Translate

petak, 17. studenoga 2023.

Ozrenka Fišić


 LIJEPA SAM TI SAMO KAD ŠUTIM              2023.GOD

Oko mi zjenicu razapelo
Između dva treptaja
Na dlanu uhvaćene riječi
Gore dahom tišine
Lice mi meko kao somot
Kada ne dišem u malenoj špigli
Ništa se nije zamaglilo
Sve je jasno da jasnije biti ne može
Lijepa sam ti samo kad šutim
Još da se naviknem
Gornju usnu prisloniti uz donju
U Mona Lizin osmijeh
Samozatajan konturnom olovkom
Ruž boje Penelope razmazati
Brigu sa čela tamponom
Umočenim u bež puder
Prekriti sitnim borama osmijeha
I radovati se kao harlekin
Bez riječi gestikulirati
Kožom sa obraza
Gore-dole, lijevo-desno
Biti jedna od glumica
Iz nijemih filmova poput Pole Negri,
Prve vamp heroine koju je
Progutao zvuk nadolazećeg vremena



Karmen Han


PRIČAJ MI                         2023.god


Hodaš li ponekad na prstima da ne prekidaš tišinu?
Osjećaš li je oko sebe dok gledaš u svakodnevnu priču?
Ispružiš li vrisku dlan, otvoriš li slobodi glas?

Možeš li dočekati san, zanesenog pogleda?
Kojom bojom su obojani tvoji snovi?
Vidiš li u njima beskraj, bolji svijet?
Onaj, koji sve u dobro ispravi

Ne znam odakle dolazi snaga što te pokreće u novi dan
Ali znam, zbraja kilometre pomiješane s kapima znoja i bola
Na kraju puta, zajedno se utope u soli

Pričaj mi... Samo, ne pričaj o boli

Maja Vidaković


DONESI JOJ CVIJEĆE                   2023.god

Stisni joj obraze golemim dlanovima
Ostavi tamne biljege palčeva
Podlij joj oči ispucalim kapilarama
Iza koprene kapi od soli

... pa joj donesi cvijeće...

Neka se lome čeljusne kosti
Komadići sinusa razliveni šakama
I noći i zore zalijeva krvlju
Zubima od keramike sakriva jecaj

... pa joj donesi cvijeće...

Tjeme peče od iščupanih vlasi
Napukao bubnjić svjedoči
Tanka je linija između ljubavi i mržnje
I grlo izgrebano moleći "Nemoj"

... pa joj donesi cvijeće...

O, zatri ime njeno!
Pokupi ostatke u najlonsku vreću krivnje
Zakopaj pod zemlju vlastite pravičnosti
Epitaf napiši: "Sama je kriva!"

... pa joj donesi cvijeće...

Milena Drpa


POTROŠENA JUTRA                 2024.god

1.
Šta li je moga oca onoga ljeta natjeralo
da ne osvrnuvši se na mlade jabuke
koje su tek na rod stizale
iskorači
iz naše vode
na nepoznat, posiveo kamenjar?

Morao je znati
da su ispod kamenja skrivene prijetnje
od kojih se neće znati braniti.

Ko ga je,
da li onaj sa repom i čudnim ušima,
od kojih smo svi i u sebi,
i svuda oko sebe zazirali,
iz naše vode izveo?

Naš junak na bijelom konju
kao da je nečijom neonjavljenom voljom
otkasao u ne zna se čiju kuću
sa upitnikom ispod svakog prozora.

Onaj koji je ostao,
onaj drugi
drugačiji otac naš,
obukao je riječi
u košuljice
koje nisu u našoj kući šivene.

Ili se to samo onaj isti
(a više nije bio naš)
nepoznat vratio,
zarastao u biljke
koje ne rastu na našim livadama.

Izobličio mu se
izbičevan pogled
koji se nekad
u jutrima koja su pogašena
nježno spuštao
na ispucale majčine ruke.

2.
Crnina zemlje
i crnina mraka
zaboravile granicu između sebe.

Zatrpane nam večeri
u koje su se
suzom koja je htijele da ih opere
slijegale čitave decenije.

Iz nepotrošenih majčinih godina
pod teretom gašenja koje na kraju čeka
izlijetali su jedva vidljivi svici.

Iz kojeg je to zamračenog gnijezda
novi otac među nas stigao?

A imali smo mi nekad svoju vodu,
kojoj se kraj
ničijim okom nije mogao ugledati.

I tada je otac kradom
(sve dok nije i posljednja kap jutra potrošena)
nježno spuštao pogled
na ispucale majčine ruke...



BIČ DUŠE NJEGOVE                        2023.god

Zašto si zarobila oblak
u oku svom, ženo?
Zašto su se u pepeo pretvorile
vatre tvoje davne?
Gdje su leptiri? Zuj?
Ucviljenom rukom
skinula si svilenu podsuknju
što predajom umiruje
plimu vrelih talasa
uz mlada bedra,
varajući probuđeni žar utrobe.

O, tiše!
Ne zovi me Žena!
Moje se ime piše slovima straha.
Bič duše njegove
u živu knjigu umiranja
prepisao je pjesme moje lake.
Ni riječ ne reci!
Na mjesto na koje se ne može stići,
sakrij od njega glas moj!

Slobodan Cvitković


 HEROINE SRPSKIH SELA                  2025.god

Iako u poslu spajaju noći i dane,
i kao sunčev sjaj vrede pomena,
teško je pisati o sudbini žena
što su zbog tuđe obesti napadane.

Toplinu seoskog ognjišta čuva,
mudrost naših starih baka,
milih seja, vrednih majki,
naših heroina volja jaka.

Srpska sela, njive i salaši
riznice su ženskih ruku.
Nemerljivo radne i vredne,
nahraniće gladne, napojiti žedne.

Nevoljniku obe ruke pružiti,
uputiti bezbroj toplih reči.
U svoje okrilje bolne primiti,
uvek znati kako se tuga leči.

Istinoljubive, časne i poštene,
druge ljude bez zavisti gledaju,
Ukućane od groma i oluje čuvaju.
Na pravi put decu usmeravaju.

Onima što ih neopravdano napadaju,
i na njih dižu svoju nasilničku ruku,
verom i molitvom za spas svake žene,
pokazuju snagu duha srpske heroine.

 


KRIVE SU                       2023.god

Krive su što Svevišnji odredi
da se rode k'o žene, ta nežna bića
puna razumevanja, al' krhog tela
što postaju žrtve moralnih slabića.

Krive su što od rane mladosti
žive u uverenju da ih prate bajke.
Da sniju samo blagodarne snove,
gde su voljene supruge i majke.

Krive su što se u radosti i tuzi
žele pred Oltarom Bogu pomoliti.
kraj Ikone precima se pokloniti.
Od zla i pošasti bližnje spasiti.

Krive su što žele verovati da
posle tamne noći svanjivaju jutra,
koja ugnjetavanima novim sjajem
osvetljavaju puteve ka boljem sutra.

Krive su što brišući suze iz očiju,
nepravdu trpe, krivicu prihvataju.
U želji da sačuvaju što je njima sveto
zlu sudbinu od sviju prikrivaju.

