Translate

četvrtak, 7. studenoga 2019.

Nada Vučičić

KAD SE TUGA PREJEDE                              2021.god

stepenice kojima se penjem postaju
obično pomagalo pri uspinjanju
poznato nepoznata lica ne bude sjene
ni ne pomislim na njih zarobljena

ti si pokora zgrčena u mom stomaku
dojka iz koje curi uvijek sviježa krv
za tvoje noćne obroke

pečat koji dokazuje poslušnost odgoju
i smrt hrabrosti da se otmem
uspavljujem sjećanje na čežnju
gasim svjetla upaljena za trajanje
ostavljam
noć bez mjesečine i prejedenu tugu

otiske za forenzičare

suze ne vlaže oči
upamtite slijepa djeco!
umjetne kapi se kupuju jer
sljepilo je strašno i nepovratno

Ne pitajte se nikada:

gdje su nam ruke?
hladne
skvrčene od artritisa starih brodova što ne isplovljuju
drže se luke i malih valova
oluje su pogubne za jedrenje i ptice selice!

Jer

kad se tuga prejede svemir je
okrenut naopako i ruši zvijezde

u smrt

 

KAKO SI TI MENE VOLIO    2019.god

Tigrovskim kandžama
orlovim kljunom
svilenim haljinama drugih žena
(prisile ti dabogda pijane grudi i njihove štikle)
Sve su ti mozak popile
Mene na uzici držiš
Nek luda pati
Moja je uvijek se vrati
Ništa od tog dušo
Krv mi uzavrela u vene neće natrag
Oko šipke plešem bokovima vitkim
Ti se samo pravi da ti ljubav cvijeta
Da je svaka tvoja lijepa ko starleta
Neka šminku skine i pijana po tebi povrati
Mene neka nema ni u jednom priči
Slatka bol će progon tek mi biti
Ruka moja u tvojoj kad u snu se javi.
Ti zaplači tiho i mene potraži.


VOLJELA SAM TE PA ŠTA    2019.god

Misliš sad sam mrtva
izbodena riječima tvog bodeža
mrtva da mrtvija ne mogu bit
ne vidiš kako sam noćas gradivo naučila
društvo te lekcijama okiti
Ne traži ništa ne pitaj ne ljubi!
rakete lete u svemir
podigni grudi u usko se obuci luda budi
osvetnica bludna nek drugi te ljubi
kog vraga će ti onaj što samo te muči
pa se smijem, pijem i pušim
i tebe ubijem ružnom smrti
al prije vrištim zvukom pakla
reci mi ime reci prokleti napiši
pa neka blene ovaj grad nek selo vrišti
il crkni ko pas gladan i sam u tuđoj hiži
a ja ću ko vampir u crnu noć
svoju bol iz tuđe krvi piti


VJEROVANJE    2018.god

Toliko sam puta okretala
Zrno po zrno krunice
Dane bojala snom
Mirisa
Crvene ruže
LJubeći križ

Toliko sam okretala
Zrno po zrno vjerovanja
Ne znajući
Ne sluteći
Ne spoznajući
Tanku nit varljive nade

Tanku nit
Što puca kao šav čarape
I nedostižu prsti
Nit pobjeglu
I tijelo se svine pred jesen
Gubeći želju da bere plodove
Umiru se izranjavana koljena

I raspucani prsti pred sumrak
Bogovi odu daleko u misije
Preskačući konope vezanih
Jadnici su davno napisani

I Sumrak bogova, dakako


RIJEČIMA POJEDENA    2017.god

Riječi su uteg
dnu vuku
udarci ne prolaze
modrice usječene u duši
rane duboke...
pa šutnja usne zašije
oči
prozori bez sunčeva zlata
bol tuguje
zgaženim biserima
rukama bez nježnosti
zaborava...

Put je dug prazninom
život koncem nadošivan
ne briše se ubistvo
(bez dokaza)
gumice su vjetar
i jauk tišine
praznina puta što
uvijek vuče natrag
Um sanja odmor
pod vitkim čempresima
još ljubav  riječi jedu...


