Snježana Tišljarić

KORACI U NOĆI 

Šetaju ulicama umilnih pogleda

obrijanih obraza, ispeglanih košulja

rukom pod ruku s ljubljenom

koju tako riječju pečate pred prijateljima

Svjetlucavi krug zlatnog

vidljivo okreću na njenom prstenjaku, uz jutarnju kavicu u gradu

svoj, ponekad skrivaju u džepu

prema potrebi i prigodi

Ona

ga zaljubljeno gleda

On

joj dotiče obraze

poljubac joj godi i daje nadu

da će sutra možda biti drugačije

O, kako ga je voljela od prvog pogleda

onog ranog proljeća

Al za ovo srce puno nježnosti, stavljeno u njegov dlan

odavno je bačena kocka

U noćima kada je čekala sama da joj se vrati

i molila

molila

molila prignutih koljena

pred raspelom Onog koji jedini sve razumije

Lako, ona, već iz navike

sakrije otečene kapke oprane suzama

skupocjena šminka dio je svagdanjeg rituala

uz šalicu kave prije njegova odlaska na posao

„Lijepa si!“- govori pri pozdravu ljubeć joj modricu na obrazu

dok šapuće kraj uha „Boli, ali proći će!“

Danas joj izgleda poput anđela, a noćas je drhtala od njegovih koraka

Kad bih samo imala snage priznati sebi da ovo NIJE ljubav…

ZA LJUBAV SI ROĐENA, NE ZA BOL

Skrivaš  duboko u sebi

amblem takozvane  ljubavi

aluziju zapakiranu ružičastim celofanom

uspješnu predstavu u amfiteatru života  za druge

anagramom anakreona  zavaravaš sebe

concettom njegove nježnosti

tišaš elegiju otkucaja

dok mu osluškuješ korak kako prilazi vratima

miriše na One milion dok ti dolazi svake večeri

kao - smiješiš mu se, a unutra si odavno  polomljena

i  pola tebe više ne postoji

gazofilacijum ipak ti ne može nitko ukrasti

zato smješiš se

„Totus mundus agit histrionem“.

U dubini sebe drhtiš od straha

gledajuć kako mu se žare zjenice

i sve unaprijed znaš , inkognito ,

dok osjećaš miris Grej goose-a  i Stolichnay vodke

iz obližnjeg bara u kojem se  „opušta“ nakon napornog dana  prije povratka kući

u svojim mislima  opet si  Judita,  a on Holofern

a

dobro znaš da ćeš kroz minutu- dvije

postati opet nemoćna  marioneta  u njegovim rukama

i pomisliti da je ovo večer možda drugačije od mnogih prije

a nije

prizivaš „nota bene“ iako znaš da u ruci držiš Pandorinu kutiju

tabula rasa dan za danom postaješ

već godinama

silolokvijem  ljubavi oživljuješ se

za još jedno veče

i

uskoro ,

opet će

tvoji biseri biti bačeni u blato

i

tvoje srce biti prodano za denar u bescjenje

a ne bi trebalo,  trebalo ne bi

jer

za ljubav si  rođena

ne za bol

Sanja Damjan

BOL ŽENE               2018.god

Bol žene može biti velika kao Svemir.

Tužnija od najtužnije usamljenosti.

Nije uvijek samo ruka ta koja može

boljeti.

Riječi kao šiljci probijaju srce.

I nije uvijek partner u pitanju.

Baš bih napisala slovo o ženama

koje su ponižavane na poslu.

Od strane muškaraca, a u zadnje

vrijeme čak i od žena samih.

Žena na funkciji i muškaraca kojima

nitko nije ravan.

O, da i nije samo iluzija da su mnoge

žene slabije plaćene od nekih muškaraca.

Eto kao neke od čistačica, štogod može biti i tajnica

(tajnica je lijepo ime za zaštitu nečijih pozadinskih

nadimanja, znam, reći će neki da je to pregrubi izraz,

ali nažalost mnoge tajnice znaju o čemu pričam,

bez obzira što su neke imale više sreće od drugih).

Neke od njih su ponižavane tisuću puta.

