravnodušnoj;
Najzad dovoljno dalekoj.


TEBI KOJA NEMAŠ KURAŽA            2021.god


Što si se jutros ponovo skrušena vratila
u staru kukuljicu izvučenu iz hrpe odbačenih promašaja
koju si još jučer svukla, tobože puna kuraža?
Nisi se valjda ponadala?

Pucaju ti ormari punim kuferima u glavi. Ispaljuješ!
Što li te koči u hrabrom zamahu krilima?
Nemoj se izvlačiti na gojunčad koja su odavno zaboravila
kakav je okus izdojenog mlijeka što curi im u pupak
odgrizen pa izljubljen pred očima idiota
koji je to oduvijek bio, samo što ti se mati
nikada nije usudila pričati.
A sad, sad je kasno?! Ma nije još kasno!

Zar si omamljena njegovim,
ponajviše alkoholnim isparavanjima?
Il' tražiš opravdanje u ratu?
Zar se nisi i ti koprcala u tom blatu?

Žao mi je. Ideš mi na nerv vagus.
Onaj lutajući, jedini u pokretu.
Ne, ne mislimo na isti živac.
Vrijeme je pokrenuti se i tebi,
spisateljice!
Slobodu ravnaš po tome
koliko tinte uspijevaš zahvatiti perom. U bunilu si!
Temperatura ti je konstanta na granici trovanja živom
starog toplomjera čija se skala raspada
po svim zakonima prirode.

Spisateljice!
Ostala si zarobljena među koricama priče...
Hej! Priče o princu na...eto baš na bijelom konju
kao na bijelom papiru.
Osvrni se na police u svojoj glavi
sa kojih ti je taj netko pomeo sva izdanja vjerovanja
krcata neostvarenim nadanjima.

Spisateljice, posve je izvjesno kako si bolna
učahurivši se veći dio života prespavala.



KOLEKCIONAR                  2020.god


Ispustio je lutkar
sve konce iz ruku
lutki potrošenoj,
iskorištenoj u minulom vremenu
nebrojenim predstavama,
lažnim fasadama,
terakota naglašenim očima,
cik cak sašivenim usnama,
grčem u želucu,
zaostalim prvim mlijekom
u jednjaku.
 
Da se barem dogodilo
za vrijeme zadnje predstave
dok je bila budna,
ljudi bi vidjeli,
ljudi bi shvatili.
Ovako,
samo matična kuća
plače u pustinji
gdje niču kaktusi
s najotrovnijim bodljama.
~ ~ ~
Lutkama su rane nevidljive.
Ne njeguju se naročito,
ali ni bore nemaju, posebno smijalice.
Paze samo na svoja stopala
jer tko zna, jednoga dana
možda će se morati bježati;
pobjeći od besmislica
koje su zamalo
počele imati smisla.



OVAKO JE GOVORILA ODVOJENA OD OSTATKA SVIJETA    2019.god

Nahranio si se mojom tišinom.
Jesi li napokon sit?
Založio si me za dvije kutije jeftinih cigareta.
Jesi li se napušio, da bog da od dima izlaz ne vidio.
Luđačkim pogledom,
iskopao si sve moje sačuvane djevojačke uspomene
i pod noge ih bacio.
Ridala sam, izašla iz vlastitog tijela.

Nema ti natrag u moje umorne dane,
u sebična čašćenja što ti ih je moje
puteno tijelo nudilo.
Prestala sam te čekati.
Jesam li se potrošila od vrištanja u tišini,
od okusa i mirisa krvi
dok čujem ti korake u blizini,
dok mi se utiskuješ među zidove otuđenosti,
u pukotine tek svježe iscjeljenih usana,
nogom, šakom, poganim jezikom...?

Predugo sam te gledala takvog kakav jesi
i više te ne osjećam,
jer na dohvat tvojih ruku,
prijetećih, demonskih,
ne postojim.

Govorila je i kako je bila rođena
kao najslabije dijete od četri sestre.
A sad, još uvijek izgledom krhka, a jaka,
velikim crnim očima grli jedinorođenca
na visokim planinskim stazama,
kojeg je sama,
na rubu litice porodila,
pupčanu vrpcu zubima strgnula
i u podnožje planine,
na stijenu plača je zavijorila.

Zaplakala sam,
a onda mi je rekla,
Ne želim ti sve ispričati.



TUŽNIM ŽENAMA 1983.             2018.god

Barikade bez kraja,
Nesrećom vezene
U koloni jedna po jedna,
Žene napuštene.

O, Makovi moji!
Zaustavite orlove nezasitne,
Vratite ptice preplašene.

Barikade bez kraja,
Smrću vezene
Vratite se sestre, majke, žene,
Lažnim prstenjem okićene.

