Nada Vučičić

KAD SE TUGA PREJEDE                              2021.god

stepenice kojima se penjem postaju
obično pomagalo pri uspinjanju
poznato nepoznata lica ne bude sjene
ni ne pomislim na njih zarobljena

ti si pokora zgrčena u mom stomaku
dojka iz koje curi uvijek sviježa krv
za tvoje noćne obroke

pečat koji dokazuje poslušnost odgoju
i smrt hrabrosti da se otmem
uspavljujem sjećanje na čežnju
gasim svjetla upaljena za trajanje
ostavljam
noć bez mjesečine i prejedenu tugu

otiske za forenzičare

suze ne vlaže oči
upamtite slijepa djeco!
umjetne kapi se kupuju jer
sljepilo je strašno i nepovratno

Ne pitajte se nikada:

gdje su nam ruke?
hladne
skvrčene od artritisa starih brodova što ne isplovljuju
drže se luke i malih valova
oluje su pogubne za jedrenje i ptice selice!

Jer

kad se tuga prejede svemir je
okrenut naopako i ruši zvijezde

u smrt

 

KAKO SI TI MENE VOLIO    2019.god

Tigrovskim kandžama

orlovim kljunom

svilenim haljinama drugih žena

(prisile ti dabogda pijane grudi i njihove štikle)

Sve su ti mozak popile

Mene na uzici držiš

Nek luda pati

Moja je uvijek se vrati

Ništa od tog dušo

Krv mi uzavrela u vene neće natrag

Oko šipke plešem bokovima vitkim

Ti se samo pravi da ti ljubav cvijeta

Da je svaka tvoja lijepa ko starleta

Neka šminku skine i pijana po tebi povrati

Mene neka nema ni u jednom priči

Slatka bol će progon tek mi biti

Ruka moja u tvojoj kad u snu se javi.

Ti zaplači tiho i mene potraži.

VOLJELA SAM TE PA ŠTA    2019.god

Misliš sad sam mrtva

izbodena riječima tvog bodeža

mrtva da mrtvija ne mogu bit

ne vidiš kako sam noćas gradivo naučila

društvo te lekcijama okiti

Ne traži ništa ne pitaj ne ljubi!

rakete lete u svemir

podigni grudi u usko se obuci luda budi

osvetnica bludna nek drugi te ljubi

kog vraga će ti onaj što samo te muči

pa se smijem, pijem i pušim

i tebe ubijem ružnom smrti

al prije vrištim zvukom pakla

reci mi ime reci prokleti napiši

pa neka blene ovaj grad nek selo vrišti

il crkni ko pas gladan i sam u tuđoj hiži

a ja ću ko vampir u crnu noć

svoju bol iz tuđe krvi piti

VJEROVANJE    2018.god

Toliko sam puta okretala

Zrno po zrno krunice

Dane bojala snom

Mirisa

Crvene ruže

LJubeći križ

Toliko sam okretala

Zrno po zrno vjerovanja

Ne znajući

Ne sluteći

Ne spoznajući

Tanku nit varljive nade

Tanku nit

Što puca kao šav čarape

I nedostižu prsti

Nit pobjeglu

I tijelo se svine pred jesen

Gubeći želju da bere plodove

Umiru se izranjavana koljena

I raspucani prsti pred sumrak

Bogovi odu daleko u misije

Preskačući konope vezanih

Jadnici su davno napisani

I Sumrak bogova, dakako

RIJEČIMA POJEDENA    2017.god

Riječi su uteg

dnu vuku

udarci ne prolaze

modrice usječene u duši

rane duboke...

pa šutnja usne zašije

oči

prozori bez sunčeva zlata

bol tuguje

zgaženim biserima

rukama bez nježnosti

zaborava...

Put je dug prazninom

život koncem nadošivan

ne briše se ubistvo

(bez dokaza)

gumice su vjetar

i jauk tišine

praznina puta što

uvijek vuče natrag

Um sanja odmor

pod vitkim čempresima

još ljubav  riječi jedu...