Pa znam čak i djelatnicu koja je radila u knjigovodstvu.

Rekao joj je šef da je glupača jer telefon smije zvoniti

samo jedanput.

Bol žene može biti velika kao Svemir.

Tužnija od najtužnije usamljenosti.

Usprkos svega, mislim da je žena

snažno biće i da može izdržati

jako, jako mnogo…

U JEDNOM SMJERU             2017.god

djetinjstvo

skromnost

nisu je naučili

da bude borac

toliko snova

raspršenih

u mračnim teškim

noćima

kada suze

grizu lice

a ti ne možeš

prestati plakati

nikad

ali nikad

ne zaboravi

da ima puno gradova

puno otoka

puno lijepih mjesta

gdje žive bolji ljudi

koji će te grliti

i da je ponekad

bolje otići

naći će se i posao

i anđeli koji će ti pomoći

i sve će se posložiti

ali samo ako skupiš

snage

zadnju kap snage

i otvoriš ta vrata

jer ako nekoga ne

možeš promijeniti

najbolje je kupiti

kartu u jednom

smjeru

i ne misliti više

o životu prije

ne misliti o lošim danima

najbolje je

otići

daleko

daleko

PODVUĆI CRTU

Kada razmišljam o nasilju i zlostavljanim ženama, prvo se uvijek sjetim nje. U ovoj priči bezimene žene. Dolazila je na posao kao i druge žene, sve dok jednog dana nije došla sa sunčanim naočalama koje nije skidala. Prvo smo se šalili iza njenih leđa, jer doista nitko nije mislio da je situacija stvarna i ozbiljna. A onda jednog dana, kad smo bile same u sobi, skinula je naočale. Srce mi je lupalo. Da, imala je takvo plavo oko, kakvo u životu nisam vidjela. „Da, moj muž“ kaže tiho. Tada sam prvi put shvatila kako doista neke žene imaju težak život.

                No, sad skoknimo u još jednu priču. Nije zlostavljanje i nasilje isključivo tučnjava. Zlostavljanje nad ženom je i kada je žena provjeravana svakodnevno i propitivana za svaku kunu, svaku lipu, potrošenu. Pa zašto si potrošila, pa koliko si potrošila... Sa strahom mu daje račun od 100 kn na kojem piše: Ulje, mlijeko, sol, wc papir i tome slično.Taj gospodin uredno dolazi s posla pivica, dvije, a bome nekad i puno više od toga. Ta žena ne smije s prijateljicama popit kavu u kafiću, jer je rekao da će ju razbiti ako osjeti miris dima na odjeći ili nedaj Bože na usnama. On ju ne tuče, ali ju psihički zlostavlja na sve načine, pa i one koji vam ne bi pali na pamet. Zadnji put mi je rekla da živi za dan kada će otići, traži stan. I ne znamo što će on tada napraviti. Prestrašno je to, pa zar nije dovoljno da mu je žena rodila dva sina, dvori ga kao cara, kuha mu svaki dan friško, pere, kuha, pegla i da, ide na posao uz sve to, a živi gore nego Pepeljuga. Mnoge žene čine jako mnogo da obitelj ostane na okupu i da djeca imaju kakav takav dom. No, nekad bi valjalo podvući crtu.

                I još jedna vrsta tihog zlostavljanja. Nakon više od 2 desetljeća rada, kolegica je  još uvijek na istoj plaći. I da se razumijemo nije neradnik. Da bi se desio trenutak da sa istom školom dva muškarca, a sa jako malo staža su dobili poprilično veću plaću.... Ali nema više u firmama osjećaj za pravdu, tjeraju te, radi, ako možeš, ako ne možeš, doviđenja. Nažalost ima tu još puno faktora zbog čega su ova dvojica dobila veću plaću. A ja kad se bavim pisanjem, ne bavim se politikom. Ne želim zagrepsti dublje u tu temu jer ste sigurno i sami ste bili svjedoci sličnih situacija.

                Bože, kad sa te tamne strane gledam svijet, ja uopće ne znam kako je žena uopće opstala, adaptirala se na te sve životne probleme, u ovom recimo modernom svijetu.

