Translate

četvrtak, 9. studenoga 2017.

Snježana Tišljarić


KORACI U NOĆI 

Šetaju ulicama umilnih pogleda
obrijanih obraza, ispeglanih košulja
rukom pod ruku s ljubljenom
koju tako riječju pečate pred prijateljima
Svjetlucavi krug zlatnog
vidljivo okreću na njenom prstenjaku, uz jutarnju kavicu u gradu
svoj, ponekad skrivaju u džepu
prema potrebi i prigodi
Ona
ga zaljubljeno gleda
On
joj dotiče obraze
poljubac joj godi i daje nadu
da će sutra možda biti drugačije
O, kako ga je voljela od prvog pogleda
onog ranog proljeća
Al za ovo srce puno nježnosti, stavljeno u njegov dlan
odavno je bačena kocka
U noćima kada je čekala sama da joj se vrati
i molila
molila
molila prignutih koljena
pred raspelom Onog koji jedini sve razumije
Lako, ona, već iz navike
sakrije otečene kapke oprane suzama
skupocjena šminka dio je svagdanjeg rituala
uz šalicu kave prije njegova odlaska na posao
„Lijepa si!“- govori pri pozdravu ljubeć joj modricu na obrazu
dok šapuće kraj uha „Boli, ali proći će!“
Danas joj izgleda poput anđela, a noćas je drhtala od njegovih koraka
Kad bih samo imala snage priznati sebi da ovo NIJE ljubav…





ZA LJUBAV SI ROĐENA, NE ZA BOL

Skrivaš  duboko u sebi
amblem takozvane  ljubavi
aluziju zapakiranu ružičastim celofanom
uspješnu predstavu u amfiteatru života  za druge
anagramom anakreona  zavaravaš sebe
concettom njegove nježnosti
tišaš elegiju otkucaja
dok mu osluškuješ korak kako prilazi vratima
miriše na One milion dok ti dolazi svake večeri
kao - smiješiš mu se, a unutra si odavno  polomljena
i  pola tebe više ne postoji
gazofilacijum ipak ti ne može nitko ukrasti
zato smješiš se
„Totus mundus agit histrionem“.
U dubini sebe drhtiš od straha
gledajuć kako mu se žare zjenice
i sve unaprijed znaš , inkognito ,
dok osjećaš miris Grej goose-a  i Stolichnay vodke
iz obližnjeg bara u kojem se  „opušta“ nakon napornog dana  prije povratka kući
u svojim mislima  opet si  Judita,  a on Holofern
a
dobro znaš da ćeš kroz minutu- dvije
postati opet nemoćna  marioneta  u njegovim rukama
i pomisliti da je ovo večer možda drugačije od mnogih prije
a nije
prizivaš „nota bene“ iako znaš da u ruci držiš Pandorinu kutiju
tabula rasa dan za danom postaješ
već godinama
silolokvijem  ljubavi oživljuješ se
za još jedno veče
i
uskoro ,
opet će
tvoji biseri biti bačeni u blato
i
tvoje srce biti prodano za denar u bescjenje
a ne bi trebalo,  trebalo ne bi
jer
za ljubav si  rođena
ne za bol




Sanja Damjan


BOL ŽENE               2018.god

Bol žene može biti velika kao Svemir.
Tužnija od najtužnije usamljenosti.
Nije uvijek samo ruka ta koja može
boljeti.
Riječi kao šiljci probijaju srce.
I nije uvijek partner u pitanju.
Baš bih napisala slovo o ženama
koje su ponižavane na poslu.
Od strane muškaraca, a u zadnje
vrijeme čak i od žena samih.
Žena na funkciji i muškaraca kojima
nitko nije ravan.
O, da i nije samo iluzija da su mnoge
žene slabije plaćene od nekih muškaraca.
Eto kao neke od čistačica, štogod može biti i tajnica
(tajnica je lijepo ime za zaštitu nečijih pozadinskih
nadimanja, znam, reći će neki da je to pregrubi izraz,
ali nažalost mnoge tajnice znaju o čemu pričam,
bez obzira što su neke imale više sreće od drugih).
Neke od njih su ponižavane tisuću puta.
Pa znam čak i djelatnicu koja je radila u knjigovodstvu.
Rekao joj je šef da je glupača jer telefon smije zvoniti
samo jedanput.
Bol žene može biti velika kao Svemir.
Tužnija od najtužnije usamljenosti.
Usprkos svega, mislim da je žena
snažno biće i da može izdržati
jako, jako mnogo…



