Mirjana Minja Lukač

SUZA MATERINA

Bijaše joj ona, sve na svijetu. Radost, sreća, utjeha i strepnja.

Jedino svijetlo što se probijalo iz mulja natopljenog rakijom,

udarcima i vikom. Držala ju je kao kap vode na dlanu.

Čuvala od sveg zla koje je i sama prolazila. Željela joj život dostojan čeda.

I zadjevojči se, dika materina. U ljepoticu izrasla.

Čuva je mati k'o zjenicu oka svoga, al od ljubavi je ne sačuva.

Ponosno dovodi majci izabranika. Stasitog, lijepog mladića, duge kose.

Osvojio je djevojče pjesmom i gitarom. To je on, majko! Od sada sam njegova.

Ne zna djevojče od osamnaest ljeta, da majci nož u srce zabija.

Ne zna ono što majka zna. Vidi mati, prepoznaje, opominje:

„Ne idi dijete, ne idi. Nije on za tebe.“

I svoj život joj ukazuje, vidi u što srlja njezino djevojče.

Ne vjeruje dika materina, nije on takav.

Prvi šamar, pijanstva i veselja s društvom, bez nje, ne opametiše je.

Ne sluša majku. Popravit će se on, ta voli je.

Uzalud moli mati, preklinje: Idi dijete dok prekasno nije.

Ne sluša djevojče. Ljubav je strpljiva i kada je najtužnija.

Prođoše godine. Mijenjali se oblaci i sunce. Djevojče majka posta. Sinove izrodila, no veselje u kući ne stanuje. A mati kopni.

Ponovo vidi svoj život. Povijest se ponovila. Osta još samo suza  materina kao opomena.

Danas sam zrela žena koja je tada, na vrijeme nasilju rekla „STOP“!

Danas sam napokon slobodna i sretna!