Melika Popović

NAJZAD CJELOVITA                      2023.god

Odmotavši si jezik
oslobođena čitanja misli
ne govoriš više na pola glasa.

Ne okrećeš, niti trgaš
stranice nepotrebnih kalendara
s datumima zajedničkih podsjećanja.

Osloncem punih stopala
ne hodaš na prstima
niti se dok plešeš,
punim krugom straha
ogledaš.

Naoštrivši si jezik
ne pišeš na polumračnim
mjestima od nesanica
već po zidovima, podovima,
dovratcima...
Po okvirima slika
iscrtavaš trajno sićušne osmjehe
davne djece.

Ne štirkaš poluzagrljaje
na prostirkama od poluosrčja
nit' uzdišeš na pola daha
jer više ne bježiš polovično;

Najzad si cjelovita:
jedra poput dospjelog zrna žita,
kroz crnilo bijesa
neprosijana.

GOVORIM TI O ŽENI KOJU VIŠE NITKO NE ZOVE     2022.god

O ženi teško pamtljivog imena
O imenu iz nepostojeće knjige
O knjigama na nestabilnim policama
O policama u nesigurnim kućama
O kućama na trusnim mjestima
O mjestima neucrtanim na zemljovidima
O zemljovidima nevidljivim iz svemira
O svemiru nedoživljenom zbog žuljeva
u nepodnošljivo ružnim jedinim cipelama

Govorim ti o imenu
neopisivo lijepom
zapisanom u oku žene
koja se tek tako nekome dogodila;
O predugoj predsmrtnoj nemoći
žene - sjene, nikada odsutnijoj,
samopoloženoj na širokoj postelji
od čiste bjeline;
Ravnodušnoj;
Najzad dovoljno dalekoj.

TEBI KOJA NEMAŠ KURAŽA            2021.god

Što si se jutros ponovo skrušena vratila
u staru kukuljicu izvučenu iz hrpe odbačenih promašaja
koju si još jučer svukla, tobože puna kuraža?
Nisi se valjda ponadala?

Pucaju ti ormari punim kuferima u glavi. Ispaljuješ!
Što li te koči u hrabrom zamahu krilima?
Nemoj se izvlačiti na gojunčad koja su odavno zaboravila
kakav je okus izdojenog mlijeka što curi im u pupak
odgrizen pa izljubljen pred očima idiota
koji je to oduvijek bio, samo što ti se mati
nikada nije usudila pričati.
A sad, sad je kasno?! Ma nije još kasno!

Zar si omamljena njegovim,
ponajviše alkoholnim isparavanjima?
Il' tražiš opravdanje u ratu?
Zar se nisi i ti koprcala u tom blatu?

Žao mi je. Ideš mi na nerv vagus.
Onaj lutajući, jedini u pokretu.
Ne, ne mislimo na isti živac.
Vrijeme je pokrenuti se i tebi,
spisateljice!
Slobodu ravnaš po tome
koliko tinte uspijevaš zahvatiti perom. U bunilu si!
Temperatura ti je konstanta na granici trovanja živom
starog toplomjera čija se skala raspada
po svim zakonima prirode.

Spisateljice!
Ostala si zarobljena među koricama priče...
Hej! Priče o princu na...eto baš na bijelom konju
kao na bijelom papiru.
Osvrni se na police u svojoj glavi
sa kojih ti je taj netko pomeo sva izdanja vjerovanja
krcata neostvarenim nadanjima.

Spisateljice, posve je izvjesno kako si bolna
učahurivši se veći dio života prespavala.

KOLEKCIONAR                  2020.god

Ispustio je lutkar
sve konce iz ruku
lutki potrošenoj,
iskorištenoj u minulom vremenu
nebrojenim predstavama,
lažnim fasadama,
terakota naglašenim očima,
cik cak sašivenim usnama,
grčem u želucu,
zaostalim prvim mlijekom
u jednjaku.
 
Da se barem dogodilo
za vrijeme zadnje predstave
dok je bila budna,
ljudi bi vidjeli,
ljudi bi shvatili.
Ovako,
samo matična kuća
plače u pustinji
gdje niču kaktusi
s najotrovnijim bodljama.
~ ~ ~
Lutkama su rane nevidljive.
Ne njeguju se naročito,
ali ni bore nemaju, posebno smijalice.
Paze samo na svoja stopala
jer tko zna, jednoga dana
možda će se morati bježati;
pobjeći od besmislica
koje su zamalo
počele imati smisla.

OVAKO JE GOVORILA ODVOJENA OD OSTATKA SVIJETA    2019.god

Nahranio si se mojom tišinom.

Jesi li napokon sit?

Založio si me za dvije kutije jeftinih cigareta.

Jesi li se napušio, da bog da od dima izlaz ne vidio.

Luđačkim pogledom,

iskopao si sve moje sačuvane djevojačke uspomene

i pod noge ih bacio.

Ridala sam, izašla iz vlastitog tijela.

Nema ti natrag u moje umorne dane,

u sebična čašćenja što ti ih je moje

puteno tijelo nudilo.

Prestala sam te čekati.

Jesam li se potrošila od vrištanja u tišini,

od okusa i mirisa krvi

dok čujem ti korake u blizini,

dok mi se utiskuješ među zidove otuđenosti,

u pukotine tek svježe iscjeljenih usana,

nogom, šakom, poganim jezikom...?

Predugo sam te gledala takvog kakav jesi

i više te ne osjećam,

jer na dohvat tvojih ruku,

prijetećih, demonskih,

ne postojim.

Govorila je i kako je bila rođena

kao najslabije dijete od četri sestre.

A sad, još uvijek izgledom krhka, a jaka,

velikim crnim očima grli jedinorođenca

na visokim planinskim stazama,

kojeg je sama,

na rubu litice porodila,

pupčanu vrpcu zubima strgnula

i u podnožje planine,

na stijenu plača je zavijorila.

Zaplakala sam,

a onda mi je rekla,

Ne želim ti sve ispričati.

TUŽNIM ŽENAMA 1983.             2018.god

Barikade bez kraja,

Nesrećom vezene

U koloni jedna po jedna,

Žene napuštene.

O, Makovi moji!

Zaustavite orlove nezasitne,

Vratite ptice preplašene.

Barikade bez kraja,

Smrću vezene

Vratite se sestre, majke, žene,

Lažnim prstenjem okićene.

Istinom ovjenčane,

Prsten kraj puta žene ostavile

Istini život poklonile!