U JEDNOM SMJERU             2017.god

djetinjstvo
skromnost
nisu je naučili
da bude borac
toliko snova
raspršenih
u mračnim teškim
noćima
kada suze
grizu lice
a ti ne možeš
prestati plakati

nikad
ali nikad
ne zaboravi
da ima puno gradova
puno otoka
puno lijepih mjesta
gdje žive bolji ljudi
koji će te grliti
i da je ponekad
bolje otići

naći će se i posao
i anđeli koji će ti pomoći
i sve će se posložiti
ali samo ako skupiš
snage
zadnju kap snage
i otvoriš ta vrata
jer ako nekoga ne
možeš promijeniti
najbolje je kupiti
kartu u jednom
smjeru
i ne misliti više
o životu prije
ne misliti o lošim danima
najbolje je
otići
daleko
daleko





PODVUĆI CRTU

Kada razmišljam o nasilju i zlostavljanim ženama, prvo se uvijek sjetim nje. U ovoj priči bezimene žene. Dolazila je na posao kao i druge žene, sve dok jednog dana nije došla sa sunčanim naočalama koje nije skidala. Prvo smo se šalili iza njenih leđa, jer doista nitko nije mislio da je situacija stvarna i ozbiljna. A onda jednog dana, kad smo bile same u sobi, skinula je naočale. Srce mi je lupalo. Da, imala je takvo plavo oko, kakvo u životu nisam vidjela. „Da, moj muž“ kaže tiho. Tada sam prvi put shvatila kako doista neke žene imaju težak život.
                No, sad skoknimo u još jednu priču. Nije zlostavljanje i nasilje isključivo tučnjava. Zlostavljanje nad ženom je i kada je žena provjeravana svakodnevno i propitivana za svaku kunu, svaku lipu, potrošenu. Pa zašto si potrošila, pa koliko si potrošila... Sa strahom mu daje račun od 100 kn na kojem piše: Ulje, mlijeko, sol, wc papir i tome slično.Taj gospodin uredno dolazi s posla pivica, dvije, a bome nekad i puno više od toga. Ta žena ne smije s prijateljicama popit kavu u kafiću, jer je rekao da će ju razbiti ako osjeti miris dima na odjeći ili nedaj Bože na usnama. On ju ne tuče, ali ju psihički zlostavlja na sve načine, pa i one koji vam ne bi pali na pamet. Zadnji put mi je rekla da živi za dan kada će otići, traži stan. I ne znamo što će on tada napraviti. Prestrašno je to, pa zar nije dovoljno da mu je žena rodila dva sina, dvori ga kao cara, kuha mu svaki dan friško, pere, kuha, pegla i da, ide na posao uz sve to, a živi gore nego Pepeljuga. Mnoge žene čine jako mnogo da obitelj ostane na okupu i da djeca imaju kakav takav dom. No, nekad bi valjalo podvući crtu.
                I još jedna vrsta tihog zlostavljanja. Nakon više od 2 desetljeća rada, kolegica je  još uvijek na istoj plaći. I da se razumijemo nije neradnik. Da bi se desio trenutak da sa istom školom dva muškarca, a sa jako malo staža su dobili poprilično veću plaću.... Ali nema više u firmama osjećaj za pravdu, tjeraju te, radi, ako možeš, ako ne možeš, doviđenja. Nažalost ima tu još puno faktora zbog čega su ova dvojica dobila veću plaću. A ja kad se bavim pisanjem, ne bavim se politikom. Ne želim zagrepsti dublje u tu temu jer ste sigurno i sami ste bili svjedoci sličnih situacija.
                Bože, kad sa te tamne strane gledam svijet, ja uopće ne znam kako je žena uopće opstala, adaptirala se na te sve životne probleme, u ovom recimo modernom svijetu.
Ima toga još jako puno, čega se uopće nismo ni dotakli. Bez obzira na krhkost, pa ponekad i bespomoćnost, ja se ipak divim svim ženama. Divim se i poštujem ih. A vi koji “TO” možete činiti ženama, ovako ili onako, molim vas budite bolji prema ženama i nikad nemojte zaboraviti da vas je u trudovima, u boli, na svijet donijela jedna izuzetna i jaka žena!
               




utorak, 7. studenoga 2017.