SVETOST NJENU NE PORECI       2016.god

Ona je pjesma pjesnika
vječna čežnja bogova
svitanje i zagrljaj svemira
rosa na lišću žednom

prvi dodir rađanja
hrana koja se krvlju razlijeva
mekoća prvih sutona
sjaj prvih  pokreta

ona je radnica što kruh stvara
učiteljica prvih riječi na usnama
poljubac prvog nastajanja
ruka što te ljubavlju njiše

ona je košulja ljepote tvoje
suza srećom što slavi ti uspjeh
njegovateljica tvojih rana
ratnica hrabra...

kamen i rijeka postojanja
planina uz koju se penješ
sunce dok grijanje trebaš
koljevka tvoje zemlje...

opraštanje čisto, strpljenje i nada
luka što smiruje more kada uplovljavaš
da te ne dodirnu vali zahuktali
brod ne polome

Ona je sve pod imenom ljubav
ljepota života, Postojanja
ona je majka Žena, sanja...
oltar pred kojim se nježno diše

Nije televizor, škrinja i klupa
kada šuti i trpi – nije glupa
samo oprašta ljubav njena.

Neka ti bude Sveta, majka i žena.



LJUBAV I RAZUM ČESTO NEMAJU VEZE    2015.god

Ubio si me
tisuću i jednom smrti
a još te u meni ima
zaustavljena...
odmakla daleko
samoća me lomi
tvoje lice treba
san koji sam snila
potreba k'o voda
nepresušena...
Ljubav je čudna pojava
glupost još čudnija
hrabrost nedosežna
Teško je razumjeti
još teže zaboraviti
tebe bez tebe životom
dane ispuniti, biti...
zaboraviti
zaboraviti
Sakupljam ostatke riječi
tragove neispunjenja
udarce i poniženja
da korak ojača...
i postaneš  siva daleka sjena..

**************

majke su nas učile da patnja oplemenjuje, a oni da su bogomdani
Onda prestaneš plakati
(i kiša posustaje kad se sunce pojavi,)
on zna tako umilno lagati; šaptati


NIKAD VIŠE        2014.god

ljubavlju se kao dekicom zaviješ
led se iz kostiju utopli
hrabro gledaš u prijatelje;
pa
svatko se naljuti,
ruka je brza za pokrete
kao nogometna lopta
slučajno te pogodi
spoznati zločin je teško
u njega još teže povjerovati
maramom svilenom skrivaš
modrice
nitko ne vidi one na duši,
i tebi su daleke
odlukom da ih rušiš;
sakupiš hrabrost
ko ptice mrvice, da
poletiš,
pobijediš vlastito srce

zaliječiš rane na duši.


OTISAK GRUB    2013.god

Moje je lice plavo žuto,
na njemu otisak grub,
u očima tek tužna sjena,
žalostan ljubavi drug.

U srcu mi plaču rijeke,
prejak je njihov šum,
svi moji snovi,
slike razapete,
dok nogama gaziš i ubijaš moj duh.

Kuda da bježim kad nikoga nemam,
a ti se kuneš u ljubav,
ne laži ni sebi ni meni,
bešćutan si, bez ljubavi,
tek divlji i grub.

Ni suza više nemam,
ni snage za bol,
tek slomljene i duše i tijela
Boga molim za spokoj.


ODLUKA      2012.god

Molio si da ne odlazim,
obećavaš riječi ljubavi,
mirne vode u protoku,
babilonske vrtove ljubavi,
sve što volim i poželim,
obećavao si pogledom.

Riječi si čitao
iz meni najdražeg romana
o ljubavi,
gdje se duša napajala
i tugom i čežnjom,
i vjerom i nevjerom,
tkajući finim nitima sanje,
vjerujući da čuda nalaziš
u svitanjima jutra,
u zagrljaju što traje
i kada nismo skupa.

Molio si da ne odlazim,
da Ga izbrišem, zaboravim,
on mi ne može ljubav dati,
prekasno je....
ti si taj što pati,
kako ne razumijem.
I obećanja nizao u ogrlicu bisernu,
za mene,
tvoj poklon meni,
da pamtim obećanja data
sada ,nakon toliko godina izgubljenih,
riječi neizgovorenih,
dodira nedarovanih,
zagrljaja neupotrbljenih...

Ostala sam,
vrata otvorenih,
snova sahranjenih,
ne podnoseći istinu
da se ništa promijenilo nije,
osim ogrlice tvoje darovane meni,
što me trnjem podsjeća
na pogrešnu odluku.

Nema komentara: