DJEVOJČICA 2019.god
Djevojčica
sam i imam predivnu dugu smeđu kosu.
Mislim da me
roditelji ne vole.
Ponekad
nemam oči, pa se sama kažnjavam.
Djevojčica
sam i htjela bih umrijeti.
Volim
misliti o smrti,
možda me
tada vole.
Ne znam.
Rane više ne
osjećam,
sama ih
stvaram dok me siluju.
Možda me
zbog šutnje ipak zavole.
Ne znam.
Ne vidim ih,
osjećam ih,
znam kada
dišu pored mene,
kada su u
meni,
a o onim
drugim stvarima ne smijem pričati.
Tada bi ih
mogla vidjeti!
Djevojčica
sam i imam predivnu dugu smeđu kosu.
Djevojčica
sam i htjela bih umrijeti.
PANTERA 2019.god
Hladna je
noć. Ležim na travi izvan grada i ližem krv. Osluškujem kako drveće širi grane,
zvuk je jednak otvaranju vrata koja snivaju na spojnicama satkanim od hrđe.
Promatram lišće koje iznebuha mijenja boju, postaje tamno i staro. Strahujem da
mi razum odlazi na počinak od slame i vjetra, rađa se unatrag, jer sve što se
dogodilo, sve što sam naposljetku učinila… ubija me.
Postala sam
zvijer, gadura kojoj će zasigurno htjeti suditi; nikada neću biti žrtva kojoj
će se diviti.
Ubila sam
dio sebe ubivši njih trojicu. Gledam ih upravo. Odvratni su i više nisu toliko
snažni kao što su netom prije bili. Neka im je, uživali jesu, a sada su
pretvoreni u trupla. Oči su im prazne, namjerno im kapke nisam zatvorila, želim
te mutne poglede pamtiti do smrti. Ionako ću si možda sama morati presuditi
kako bih zadržala dostojanstvo koje zaslužujem, stoga mogu odabrati posljednji
užitak.
Da, bjehu ih
trojica. Snažni i oku ugodni muškarci priđoše mi kao izgubljeni. Šuma kojom sam
običavala hodati postala je tamna i lišena sigurnih staza. Noć u divljini
počinje ranije i naravno da sam ih povela putem prema van. Htjedoh pomoći,
pružiti ruku.
Nakon par
minuta bila sam na tlu. Držali su me za ruke i noge. Plakala sam cijelo
vrijeme. Boljelo je i trajalo je. Dugo. Kada sam prestala vikati, odmaknuli su
se. Gledali su moje nago tijelo likujući. Jedan od njih je zaključio kako bi me
trebali podići i odnijeti dublje u šumu. Tamo bi mi presudili nakon još
nekoliko prisilnih snošaja. Ubili bi me skrativši mi muke. Pomogli bi, pokazali
humani čin.
Slušala sam
njihove riječi pokušavajući zadržati prisebnost, smislenost. Šutjela sam, nisam
htjela govoriti. Jezik sam zakopala među zubima hineći nesvijest. Kapke sam
položila na oči i time spriječila da primijete moj strah, paniku koju bi inače
i psi nanjušili – da su bili prisutni.
Zaključili
su kako svršiti sa mnom. Onako kako sam i pretpostavljala da hoće. Mrcvarenje
do kraja, ubijanje, zakapanje trupla. Dopustila sam da me podignu sa zemlje i
odvuku dublje u šumu.
Stigavši do
cilja, grubo su me spustili na tlo. Jedan od njih odlučio je biti posljednji,
naglasivši kako će se pobrinuti za mjesto moga vječnog počinka. Ostala dvojica
krenuše prema meni, razodIjevajući se. Tada mi se razbudila krv. Moje
bjeloočnice promijeniše boju u crveno.