Mirjana Minja Lukač

SUZA MATERINA

Bijaše joj ona, sve na svijetu. Radost, sreća, utjeha i strepnja.
Jedino svijetlo što se probijalo iz mulja natopljenog rakijom,
udarcima i vikom. Držala ju je kao kap vode na dlanu.
Čuvala od sveg zla koje je i sama prolazila. Željela joj život dostojan čeda.

I zadjevojči se, dika materina. U ljepoticu izrasla.
Čuva je mati k'o zjenicu oka svoga, al od ljubavi je ne sačuva.
Ponosno dovodi majci izabranika. Stasitog, lijepog mladića, duge kose.
Osvojio je djevojče pjesmom i gitarom. To je on, majko! Od sada sam njegova.

Ne zna djevojče od osamnaest ljeta, da majci nož u srce zabija.
Ne zna ono što majka zna. Vidi mati, prepoznaje, opominje:
„Ne idi dijete, ne idi. Nije on za tebe.“
I svoj život joj ukazuje, vidi u što srlja njezino djevojče.
Ne vjeruje dika materina, nije on takav.

Prvi šamar, pijanstva i veselja s društvom, bez nje, ne opametiše je.
Ne sluša majku. Popravit će se on, ta voli je.
Uzalud moli mati, preklinje: Idi dijete dok prekasno nije.
Ne sluša djevojče. Ljubav je strpljiva i kada je najtužnija.

Prođoše godine. Mijenjali se oblaci i sunce. Djevojče majka posta. Sinove izrodila, no veselje u kući ne stanuje. A mati kopni.
Ponovo vidi svoj život. Povijest se ponovila. Osta još samo suza  materina kao opomena.

Danas sam zrela žena koja je tada, na vrijeme nasilju rekla „STOP“!
Danas sam napokon slobodna i sretna!




Antun Matošević


I NE SLUČAJNO

Kao kad slučajno zgaziš cvijet
ili kad silinom vjetar odnese zeleni list,
nitko od nas nije mario
što ti iz očiju nestaje sjaj,
a pogled postaje nasmrt umoran…
Jer nismo mi krivi,
sama si odabrala.

Netko mi je ovih dana rekao
da te više nema.

Ne bih trebao osjećati ništa,
poznavao sam te površno,
slučajni susret na stubištu ili ulici,
pa ipak zaboli,
i ne slučajno,
kada me na tebe nešto podsjeti.



****
Kada prođe život,
u prah kada se vratiš,
i dođe vrijeme polaganja računa,
Stvoritelj će te pitati samo jedno…

Jesi li ikome obrisao suze
a da to nisi naplatio?

ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Agron Shele



APOKALIPSA

Ptice
Beskonačnog prostora na nebu
Prolaz zvijezda, pjenušavih zvijezda
Zvuk soneta s kasnim noćnim događajima
Poslije zvuka vatre i života duše

Poput posljednjeg lista s jesenskih grana
Mašem, oblačno nebo vrišti
Nakon hladnog vriska
Leda koji dolazi
I prvog snijega koji izbjeljuje tlo

i mi idemo bez razmišljanja brzim korakom
Prema kome,
....prema ničemu što čeka preobrazbu
okolina je blijedo crnilo baš kao i večer
Kao noć bez mjesečne
Kao Beskrajna tama.

Svi smo krenuli prema teškim vratima
s tugom
s grijehom
i turobnim mislima
Sateliti Danteovih krugova sve će to obuhvatiti
Možda u zoru Beatrinog sjaja

A siva prašina izaziva veliku pažnju,
Kroz veo oprosta
Željezni veo
Udaljeni osjećaji su bili istrijebljeni u daljini
Od života koji ide
I života koji dolazi

Oni dolaze i dolaze
ne zaustavljaju se pred krikom i mačem
Kroz oružje i bombu
Riječ i zakon pobjeđuju čovjeka
Novi vitezovi križarskih ratova
Moderni inkvizitori.

