Ivanka Blažević Kiš

 KAO U SNU                                   2021.god

Ovo jutro ne miriši dobro.
Mlatila je kloferom stari tepih,
kao da zaziva inicinaciju.
Udarci su nježno odzvanjali
među zidovima zgrade i
uljuljkivali uspavanog pijanca.
Sanjao je šamanski ples oko vatre.
Bilo mu je toplo i ugodno 

dok je ona istjerivala prašinu i nemir i,
jako, jako dobro se osjećala.
Lupala je robotski, sve jače i jače.
Prašnjavi paravan se uvijao 

pod sve grubljim zvukom.
Probudio je sanjača i izmamio 

još nekoliko snenih glava.
Promukli glas pijanca zakrešti
kao nervozna ptica.
Još je jače udarala, još, još jače
uz piskav smijeh
koji se pretvarao u jecaje.
Ni sama nije znala koliko plača nosi u sebi.
Kao otežali oblak je.
Udara, plače, udara, plače.
Pijanac je utihnuo iza zavjese od nekog jurećeg straha.
Svjedok je nečega što ne sluti na dobro.
Ona udara, još uvijek svom snagom.
Zalijeće se i glavom u grubu tkaninu orijentalnih šara.
Guta nakupljenu prašinu i naslage jada. Kašlje.
Odlazi do zida i, udara glavom.
Onaj s prozora se povuče još dublje.
Sad ga je zbilja strah poludjele žene.
Kad su frknule prve kapljice krvi,
dojurio je nepozvan i,
neodlučan korak, dva, zakoraknuo u nepoznato.
Zagrlio je krvavu glavu 

kao da je najnježnija porculanska figura.
Ružan, crven i čupav, nimalo nalik anđelu, 

briše prašinu s nje i govori glasno, skoro viče
da će sve biti u redu,
baš sve da će biti u redu
kao da je i sluh izgubila.
Naravno da ga je strah jer
ta koju zove, doziva, priziva,
gleda u nedokučivu prazninu
gdje on nikada nije bio.
Sve ćemo mi srediti, umiruje je.
Skida tepih i omata ga oko ženinog drhtava tijela.

Čučne pokraj i miluje pramen svijetle kose
ispao iz neobične postelje.
Razmišlja što bi još mogao učiniti.
Pali vatricu pokraj i grije
staklaste oči.
To mu postaje najvažnije u životu.
Ugrijati njene oči.
Ugrijati njene oči i plesati kao u snu, kao šaman u snu.

ZEN /DRUGI PUTA ĆE SIĆI PREKO NEBA/    2019.god

Ne razumije izdaju staklenog zvona.

I labuđi pjev ga lomi.

I crne ruke prilaze.

Neće je spasiti ni duga u paunovom repu,

ni modro pojilo usamljenih jelena.

Ralje su se već probudile i otvaraju duboko ždrijelo.

Čisti mrvice stakla. Baca po pejzažu.

Stvara novu sliku.

Prolaz je jasan.

Crne ruke su nemilosrdne.

Samo što ne stisnu bijeli vrat.

Drugi puta će sići preko neba.

Pobjeđuje uporna navika uma.

Zamišlja labuđe vratove nad jezerom.

Gnjure.

Izdižu se nad vodom.

Gnjure.

Izdižu se.

Čisti zen.

BOMBON           2018.god

Kad umjesto snova vidi čudne,

spužvaste oblike, odlazi na ono mjesto,

preko puta Malčikine kuće gdje joj je nevidljivi

nudio bombon iz crne limuzine

dok je bila sasvim mala djevojčica.

A jednonoga Malčika, ratna udovica troje djece, krojačica 

svih njenih haljina, očevih i vojničkih košulja, samo je šila 

pognute glave i

nije gledala tu scenu

dok je drhtala pred crnom limuzinom

zatamnjelih prozora i vikala da neće

proklete bombone jer joj je tako mama rekla.

Osjećala se krivom što je bila tamo gdje ne smije. 

Voljela je gledati dvokrilne prozore i

nju kako šije u sumrak.

Prisjećala se priče o bombi iz njemačke ruke

koja joj je raznijela nogu

dok je spašavala sitnu dječicu.

Sad stoji tamo, sa osvetničkim žarom u očima i

tajanstvenim osmijehom na usnama.

Kao da nikada ni nije otišla.

Sad stoji tamo, pred istim autom, crnoj zvijeri,

kao stripovska heroina, izbačene

noge,

grudi,

svega.

Ne vidi mu lice, ali zna je za volanom.

Da joj je pogledati u njegove oči!

Nudi  tvrde bombone napasniku ostarjela uda.

On bijesno turnira.

Bijeli dim suklja oko njih.

Bježi, on bježi  kao kukavica

niz slomljenu cestu.

Možda i zbog duha krojačice koja je konačno dignula 

glavu i ugledala u njoj  preplašenu djevojčicu od one 

večeri kad je potrčala

kao vojnik pred smrću.

Ponudila joj je bombon bez celofana

tako da je bila jeziva tišina dok je

dvonoga odlazila u noć.

Nešto je ipak riješila ovaj put.

Pojavio se.

Vidio ju je u gustom sumraku,

kao onda kad su jaki farovi osvjetljavati cestu.

Zadovoljna, zatvara prljavi krug.

Treba se vratiti na početak privida

odakle je otišla.

To joj je teško palo.

VJERA             2017.god

Gledam i ne vjerujem.

Čovjek baca ženu na pločnik.

Ona se diže.

On ju ponovo baca.

Ona se ponovo diže.

On, ponovo.

Ona, ponovo.

Auto me odvozi dalje.

Događaj me strašno uznemirio i

izazvao dvije duboke bore.

Zamišljam kako ju on

ustrajno baca i dalje,

a ona se uporno diže,

a ona se uporno diže.

Znam, osjećam,

ne tako davno,

potpuno mu je vjerovala.