Krive su što verujući ljudima,
na obećanja i lažne reči nasedaju.
I kad spoznaju istinu štiteći druge
prema sebi učinjene grehe praštaju.

četvrtak, 16. studenoga 2023.

Katica Anić Pejić


ODLUKE               2023.god

Jednom je voljela
Ludo i bez granica
Ne znajući odakle je došao
Nije ni pitala

Prolazi su dani
Rado se sastajali
Voljeli se, ljubili
I o budućnosti sanjali

Došao je sljedeći sastanak
Ostala je bez daha
Kad je rekao
Spremi se
Svojim najdražim najavi rastanak

Ne mogu više izdržati
Živjeti ovdje
Moji me najdraži čekaju
A za moju veliku ljubav
Ne haju

Čuvši ove njegove riječi
Ona mlada naivna, zaljubljena,
Neizmjerno ga voli
Sada mora odlučiti
Jer i on svoje najdraže voli

Treba se vratiti odakle je došao
A i njega duša i srce boli

Ukočeni stajaše nijemo i tužno
Ići s njim ili ostati

Stisnuti tako jedno uz drugo
Uz stup kameni kao da će postati

Ona se trgnu
Pa odlučno reče
-Ti voliš svoje
A i ja volim svoje
Razdvojeni jedno od drugog
Nećemo imati sreće
Teška odluka mozak joj muti
Kud je odvodi daleki su puti
Odjednom odluči
-Ostajem ja ovdje
Volim još živjeti
U roditeljskoj kući

Znala je da će nesretna biti
Ali u sebi pomisli
-On će se vratiti
Jer ljubav između njih
Sve će nadvladati

Otišao od nje
Nije se osvrtao
Ove momente rastanka
Teško je preživljavao

Našao se na raskrižju
Dviju ljubavi
Koja će prevladati
Sada se bavi

Teška je odluka
Koju će donijeti
Ljubav prema njoj
Ipak će preživjeti
Najdraži moji
Nemojte me čekati
Neću vam se vratiti
S njom ću ostati

utorak, 14. studenoga 2023.

Blanka Supan


SUZE ZA ŽENE                        2023.god

(ženama u zatočeništvu i onima kojih više nema)

Kako su vas vodili,
k'o stoku ili k'o kuje na lancu,
jesu li vas grabili, psovali, po vama pljuvali i
jesu li vas za kratku ili bujnu ženstvenu
kosu vukli
kad su vas odvodili,
kad su vas mučili,
kad su vas tjerali
u zatočeništvo?

Kakvim su vas cipelama udarali,
kakvim smradom su vas polijevali,
kakvim nogama gnječili, gurali,
vas krupne i vas sitne,
vas hrabre i vas uznosite
ž e n e
u logore,
u tamnice,
u mučionice,
u silovaonice,
u grobnice …?

Da li je sniježilo ili ledilo,
je li sunce pregorjelo i je li mjesec proplakao,
da li je ružmarin uvenuo i jasmin ocvao
kad su razdirali vaše dojke,
kad su vaše usne gadili,
kad su vaše srce ranili,
kad su vaša bedra krvarila,
kad se vaša maternica u gnojište pretvarala,
kad su vrištala nerođena djeca,
kad su jaukom zapomagale majke …?

I jeste li
žene
bile jednom ljubljene, zavedene
vi nježne i profinjene,
vi mirisne i snene,
vi brižne i skrbne …?

Kako i kojem ste se Bogu molile
za sebe i za svoje bližnje,
za spas duše
i za nadu izbavljenja
iz logora
iz tamnica
iz mučionica
iz silovaonica
vi
ž e n e
bez smrtovnica
bez spomenika i grobnica …?

Čijim se suzama,
kojim se suzama
može otplakati,
može isplakati,
može oplakati
vas
ž e n e
možda
već
zaboravljene …?

Čedomir Šopkić



SUTON TIŠINE                      2025.god

Opet je suton pao ko teški zastor sivi,
prozor duše strah joj steže ko omča.
U kući hladnoj, u kutku sobe bez svetla
sene po zidovima se kreću,
od jake reči što kao nož na nju padnu
svako veče.

Pod nogom škripi stari drveni pod,
ona ćuti, svet za nju je nem.
Sklupčana u ljusku od boli,
traži toplinu u sećanju na majku,
koja joj je pevala: „Sve dušo, prolazi...“

U straha, kroz sivu maglu,
ruke podiže da lice zakloni,
od pogleda što je goni,
od reči oštre ko staklo,
što režu joj dušu,
od udarca što suton tišine
ko crtu crnu ostavlja trag
na njenoj koži.

U očima joj strah se rađa,
gde je nestao onaj smeh vedri?
Gde je devojka što pesmu je pevala?
Čuje se šapat, al’ to nije molitva.
U tišini, koja srce parče po parče kida
pitanje ko optužba postavlja –
„Jresam li ja kriva?“

Svaka je modrica priča nema,
svaki strah u duši, otvorena rana.
Ali u sutonu, kroz suzu nada sja,
Jedna se sveća nečujno zapali.
To snaga njena iz pepela se diže
i odlučno kroz šapat, usudi se da kaže,
„Dosta je, idem ja.“

Njena nežna ruka, sada ko čelik čvrsta
briše suze i piše novi početak.
Suton tišine ne traje zauvek
Iza noći svanuće i zora bela,
svaka slomljena, ali slobodna žena
nek bude nada što novi svet otvara.

Neka se čuje i neka se pročuje
glas kroz suton sivi
svaki krik, svaki znak je važan,
neka se okovi što tišinu kuju
za sva vremena skrše,
neka ih odnese vetar na svojim leđima
jer nijedna ruka, u srdžbi ili gnevu
nema pravo da tuđi život
u tišinu uguši.

Neka se čuje istina
koju u strahu, u tmini, u srcu skrivanom
su čekali dovolnjo dugo!
Neka nebom odjekne glas
jedne hrabre žene,
sada je vreme da je ceo svet čuje,
Kad svaka žena progovri,
milion žena oslobađa
i najduži lanac kida.
Nijedna žena ne sme biti sama,
kad protiv nasilja diže se cela nacija.

I u zoru što svanuće sigurno
nek naše majke, žene, kćerke, devojke, bake, stine...
pevaju pesmu hrabrosti, a ne o sutonu tišine
da nasilje ne bude nikada više
njihova sudbina.



NE OSVRĆE SE...!                         2024.god

Po rubu istine strah ga njegov vodi,
kako duša vapi za njom,
za onim MI?
Kako ga stežu nemiri,
kada mu pretvara u MI
gde nema ga.
Oblak mu donosi kišu
kapi da mu nežno brišu
tragove njene
jer zna da više neće
ostati ništa od one neprikosnovene sreće.
Dah na staklu, latice ruže, smeh...
prekriće magle guste, i svaki greh puste...

U njegovom strahu nema bistrine,
tad laž lako se rodi,
da „kao muškarac“ ima pravo da vlada
nad telom i dušom njenom,
da zloupotrebi ljubav
dok nedostojno pognuta pod pesnicom
srce joj se pod nogama njegovim grči.
Niko nije video njene suze,
nikome nije otkrila boli muku...
osim kiši i vetru što svira
ispod vlažnog, starog trema.