A sudbina je htjela donijeti te grijehe
U boli mira,
Pretvoriti nas u pokojnika
Za ono vrijeme obrisano s nestrpljenjem
Za one sezone koje oživljavaju


APOKALIPS

Zogj,
të hapësirave të pafundme të qiellit
rebus të yjeve përshkënditje drite,
këngërimë e soneteve më të vona mbrëmjesh
pasthirrmë e zjarrit dhe dritës së shpirtit.

Si gjethja e fundit e degës së vjeshtës
valvitur në qiellin e vrenjtur rënkim
pas drithmës së ftohtë,
akullt që afron
dhe borës së parë që tokën e zbardhon.

... dhe shkojmë pakuptimësisë së hapave nxituar
drejt kujt,
...a hiçit që pret tjetërsim
avitjen e muzgut të hirtë si vetë nata
natës pa hënë,
territ të pa fund.

Të gjithë drejt portës së rëndë rendin
me makthjet,
mëkatet,
dhe mendjen trazuar
satelitë të rrethit dantesk rrotulluar
... ndoshta në agun e shkëlqimit Beatriçe.

dhe i hirti pluhur vellon ka stisur,
vello harrese
vel i perdes hekur
burgosur ndjenjash tretur largësisë
së jetëve që shkojnë
dhe jetëve që vijnë

Dhe rendin e rendin kështu frymët tona
nga ushtat dhe shpatat
tek armët dhe bombat
fjala dhe ligji kapërcen baronët
kryqëtarët e rinj
ikuizitorë modernë.

Dhe fati e deshi të soset ky mallkim
në dhimbje a në paqe,
të bëhet si flijim
për atë që koha e fshin pa përtim
për atë që jeta stinët përtërin.








Ana Rostohar

SOLO ZA ŽENSKI GLAS

Sama sem ostala
v tvoji kneževini,
na tvojih zadolženih posestvih
in hišah z desetimi pečati.
Kako naj bom tvoja ljubica,
ko si mi strl pogled:

V mojih očeh je zdaj
tvoj knežji obraz brez sijaja,
tvoja oprava brez dostojanstva.

A videla sem te spati
v senci mojih trepalnic:
nakodran in lep kot speči David.
Peljala sem te v svoje
najbolj skrite kamre
in pripovedovala o dolgih potovanjih -

do te najtišje ure,
do tega prihoda
na veliki postelji.

Strah me je.
Sama sem s tvojo senco,
ki hodi po mojih srčnih sobanah
kot trgovec starin na javnih dražbah.

nedjelja, 5. studenoga 2017.

Ivanka Blažević Kiš



 KAO U SNU                                   2021.god

Ovo jutro ne miriši dobro.
Mlatila je kloferom stari tepih,
kao da zaziva inicinaciju.
Udarci su nježno odzvanjali
među zidovima zgrade i
uljuljkivali uspavanog pijanca.
Sanjao je šamanski ples oko vatre.
Bilo mu je toplo i ugodno 
dok je ona istjerivala prašinu i nemir i,
jako, jako dobro se osjećala.
Lupala je robotski, sve jače i jače.
Prašnjavi paravan se uvijao 
pod sve grubljim zvukom.
Probudio je sanjača i izmamio 
još nekoliko snenih glava.
Promukli glas pijanca zakrešti
kao nervozna ptica.
Još je jače udarala, još, još jače
uz piskav smijeh
koji se pretvarao u jecaje.
Ni sama nije znala koliko plača nosi u sebi.
Kao otežali oblak je.
Udara, plače, udara, plače.
Pijanac je utihnuo iza zavjese od nekog jurećeg straha.
Svjedok je nečega što ne sluti na dobro.
Ona udara, još uvijek svom snagom.
Zalijeće se i glavom u grubu tkaninu orijentalnih šara.
Guta nakupljenu prašinu i naslage jada. Kašlje.
Odlazi do zida i, udara glavom.
Onaj s prozora se povuče još dublje.
Sad ga je zbilja strah poludjele žene.
Kad su frknule prve kapljice krvi,
dojurio je nepozvan i,
neodlučan korak, dva, zakoraknuo u nepoznato.
Zagrlio je krvavu glavu 
kao da je najnježnija porculanska figura.
Ružan, crven i čupav, nimalo nalik anđelu, 
briše prašinu s nje i govori glasno, skoro viče
da će sve biti u redu,
baš sve da će biti u redu
kao da je i sluh izgubila.
Naravno da ga je strah jer
ta koju zove, doziva, priziva,
gleda u nedokučivu prazninu
gdje on nikada nije bio.
Sve ćemo mi srediti, umiruje je.
Skida tepih i omata ga oko ženinog drhtava tijela.

