Ana Bilić

TEBI                                      2021, god

Bio si sve što sam tražila, 

Sve za čim sam tragala 

A onda si sve to spalio 

Samo jednim udarcem. 

A ja ovako nevjerna 

Izbodenog srca 

I prožeta bijesom 

Još uvijek te slavim 

I kitim ti oltar cvijećem 

Koje će i onako uvenuti 

Kao i ovo malo nade u meni. 

Kad glazba utihne, 

Pogasit ću svijeće 

Nemirnim duhom 

I odlučiti da te ovaj put ne volim. 

Jer vidjela sam jučer 

samo mrak u tvojim očima od leda, 

Prezir i mržnju. 

I zato ću kad glazba utihne 

Odlučiti da te ovaj put ne volim.

PROGLASILA SAM SVOJU SMRT        2019.god

I doći će opet dan

Kad će se pojaviti moj lešinar

Da po bezbrojiti put

Otrgne komadić mene.

Ali neće me naći

Jer ja sam pobjegla u svijet

Noseći svoje breme

Samu sebe

Kao svog najvećeg krvnika.

Pobjegla sam od same sebe

Kako bih negdje drugdje

Otkrila svoju istinu.

Kako, kad nema istine?

Kad su moje oči još uvijek

Ispržene od suza,

Kad još uvijek

U njegovom takozvanom voljenju

Nisam spoznala tko sam.

Nevenka Miličević

PROBUDI SE, ŽIVI SLOBODNA       2019.god

Probudi se

on je daleko

pobijedi strah iako slutiš

lavež se zaledio

još potmulo reži u tvom uhu

probudi se

slobodna si

u tmurnoj tišini oko tebe

još titra neugasla iskra Života

podigni glavu

pretvori mučni trenutak u svjetlost

ni jedna usamljenost ne traje vječno

jer od nje ljudi posive

probudi se

izvadivši iglu bola zabodenu

u zrcalo sjećanja

zrcala se zamagle pa razbistre

probudi se

postani ljutita

šakom razbij crno staklo

na kojem je odraz tvog uplakanog lica

probudi se

umjesto tuge napuni džepove zvijezdama

dok se radost prelijeva kroz pritvorena okna

novoga života

postaješ ponovo bijela ruža na poplavi pepela

PROBUDI SE

BUDI SE

ŽIVI SLOBODNA.

Mia Behtan

ŽIVI JER SI ŽIVA             2019.god

Hoda pognute glave i tužna pogleda

kao da je nešto skrivila

crvena u licu od plača

i neprospavane noći

baulja kroz dan

govoreći ovo je ružan san

a zna da noćas možda opet neće spavati

već gutati uvrede i udarce

to što  ona naočigled propada on ne mari

svladava njenu jakost

i podcjenjuje volju

tvrdeći mogao je naći ljepše,bolju

iskrivljuje njene riječi  i ponižavava

ona gmiže

povjerava

pronalazi snagu

preispituje mogućnosti

diže se i kaže

-Ne! - jer njen mentalni sklop kaže stop

nešto u njoj govori spasi se

vrisak očaja oglasi se

nešto nevidljivo joj daje moć

donosi odluku

ovo je zadnja noć

na jastuku plača

vjera joj daje snagu i jača

preko noći joj se volja vratila

preko noći je shvatila

da je velika, jaka i da nije kriva

ova se žena spasila, spasi se i ti

ŽIVI JER SI ŽIVA.

Ivan Grahovec

LJUBOMORA                       2021.god

Trpi žena radi djece, žrtvuje se,
od muža pomoći nema, plaši ga se.
Ljubomoran, nedužna, a njemu kriva,
svakodnevno od njega batine dobiva.

Stalno strepi, od muke tiho jeca,
otišla bi ona, a što će bez nje djeca!
Stalno je muči ta strašna dilema,
ali niotkuda pomoći za nju nema.

Trpi boli svakog dana, trpi muke,
popustili joj živci, tresu joj se ruke.
Kada djecu hrani, u školu sprema,
sva je sretna toga časa kad ga nema.