Ima toga još jako puno, čega se uopće nismo ni dotakli. Bez obzira na krhkost, pa ponekad i bespomoćnost, ja se ipak divim svim ženama. Divim se i poštujem ih. A vi koji “TO” možete činiti ženama, ovako ili onako, molim vas budite bolji prema ženama i nikad nemojte zaboraviti da vas je u trudovima, u boli, na svijet donijela jedna izuzetna i jaka žena!

               

Mirjana Minja Lukač

SUZA MATERINA

Bijaše joj ona, sve na svijetu. Radost, sreća, utjeha i strepnja.

Jedino svijetlo što se probijalo iz mulja natopljenog rakijom,

udarcima i vikom. Držala ju je kao kap vode na dlanu.

Čuvala od sveg zla koje je i sama prolazila. Željela joj život dostojan čeda.

I zadjevojči se, dika materina. U ljepoticu izrasla.

Čuva je mati k'o zjenicu oka svoga, al od ljubavi je ne sačuva.

Ponosno dovodi majci izabranika. Stasitog, lijepog mladića, duge kose.

Osvojio je djevojče pjesmom i gitarom. To je on, majko! Od sada sam njegova.

Ne zna djevojče od osamnaest ljeta, da majci nož u srce zabija.

Ne zna ono što majka zna. Vidi mati, prepoznaje, opominje:

„Ne idi dijete, ne idi. Nije on za tebe.“

I svoj život joj ukazuje, vidi u što srlja njezino djevojče.

Ne vjeruje dika materina, nije on takav.

Prvi šamar, pijanstva i veselja s društvom, bez nje, ne opametiše je.

Ne sluša majku. Popravit će se on, ta voli je.

Uzalud moli mati, preklinje: Idi dijete dok prekasno nije.

Ne sluša djevojče. Ljubav je strpljiva i kada je najtužnija.

Prođoše godine. Mijenjali se oblaci i sunce. Djevojče majka posta. Sinove izrodila, no veselje u kući ne stanuje. A mati kopni.

Ponovo vidi svoj život. Povijest se ponovila. Osta još samo suza  materina kao opomena.

Danas sam zrela žena koja je tada, na vrijeme nasilju rekla „STOP“!

Danas sam napokon slobodna i sretna!

Antun Matošević

I NE SLUČAJNO

Kao kad slučajno zgaziš cvijet

ili kad silinom vjetar odnese zeleni list,

nitko od nas nije mario

što ti iz očiju nestaje sjaj,

a pogled postaje nasmrt umoran…

Jer nismo mi krivi,

sama si odabrala.

Netko mi je ovih dana rekao

da te više nema.

Ne bih trebao osjećati ništa,

poznavao sam te površno,

slučajni susret na stubištu ili ulici,

pa ipak zaboli,

i ne slučajno,

kada me na tebe nešto podsjeti.

****
Kada prođe život,

u prah kada se vratiš,

i dođe vrijeme polaganja računa,

Stvoritelj će te pitati samo jedno…

Jesi li ikome obrisao suze

a da to nisi naplatio?

Agron Shele

APOKALIPSA

Ptice

Beskonačnog prostora na nebu

Prolaz zvijezda, pjenušavih zvijezda

Zvuk soneta s kasnim noćnim događajima

Poslije zvuka vatre i života duše

Poput posljednjeg lista s jesenskih grana

Mašem, oblačno nebo vrišti

Nakon hladnog vriska

Leda koji dolazi

I prvog snijega koji izbjeljuje tlo

i mi idemo bez razmišljanja brzim korakom

Prema kome,

....prema ničemu što čeka preobrazbu

okolina je blijedo crnilo baš kao i večer

Kao noć bez mjesečne

Kao Beskrajna tama.

Svi smo krenuli prema teškim vratima

s tugom

s grijehom

i turobnim mislima

Sateliti Danteovih krugova sve će to obuhvatiti

Možda u zoru Beatrinog sjaja

A siva prašina izaziva veliku pažnju,

Kroz veo oprosta

Željezni veo

Udaljeni osjećaji su bili istrijebljeni u daljini

Od života koji ide

I života koji dolazi

Oni dolaze i dolaze

ne zaustavljaju se pred krikom i mačem

Kroz oružje i bombu

Riječ i zakon pobjeđuju čovjeka

Novi vitezovi križarskih ratova

Moderni inkvizitori.