Čučne pokraj i miluje pramen svijetle kose
ispao iz neobične postelje.
Razmišlja što bi još mogao učiniti.
Pali vatricu pokraj i grije
staklaste oči.
To mu postaje najvažnije u životu.
Ugrijati njene oči.
Ugrijati njene oči i plesati kao u snu, kao šaman u snu.



ZEN /DRUGI PUTA ĆE SIĆI PREKO NEBA/    2019.god

Ne razumije izdaju staklenog zvona.
I labuđi pjev ga lomi.
I crne ruke prilaze.
Neće je spasiti ni duga u paunovom repu,
ni modro pojilo usamljenih jelena.
Ralje su se već probudile i otvaraju duboko ždrijelo.
Čisti mrvice stakla. Baca po pejzažu.
Stvara novu sliku.
Prolaz je jasan.
Crne ruke su nemilosrdne.
Samo što ne stisnu bijeli vrat.
Drugi puta će sići preko neba.

Pobjeđuje uporna navika uma.
Zamišlja labuđe vratove nad jezerom.
Gnjure.
Izdižu se nad vodom.
Gnjure.
Izdižu se.


Čisti zen.



BOMBON           2018.god

Kad umjesto snova vidi čudne,
spužvaste oblike, odlazi na ono mjesto,
preko puta Malčikine kuće gdje joj je nevidljivi
nudio bombon iz crne limuzine
dok je bila sasvim mala djevojčica.

A jednonoga Malčika, ratna udovica troje djece, krojačica 
svih njenih haljina, očevih i vojničkih košulja, samo je šila 
pognute glave i
nije gledala tu scenu
dok je drhtala pred crnom limuzinom
zatamnjelih prozora i vikala da neće
proklete bombone jer joj je tako mama rekla.
Osjećala se krivom što je bila tamo gdje ne smije. 
Voljela je gledati dvokrilne prozore i
nju kako šije u sumrak.
Prisjećala se priče o bombi iz njemačke ruke
koja joj je raznijela nogu
dok je spašavala sitnu dječicu.
Sad stoji tamo, sa osvetničkim žarom u očima i
tajanstvenim osmijehom na usnama.
Kao da nikada ni nije otišla.
Sad stoji tamo, pred istim autom, crnoj zvijeri,
kao stripovska heroina, izbačene
noge,
grudi,
svega.
Ne vidi mu lice, ali zna je za volanom.
Da joj je pogledati u njegove oči!
Nudi  tvrde bombone napasniku ostarjela uda.
On bijesno turnira.
Bijeli dim suklja oko njih.
Bježi, on bježi  kao kukavica
niz slomljenu cestu.

Možda i zbog duha krojačice koja je konačno dignula 
glavu i ugledala u njoj  preplašenu djevojčicu od one 
večeri kad je potrčala
kao vojnik pred smrću.
Ponudila joj je bombon bez celofana
tako da je bila jeziva tišina dok je
dvonoga odlazila u noć.
Nešto je ipak riješila ovaj put.
Pojavio se.
Vidio ju je u gustom sumraku,
kao onda kad su jaki farovi osvjetljavati cestu.
Zadovoljna, zatvara prljavi krug.
Treba se vratiti na početak privida
odakle je otišla.
To joj je teško palo.


VJERA             2017.god

Gledam i ne vjerujem.
Čovjek baca ženu na pločnik.
Ona se diže.
On ju ponovo baca.
Ona se ponovo diže.
On, ponovo.
Ona, ponovo.