Pobjeći će jednom od zlotvora,
smoći će snage, jednom mora.
Otići će hrabro, pobjeći bilo kuda,
da se riješi zauvijek nasilnika luda.

AKROSTIH                      2020.god
 
Stop, zaustavi svoju ruku na vrijeme,
To što si nasilan nije dobro za žene.
Opravdaj svoje muško ime budi dobar,
Pravda nije da tučeš ženu, ona ti je dar.
Nasilju se odupri, budi smiren i blag,
A ti to možeš jer nisi ti zao, nisi ti vrag.
Sjeti se bio si mali, odgojila te žena-mati,
I daj se opameti i već jednom shvati,
Ljubav ti može samo sretna žena dati.
Jer sve drugo je zlo, nemoj da ga prihvaćaš,
Uzdaj se u dobrotu žene, mislim da shvaćaš.
Nad tobom ima netko, koji nije od juče,
A znaš da te voli i nikada nikoga ne tuče.
Da, imaj snage, obuzdaj svoju snagu, bijes,
Ženi pruži ljubav i ne pripremaj joj lijes.
Evo toliko od mene, to ti imam za reći,
Nemoj tuči ženu, radije je voli i usreći.
A ti to možeš jer nisi ti zao, nisi ti vrag,
Molim, ne tuči ženu ne ostavljaj na njoj trag,
A znaš da te ona uvijek voli i da si joj drag.

 

ISPRED STARE ŠKOLE        2019.god

Jedne davne jeseni, pred zimu,

u gustoj magli ispred stare škole,

kad sam bila još mala školarka

i igrala se  s ostalim djevojčicama

gazeći po blatu na putu.

Ništa neobično kao i svakoga dana,

da se nakon ulaska u učionicu

nije dogodilo što se nije smjelo.

Naime, jedna je učenica izgubila u blatu

gdje smo bili ispred škole,

„celofan“ koji je donijela u torbi,

a koji je trebao poslužiti

za izradu novogodišnjih ukrasa.

Ušla je uplakana u razred.

I kada ju je „učitelj“ pitao:

Zašto plačeš? ona je rekla

da sam joj ja uzela celofan,

a ja ga ni nisam ni vidjela.

Badava sam mu govorila

da nisam uzela nikakav celofan,

svejedno sam, radi primjera, drugima

kao „odgojnu mjeru“ dobila od „učitelja“

ćušku i ravnalom po prstima za kaznu.

Prošla jesen i zima i u proljeće kada je

odmrznulo blato ispred škole,

pojavio se celofan, uskrsnuo iz blata.

Ako sam bila malo više živa,

ne znači da sam bila kriva.

Tako je to nekad bilo

i nije se samo jednom ponovilo.

Bilo mi je žao, ništa kriva,

a kažnjena zato što je „učitelj“

provodio strogoću među nama.

Da, ali, ne baš svima!

SAM JO VUDRI              2019.god

Sam rođena zdovja kak je mama reči znala,

pak bom vam ve sem povedala

kak je bilo dok sam školo išla, bila mala.

Mi deca smo več pot znali hmoji biti,

pak smo navek zoto dobili po riti.

Smo ne, kak ve, nikšo zaštito meli,

so nas bili si šteri so nas biti šteli.

V školi so nas učiteli za sako bili,

a niti drugi so nas ne na miro postili.

Niti sam doma ne nigdor mira mela,

me je i mama zbila da gut je štela.

Tak sam zišla kaj sam bila malo bole živa,

či sam i nikaj ne naprajla pok sam bila kriva.

Či so i drugi kaj naprajli, a kakti dobri so bili,

so nikaj ne pitali, pok so za to mene zbili.

Sam jo ti vudri, sakomo je japa reči znal,

a meni pak je to bilo išče najbole žal.

Na mesto kaj me japa od drugih zaštiti,

i one me je som znal več pot zbiti po riti.