A sudbina je htjela donijeti te grijehe

U boli mira,

Pretvoriti nas u pokojnika

Za ono vrijeme obrisano s nestrpljenjem

Za one sezone koje oživljavaju

APOKALIPS

Zogj,

të hapësirave të pafundme të qiellit

rebus të yjeve përshkënditje drite,

këngërimë e soneteve më të vona mbrëmjesh

pasthirrmë e zjarrit dhe dritës së shpirtit.

Si gjethja e fundit e degës së vjeshtës

valvitur në qiellin e vrenjtur rënkim

pas drithmës së ftohtë,

akullt që afron

dhe borës së parë që tokën e zbardhon.

... dhe shkojmë pakuptimësisë së hapave nxituar

drejt kujt,

...a hiçit që pret tjetërsim

avitjen e muzgut të hirtë si vetë nata

natës pa hënë,

territ të pa fund.

Të gjithë drejt portës së rëndë rendin

me makthjet,

mëkatet,

dhe mendjen trazuar

satelitë të rrethit dantesk rrotulluar

... ndoshta në agun e shkëlqimit Beatriçe.

dhe i hirti pluhur vellon ka stisur,

vello harrese

vel i perdes hekur

burgosur ndjenjash tretur largësisë

së jetëve që shkojnë

dhe jetëve që vijnë

Dhe rendin e rendin kështu frymët tona

nga ushtat dhe shpatat

tek armët dhe bombat

fjala dhe ligji kapërcen baronët

kryqëtarët e rinj

ikuizitorë modernë.

Dhe fati e deshi të soset ky mallkim

në dhimbje a në paqe,

të bëhet si flijim

për atë që koha e fshin pa përtim

për atë që jeta stinët përtërin.

Ana Rostohar

SOLO ZA ŽENSKI GLAS

Sama sem ostala

v tvoji kneževini,

na tvojih zadolženih posestvih

in hišah z desetimi pečati.

Kako naj bom tvoja ljubica,

ko si mi strl pogled:

V mojih očeh je zdaj

tvoj knežji obraz brez sijaja,

tvoja oprava brez dostojanstva.

A videla sem te spati

v senci mojih trepalnic:

nakodran in lep kot speči David.

Peljala sem te v svoje

najbolj skrite kamre

in pripovedovala o dolgih potovanjih -

do te najtišje ure,

do tega prihoda

na veliki postelji.

Strah me je.

Sama sem s tvojo senco,

ki hodi po mojih srčnih sobanah

kot trgovec starin na javnih dražbah.

Ivanka Blažević Kiš

 KAO U SNU                                   2021.god

Ovo jutro ne miriši dobro.
Mlatila je kloferom stari tepih,
kao da zaziva inicinaciju.
Udarci su nježno odzvanjali
među zidovima zgrade i
uljuljkivali uspavanog pijanca.
Sanjao je šamanski ples oko vatre.
Bilo mu je toplo i ugodno 

dok je ona istjerivala prašinu i nemir i,
jako, jako dobro se osjećala.
Lupala je robotski, sve jače i jače.
Prašnjavi paravan se uvijao 

pod sve grubljim zvukom.
Probudio je sanjača i izmamio 

još nekoliko snenih glava.
Promukli glas pijanca zakrešti
kao nervozna ptica.
Još je jače udarala, još, još jače
uz piskav smijeh
koji se pretvarao u jecaje.
Ni sama nije znala koliko plača nosi u sebi.
Kao otežali oblak je.
Udara, plače, udara, plače.
Pijanac je utihnuo iza zavjese od nekog jurećeg straha.
Svjedok je nečega što ne sluti na dobro.
Ona udara, još uvijek svom snagom.
Zalijeće se i glavom u grubu tkaninu orijentalnih šara.
Guta nakupljenu prašinu i naslage jada. Kašlje.
Odlazi do zida i, udara glavom.
Onaj s prozora se povuče još dublje.
Sad ga je zbilja strah poludjele žene.
Kad su frknule prve kapljice krvi,
dojurio je nepozvan i,
neodlučan korak, dva, zakoraknuo u nepoznato.
Zagrlio je krvavu glavu 

