POEMA O MEGI
Sjedila sam
usamljena,
a okružena ljudima,
kad u srce
jedna Megi
tiho mi se
ušuljala.
Ah, samo je
iznenada
i sigurnim
koracima
mirno, ali
plaho prišla,
u krilo mi
nježno sjela,
dugo me,
dugo grlila.
Majčinski
sam instinktivno
taj zagrljaj
uzvratila,
ne želeć' ni
jednom kretnjom
nesmotreno prekinuti
blaženstvo
toga trenutka.
A njezine
oči prodorne,
u moje
prelijevale
su oceane
tjeskobe
i
nezamislive tuge.
Pogled
dubok, znatiželjan,
propitujući,
topao, drag,
pun želje za
povjerenjem,
a ranjen,
nudio je strah.
To strah od
oca monstruma
živi u tom
malenom biću.
Otac je
trebao biti
stijena na
koju će se
baš uvijek
nasloniti,
koja
nesebično štiti.
Tek je
silovatelj, zlotvor!
Takav glib
otac joj nije!
Kako
izmasakrirati
dječju
nevinost do bola
spodoba
uopće smije?
Dostojanstvo
kćeri svoje
u mulju srca
pakosnog
grabežljivo
zgazio je.
Kakav to
čovjek anđelu
povjerenom
krila trga
najkrvavijim
zločinom?
Koliko su
samo bolni
koraci
njezinim djetinjstvom
zlostavljanim,
silovanim?
Hoće li ikad
pobjeći
od sebe
ponižene?
Megi je bila
i talac.
Zavjera
šutnje malenu
dušu paklom
je ovila.
Dnevne
psihoterapije,
mir, pažnja,
briga i ljubav
dojučerašnjih
stranaca,
osoblja u
dječjem domu,
pomažu joj
da izgradi
u ljude i
samu sebe,
oskvrnuto
povjerenje.
Od onih sam
što vjeruju
u čuda,
krajeve sretne!
I da narast
će krila
jer ta Megi
anđeo je!
Nema komentara:
Objavi komentar