Barbara Baždarić

POŠTAR                  2019.god

spakirao sam ženu

dobro joj nategao kosu

slomio nekoliko kostiju viška

i njima spojio prostor

genijalne praktičnosti

zalijepio je s nekoliko šamara

osjećao ponos

kako dolazi iz pravca

kontroliranog slaganja konopa

sad sam imao paket

svaki pravi muškarac

uvijek mora ljude iznenaditi

ponavljao sam znajući

kako ću sve usrećiti i smiriti

kad ih iznenadim i poklonim

nju

njene bijele zube

njenu skraćenu kosu

njeno izmjereno tijelo

njen spori um

jer poštari dolaze

nekad i dvaput

kao i sreća

u komadima

Kata Kiršić Vuković

DOSTA!            2019.god

Teškoćom rudara

Otkopavam slojeve vremena.

Teško se spustiti

U zapečaćeni bunker

Izgubljenih godina.

Strah me susreta

Sa zlotvorom

Nabreklih usana.

Smrad laganog alkohola,

Mješa se s pogrdnim riječima

Dok gorki koktel

Baca u tek svijeno gnijezdo

Sa izleglim ptićima.

Prisiljava da se popije

Naiskap.

Oklijevam.

Olovnom šakom

Skida mi veo

Uprskan mrljama krvi.

Brišem suze nevjerice.

Instiktivno uzmičem,

Vrtim se u kavezu,

U kavezu života

S razularenim lavom.

Danima,

Mjesecima,

Godinama...

Unakažena modricama

Tijela i duše,

Skupljam snagu.

Ali...kuda?

Dizanje,

Padanje,

Kajanje,

Nadanje...

Ponavljanje...

Jednoga dana uspravila sam se

I snažno vrisnula

DOSTA!

Željka Celčić

NOĆ                           2019.god

To je noć kao i svaka druga.

Ulične lampe odbijaju svjetlost od mokre kolnike.

To je samo kiša.

To je noć kao i svaka druga, no ipak drugačija.

To je noć obavijena velom boli.

To je noć koja je pjevala melodiju moje najveće patnje.

Moji krikovi odbijaju se od zidove prazne ulice.

Moje suze tope kolnike već natopljene kišom.

Sada ulične lampe odbijaju svjetlost

razbijenih komadića moje prošlosti i budućnosti.

Gledam.

Nestaješ u mraku. Moje suze su samo moje.

Ja više nisam ja.

Mrakom si odnio dio mene.

Siluetom koja nestaje odnio si ono što sam čuvala.

Tišina me i dalje prati.

Misliš li da ona znači zaborav?

Ne, ona znači da sam se uzdigla iznad sebe i tebe.

Ona znači da si me naučio ponekad najveća bol

i poraz donosi najveće pobjede i osmjehe.

Ne saginji glavu, to neće vratiti vrijeme.

Ne skrivaj pogled, neće odnijeti bol.

Budi čovjek.

Ne gubi vrijeme na sjećanja svojih demona.

Budi čovjek.

Ne zaboravi da ima netko na ulicama ovoga grada

tko je krikovima tjerao sijene koje si ti dozvao.

ISPOVJED        2019.god

Ne ovoj livadi očaja ispovijedam se sebi.

Trava je ulegla pod težinom mog umornog tijela.

Da li boli?

Ne pitaj prijatelju.

Tek sada sam uvidjela da bol može boljeti više

od tisuću krikova u noći.

Bol ima lica koja skriva,

lica poznatih i nepoznatih.

Bol pod maskom prijatelja.

Svaki dio tijela vodi svoju bitku.

Nije to prijatelju tuga,

To je praznina koja vrišti.

Ne postojim više ja.

Samo ljušture prošlosti,

Trenutak sadašnjosti i

Neizvjesnosti budućnosti.

Zatvaram oči dok zazivam zaborav.

Ne prijatelju

ne bojim se onoga što je bilo,

nego onoga što će tek doći.

Nikola Blagojević

OPROSTI MU BOŽE, NE ZNA ŠTO ČINI   2019.god

Taman rekoh da me više ne boli,

a baš u tom trenutku,

nevernom se Bogu moli,

što više da me srce boli.

Nemam snage da ustanem,

pa zamislim da mi kaže "Izvini."