SVETOST NJENU NE PORECI       2016.god

Ona je pjesma pjesnika

vječna čežnja bogova

svitanje i zagrljaj svemira

rosa na lišću žednom

prvi dodir rađanja

hrana koja se krvlju razlijeva

mekoća prvih sutona

sjaj prvih  pokreta

ona je radnica što kruh stvara

učiteljica prvih riječi na usnama

poljubac prvog nastajanja

ruka što te ljubavlju njiše

ona je košulja ljepote tvoje

suza srećom što slavi ti uspjeh

njegovateljica tvojih rana

ratnica hrabra...

kamen i rijeka postojanja

planina uz koju se penješ

sunce dok grijanje trebaš

koljevka tvoje zemlje...

opraštanje čisto, strpljenje i nada

luka što smiruje more kada uplovljavaš

da te ne dodirnu vali zahuktali

brod ne polome

Ona je sve pod imenom ljubav

ljepota života, Postojanja

ona je majka Žena, sanja...

oltar pred kojim se nježno diše

Nije televizor, škrinja i klupa

kada šuti i trpi – nije glupa

samo oprašta ljubav njena.

Neka ti bude Sveta, majka i žena.

LJUBAV I RAZUM ČESTO NEMAJU VEZE    2015.god

Ubio si me

tisuću i jednom smrti

a još te u meni ima

zaustavljena...

odmakla daleko

samoća me lomi

tvoje lice treba

san koji sam snila

potreba k'o voda

nepresušena...

Ljubav je čudna pojava

glupost još čudnija

hrabrost nedosežna

Teško je razumjeti

još teže zaboraviti

tebe bez tebe životom

dane ispuniti, biti...

zaboraviti

zaboraviti

Sakupljam ostatke riječi

tragove neispunjenja

udarce i poniženja

da korak ojača...

i postaneš  siva daleka sjena..

**************

majke su nas učile da patnja oplemenjuje, a oni da su bogomdani

Onda prestaneš plakati

(i kiša posustaje kad se sunce pojavi,)

on zna tako umilno lagati; šaptati

NIKAD VIŠE        2014.god

ljubavlju se kao dekicom zaviješ

led se iz kostiju utopli

hrabro gledaš u prijatelje;

pa

svatko se naljuti,

ruka je brza za pokrete

kao nogometna lopta

slučajno te pogodi

spoznati zločin je teško

u njega još teže povjerovati

maramom svilenom skrivaš

modrice

nitko ne vidi one na duši,

i tebi su daleke

odlukom da ih rušiš;

sakupiš hrabrost

ko ptice mrvice, da

poletiš,

pobijediš vlastito srce

zaliječiš rane na duši.

OTISAK GRUB    2013.god

Moje je lice plavo žuto,

na njemu otisak grub,

u očima tek tužna sjena,

žalostan ljubavi drug.

U srcu mi plaču rijeke,

prejak je njihov šum,

svi moji snovi,

slike razapete,

dok nogama gaziš i ubijaš moj duh.

Kuda da bježim kad nikoga nemam,

a ti se kuneš u ljubav,

ne laži ni sebi ni meni,

bešćutan si, bez ljubavi,

tek divlji i grub.

Ni suza više nemam,

ni snage za bol,

tek slomljene i duše i tijela

Boga molim za spokoj.

ODLUKA      2012.god

Molio si da ne odlazim,

obećavaš riječi ljubavi,

mirne vode u protoku,

babilonske vrtove ljubavi,

sve što volim i poželim,

obećavao si pogledom.

Riječi si čitao

iz meni najdražeg romana

o ljubavi,

gdje se duša napajala

i tugom i čežnjom,

i vjerom i nevjerom,

tkajući finim nitima sanje,

vjerujući da čuda nalaziš

u svitanjima jutra,

u zagrljaju što traje

i kada nismo skupa.

Molio si da ne odlazim,

da Ga izbrišem, zaboravim,

on mi ne može ljubav dati,

prekasno je....

ti si taj što pati,

kako ne razumijem.

I obećanja nizao u ogrlicu bisernu,

za mene,

tvoj poklon meni,

da pamtim obećanja data

sada ,nakon toliko godina izgubljenih,

riječi neizgovorenih,

dodira nedarovanih,

zagrljaja neupotrbljenih...

Ostala sam,

vrata otvorenih,

snova sahranjenih,

ne podnoseći istinu

da se ništa promijenilo nije,

osim ogrlice tvoje darovane meni,

što me trnjem podsjeća

na pogrešnu odluku.