U pelcerima straha
nepovratno gubeći sebe utone u magle,
lutajući po mraku života,
sapliće se o ljubavi mrtve,
odgurnute njene raširene ruke.
Sada ga prate zombiji ljubavi gladni,
lovci na duše, nezasitni
i usne ljubavnih vampira.

U strahu velike su oči,
vidi da strah ga koči,
sve mu (pro)pada u maglu,
pogled čežnje visoko priklješten,
duša mu ozebla, stisnuta,
nebu stremi,
sa ruke ispružene suncu
što nazire se kroz maglu i mrak,
negde u visinama k' njihovim MI.
Sam da mu prođe neće
sa onim što ga plaši,
što pre da se suoči
dok nije postao manji od vaši,
otvori se i slabosti uoči.
Dal ' sudba njegova je kleta,
u mraku da luta,
padati, ustajati,
kroz maglu te nazirati,
večno tražiti, dozivati je?

Kad ne vidi dalje od mraka,
sve dok đavo ga vije,
zna da s' druge strane straha,
njegov pravi život se krije.
Zna da je žena, ali i ČOVEK,
našla u sebi tragove samopoštovanja,
ide dalje, korača putem i ne osvrće se
stranputicama pogrešne ljubavi.



ČEKALA JE (Stop nasilju nad ženama)          2023.god

Jedna golubica bela s' grančicom masline,
koja samo ljubav je sve što poznaje
ni sa kim ista, ni sa kim slična
čekala je u svitaj zore bestidnik, kukakavac jedan,
da i donese cveće što raste u snovima.
da njenu tugu dugu i nežni čežnjivi pogled
izgubljen daleko u beskraj
uteši i vrati joj blistavi sjaj u očima koje su se 
na svakom sastanku s njim radovale.

Doneo je joj cveće usamljenika što raste u pustinjama,
da se sruče pakosti i muke,
snove onih kojima ljubav nije odgovorila,
cveće od koga se nikad izlečiti neće.
Njegove ruke za milovanje ne znaju,
tuga u kući im uđe da s đavolom sviraju,
na peronima života dio po dio da ostavlja sebe
dok nebesko sunce sija k'o majkina duša mila
kao ljetna topla kiša.

Čekala je da donese mirise svih mora i planina,
svih reka i livada, sve radosti jake k'o začini istoka.
Doneo je mirise pića što mu razum uze,
a rakija i vino u njemu neistine prolili,
mirise od kojih bi htela nikad da se ne probudi,
maske da je slome, da nevidljiva bude
i da bude tiha kao reka ponornica
i beskraj da se nikad više natrag ne povrati,
da strada u trenutku nemoći.

Čekala je da donese vatru
što bukti i što se ne gasi,
vatru od čije groznice se ne umire,
a sada ne zna što je više boli: srce, glava ili oko
jer je zaboravio na reči
koje su razmenili pri prvom poljupcu
verujući da prave ljubavi nikada ne umiru
i na to što je prvo čuo – srce svoje žene.

Ko je rodio takvog „junaka“
koji dušu nema i drugim spletke sprema,
razjedan sumnjom i pomračenog vida
nesiguran u sve što oseća, vidi i misli
što ubi Božju snagu u sebe
što podiže ton, galami i govori glasno,
vrti se oko vlastite sene,
ljutnom i besom,
pretnjom i uterivanjem straha
i pokazuje snagu pesnicom i šakom,
ženu tuče i za kose vuče kamen da plače
i kao metla za vratima skamenjena tretirana,
uništavanjem snova i suze na oči,
da joj duša plače, steže dah
njene suze koje su niz obraza padale
lede se zbog bednika toga, da ne vrede,
da drhti ko sveća koju pali za spas
od stisnute osvetničke dlanove grube
što nepravedno optužuje druge -
kukali mu i otac i majka.

Ne treba mudrost i nauk
kad misliš da je to života, bauk,
njegove čudljive zamke,
nevinije od dečje uspavanke:
zagrizaj usnu, progutaj knedlu,
savi kičmu, klekni pred njom –
muzom muškog roda
manji od makova zrna kao pokorni sluga
uli svojem suncu snagu poljupcima, zagrljajem i osmehom,
pričom i šetnjom, razumevanjem i pažnjom, a ne šamarom,
reci joj da je voliš od sebe više
i da joj daješ ljubav neizmernu
i obećaj da nećeš nikada više
na svoga najboljeg druga dignuti
neobuzdane ruke svoje -
da se više ne čuje –
NE, NE, NEMOJ! MOLIM TEEE, NEMOOOJ!

Donesi joj cveće naših nebesa,
donesi joj nebo vašeg cveća,
da kruži u tebi ko zvezde
što u noći smešno i smeteno kruže,
da ti je krvotok života.
I na kraju istinu svu reci
i priznaj olakšaj joj srce
da je jača od oštrice mača,
da je rođena da bude ljubav, ponos
i majka kraljica, a ne patnica,
koja korača hrabro i veruje u život
koja kaže glasno da je svi čuju –
ne dozvoli više da nasilje vlada.
jer od toga goreg nema jada.

Vidoje Stefanović


NEMOGUĆA LJUBAV                   2025.god

Slučajno, baš slučajno jednog dana,
Nikla je jela pored bršljana,
Uf, zeleni bršljan i zelena jela,
Baš je tu nešto sudbina htela.

Rasla je jela, visoka, gorda,
Za njom čeznu momci, čitava horda,
A bršljan, siromah, poče da brine,
Nikako da stigne do njene visine.

I odluči, grozno, da ti je muka,
Uhvati se grančicama oko njenog struka,
E, sada si, devojko, zauvek moja,
Ne zanima me više želja tvoja.

I ne može jela uvis da krene,
Pa, naravno, poče mlada da vene,
E, i devojka tako, za časak tili,
Svene k'o jela kad je momak sili.


 
S ONE STRANE LJUBAVI                 2023.god

U stoletnoj šumi, u praskozorju plavom,
Golubica bela na hrastovoj grani.
- Kakav mi je život? Pita se sa pravom
- Sa kakvim mi golubom protekoše dani?

Svog goluba zavole dok je bila mlada,
Za nju on bejaše sve što život pruža,
I sreća, i radost, i ljubav i nada,
Gle, sada izgleda ko uvela ruža.

Pitanja se množe, a odgovora nema,
U ispraznoj duši samo čemer cveta,
Kakve li joj muke njen golub sad sprema,
Kad uskoro počne pred njome da šeta.

- Koga si gledala, sa kime si zborila?
- Tvoj cvrkut ti si poklonila - kome?
- Tvoja se pesma za njega orila.
- Za tebe ja nisam jedini. Dabome.

Naravno da to istina nije,
Ali ljubomora, zna se, granice nema
I zašto ljudi, zašto da se krije
Ljubomoran čovek samo zlo priprema.

( Posvećeno bliskoj prijateljici moje porodice).

ponedjeljak, 13. studenoga 2023.

