Željka Celčić

NOĆ                           2019.god

To je noć kao i svaka druga.

Ulične lampe odbijaju svjetlost od mokre kolnike.

To je samo kiša.

To je noć kao i svaka druga, no ipak drugačija.

To je noć obavijena velom boli.

To je noć koja je pjevala melodiju moje najveće patnje.

Moji krikovi odbijaju se od zidove prazne ulice.

Moje suze tope kolnike već natopljene kišom.

Sada ulične lampe odbijaju svjetlost

razbijenih komadića moje prošlosti i budućnosti.

Gledam.

Nestaješ u mraku. Moje suze su samo moje.

Ja više nisam ja.

Mrakom si odnio dio mene.

Siluetom koja nestaje odnio si ono što sam čuvala.

Tišina me i dalje prati.

Misliš li da ona znači zaborav?

Ne, ona znači da sam se uzdigla iznad sebe i tebe.

Ona znači da si me naučio ponekad najveća bol

i poraz donosi najveće pobjede i osmjehe.

Ne saginji glavu, to neće vratiti vrijeme.

Ne skrivaj pogled, neće odnijeti bol.

Budi čovjek.

Ne gubi vrijeme na sjećanja svojih demona.

Budi čovjek.

Ne zaboravi da ima netko na ulicama ovoga grada

tko je krikovima tjerao sijene koje si ti dozvao.

ISPOVJED        2019.god

Ne ovoj livadi očaja ispovijedam se sebi.

Trava je ulegla pod težinom mog umornog tijela.

Da li boli?

Ne pitaj prijatelju.

Tek sada sam uvidjela da bol može boljeti više

od tisuću krikova u noći.

Bol ima lica koja skriva,

lica poznatih i nepoznatih.

Bol pod maskom prijatelja.

Svaki dio tijela vodi svoju bitku.

Nije to prijatelju tuga,

To je praznina koja vrišti.

Ne postojim više ja.

Samo ljušture prošlosti,

Trenutak sadašnjosti i

Neizvjesnosti budućnosti.

Zatvaram oči dok zazivam zaborav.

Ne prijatelju

ne bojim se onoga što je bilo,

nego onoga što će tek doći.