kao da je najnježnija porculanska figura.
Ružan, crven i čupav, nimalo nalik anđelu, 

briše prašinu s nje i govori glasno, skoro viče
da će sve biti u redu,
baš sve da će biti u redu
kao da je i sluh izgubila.
Naravno da ga je strah jer
ta koju zove, doziva, priziva,
gleda u nedokučivu prazninu
gdje on nikada nije bio.
Sve ćemo mi srediti, umiruje je.
Skida tepih i omata ga oko ženinog drhtava tijela.

Čučne pokraj i miluje pramen svijetle kose
ispao iz neobične postelje.
Razmišlja što bi još mogao učiniti.
Pali vatricu pokraj i grije
staklaste oči.
To mu postaje najvažnije u životu.
Ugrijati njene oči.
Ugrijati njene oči i plesati kao u snu, kao šaman u snu.

ZEN /DRUGI PUTA ĆE SIĆI PREKO NEBA/    2019.god

Ne razumije izdaju staklenog zvona.

I labuđi pjev ga lomi.

I crne ruke prilaze.

Neće je spasiti ni duga u paunovom repu,

ni modro pojilo usamljenih jelena.

Ralje su se već probudile i otvaraju duboko ždrijelo.

Čisti mrvice stakla. Baca po pejzažu.

Stvara novu sliku.

Prolaz je jasan.

Crne ruke su nemilosrdne.

Samo što ne stisnu bijeli vrat.

Drugi puta će sići preko neba.

Pobjeđuje uporna navika uma.

Zamišlja labuđe vratove nad jezerom.

Gnjure.

Izdižu se nad vodom.

Gnjure.

Izdižu se.

Čisti zen.

BOMBON           2018.god

Kad umjesto snova vidi čudne,

spužvaste oblike, odlazi na ono mjesto,

preko puta Malčikine kuće gdje joj je nevidljivi

nudio bombon iz crne limuzine

dok je bila sasvim mala djevojčica.

A jednonoga Malčika, ratna udovica troje djece, krojačica 

svih njenih haljina, očevih i vojničkih košulja, samo je šila 

pognute glave i

nije gledala tu scenu

dok je drhtala pred crnom limuzinom

zatamnjelih prozora i vikala da neće

proklete bombone jer joj je tako mama rekla.

Osjećala se krivom što je bila tamo gdje ne smije. 

Voljela je gledati dvokrilne prozore i

nju kako šije u sumrak.

Prisjećala se priče o bombi iz njemačke ruke

koja joj je raznijela nogu

dok je spašavala sitnu dječicu.

Sad stoji tamo, sa osvetničkim žarom u očima i

tajanstvenim osmijehom na usnama.

Kao da nikada ni nije otišla.

Sad stoji tamo, pred istim autom, crnoj zvijeri,

kao stripovska heroina, izbačene

noge,

grudi,

svega.

Ne vidi mu lice, ali zna je za volanom.

Da joj je pogledati u njegove oči!

Nudi  tvrde bombone napasniku ostarjela uda.

On bijesno turnira.

Bijeli dim suklja oko njih.

Bježi, on bježi  kao kukavica

niz slomljenu cestu.

Možda i zbog duha krojačice koja je konačno dignula 

glavu i ugledala u njoj  preplašenu djevojčicu od one 

večeri kad je potrčala

kao vojnik pred smrću.

Ponudila joj je bombon bez celofana

tako da je bila jeziva tišina dok je

dvonoga odlazila u noć.

Nešto je ipak riješila ovaj put.

Pojavio se.

Vidio ju je u gustom sumraku,

kao onda kad su jaki farovi osvjetljavati cestu.

Zadovoljna, zatvara prljavi krug.

Treba se vratiti na početak privida

odakle je otišla.

To joj je teško palo.

VJERA             2017.god

Gledam i ne vjerujem.

Čovjek baca ženu na pločnik.