Svetlana Ilić


PRIČAM PRIČU ŽENAMA O GNUSNOM NASILJU - NE TRPITE NASILJE    2023.god

Posle 4 godine proganjanja bežala sam i sudarala se sa njim kad sam se najmanje nadala.
U mladosti kao cura, volela sam tajno drugog mladića, isto tako i on mene. Bio je bogat, a da ne bi ljubav bila iz interesa izbegavala sam ga i pravila sam se da me ne dotiče. Kasnije u životu kajala sam se što nisam imala hrabrosti da mu priznam da ga zaista volim i ne iz interesa. Moja sramežljivost obila mi se o glavu.

Moja majka je presekla i odlučila da se udam za progonitelja, tih dana bila je bolesna, smestila sam je u stacionaru Zelengora u Niškoj Banji na lečenju.

Desetak dana je bilo malo da se upozna neko s kim ćeš da provedeš život. Upade on jednog dana kao oluja i kaže: došao sam da te prosim, okrenula sam se i odgovorila, ne dolazi u obzir ja se neću nikad udati, na moje reči on se okreće i odlazi. Potrčala sam za njim i rekla mu:

- Sačekaj! Sada si došao i nikad više, nemoj da me kompromituješ još i moja majka nije tu.

On na moje reči mi odgovara:

- Ja sam sa njom sve sredio udaćeš se za mene.

Čuvala sam svoje bratančiće koje je majka ostavila zbog mog brata koji je bio alkoholičar i pazila na majku. Sutradan oko 10 sati pre podne došao je progonitelj sa svojom majkom, bratom i snajom i kaže mi:

- Idemo za Nišku Banju, spremaj se, spremi decu i povedi i njih!

Dok sam se spremala nemo su me gledali i pogled s mene nisu skidali.

U Niškoj Banji pridružila nam se i moja majka. Kako ćemo, gde ćemo predložio je restoran Proleće. U restoranu već nas je čekao aranžiran sto. Auuu začudila sam se, on je sve to planski osmislio i isplanirao. Kada smo došli do deserta ustade i reče:

- Gospođo Mladenović, da li mi dozvoljavate da zaprosim ruku vaše Svetlane?

- Da sine, čuva nas jednog po jednog, sada čuva bratančiće, rekla mi je da se neće udavati.

Zatečena samo što nisam pala pod sto, vuče me ona za haljinu a meni se učinilo, a tako se i dokazalo, da mi je odabirom životnog saputnika ispala verovatno i nenamerno najveći neprijatelj u životu. A ja volim jednog plavog divnog dečaka kome nisam nikada priznala da mi se dopada i da sam zaljubljena u njega. Ustade moja majka koja mi je bila sve u životu i kaza:

- Nema ona šta da se pita, vreme je za udaju!

Nazdravi ona prijateljima, poljubi zeta i reče mu:

- Sine da mi je čuvaš ko oči u glavi, ona mi je sve, ona je čuvar kuće, moj domaćin. Nikada mi nije rekla neću ili ne mogu. Oči majkine.

Poljubi on moju majku u ruku, tu se raziđosmo, ja odvedoh moju majku u Zelengoru a suze se usput ne zaustavljaju. Ona mi tada reče:

- Čedo moje ne plači, ne huli na Boga, lijep momak.

- Plašim ga se majko, proganjao me, osećam da nešto nije s njim u redu, neće mi ga duša.

25. avgusta 1968. godine u restoranu Central bila je moja, mogu slobodno reći „crna svadba“. Krenusmo nemom šetnjom kroz glavnu ulicu a grad prazan, sve sposobno je mobilisano, samo po koji stariji čovek sedi na klupi i čita novine. Ispred bivše beogradske kuće jedan kiosk, a na njemu naslonjen stoji čovek kojeg volim svim srcem. Eh sudbino prekretnice, osećam da stojim na raskršću dobra i zla, šta si odlučila umesto mene. Srce i oči ostadoše mi ispred robne kuće.

Ulazimo u restoran Central lepo dekorisan za ovakve prilike. Skupilo se društvo, familija, prijatelji samo mi najmilijeg gosta nema. Stiže telegram od najvoljenijeg brata s pesmom „Sestra mi je poručila da se udaje“, i porukom: Svi svirači i pevači danas za moju sestru i moju dušu pevajte. Dragim gostima prijatan ručak. Pala sam preko stola plakajući u glas da bar na ovaj način poručim svima da sam danas najnesrećnija bez mog brata glave moje porodice, i što se udajem za ovog čoveka kojeg nisam volela, niti mi je dao priliku da ga zavolim.

Kad su me malo protresli rukama moja majka i moj mlađi brat zagnjuriše glave u tanjirima sa čorbama, a ja još jače zaplakah da su me i gosti čuli:

- Jao meni tužni dane zgubidane šta sam kriva!

Moj brat, inženjerac, danas je s vojskom sve do granice, čuva mostove jer su u Čehoslovačkoj velike demonstracje pa su zbog toga i svi bili mobilisani zato su i prazne gradske ulice. Pevač završi pesmu i više mi nije bilo važno ništa, samo sam pazila na majku i brata.

Ručak se služio. Jedna žena koja je sedela preko puta nas, verovatno sa njegove strane, osetila sam da je nosila zlo u sebi, naglas reče da su je svi gosti čuli:

- Ovde će svi da pomru dok se ručak završi. Kao i svemu i ovom činu dođe kraj. Razmišljam i jako mi je teško kako će moja majka prvu noć da noći bez mene. Bila je već srčani bolesnik, a kako ću i ja. Ko će bratovljevu decu da namiri, drugog brata da sredi? Svaku muku druga muka pretiče, moj suprug odvede me u iznajmljeni stan, groznica me tresla u avgustu mesecu, bila sam sva slomljena.

Ovakav strah nisam do sada osećala, samo znam da će me noćas ko malog Radojicu mučiti.

Odugovlačila sam da otkopčam venčanicu, razbesneo se i vikao na mene da je ceo stan odzvanjao. U postelji je bio rat, stidela sam se, plašila sam ga se, u isti tren nasrnuo je na mene kao monstrum, bila sam sva u grču, mislim na majkua a to što će biti večeras neka bude sutra. Od patrijarhalnog vaspitanja, kao da sam iz šume došla, majka je stalno govorila tokom mog odrastanje da čuvam kao oči svoje devičanstvo, tu svetinju što svaku devojku odlikuje, a oduze mi ga noćas čovek kog jedva poznajem i koga ne volim. Od njegovog bolesnog pogleda i ponašanja ledila mi se krv u žilama, naslonim glavu na zid da razmislim šta sam to uradila.

Udari mi on dva šamara, soba mi se okrenula oko glave i zaspao je odmah, Prebrojavala sam zvezde na nebu i molila Boga da ova noć ugleda videlo, ali ne i ja. Iznedrilo jutro divno avgustvosko sunce, skuvala sam kafu, prinela slatko i vodu, ustao je, gledao me kao gladan pas mršu i kaže:

- Za gde se to spremaš ?

- Moram da odem da obiđem majku, video si kako je juče imala težak dan.

Doduše prihvatio je da odemo i spremio se odmah. Obukla crvenuhaljinu. Znam da mi bi više pristajala crna, ali bi majka odmah shvatila da sam u žalosti.