Ne želim od njega da odustanem:

Oprosti mu, Bože, ne zna šta čini.

Ne želim nikad da ućutim

i plačem na sav glas.

Samo mene boli,

ali za njega tražim spas.

Nada Vučičić

KAD SE TUGA PREJEDE                              2021.god

stepenice kojima se penjem postaju
obično pomagalo pri uspinjanju
poznato nepoznata lica ne bude sjene
ni ne pomislim na njih zarobljena

ti si pokora zgrčena u mom stomaku
dojka iz koje curi uvijek sviježa krv
za tvoje noćne obroke

pečat koji dokazuje poslušnost odgoju
i smrt hrabrosti da se otmem
uspavljujem sjećanje na čežnju
gasim svjetla upaljena za trajanje
ostavljam
noć bez mjesečine i prejedenu tugu

otiske za forenzičare

suze ne vlaže oči
upamtite slijepa djeco!
umjetne kapi se kupuju jer
sljepilo je strašno i nepovratno

Ne pitajte se nikada:

gdje su nam ruke?
hladne
skvrčene od artritisa starih brodova što ne isplovljuju
drže se luke i malih valova
oluje su pogubne za jedrenje i ptice selice!

Jer

kad se tuga prejede svemir je
okrenut naopako i ruši zvijezde

u smrt

 

KAKO SI TI MENE VOLIO    2019.god

Tigrovskim kandžama

orlovim kljunom

svilenim haljinama drugih žena

(prisile ti dabogda pijane grudi i njihove štikle)

Sve su ti mozak popile

Mene na uzici držiš

Nek luda pati

Moja je uvijek se vrati

Ništa od tog dušo

Krv mi uzavrela u vene neće natrag

Oko šipke plešem bokovima vitkim

Ti se samo pravi da ti ljubav cvijeta

Da je svaka tvoja lijepa ko starleta

Neka šminku skine i pijana po tebi povrati

Mene neka nema ni u jednom priči

Slatka bol će progon tek mi biti

Ruka moja u tvojoj kad u snu se javi.

Ti zaplači tiho i mene potraži.

VOLJELA SAM TE PA ŠTA    2019.god

Misliš sad sam mrtva

izbodena riječima tvog bodeža

mrtva da mrtvija ne mogu bit

ne vidiš kako sam noćas gradivo naučila

društvo te lekcijama okiti

Ne traži ništa ne pitaj ne ljubi!

rakete lete u svemir

podigni grudi u usko se obuci luda budi

osvetnica bludna nek drugi te ljubi

kog vraga će ti onaj što samo te muči

pa se smijem, pijem i pušim

i tebe ubijem ružnom smrti

al prije vrištim zvukom pakla

reci mi ime reci prokleti napiši

pa neka blene ovaj grad nek selo vrišti

il crkni ko pas gladan i sam u tuđoj hiži

a ja ću ko vampir u crnu noć

svoju bol iz tuđe krvi piti

VJEROVANJE    2018.god

Toliko sam puta okretala

Zrno po zrno krunice

Dane bojala snom

Mirisa

Crvene ruže

LJubeći križ

Toliko sam okretala

Zrno po zrno vjerovanja

Ne znajući

Ne sluteći

Ne spoznajući

Tanku nit varljive nade

Tanku nit

Što puca kao šav čarape

I nedostižu prsti

Nit pobjeglu

I tijelo se svine pred jesen

Gubeći želju da bere plodove

Umiru se izranjavana koljena

I raspucani prsti pred sumrak

Bogovi odu daleko u misije

Preskačući konope vezanih

Jadnici su davno napisani

I Sumrak bogova, dakako

RIJEČIMA POJEDENA    2017.god

Riječi su uteg

dnu vuku

udarci ne prolaze

modrice usječene u duši

rane duboke...

pa šutnja usne zašije

oči

prozori bez sunčeva zlata

bol tuguje

zgaženim biserima

rukama bez nježnosti

zaborava...

Put je dug prazninom

život koncem nadošivan

ne briše se ubistvo

(bez dokaza)

gumice su vjetar

i jauk tišine

praznina puta što

uvijek vuče natrag

Um sanja odmor

pod vitkim čempresima

još ljubav  riječi jedu...