Istinom ovjenčane,
Prsten kraj puta žene ostavile
Istini život poklonile!

Vera Antolić


ROĐENJEM IZAŠAO IZ SRCA                 2018.god

očajno me udaraš po razumu
udaraš me po tuzi u mnoštvu sadašnjosti
udaraš  u moj glas
tvoji  vrtlozi  nemira  udaraju iz tvoje opsjednutosti
udaraš u moje puteve  bježeći od sebe strmoglavo
udaraš me u grudi gdje najviše sam žena
rođenjem...si izašao iz srca
mene očajno udaraš po razumu
udaraš po mojoj tuzi
po rebru od kojeg  sam načinjena ženom...
nemaš sebe u tebi
nasukan u trudnim mislima...
sve prosipaš  ulovljen u mrežu
bez vjere satkanu
udarcima udarce dijeliš
dok  brišeš moje postojanje  u moja djela udaraš
ostatke svojih grijeha najbližima dijeliš
očajno me udaraš po razumu kršeći  svrhovitost zajedništva
udaraš u povezanost ljudskoga
udaraš me očajno po razumu...

Mihael Arcon


STOP NASILJU NAD ŽENAMA

Nasilje osvijesti

da bi život bio ljepši.
Bolji.
Život.
Sam po sebi boli.
Zato voli.

Ne kazni život.
Ne živi po kazni.

I ovako, i onako,
život sam po sebi boli.

Nasilje osvijesti.
Voli.

STOP NASILJU NAD ŽENAMA

Luka Foro


DOBRA VEČER

Dobro večer, tu sam, ne čujete me?
Zauzeti ste, imate obaveza.
Operacijom kodnog imena ''PUČ 41' ".

Razmišljate i o damama zgodnog tijela, lijepog lica,
koje se pojavljuju svugdje.

A ja zovem i čekam, nadam se.
No od nade se ponekad umire.

Mario Lovreković - Lovra


DJEVOJČICA                         2019.god

Djevojčica sam i imam predivnu dugu smeđu kosu.
Mislim da me roditelji ne vole.
Ponekad nemam oči, pa se sama kažnjavam.
Djevojčica sam i htjela bih umrijeti.

Volim misliti o smrti,
možda me tada vole.
Ne znam.

Rane više ne osjećam,
sama ih stvaram dok me siluju.
Možda me zbog šutnje ipak zavole.
Ne znam.

Ne vidim ih, osjećam ih,
znam kada dišu pored mene,
kada su u meni,
a o onim drugim stvarima ne smijem pričati.
Tada bi ih mogla vidjeti!

Djevojčica sam i imam predivnu dugu smeđu kosu.
Djevojčica sam i htjela bih umrijeti.



PANTERA                                 2019.god

Hladna je noć. Ležim na travi izvan grada i ližem krv. Osluškujem kako drveće širi grane, zvuk je jednak otvaranju vrata koja snivaju na spojnicama satkanim od hrđe. Promatram lišće koje iznebuha mijenja boju, postaje tamno i staro. Strahujem da mi razum odlazi na počinak od slame i vjetra, rađa se unatrag, jer sve što se dogodilo, sve što sam naposljetku učinila… ubija me.
Postala sam zvijer, gadura kojoj će zasigurno htjeti suditi; nikada neću biti žrtva kojoj će se diviti.
Ubila sam dio sebe ubivši njih trojicu. Gledam ih upravo. Odvratni su i više nisu toliko snažni kao što su netom prije bili. Neka im je, uživali jesu, a sada su pretvoreni u trupla. Oči su im prazne, namjerno im kapke nisam zatvorila, želim te mutne poglede pamtiti do smrti. Ionako ću si možda sama morati presuditi kako bih zadržala dostojanstvo koje zaslužujem, stoga mogu odabrati posljednji užitak.

Da, bjehu ih trojica. Snažni i oku ugodni muškarci priđoše mi kao izgubljeni. Šuma kojom sam običavala hodati postala je tamna i lišena sigurnih staza. Noć u divljini počinje ranije i naravno da sam ih povela putem prema van. Htjedoh pomoći, pružiti ruku.

Nakon par minuta bila sam na tlu. Držali su me za ruke i noge. Plakala sam cijelo vrijeme. Boljelo je i trajalo je. Dugo. Kada sam prestala vikati, odmaknuli su se. Gledali su moje nago tijelo likujući. Jedan od njih je zaključio kako bi me trebali podići i odnijeti dublje u šumu. Tamo bi mi presudili nakon još nekoliko prisilnih snošaja. Ubili bi me skrativši mi muke. Pomogli bi, pokazali humani čin.