Prvi
muškarac bješe osakaćen odmah, jer zubi mi više nisu pripadali ljudskoj
čeljusti. Odgrizoh i ispljunuh ono što je imao među nogama. Vrištao je, naravno
da je, poput djevice ispod divljeg pastuha. Hvatao se za muškost koja je bila
nestala u trenu. Koža mu je poprimila modro–zelenkastu boju. Izmet koji je
netom prije zadržavao u crijevima više nije bio sputan. Izlazio je iz njega
miješajući se s mošnjama dolje na tlu. Ostala dvojica nisu uspjela trepnuti.
Nokti mi postadoše oštre pandže koje jednome iskopaše oči, a drugome prerezaše
grkljan.
Vjetar se
počastio odnošenjem urlika. Tumarao je prostranstvom kojega nitko ne posjeduje,
mjestom kojega rijetki posjećuju, gustom, prokletom šumom.
Moje vrijeme
bješe beskonačno. Onaj koji nije mogao vidjeti, postao je najlakši plijen.
Ostavila sam ga za kraj. A onoga koji već pluća puni krvlju, njega sam morala
brzo poljubiti.
Bio je
patetičan. Krv je istovremeno gutao, te izbacivao kroz rasječeni dušnik.
Priđoh mu.
Isplazila sam jezik koliko god sam mogla i zatražila poljubac. Širio je zjenice
i dalje se gušeći. Idiot. Jebao me je toliko jako da više ne osjećam nutrinu, a
sada me ne može niti poljubiti. Učinila sam prvi korak umjesto njega. Jezik mi
je u njegova usta ušao s lakoćom. Desnom šapom sam mu pritisnula čeljust i time
ju otvorila koliko je potrebno. Jezik sam usisala u usta i snažno zagrizla.
Trzao se, odmicao, jezik mu je bio prilično žilav, ali nisam popuštala. Pao je
na koljena i zamumljao. Kratko. Potom se ugušio.
Posljednji
je sve to slušao i onako slijep, pokušao je pobjeći. Odmaknuo se svega trideset
koraka. Jecajući, zazivao je ime Božje.
Sustigla sam
ga ne trudeći se ubrzati korak. Htjedoh se poigrati, predložiti mu nešto
drugačije, stoga sam ga upitala: „Želiš li polizati mjesto koje si silovao?“
„Da, da,
želim, sve ću učiniti!“, panično je strahovao.
Odgovorila
sam mu iskreno: „Duša se ne može lizati.“
Umro je brže
nego ostali. Slomila sam mu vrat.
Krvarim,
ranjena sam. Na sve načine. Hodam šumom i osluškujem tamu, sove, krećem se
poput ostarjele pantere koja traži svoje mjesto za odmor i san. Krzno mi više
nije crno i sjajno, već je sijedo i opada. Znam da umor koji osjećam nije samo
umor, to je gubitak krvi. Pronaći ću skrovište i polizati rane, vratiti boju
svome krznu i neću se više vraćati među ljude. Divljina je sada moj dom, jer
odrekoh se ljudskog obličja i zauvijek nestadoh za svijet
BIJELO ROBLJE 2018.god
Kako se
zoveš
ako si silom
odvedena iz vlastite zemlje?
Kako se
zoveš
ako ti je
dijete ostalo skriveno dok su te vukli po cesti?
Kako se
zoveš
dok te
vrijeđaju,
dok umireš
zatrta u sebi?
Kako se
zoveš
dok te
siluju,
dok ih do
smrti služiš umobolne?
Kako se
zoveš?
Odaj ime
svoje,
jer oni više
neće živjeti;
ime će ti
znati.
SJENE 2018.god
Prepoznaj se
među sjenama što drhte.
Znaš li koja
skriva tvoje strahove?
Naviknute na
mučenje,
sve sjene su
naizgled jednake;
ali nisu.
Okovane
svjetlom
sjene žude
za tamom
jer samo će
u mraku
umrijeti
strahovi;
brutalne
patnje
pretvorene u
prah
nestaju
krvlju
blagoslovljene.
Nema komentara:
Objavi komentar