Ulicom smo išli udaljeni jedan od drugoga da je mogao kamion sa prikolicom da prođe izmeđiu nas. Srećom moja majka je tu blizu u obližnjem kraju. Prilazeći kući noge su mi se tresle, prikupljajući snagu da odglumim, da ne primeti da ja već nisam srećna. Ulazeći u dvoriše moja majka sa cigaretom i kafom sedi na stepenicama suze roni, kao da oseća da me ispratila u pakao. Cigaretu do tada nikada nije zapalila, rasplačem se iskoristim situaciju, da se bar isplačem za grozno provedenu prvu bračnu noć. Majka je već doručak spremila i sto postavila.

On se nervozno vrpolji, jedva je čekao da izađe, primetila je to i moja mudrica.

- Hajdete vi deco, ajte polako.

Okrećem se, saplićem gledajući moju tužnu i umornu majku, žao joj je što nismo doručkovali a toliko se trudila. Pomislila sam:

- E moja majko! Žali ti mene, put me već vodi u pakao.

Kako malo zamakosmo on će meni:

- Idi ti kući brzo ću ja da dođem.

Znala sam da ide u kafanu, već miriše na piće. Požurim u stan operem sve što se moglo oprati, venčanicu i njegovo odelo pripremi za hemijsko čišćenje.

Spremim ručak, dekorišem sto, dobro vino i dve čaše postavim. Došao je u 12 sati tokom noći, dočekala sam ga sa osmehom, ponudila da sedne za sto.

Udario me! Preletela sam preko stola i sela na krevet. Opet je zaspao za tren.

Uzalud sam jecala a iz svog sećanja izdvojila sam jedini zlatom obojen dan, dan kada se rodio moj mlađi brat.

Nisam nikada volela nasilje niti moć poput Kleopatre, da vodim osvajačke ratove, da volim poput Julije, a da umrem zbog ljubavi često sam maštala.

Dan se novi rađao, rane su krvarile, jače modrice na licu, vratu i usnama oslikavale se. Svanulo je. On u krevetu, a ja na fotelji cele noći plakala sam i stavljala led na moje modrice da majka ne vidi. Ustade on. Navratila je i moja svekrva, koja je trenutno živela kod njegovog brata. Gledala je moje lice i licemerno se smejala. Odem da skuvam kafu za nas troje, pripremila sam slatko i flašu s rakijom. Volela je da pije. Tek ona će:

- Eee moj sinko, ove sadašnje mlade školuvane neće ti donesu sreću, da si uzeja onu iz Matejevac, davaše ni 5 ari vinograd i limuzinu.

- Jeste majke, pa da na limuzinu stavim zavese kad je vozim, ova je gola ko pištolj ali je došla poštena.

- Pa kad si je takoj sinko, kakvo si joj napravio ovej modrice.

- Prekini !

Ućuta se ona. Krenem ja, ruke se zatresoše od njegovog dranja, ispade mi poslužabnik i sve se razbi u paramparčad. Ulete on u kuhinju, uhvati me za vrat i udarao mi glavu o zid sve dok se nisam onesvestila. Njih dvoje su izašli iz kuće ,a komšinica je pozvala hitnu pomoć. Prosvestila sam se u bolnicu, oko mene lekari, sestre, ušivali su mi razbijenu glavu i između sebe govorili:

- Koji li je ludak ovo uradio?

Preživela sam i ovaj horor, a šta je sledeće pitam se?

Moju majku je već neko obavestio, došla je kukajući, čupajući kosu.

- Šta se to dešava, rano moja! Živote moj! Govorila si mi da te je strah od njega i da se čudno ponaša a ja mislila da je početak novog života pa dok se prilagodite.

Odgovorih joj:

- Ako majko ovo preživim ostaviću ga. Idem u sud da podnesem zahtev za razvod braka da navedem da je nasilnik i alkoholičar, ne prokukala ja, šta će narod reći.

Izlete moja majka kao metak iz kuće, pronašla ga je u nekoj kafani, šta mu je rekla ne znam, on dođe kući. Skamenila sam se od straha kada sam ga videla, legao je i zaspao. Cela kući je bazdela na vino. Ujutru je bio miran popio kafu, uzeo slatko a doručak je odbio. Izađe doteran, al se brzo vratio. Reče mi:

- Znam da voliš pozorište, viđao sam te tamo, kupio sam karte za večeras.

Samo sam klimnula glavom. Nije više izlazio, sedeo je na fotelji i čitao od Dostjevskog „Idiota“. Kao svaka žena u kući a na tamo a na ovamo, obiđem ga i kažem:

- Hoćemo li ti i ja popiti kafu?

- Može.

Donesem kafu, sednem pored njega, dodam mu šolju. Kad je počeo da pije, vidim ruke mu se izperutale, a pomalo i lice. Sve sam shvatila, pa on je već u podmakloj fazi alkoholizma. Došlo veče da se spremamo za pozorište, meni se ne ide, osećam opasnost, ali pokušavam da stišavam pomahnitale strasti straha.

Obukla sam elegantnu crnu usku haljinu, stavila bele bisere, štiklice i predivnu tašnicu diskretno protkanu biserima. Za frizera nisam smela ni da pitam, napravila sam divnu punđu kao Katrin Danev. Pogled nije skidao s mene, a najradije bi me rastrgao. Primetim između ostalog da je patološki ljubomoran. Seli smo u prvi red. Dođe jedna persona u smoking odelu. Pozdravi ga i predstavi mene kao svoju suprugu. Ode čovek a ja se zagledala put pozornice, tek se taj čovek vraća i pravo ide ka meni govoreći:

- Svetlana je rusko ime, voleo sam jednu Svetlanu, ličite na nju.

Moj suprug me je oštro pogledao.Ukočila sam se od straha i pitala se šta li sad smera. Poče predstava „Gospoda Glembajevi“, počele su i batine usred pozorišta, udarao me, štipao, šutirao ispod stolice da su mi noge kasnije bile sve u modricama, a kada bi se ljudi iz publike okrenuli on bi kao brižan suprug rekao:

- Izdrži dušo sad će prvi čin da se završi pa te vodim kući.

Stigli smo kući, noge izubijane, čarape pocepane bubrezi bole od udaracaa on naređuje da se svučem ko od majke rođena i da legnem. Uštirkana bela posteljina okolo ukrašena venecijanskom čipkom za tren oka posta mokra i krvlju umazana, palio je cigaretu za cigaretom i gasio po mom telu. Kad urlauknem od bolova zatvori mi rukom usta.Ta noć i te boli ostale su zauvek zapečaćene u mom srcu.

Da sam bila u logoru smrti mogla bih i da razumem ovaj životinjski poriv, on drsko i bestidno pita:

- Ko je onaj čovek iz poorišta?

- A kako bih mogla znati, pa zar me nisi ti upoznao sa njim?

Udari mi on šamarčinu i dan danas kada me zaboli ta strana znam da je to od njegovog žestokog udarca. Došlo to opet do moje majke, svet kao svet voleo je da prenosi. Ulazi moja majka u spavaću sobu, vatru bljuje a ja gola ispečena od pikavaca koje je svu noć gasio tek venčani suprug. Napolju opekla avgustvovska vrućina od koje me još dodatno bole žive rane. Molila sam Boga da mi dušu uzme dok sam još u komadu. Bolovi nesnosni, ode moja majka u apoteku i donese Šaljićevu kremu, kako me prstima dodirne kao da mi otvori ponovo živu ranu.