SVETOST NJENU NE PORECI       2016.god

Ona je pjesma pjesnika

vječna čežnja bogova

svitanje i zagrljaj svemira

rosa na lišću žednom

prvi dodir rađanja

hrana koja se krvlju razlijeva

mekoća prvih sutona

sjaj prvih  pokreta

ona je radnica što kruh stvara

učiteljica prvih riječi na usnama

poljubac prvog nastajanja

ruka što te ljubavlju njiše

ona je košulja ljepote tvoje

suza srećom što slavi ti uspjeh

njegovateljica tvojih rana

ratnica hrabra...

kamen i rijeka postojanja

planina uz koju se penješ

sunce dok grijanje trebaš

koljevka tvoje zemlje...

opraštanje čisto, strpljenje i nada

luka što smiruje more kada uplovljavaš

da te ne dodirnu vali zahuktali

brod ne polome

Ona je sve pod imenom ljubav

ljepota života, Postojanja

ona je majka Žena, sanja...

oltar pred kojim se nježno diše

Nije televizor, škrinja i klupa

kada šuti i trpi – nije glupa

samo oprašta ljubav njena.

Neka ti bude Sveta, majka i žena.

LJUBAV I RAZUM ČESTO NEMAJU VEZE    2015.god

Ubio si me

tisuću i jednom smrti

a još te u meni ima

zaustavljena...

odmakla daleko

samoća me lomi

tvoje lice treba

san koji sam snila

potreba k'o voda

nepresušena...

Ljubav je čudna pojava

glupost još čudnija

hrabrost nedosežna

Teško je razumjeti

još teže zaboraviti

tebe bez tebe životom

dane ispuniti, biti...

zaboraviti

zaboraviti

Sakupljam ostatke riječi

tragove neispunjenja

udarce i poniženja

da korak ojača...

i postaneš  siva daleka sjena..

**************

majke su nas učile da patnja oplemenjuje, a oni da su bogomdani

Onda prestaneš plakati

(i kiša posustaje kad se sunce pojavi,)

on zna tako umilno lagati; šaptati

NIKAD VIŠE        2014.god

ljubavlju se kao dekicom zaviješ

led se iz kostiju utopli

hrabro gledaš u prijatelje;

pa

svatko se naljuti,

ruka je brza za pokrete

kao nogometna lopta

slučajno te pogodi

spoznati zločin je teško

u njega još teže povjerovati

maramom svilenom skrivaš

modrice

nitko ne vidi one na duši,

i tebi su daleke

odlukom da ih rušiš;

sakupiš hrabrost

ko ptice mrvice, da

poletiš,

pobijediš vlastito srce

zaliječiš rane na duši.

OTISAK GRUB    2013.god

Moje je lice plavo žuto,

na njemu otisak grub,

u očima tek tužna sjena,

žalostan ljubavi drug.

U srcu mi plaču rijeke,

prejak je njihov šum,

svi moji snovi,

slike razapete,

dok nogama gaziš i ubijaš moj duh.

Kuda da bježim kad nikoga nemam,

a ti se kuneš u ljubav,

ne laži ni sebi ni meni,

bešćutan si, bez ljubavi,

tek divlji i grub.

Ni suza više nemam,

ni snage za bol,

tek slomljene i duše i tijela

Boga molim za spokoj.

ODLUKA      2012.god

Molio si da ne odlazim,

obećavaš riječi ljubavi,

mirne vode u protoku,

babilonske vrtove ljubavi,

sve što volim i poželim,

obećavao si pogledom.

Riječi si čitao

iz meni najdražeg romana

o ljubavi,

gdje se duša napajala

i tugom i čežnjom,

i vjerom i nevjerom,

tkajući finim nitima sanje,

vjerujući da čuda nalaziš

u svitanjima jutra,

u zagrljaju što traje

i kada nismo skupa.

Molio si da ne odlazim,

da Ga izbrišem, zaboravim,

on mi ne može ljubav dati,

prekasno je....

ti si taj što pati,

kako ne razumijem.