Auto me odvozi dalje.
Događaj me strašno uznemirio i
izazvao dvije duboke bore.
Zamišljam kako ju on
ustrajno baca i dalje,
a ona se uporno diže,
a ona se uporno diže.

Znam, osjećam,
ne tako davno,
potpuno mu je vjerovala.

Tatjana Mozer

ŽENA

Žena...
Kada hoće
dvadeset prstiju njenih
u zmiju telo stavi,
otruje, zadavi, ponovi,
dokrajči.

Kada neće,
puderom poruku ostavi
na prugastoj njegovoj košulji,
a on sanja, sanja njene tragove od juče,
poput gladnog mužjaka, plen se vuče.

Od radosti do kobnoga sata,
smene dana i inata,
moći njene su ubice bez traga i falsifikata.

O, ženo...
Milo lice uz belo odelo
ti stavi prst na njeno čelo.

Voli je smelo...
trag zmije prestaje u oku:
Voliš osu, vadiš žaoku.

petak, 3. studenoga 2017.

Dragan Antić

BLIJEDI (su)ŽIVOT

Još i sada čujem njegovo izgovoreno DA
onako srećna sva u bijelom
niko srećniji od mene
jer rekao je da će me čuvati od svega
dok nas bude bilo
a LAGAO JE

Svaki novi dan bio je kao soba
sa spuštenom roletnom
sve mračniji
nestajala je ljubav kao ledenica iznad baklje
pukla je prva čaša od zid
pored stola na kome ga je čekao ručak.
Posle nje druga
pa treća
i onda naša zajednička slika pored oltara

Odlazio je sam bez mene
dolazio sa karminom na kragni
sa mirisima drugih žena.
Čekala sam ga i pokrivala pijanog kad zaspi
skidala cipele i vjerovala
da će sutra biti bolje.

Ne znate vi kako samoća boli
kako je teško kad prođe pored vas
kao da ste sjena
kako sve vaše nije NIŠTA i kako…

Još samo da osjetim njegovu ruku na sebi
ali ne da me miluje
već nanese bol
nestaće me
A to je moguće svakog dana koji osvane
jednoj udatoj ženi bez ljubavi.

Ružica Kišur Črlenec

POEMA O MEGI

Sjedila sam usamljena,
a okružena ljudima,
kad u srce jedna Megi
tiho mi se ušuljala.
Ah, samo je iznenada
i sigurnim koracima
mirno, ali plaho prišla,
u krilo mi nježno sjela,
dugo me, dugo grlila.
Majčinski sam instinktivno
taj zagrljaj uzvratila,
ne želeć' ni jednom kretnjom
nesmotreno prekinuti
blaženstvo toga trenutka.
A njezine oči prodorne,
u moje prelijevale
su oceane tjeskobe
i nezamislive tuge.

Pogled dubok, znatiželjan,
propitujući, topao, drag,
pun želje za povjerenjem,
a ranjen, nudio je strah.

To strah od oca monstruma
živi u tom malenom biću.
Otac je trebao biti
stijena na koju će se
baš uvijek nasloniti,
koja nesebično štiti.
Tek je silovatelj, zlotvor!
Takav glib otac joj nije!
Kako izmasakrirati
dječju nevinost do bola
spodoba uopće smije?
Dostojanstvo kćeri svoje
u mulju srca pakosnog
grabežljivo zgazio je.
Kakav to čovjek anđelu
povjerenom krila trga
najkrvavijim zločinom?
Koliko su samo bolni
koraci njezinim djetinjstvom
zlostavljanim, silovanim?
Hoće li ikad pobjeći
od sebe ponižene?

Megi je bila i talac.
Zavjera šutnje malenu
dušu paklom je ovila.

Dnevne psihoterapije,
mir, pažnja, briga i ljubav
dojučerašnjih stranaca,
osoblja u dječjem domu,
pomažu joj da izgradi
u ljude i samu sebe,
oskvrnuto povjerenje.

Od onih sam što vjeruju
u čuda, krajeve sretne!
I da narast će krila
jer ta Megi anđeo je!