- Majko, ako ovo preživim ja se razvodim.

- Ne dijete moje, ti u sud, a ja pod voz, doakaće i njemu neka sila, sramota je a tvoja muka je prevelika, što kamen nisam rodila.

Tako je dan za danom prolazio, svaki još gori dolazio. Pištolj kalibra 6,35 često je bio uperivan u moje slepoočnice, rekla bih mu:

- Pucaj! I posle moje smrti, živeće jedna Svetlana da ispriča priču ženama o gnusnom nasilju.

Pamtim podrum u koji sam zaključavana. Jednom prilikom dok sam bila zaključana doneo je jednog ogromno,g baš velikog pacova. Znao je da se plašim i malog miša. Skočila sam od straha na jedan sto, gledali smo se dugo, pacov kao da je znao da sam nedužna i odjednom je nestao među stvarima. Ludu sam sreću imala što je od besa zaboravi svetlo u podrum da ugasi, inače bih od straha precrkla.

Rodila sam dve predivne ćerke na koje sam prenosila i iskazivala svu svoju ljubav koju sam imala i koju imam u sebi. Preživele su i one strave u užase od rođenog oca i svoju majku – mene 100 (sto) puta sahranile. One dve su bile moj jedini motiv da preživim ovaj pakao na zemlji. Upadao je u delirijume tremense, lečila sam ga na psihijatrijskoj klinici u Topoonici, apsitinaro je samo za vreme bolničkog lečenja, a kad bi ga otpustili tog istog dana bi se napio. Trajalo je to njegovo iživljavanje nada mnom punih 35 (trideset pet) godina. Umrla je moja majka. Kada sam joj ostavila 40 dana odmah sutradan na zahtev moje dece podnela sam zahtev za razvod braka. Godinama me je uznemiravao, obraćala sam se policiji uglavnom nisu hteli da se mešaju u bračne odnose sve dok se nije pojavio Zakon o zaštiti žena koje trpe nasilje. Njega sam se nekako otarasila, ali ne i strahova i košmara koje imam i sada, a koji mi ne daju mira. Razdire me i progoni prošlost i danas zbog koje nisam mogla da ostvarim bilo kakvu drugu emotivnu vezu. Poverenje u muškarce sam zauvek nepovratno izgubila, pa mi se zbog toga često u glavi nameće i vrzma moja misao:

„Zadocnela sloboda, a u duši ostao je zauvek zatvor“.

Moja poruka ženama:

Ne trpite nasilje, ne ispunjavajte hirove prikrivenim psihopatama koji su u stanju da vam čak i cigarete gase po telu bez imalo empatije. Ne dajte se nasilnicima koje ne dodiruje vaša patnja i bol. Blagovremeno odlučite šta želite od života, da li želite ljubav ili večito zlostavljanje, suze i bol. Gde je u braku prisutno nasilje, znajte da tu prave, iskrene i duboke ljubavi nema kakvu bi trebalo supružnici da je imaju, da je gaje i neguju između sebe. Budite razumne i ne dajte nikome da vam lomi kosti i peče vas na žaru nezasluženo, ili da od vas načini emotivnog invalida po pitanju ličnog emotivnog života kakva sam nažalost postala i ostala ja. Bila sam žrtva strašnog nasilja punih 35 godina danas više nisam. Toliko sam bila očajna da sam se ponekada pitala još koliko godina moram da živim i da trpim takvo strašno zlostavljanje i tako strašne batine. Bila mi je draga misao da je bolje da što pre nestanem da me nema s lica zemlje, nego da nadalje živim. Živela sam s nasilnikom i izdržala zbog moje dece, sve dok me moje divne ćerke same nisu otrgle i spasile od nasilnika. Hvala im! Danas su mi i nadalje jedino moja deca, moje ćerke i moja divna unučad moja jedina i najveća ljubav zbog kojih i živim. Hvala vam što ste saslušali ili pročitali samo jedan sasvim mali segment iz mog ličnog života, iz života žene koja je bila zlostavljana i trpela nasilje punih 35 godina...

24.07.2023.

petak, 10. studenoga 2023.

Aleksandar Đorđević


NE TUCITE NAS MALI SMO                 2023.god

Prvo ti kažu donele te rode
Zatim te u vrtić vode
Da se za školu spremaš
A ti si jutrom pospan i dremaš.

Onda te za ruku vuku
A ne retko i istuku.

Na ovakav način ruše dečja prava
Batinama se dete ne kažnjava
Lepa reč otvara i gvozdena vrata
Nek upamte to i mama i tata.

 

 

 


 

četvrtak, 9. studenoga 2023.

Slavica Agić

 


IZGUBLJENA DEVOJKA              2025,god

Evo je ide, hoda,
kao da nešto traži,
priđi joj tiho, obično,
lepu reč, nežno joj kaži.

Uzmi je lagano za ruku,
uskladi koraka hod,
izvedi je iz šipražja sivog,
pokaži plavetnila svod.

Strpljivo, polako hodaj,
neka te u korak prati,
pogledaj je toplo u oči,
može ti osmeh dati.

Osmehni se i ti široko,
nek vidi da postoji oko,
što ne seče k'o bodljikavi prut,
budi dobar, smiluj se na nju,
pokaži joj beličast put.



ŽENA                            2023.god

Samo da budeš čovek,
lako ćeš razumeti ženu,
razdragan osmeh, brigu,
nedokučivu mističnost njenu.

I njenu tugu dugu
pa nagli blistavi sjaj,
nežni čežnjivi pogled,
izgubljen daleko u beskraj.

Ne treba mudrost i nauk,
kad misliš da je to života bauk,
njene ćudljive zamke,
nevinije od dečje uspavanke.

Ta zagonetna vila, o kojoj
toliki pevaše, a odgonetnuti ne uspeše
baš te, nedostižne, zamršene,
baš takve, osmesi, utehe njene,
jedine mogaše tebe da uteše.

I ti je stvori takvu, nesvakidašnje neobičnu,
ni sa kim istu, ni sa kim sličnu,
samo takva je mogla da te opčini, zavede,
samo takva je mogla u lepotu
života tvoga da te povede.

 

 


srijeda, 8. studenoga 2023.

Emir S. Duraković


 O JUN(A)CIMA                              2023.god

A zar junače
da ubiješ mače?
Zar tvoje ruke za milovanje ne znaju?

A ko rodi takvog junaka
kukali mu i otac i majka.

A i oni što ga odgojiše,
da malo mače mogu da diraju,
tuga u kuću nek' im uđe
da s đavolom sviraju.

A ti junače kršni,
lako ti je glumiti junaka,
al" većma je junak što na dlanovima nosi
malo mače od sumraka do sumraka

utorak, 7. studenoga 2023.