I obećanja nizao u ogrlicu bisernu,

za mene,

tvoj poklon meni,

da pamtim obećanja data

sada ,nakon toliko godina izgubljenih,

riječi neizgovorenih,

dodira nedarovanih,

zagrljaja neupotrbljenih...

Ostala sam,

vrata otvorenih,

snova sahranjenih,

ne podnoseći istinu

da se ništa promijenilo nije,

osim ogrlice tvoje darovane meni,

što me trnjem podsjeća

na pogrešnu odluku.

Siniša Stamenković

STOP! NASILJU NAD ŽENAMA

Žena je ukras zemlje planete,

poklanja ljubav rodi nam dete,

žena se mazi nezna da stane,

žena je melem za mnoge rane.

Ne diži svoju ruku na ženu,

ona je slaba i nežna kretenu,

ako si snažan ne diraj žene,

pokaži svoju snagu na mene.

Ako te možda vara sa drugim,

nisi joj dao to što joj treba,

žena se voli telom i dušom,

žena se voli do plavog neba.

Žena je anđeo od Boga data,

lepo joj reci ona sve shvata,

pusti nek ide ako te neće,

svako će naći svoj put do sreće.

Saša Radotić

OŽILJCI DUŠE                 2021.god

Večeras mi se samo plače,
umorna sam od vječite borbe
sa tobom i ovim životom
koji nema nimalo milosti za mene.

Pustila sam te u svoje srce
i dopustila sebi da se zaljubim,
umrla sam od silnih pokušaja
da nađem put do tvoje zaključane duše.

Želim biti sama večeras, u tišini,
obući crnu haljinu za mračni bal,
hladno mi je u ovom mrtvom tijelu,
crni anđeo pleše sa mnom zadnji ples.


Miris određenih sjećanja truje dušu,
kada pomislim da ih više nema,
one me povrijede jače nego prije,
vrištim bol koji osjećam u sebi.

Držao si me u kavezu sve ove godine,
padala sam preko ruba litice bezbroj puta,
zabijao si mi nož u srce bez osjećaja,
smrt je samo olakšanje koje trebam.

Ožiljci duše na raspelu ludila,
udišem zrak zatrovan mržnjom,
smijem se, a zapravo plačem,
izgubljena u ovom prokletom bezdanu.



TRIOLOGIJA PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA 2019.god

PLOD GRIJEHA

Bila si lijepa i zaljubljena žena,

a on se ponašao poput kretena,

u tebi je tražio greške i mane,

na tijelu tvom je nizao rane.

Htjela si samo da te miluje,

a on odlučio da te siluje,

lancima te vezao i tukao,

svaki put kada bi pukao.

Vuče ga alkohol i droga,

onda izigrava Vraga i Boga,

za sve ono što ga u danu sjebe,

on krivicu prebaci na tebe.

A ti nemaš kome da se izjadaš,

trpiš to u sebi i propadaš,

svi gledaju pravo i vide samo sebe,

nitko nema razumijevanja za tebe.

Na tvom licu nema smijeha,

ti u sebi nosiš plod grijeha,

nikom nije stalo i nikog se ne tiče,

što u tebi živi to malo biće.

ONA

Ona ne pamti milovanja,

ona pamti samo sranja,

dane bez radosti,

samo tugu i gadosti.

Ona ne vidi sunčev sjaj,

ona vidi samo bolan kraj,

ruže što ne mirišu,

već samo patnjom uzdišu.

Ona ne osjeti nježne dodire,

ona osjeti grube ruke kada je udare,

skrivena u kutu od pogleda

i tužnog životnog nesklada.

Ona ne čuje lijepe riječi,

ona otrovom dušu liječi,

sva ljepota u pjesmi mrije,

nikad sretna ona bila nije.

BUDI HRABRA I RECI DOSTA        

Htjela si samo nekog tko će te voljeti,

nisi znala da će ta ljubav boljeti,

imala si snove i htjela ih ostvariti,

on je ispao kreten, sve je uspio pokvariti.