četvrtak, 2. studenoga 2017.

Matko Baković

***

Kad mi je prvi put opalio trisku
Obraz me je žario danima
I svaki put kad bih se pogledala u ogledalo
Vidjela bih tragove njegovih prstiju
Prstiju koji su me nekada milovali
Na licu koje je nekad cjelivao
Kontala sam sve nešto sam ipak bila kriva

Kad me je peti put udario
Ošinula sam ga pogledom
U kojem je još uvijek bilo
Više razumijevanja i ljubavi
Nego osude više nego razuma
I takva poletjela sam mu u zagrljaj
Koji je prijezirno odbio

A onda sam se jednom uhvatila
Kako brojim dane
Kad sam prošla lišo
Koža je ogrubjela taman
Da nisam osjećala ništa
Osim poniženja i srama

Prijavila sam ga jednom
Poslali su nas na pomirbu
Slušala sam savjete
Prijavila ga ponovno
Zabranili su mu pristup
Slušala sam savjete
Prijavljivala ga stalno iznova
Dok nisam shvatila
Priču o lovcu i lovini

Ne vjerujem više nikomu
Preselila sam se promijenila ime
Umrla za života
Umrla za sve druge
Al živa napokon
Samo za sebe

Mirta Abramović

ISTINA

Gledao sam tatu
kako mamu tuče
seki trga kosu
štapom mlati brata,
sakriven u kutu
od pogleda pijanog
pitao se s bolom
dal'je to moj tata?

Od vriske i plača
tuklo mi je srce
lomio sam ručice
a bio sam mali,
stid je bio jači
od straha i patnje
za pomoć nikoga
mi nismo zvali.

Snaga pića, ludog uma
skrita je, od svega jača
noć je samo odmor bila
lijek za rane, bola, plača.

Pa i oni što su znali
šutili su nisu smjeli
svjedočiti bojali se
ili samo nisu htjeli.

Odgovornih rijetko ima
i obično stignu kasno
ako tuče neka faca
ni ne dođu, to je jasno.
Svi sve znamo al' šutimo
jer ne štiti zakon male
jedno manje ili više
samo brojke neke fale.



Nerandza Kostic

OD ZRNA NADE

Osećam i sad nemile ruke
koje najpre miluju,
pa zatim skidaju kože deo.
Često me zmijski otrovi na usni
podsete...,
na cirkuski prizor
kroćenja plahe duše.
U meni dvadeset Planina i Okeana;
bezdani u lavini života,
u meni krajolici
posle Uragana...;
Biseri beli, bez sjaja
na pustinji žala...
Moj život , a dat lošem Usvojitelju.
Kao po groblju skupljam otpale cvetove
porečkih djerdana,
nedohvatna radosti i oprostu.
Trpeći jezu pod kožom
s ježevima kročim mrkloj noći.
Jer dani odoše u nepovrat...
Grozote me često posećuju
u nesmirenoj luci...,
i duša ne nalazi dom...
Vučji zubi i nokti
rasparaju tihovnicu snage.
Jer rodjeni ponovo
nisu feniks ptice,
ni mitološka bića...
Već s operacije, hodaju kao pod sačmom
primljenih metaka.
Ko da s njima oradosti molitvu
i blagom rukom upokoji strah...
Ko da ih pričesti,
kad od ruke koju celivaš
vadiš bodeže...,
i svaki dan moliš za sreću dece...
Jer iz pakla ne treba im ništa osim ljubavi,
da puste krila mladosti svoje
i budu Srećni.

Ljerka Toth Naumova

NEJASNE SJENE  NA ZIDU

Ponoćno zvono na crkvi
Hladnoća uvučena  u sobu
Pauk na zidu plete mrežu
Samoća ... samoća ...

Gluho doba noćno
ponoć je odavno prošla
Ključ u bravi
skok ranjene srne

Grube ruke spremne za udarac
Bijesni  pogled ,bolne uvrede
Poniznost sačuvanoga ponosa
Grubost... samo grubost


Hrkanje iz susjedne sobe
Ušutkano  osamljeno srce
Slijevanje suza u obamiranju
Nejasne sjene na zidu