Slušala sam njihove riječi pokušavajući zadržati prisebnost, smislenost. Šutjela sam, nisam htjela govoriti. Jezik sam zakopala među zubima hineći nesvijest. Kapke sam položila na oči i time spriječila da primijete moj strah, paniku koju bi inače i psi nanjušili – da su bili prisutni.
Zaključili su kako svršiti sa mnom. Onako kako sam i pretpostavljala da hoće. Mrcvarenje do kraja, ubijanje, zakapanje trupla. Dopustila sam da me podignu sa zemlje i odvuku dublje u šumu.

Stigavši do cilja, grubo su me spustili na tlo. Jedan od njih odlučio je biti posljednji, naglasivši kako će se pobrinuti za mjesto moga vječnog počinka. Ostala dvojica krenuše prema meni, razodIjevajući se. Tada mi se razbudila krv. Moje bjeloočnice promijeniše boju u crveno.

Prvi muškarac bješe osakaćen odmah, jer zubi mi više nisu pripadali ljudskoj čeljusti. Odgrizoh i ispljunuh ono što je imao među nogama. Vrištao je, naravno da je, poput djevice ispod divljeg pastuha. Hvatao se za muškost koja je bila nestala u trenu. Koža mu je poprimila modro–zelenkastu boju. Izmet koji je netom prije zadržavao u crijevima više nije bio sputan. Izlazio je iz njega miješajući se s mošnjama dolje na tlu. Ostala dvojica nisu uspjela trepnuti. Nokti mi postadoše oštre pandže koje jednome iskopaše oči, a drugome prerezaše grkljan.
Vjetar se počastio odnošenjem urlika. Tumarao je prostranstvom kojega nitko ne posjeduje, mjestom kojega rijetki posjećuju, gustom, prokletom šumom.

Moje vrijeme bješe beskonačno. Onaj koji nije mogao vidjeti, postao je najlakši plijen. Ostavila sam ga za kraj. A onoga koji već pluća puni krvlju, njega sam morala brzo poljubiti.
Bio je patetičan. Krv je istovremeno gutao, te izbacivao kroz rasječeni dušnik.
Priđoh mu. Isplazila sam jezik koliko god sam mogla i zatražila poljubac. Širio je zjenice i dalje se gušeći. Idiot. Jebao me je toliko jako da više ne osjećam nutrinu, a sada me ne može niti poljubiti. Učinila sam prvi korak umjesto njega. Jezik mi je u njegova usta ušao s lakoćom. Desnom šapom sam mu pritisnula čeljust i time ju otvorila koliko je potrebno. Jezik sam usisala u usta i snažno zagrizla. Trzao se, odmicao, jezik mu je bio prilično žilav, ali nisam popuštala. Pao je na koljena i zamumljao. Kratko. Potom se ugušio.

Posljednji je sve to slušao i onako slijep, pokušao je pobjeći. Odmaknuo se svega trideset koraka. Jecajući, zazivao je ime Božje.
Sustigla sam ga ne trudeći se ubrzati korak. Htjedoh se poigrati, predložiti mu nešto drugačije, stoga sam ga upitala: „Želiš li polizati mjesto koje si silovao?“
„Da, da, želim, sve ću učiniti!“, panično je strahovao.
Odgovorila sam mu iskreno: „Duša se ne može lizati.“
Umro je brže nego ostali. Slomila sam mu vrat.


Krvarim, ranjena sam. Na sve načine. Hodam šumom i osluškujem tamu, sove, krećem se poput ostarjele pantere koja traži svoje mjesto za odmor i san. Krzno mi više nije crno i sjajno, već je sijedo i opada. Znam da umor koji osjećam nije samo umor, to je gubitak krvi. Pronaći ću skrovište i polizati rane, vratiti boju svome krznu i neću se više vraćati među ljude. Divljina je sada moj dom, jer odrekoh se ljudskog obličja i zauvijek nestadoh za svijet




BIJELO ROBLJE     2018.god

Kako se zoveš
ako si silom odvedena iz vlastite zemlje?
Kako se zoveš
ako ti je dijete ostalo skriveno dok su te vukli po cesti?

Kako se zoveš
dok te vrijeđaju,
dok umireš zatrta u sebi?

Kako se zoveš
dok te siluju,
dok ih do smrti služiš umobolne?

Kako se zoveš?

Odaj ime svoje,
jer oni više neće živjeti;
ime će ti znati.




SJENE               2018.god

Prepoznaj se među sjenama što drhte.
Znaš li koja skriva tvoje strahove?
Naviknute na mučenje,
sve sjene su naizgled jednake;
ali nisu.

Okovane svjetlom
sjene žude za tamom
jer samo će u mraku
umrijeti strahovi;
brutalne patnje
pretvorene u prah
nestaju
krvlju blagoslovljene.