Vremenom se on pretvorio u stranca,

dobila si lošeg muža, propalicu i pijanca,

nikada za tebe on nije mario,

više te je puta i prevario.

Budi hrabra i reci dosta,

uzmi to malo što ti od života osta,

nije on tvoje ljubavi vrijedan,

neka mu ostane taj život bijedan.

Željela si samo to ljubavi malo,

ali njemu ni do čeg nije bilo stalo,

on bi te tukao, bacao i vezao,

samo bi se s'tobom bezobrazno zezao.

Za njega si bila jedno veliko ništa,

on istu traži u čaši gemišta,

srce ti lomi kao santu leda,

ni malo topline niti nježnosti neda.

Budi hrabra i reci dosta,

uzmi to malo što ti od života osta,

nije on tvoje ljubavi vrijedan,

neka mu ostane taj život bijedan.

Svetlana Stanković

NOVO BUĐENJE                   2025.god

Tragovi u snegu belom
I po koja kap krvi na noćnoj srmi.
U zimskoj izmaglici još uvek lebdi nada
Koja će zgasnuti do ružičastog jutra.
Poslednja nada da će svanuti bezbrižno jutro
U strahu bledi.
Podignuta ruka, zamah i oštar bol
Poslednje sećanje na nešto što je svojim domom zvala.
U to maleno gnezdo smešteno u nizu trošnih kućeraka
Svila je svoje godine, svoje nade i svoje zablude.
Osmeh nekada toliko drag
U kez se svake pijane noći pretvara.
Čeznula je za sjajem modrih očiju
Od kojih je nekada gubila dah.
Od leda tih modrih očiju sada joj se grlo steže
U grumen kamena se pretvara.
Bol i pepeo postaje
Nema je više iznutra.
Od udaraca zgasle su sve nade i želje
U ništa se pretvorila.
Kapi krvi u snegu belom su sve veće
Puzi kroz mrak.
Baulja kroz ledenu noć
Bol svoj u molitvu pretvara.

Sa usana šapat molbe lagano skliznu
Želi i hoće da živi.
Treperavu svetlost u daljini naslućuje
Blizu je novi dan i novi početak.
Bol, košmar i nada se prepliću i bore u njoj
Hrabrost počinje da struji njenim venama.
Njeni damari otkucavaju neko novo vreme
Jedna topla ruka pruža se ka njoj.
Ustaje i kreće ka svetlosti
U trenutku magnovenja bira nadu, bira radost.
Za životom pruža ruku
Poslednjim atomima snage uzdiže se sa dna
I život grabi!

MENE VIŠE NEMA    2024.god

Dok sklupčana ležim u snegu
Stud mi ledi krv,
U okove lomljene ruke veže.
Poslednjim treptajem upijam varljivi mesečev sjaj,
Potočić krvi u snegu belom oduzima mi poslednji dah.
Bol bahato gospodari mojim telom,
U vrtlog agonije me baca.
Zavarao me tvoj osmeh u kez pretvoren,
Zavarao me sjaj u oku ledom okovan,
Zavarao me šapat u pretnju izgovoren.
Ubila me želja za tobom kakvog sam te snila.
Nejaka nisam prepoznala zver u tebi.
Poslednja suza na licu rastopi snežnu pahulju,
Zgasnu sjaj u umirućem oku Meni koje više nema.

NOĆ BOLA I LEDA                    2023.god

Koračam u zimskoj noći.
Led mi peče topla stopala i dlanove,
Stud se u kosti uvlači,
Prve pahulje hlade modrice na umornom licu.
Vetar mrsi raspletenu kosu.

A samo sam htela da kažem: Nedostaješ mi!
Samo sam htela da ga zagrlim,
Samo sam htela osmeh da ugledam na kamenom licu,
Samo sam ruke pružila, u zagrljaj da se sklonim,
U zenici njegovog oka da nestanem.

Od prvog udarca nisam ni trepnula,
Za drugi ni jauk pustila,
Od trećeg suza nečujno iz oka skliznu,
Četvrti me na vratima zaustavio,
U bezizlaz sam kročila.