Nikola Momčilović


SLOBODA                        2025.god

Ležala je na podu svoje sobe, u pocepanoj haljini, sa modricama po telu. Drhtala je, a skorela krv na njoj je izgledala kao deo šminke. Vikao je iz dečje sobe:
„Gde je?!“
Njena kćer, petogodišnja Anja, sakrivena ispod kreveta u spavaćoj sobi, nepomično je posmatrala svoju prebijenu majku, ko zna po koji put. Drhtavom rukom, majka je mimikom pokazala ćerki da je sve u redu i da bude tiha. Najednom je uleteo u sobu kao zver, s kaišem u ruci. Zgrabio ju je za kosu i lupivši joj šamar, upitao je:
„Gde je prokleto dete?!“
Nabusito ju je bacio na pod i nastavio s bičevanjem postavljajući joj pitanje o Anji. Njegova žena je plakala i krkljala moleći ga da prestane, što je u njemu dodatno izazivalo strast za maltretiranjem. Anja je nemo posmatrala neurotičnog oca kako prebija majku. Bespomoćni plač majke joj se uvlačio pod kožu, dok joj je srce snažno tuklo. Od tolikog straha, nečujno je izašla iz sobe i otrčala u kuhinju. Uzela je oklagiju i polako se vratila u sobu. Međutim, otac je stajao nasred sobe i gledao ka njoj. Majka je roptala i plakala od bolova. Naredio je Anj:
„Anja, spusti to na krevet!“
Ona je mirno stajala, držeći čvrsto oklagiju. Sav besan otac joj je rekao:
„Anja, nemoj da ponavljam! Naljutiću se! Dobićeš batine kao ova kravetina!“
Stajala je mirno i dalje. Za to vreme majka je ustala. Uplakana i drhteći uzela je lampu sa noćnog stočića. On je primetio dok je ustajala, posmatrao ju je i upitao:
„Šta ćeš sa tom lampom, raspala kurvetino?“
Zatim je povikao cinično:
„Pogledaj se na šta ličiš! Spusti tu lampu dok ti nisam polomio ruke!“
Ona, ukaljana krvlju i masnicama po čitavom telu, kao i ćerka, čvrsto je držala lampu i duboko disala. Drhtala je čekajući bilo kakav zvuk ili pokret da krene u borbu. Za to vreme, Anja je bila fokusirana na jednu stvar - koleno svog oca.
„Vidi, ti znaš da ja tebe volim i da sve ovo radim za tvoje dobro! Budi razumna i spusti tu lampu, inače ću...“
Njegov govor prerastao je u krik od udarca u koleno. Pao je vičući. Njegova ćerka je od straha zadala još jedan udarac oklagijom u potiljak. Majka je skočila u pomoć, udarivši ga lampom. Zatim je pritrčala Anji i sklonila je od opasne zveri. Uzela je oklagiju i nekoliko puta udarila svog muža. On ju je preklinjao:
„Prestani molim te... izvini pogrešio sam...“
Sada je on molio za oproštaj drhteći od bolova. Bacila je oklagiju, prišla mu i zgrabila za kosu govoreći:
„Veću kukavicu od tebe nisam videla! Klečiš pred drugima, brišu pod tobom... videla sam snimak... kako te jebe tvoja šefica! Dosta mi je tvog kukavičluka i alkoholizma. Ne želim više da trpim tvoja poniženja! Odlazim! A ti, pizdo, crkni! Izgovoru za muški rod!“
Tresnula mu je glavu o pod, ustala i šutnula ga u međunožje. Bio je uspaničan i vikao plačući:
„Stani, molim te, ne idi! Nemoj, ostani, promeniću se... molim te...“
Majka je uzela Anju za ruku i izašle su. Ukaljane krvlju i modricama, hodale su ulicom. Povetarac im je davao do znanja da su se oslobodile predatora.
Sve su prijavile policiji i zauvek otišle.


SADA JE SLOBODNA             2024.god

Trpela je,
godinama,
njegove laži,
poljupce
koje je trošio
sa drugom,
ljubavne
šamare i
njegove šake
oko vrata.
Dugo je
skrivala
njegovu tamu
pred drugima,
i masnicu
ispod oka,
i tremor
pred njegovim
likom.
Smogla je
snage i
suprostavila
se toj seni.
Miris baruta
širio se
prostorijom.
Sada je
slobodna.


KAKO SE POKAZUJE SNAGA?        2023.god

Kako se pokazuje snaga?
Da li pesnicom i šakom,
il’ kaišem i vikom?
Da li degradiranjem i pretnjom,
il’lažima i prevarom?

Snaga se ne pokazuje
pesnicom i šakom,
niti kaišem i vikom.
Ni degradiranjem i pretnjom,
ni lažima i prevarom.

Snaga se pokazuje
Zagrljajem i osmehom,
poljupcem, pričom i šetnjom.
Snaga se pokazuje
razumevanjem i pažnjom.

Snaga ne treba da
uteruje strah ili suze na oči.
Snaga treba da
pruži osećaj sigurnosti.

ponedjeljak, 6. studenoga 2023.

Ana Stjelja


JER SI ŽENA                          2023.god

Vređali su te jer si žena
Pljunuli su na tvoju čast jer si žena
Zamahnuli su ručerdom na tvoje nežno lice
Šutnuli su te u stomak krvnički
Povredili su izvor tvog materinstva
Ubili su devojčicu u tebi
Ubili su neostvarenu majku
Uništili su ti snove
A ti, ni glas nisi pustila.

Krv je lila
Koža je modrela
Bol je bila neizdrživa
Duša se sa mrakom borila
A ti, sve si praštala,
Jer ti si ŽENA.

Sada nad tvojom humkom
Jedan beli ljiljan spava
Dok na hladnom mermeru tvoga groba
Peva slavuj potresen smrću.

Mirjana Abramović Popović



RANJENA                  2025.god

Kao drvo izdvojeno od šume
usamljeno na golom proplanku,
gde ga sunce peče i vetrovi lome
a oluje čupaju svaku granu tanku.

Tako i ja često potpuno sama,
rane svoje ližem daleko od sviju,
na nišanu svega što me slama,
nemoćna puštam da mi krv piju.

A onda kao kuji kojoj su nogu prebili,
sklupčanoj u nekom bodljikavom grmu,
šćućurenoj, bolovi mi dušu prekrili
suze na licu bisernim sjajem tkaju srmu.

I vrata neba za mene zaključana,
srca koja su me grejala davno zgasla
i taman mislim zarasla je svaka rana,
kad kandža zveri ponovo razdera ovčicu
dok je na livadi bezbrižno pasla.




OPOMENA                      2023.god

Probudi se nečoveče iz košmara.
Ta žena je majka dece tvoje.
Ona je čarobnica što čuda stvara.
Obuzdaj bestidniče ruke svoje.

Da li je to muška hrabrost i snaga?
Da na svoje sunce, sunce ti krvavo.
Nisi ti Bog njen, već sluga vraga.
Kukavče jedan, đavo te odneo .

Udari u kamen u drvo u zid
u nekog ko je sličan tebi.
Šta ti to pomrači očinji vid
da ubiješ Božiju ljubav u sebi?

Obriši suze što se u njenim očima skriše
I klekni pred njom kao pokorni sluga.
Obećaj da nećeš nikada više
na svoju ženu, na svoga najboljeg druga.



 

nedjelja, 5. studenoga 2023.