Ona se diže.

On ju ponovo baca.

Ona se ponovo diže.

On, ponovo.

Ona, ponovo.

Auto me odvozi dalje.

Događaj me strašno uznemirio i

izazvao dvije duboke bore.

Zamišljam kako ju on

ustrajno baca i dalje,

a ona se uporno diže,

a ona se uporno diže.

Znam, osjećam,

ne tako davno,

potpuno mu je vjerovala.

Tatjana Mozer

ŽENA

Žena...

Kada hoće

dvadeset prstiju njenih

u zmiju telo stavi,

otruje, zadavi, ponovi,

dokrajči.

Kada neće,

puderom poruku ostavi

na prugastoj njegovoj košulji,

a on sanja, sanja njene tragove od juče,

poput gladnog mužjaka, plen se vuče.

Od radosti do kobnoga sata,

smene dana i inata,

moći njene su ubice bez traga i falsifikata.

O, ženo...

Milo lice uz belo odelo

ti stavi prst na njeno čelo.

Voli je smelo...

trag zmije prestaje u oku:

Voliš osu, vadiš žaoku.

Dragan Antić

BLIJEDI (su)ŽIVOT

Još i sada čujem njegovo izgovoreno DA

onako srećna sva u bijelom

niko srećniji od mene

jer rekao je da će me čuvati od svega

dok nas bude bilo

a LAGAO JE

Svaki novi dan bio je kao soba

sa spuštenom roletnom

sve mračniji

nestajala je ljubav kao ledenica iznad baklje

pukla je prva čaša od zid

pored stola na kome ga je čekao ručak.

Posle nje druga

pa treća

i onda naša zajednička slika pored oltara

Odlazio je sam bez mene

dolazio sa karminom na kragni

sa mirisima drugih žena.

Čekala sam ga i pokrivala pijanog kad zaspi

skidala cipele i vjerovala

da će sutra biti bolje.

Ne znate vi kako samoća boli

kako je teško kad prođe pored vas

kao da ste sjena

kako sve vaše nije NIŠTA i kako…

Još samo da osjetim njegovu ruku na sebi

ali ne da me miluje

već nanese bol

nestaće me

A to je moguće svakog dana koji osvane

jednoj udatoj ženi bez ljubavi.

Ružica Kišur Črlenec

POEMA O MEGI

Sjedila sam usamljena,

a okružena ljudima,

kad u srce jedna Megi

tiho mi se ušuljala.

Ah, samo je iznenada

i sigurnim koracima

mirno, ali plaho prišla,

u krilo mi nježno sjela,

dugo me, dugo grlila.

Majčinski sam instinktivno

taj zagrljaj uzvratila,

ne želeć' ni jednom kretnjom

nesmotreno prekinuti

blaženstvo toga trenutka.

A njezine oči prodorne,

u moje prelijevale

su oceane tjeskobe

i nezamislive tuge.

Pogled dubok, znatiželjan,

propitujući, topao, drag,

pun želje za povjerenjem,

a ranjen, nudio je strah.

To strah od oca monstruma

živi u tom malenom biću.

Otac je trebao biti

stijena na koju će se

baš uvijek nasloniti,

koja nesebično štiti.

Tek je silovatelj, zlotvor!

Takav glib otac joj nije!

Kako izmasakrirati

dječju nevinost do bola

spodoba uopće smije?

Dostojanstvo kćeri svoje

u mulju srca pakosnog

grabežljivo zgazio je.

Kakav to čovjek anđelu

povjerenom krila trga

najkrvavijim zločinom?

Koliko su samo bolni

koraci njezinim djetinjstvom

zlostavljanim, silovanim?

Hoće li ikad pobjeći

od sebe ponižene?

Megi je bila i talac.

Zavjera šutnje malenu

dušu paklom je ovila.

Dnevne psihoterapije,

mir, pažnja, briga i ljubav

dojučerašnjih stranaca,

osoblja u dječjem domu,

pomažu joj da izgradi

u ljude i samu sebe,

oskvrnuto povjerenje.

Od onih sam što vjeruju

u čuda, krajeve sretne!