Zimska noć stopala već ledi,
Kosti se u lomno granje pretvaraju,
Srce se u paramparčad slomilo,
Ljubav se u lavirintu patnje izgubila,
Mržnja se u njegovom oku skamenila.

Samo nemi krik odjekuje:
Svete, ne okreći glavu!
Svete, pomozi u ovoj tami od života!
Svete, pokreni se i pogledaj!
Svete, ne žmuri više nad patnjom mojom!

ZRNCE SREĆE                      2022.god

Čašu žuči noćas ispijam,
Čemer mi lagano niz grlo klizi.

Još ovaj put otrovom lečim dušu,
Još ovaj put na ranu stavljam so.

Bol se razleže slabašnim telom,
Novim bolom lečim stari bol.

Damarom kucaju neki zaboravljeni dani,
Pa iznova vaskrsavaju sećanja na nih.

Hoću da zaboravim,
Hoću da odem.

Ka zvezdama pružam ruke,
Slabašna, daleka svetlost greje mi srce.

Suza zaleđena u oku ostaje,
Lažni osmeh negde u uzdahu nestaje.

Ruku ka čaši vina pružam
I u božanskom nektaru nalazim zrnce sreće.



NOĆ BEZ ZVEZDA     2021.god

I zvezde se noćas skrile
Mesec stidljivo viri iza tamnog oblaka
Tek da razbije tminu sobička skrivenog u potkrovlju.

Nedostaje joj taj treptaj zvezda
Treptaj koji nagoveštava jutro
Zašto se i mesec noćas skrio?

Dok šćućurena bolno leži u kutku izgužvane postelje
Misli joj plutaju između sna i jave
Drhtave uzdahe smenjuju jecaji
Jecaji se u nemi krik pretvaraju.

Bol, sve je noćas samo bol
Ne samo ovo zgrčeno, isprebijano telo
Bol je u rastrgnutom srcu
Bol je u opustošenim emocijama.

Konfuzija, agonija, bezizlaz
Sećanje na ravnodušnost,
Sećanje na bes
Sećanje na udarce, uvrede,
Na mržnju u oku zaleđenu.

Sećanje na prvi zaljubljeni pogled,
Na slučajni dodir dve tople ruke,
Na lagani poljubac kao treptaj leptirovih krila.

Ljubav, mržnja,
Sreća, strah,
Radost, bol,
Smeh, krik!
Sve je košmar u noći bez zvezda.

PAMTI                             2019.god

Pamti poslednji sjaj u mom oku,

Pamti poslednji dodir mojih ruku,

Pamti poslednju reč koju sam izgovorila,

Pamti moj krik koji nije prešao preko usana.

Bila sam zaljubljena u tvoje oči,

Volela sam tvoje ruke i dodire,

Sa čežnjom sam slušala tvoj šapat,

I nisam prepoznala tvoje laži.

Iznenadio me bes u tvojim očima,

Uplašila jačina prvog udarca,

Sakupljala sam se u svojoj ljušturi od tvojih prezrivih reči,

Pokušavala sam da razumem, da zaboravim, da prebolim.

Moje noći postale su strah,

Moji snovi postali su mora,

Moji dani bili su bez sunca,

Tvoje prisustvo bilo je okov za mene.

Pamti poslednji sjaj i suzu u mom oku,

Ne zaboravi poslednji pokret mojih ruku da se odbranim,

Neka te bole moje neizgovorene reči i molbe,

Neka te budi moj krik koji nikada nije prešao preko usana.

UMRLA JE, A MOGLA JE DA ŽIVI          2018.god

Majčina prva radost,

Očeva nada,

Sestrina ljubav najveća,

Dečija zaštitnica.

Rađalica,

Čuvalica,

Bdijalica,

Brižnica,

Pričalica,

Maštalica,

Davalica,

Snevalica,

Sanjalica,

Ljubavnica,

Domaćica,

Čuvarkuća.

Majčina prva radost,

Očeva nada,

Sestrina ljubav najveća,

Dečija zaštitnica.

Naša tugovanka,

Naša sramota,

Naše breme,

Jer, umrla je, a mogla je da živi.