Valentina Zlatanović-Marković


RANJENE ŽILE                     2023.god

Što više saznajemo jedno o drugom, sve se manje znamo.
Sve se veće daljine među nama prostiru
i sve veći i tamniji kosmički prostori
postaju zidovi koji nas dele.
Zašto smo se izgubili u daljinama
sa ispruženim rukama
detinjim licima
gladni ljubavi
i zašto smo zaboravili na reči koje smo razmenili
pri prvom poljupcu
verujući da prave ljubavi nikada ne umiru
i da je naša ljubav upravo to?

Da li ljubav umire ili samo menja oblik pretvarajući se u sunčane dragulje
i zvezdanu prašinu?
Da li smo onda ti i ja sada rasuti po kosmičkim stazama
zaglavljeni u vasionskim prozorima
vremenskim zonama
stisnuti između dve svetlosne godine
koje promiču pored naših zemljaskih trivijalnosti
pa sada ne znamo
kako da se rasporedimo u osećanjima koja se opiru budućnosti
i žele natrag u sigurnost?
Zašto ti i ja sada nismo – mi?

Pitam kao što pita onaj ko je razjedan sumnjom
i nesiguran u sve što oseća, vidi i misli.
Koliko nas je još ostalo od onog iznenadnog oktobarskog jutra
kada su se na naše glave sručile pakosti,
ili muke, nekih drugih ljudi?
Te magle u kojima su naše glave
onespokojavaju moje kretanje
i svaki je korak vrtlog koji me vuče u ad.
Nisam spremna za široke puteve na kojima mi je smisao nedohvatan.
Nisam spremna da pratim zvezdani trag mojih mladalačkih želja
koje su presahnule kada mi je pomereno tlo
Iako moj koren nije iščupan
moje su žile ranjene i potrebno im je vreme da zacele.
Možda je tvoj korak odlučniji
i uspevaš da glavu držiš visoko iznad oblaka
pa me zato ne vidiš i ne čuješ.
A možda samo ti znaš odgovor

petak, 3. studenoga 2023.

Aleksandra S. Milošević

ŽENA                        2023.god

Kada ljubomora čovekom zavlada,
zašto nastaje mržnja tada?

Poštovanje treba da postoji,
strahovito je da se žena muža boji!

Ljutnja i bes, ničemu ne vode.
Svima je potrebno malo slobode.

Adam je Evu stvorio od rebra,
da je štiti, pazi i gleda!

Modrice, flasteri, udarac u glavu,
to nije nešto čime bi dobio slavu!

Kakvo je to zadovoljstvo tebi,
da ubiješ zauvek muškarca u sebi?

Batina nije iz raja izašla,
da bi se na ženskom licu našla!

Postoji toliko lepih stvari.
Poljupci, zagrljaji, ne šamari!

Ljubav nije da boli!
Ljubav je da se voli!

Jelena, Nizama, i ostale žrtve,
leže u grobu, sada su mrtve!

Zar je moralo do toga doći
da nedužno stradaju u trenutku nemoći?!

Njihove bebe sada su same,
teško je živeti bez svoje mame!

Nisu potrebni podlivi oko vrata,
kada možeš biti normalan tata!

Stop!

Blokada!

Ne dozvolimo više da nasilje vlada!

Šaljem poruku ženama u svetu:

NISMO STVORENE NI ZA KAKVU ŠTETU

Nela Ranđelović, Merošina

REČ                           2025.god

Samo jedna reč presudila je meni,
ropcu samoće.
A glodala sam ko pacov načeto drvo
dok su pljuštale krvave kiše
nad mojim neprepoznatljivim licem.
Učinio me je Inkognito personom
On, vlastelin mog bola.
Postah hendikep narušenog mira.
U očima sam nosila svemir.
Ugasio je zvezde u njima.
On, prototip demona,
Angiomiolipom na mom mozgu,
pantljičara u stomaku,
smrt života.
Svet pretvori u nesvet za mini pauzu na poslu.
Zamisli, ni na poslu nisam imala mir.
Samo jednim prigušenim pištoljem uspeo je.
Prepoznala sam mu smrt u očima,
ali smrt nije prepoznala mene.
Živa sam, iako sam davno umrla,
tvojim mrakom osvetlila sam nebo,
upalila zvezde, tebi u inat, uspela sam.
Ne bojim te se.
Ja - žena,
mučenica pod oreolom časti
oprala sam nečasni nož koji si podigao na mene.
Ubio si njime sebe u meni.
Hvala ti...
Praštam.


MODRA NIJANSA BOLA                     2023.god

Čamim u mračnoj odori pokajanja.
U sobi bez svetla, hladnoj i pustoj
i nižem bisere čednosti, naivne.
Družim se sa apokalipsom sveta,
a on se nadvija ko šejtan smrti.

Traži mi dušu na sečivo hladno,
ište je tupim odjekom glasa.
Otima mi izigranu sreću!
Kazni me modrom nijansom bola,
da skrije lepotu moju, jer mrzi!

A volela sam ga...
Tako jako!
Čemu udarci, pitah ga jednom?
Zar te ne bole oči što vole?
Gutaš li psovke kojim me crniš?
Šejtane pakla mog...
I svaku vrisku iz grla,
kako je trpiš?!

Plačem ko dete, čuješ li, skote?
Sklapam oči od krvave mrene...
Mrzim...
Čoveka nekada zvanog mog.
Drhtim u sveći koju palim,
za spas.
Da odem bih, daleko...
čujem...


Šejtan na vratima stoji,
ja prezirem mu duboki glas.
Bariton truo, grozan i jadan.
U grlo mu se saspi cvilba moja,
dok kunem.
Jer nema postojanja, nas.

Prodao si posedovanje žene
i od senke mene, prah.
Prštalo je na sve strane,
ko razbijeno staklo kristalne,
teške čaše i prosu se,
ko tamno vino, krv.
Ispio si me na iskap.

utorak, 12. rujna 2023.

Henadi Seho



ŽENE-MAJKE                              2023.god

Sad kad si jak mnogo,
dok ti krv teče kroz vene,
zapitaj se:
- Gdje sam prvo boravio?
Odgovor će biti :
- U utrobi jedne žene.

Sada dok podižeš ton!
Dok galamiš i govoriš glasno,
ne čuješ savjete dobre,
vrtiš se oko vlastite sjene,
zapitaj se:
- Šta sam prvo čuo?
Odgovor je jednostavan:
- Srce jedne žene.

Sada kad možeš birati,
hrane u izobilje ime,
sve ti treba biti na vrijeme,
zapitaj se:
- Šta sam prvo kušao?
Odgovor dobit ćeš:
- Mlijeko jedne žene.

Sad dok mijenjaš automobile
i misliš da sve možeš,
da nemaš za vratom breme,
zapitaj se:
- Gdje sam prvo sjeo?
Odgovor je poznat:
- U krilu jedne žene.

Prve obroke, prve korake,
tvoje riječi, nestašluke,

pa onda škola, momkovanje,
sve što si naučio kroz vrijeme
bili su savjeti tebi
i ruke jedne žene.

Ali ti si postao ohol,
postao samo sebi bitan-
Podižeš ton!
Glasno vičeš!
Ne mariš za godine i vrijeme.
Ali...
Upamti samo jedno:
- Ni od koga nećeš dobiti ljubav
kao što si dobio od žene.