I da narast će krila

jer ta Megi anđeo je!

Matko Baković

***

Kad mi je prvi put opalio trisku

Obraz me je žario danima

I svaki put kad bih se pogledala u ogledalo

Vidjela bih tragove njegovih prstiju

Prstiju koji su me nekada milovali

Na licu koje je nekad cjelivao

Kontala sam sve nešto sam ipak bila kriva

Kad me je peti put udario

Ošinula sam ga pogledom

U kojem je još uvijek bilo

Više razumijevanja i ljubavi

Nego osude više nego razuma

I takva poletjela sam mu u zagrljaj

Koji je prijezirno odbio

A onda sam se jednom uhvatila

Kako brojim dane

Kad sam prošla lišo

Koža je ogrubjela taman

Da nisam osjećala ništa

Osim poniženja i srama

Prijavila sam ga jednom

Poslali su nas na pomirbu

Slušala sam savjete

Prijavila ga ponovno

Zabranili su mu pristup

Slušala sam savjete

Prijavljivala ga stalno iznova

Dok nisam shvatila

Priču o lovcu i lovini

Ne vjerujem više nikomu

Preselila sam se promijenila ime

Umrla za života

Umrla za sve druge

Al živa napokon

Samo za sebe

Mirta Abramović

ISTINA

Gledao sam tatu

kako mamu tuče

seki trga kosu

štapom mlati brata,

sakriven u kutu

od pogleda pijanog

pitao se s bolom

dal'je to moj tata?

Od vriske i plača

tuklo mi je srce

lomio sam ručice

a bio sam mali,

stid je bio jači

od straha i patnje

za pomoć nikoga

mi nismo zvali.

Snaga pića, ludog uma

skrita je, od svega jača

noć je samo odmor bila

lijek za rane, bola, plača.

Pa i oni što su znali

šutili su nisu smjeli

svjedočiti bojali se

ili samo nisu htjeli.

Odgovornih rijetko ima

i obično stignu kasno

ako tuče neka faca

ni ne dođu, to je jasno.

Svi sve znamo al' šutimo

jer ne štiti zakon male

jedno manje ili više

samo brojke neke fale.

Nerandza Kostic

OD ZRNA NADE

Osećam i sad nemile ruke

koje najpre miluju,

pa zatim skidaju kože deo.

Često me zmijski otrovi na usni

podsete...,

na cirkuski prizor

kroćenja plahe duše.

U meni dvadeset Planina i Okeana;

bezdani u lavini života,

u meni krajolici

posle Uragana...;

Biseri beli, bez sjaja

na pustinji žala...

Moj život , a dat lošem Usvojitelju.

Kao po groblju skupljam otpale cvetove

porečkih djerdana,

nedohvatna radosti i oprostu.

Trpeći jezu pod kožom

s ježevima kročim mrkloj noći.

Jer dani odoše u nepovrat...

Grozote me često posećuju

u nesmirenoj luci...,

i duša ne nalazi dom...

Vučji zubi i nokti

rasparaju tihovnicu snage.

Jer rodjeni ponovo

nisu feniks ptice,

ni mitološka bića...

Već s operacije, hodaju kao pod sačmom

primljenih metaka.

Ko da s njima oradosti molitvu

i blagom rukom upokoji strah...

Ko da ih pričesti,

kad od ruke koju celivaš

vadiš bodeže...,

i svaki dan moliš za sreću dece...

Jer iz pakla ne treba im ništa osim ljubavi,

da puste krila mladosti svoje

i budu Srećni.

Ljerka Toth Naumova

NEJASNE SJENE  NA ZIDU

Ponoćno zvono na crkvi

Hladnoća uvučena  u sobu

Pauk na zidu plete mrežu

Samoća ... samoća ...

Gluho doba noćno

ponoć je odavno prošla

Ključ u bravi

skok ranjene srne

Grube ruke spremne za udarac

Bijesni  pogled ,bolne uvrede

Poniznost sačuvanoga ponosa

Grubost... samo grubost

Hrkanje iz susjedne sobe

Ušutkano  osamljeno srce

Slijevanje suza u obamiranju

Nejasne sjene na zidu