Milena Drpa

POTROŠENA JUTRA                 2024.god

1.
Šta li je moga oca onoga ljeta natjeralo
da ne osvrnuvši se na mlade jabuke
koje su tek na rod stizale
iskorači
iz naše vode
na nepoznat, posiveo kamenjar?

Morao je znati
da su ispod kamenja skrivene prijetnje
od kojih se neće znati braniti.

Ko ga je,
da li onaj sa repom i čudnim ušima,
od kojih smo svi i u sebi,
i svuda oko sebe zazirali,
iz naše vode izveo?

Naš junak na bijelom konju
kao da je nečijom neonjavljenom voljom
otkasao u ne zna se čiju kuću
sa upitnikom ispod svakog prozora.

Onaj koji je ostao,
onaj drugi
drugačiji otac naš,
obukao je riječi
u košuljice
koje nisu u našoj kući šivene.

Ili se to samo onaj isti
(a više nije bio naš)
nepoznat vratio,
zarastao u biljke
koje ne rastu na našim livadama.

Izobličio mu se
izbičevan pogled
koji se nekad
u jutrima koja su pogašena
nježno spuštao
na ispucale majčine ruke.

2.
Crnina zemlje
i crnina mraka
zaboravile granicu između sebe.

Zatrpane nam večeri
u koje su se
suzom koja je htijele da ih opere
slijegale čitave decenije.

Iz nepotrošenih majčinih godina
pod teretom gašenja koje na kraju čeka
izlijetali su jedva vidljivi svici.

Iz kojeg je to zamračenog gnijezda
novi otac među nas stigao?

A imali smo mi nekad svoju vodu,
kojoj se kraj
ničijim okom nije mogao ugledati.

I tada je otac kradom
(sve dok nije i posljednja kap jutra potrošena)
nježno spuštao pogled
na ispucale majčine ruke...

BIČ DUŠE NJEGOVE                        2023.god

Zašto si zarobila oblak
u oku svom, ženo?
Zašto su se u pepeo pretvorile
vatre tvoje davne?
Gdje su leptiri? Zuj?
Ucviljenom rukom
skinula si svilenu podsuknju
što predajom umiruje
plimu vrelih talasa
uz mlada bedra,
varajući probuđeni žar utrobe.

O, tiše!
Ne zovi me Žena!
Moje se ime piše slovima straha.
Bič duše njegove
u živu knjigu umiranja
prepisao je pjesme moje lake.
Ni riječ ne reci!
Na mjesto na koje se ne može stići,
sakrij od njega glas moj!