Ivana Gorunović

 

JAKA                 2024.god

Sedela je u uglu sobe, gledajući u daljinu,
sva u modricam, uplakana,
uplašena, strahujući za decu.
„Šta će biti sa njima“?

Nema sa kim da popriča, da se posavetuje.
Kod majke ne može jer joj je rekla:
„Bolje kćeri da se zacrnim nego da se zacrvenim“

Ali ona ne odustaje od svog života,
uzela je život u svoje ruke,
napustila ga je, nije dozvolila
da joj drugi upravljaju životom.

Postala je jaka i samostalna žena,
uzdignute glave korača stabilno,
jaka je kao VOJNIK –
niko joj NIŠTA ne može.

Suzana Aleksić Tasić

STANI               2024.god

Udri, jedna te ovakva, za ruku vodi,
udri, baš takva ista naslednika ti rodi,
udri, junak si snažan, hrabrost si muška,
udri, na vrh si sveta, ne može ti ništa.

Udri, kad slab ti si, ona je pak jaka,
udri, zbog dece sva će da bol bude joj laka,
udri, dok sva te služi muškost si vladar,
udri, sve dok te voli pred tobom je slaba.

Udri, kad možeš dok imaš svu snagu,
udri, ali jednom ćeš da joj ubiješ nadu,
i tad će prvo da kaže ti ponosno stani,
zbog dece da shvatiš da su još nejaki, mali.

I da im ljubav ko njena i od oca treba,
život u sreći a ne u strahu do vrha neba,
i kad se slomi a opet rodi zbog njih još jača,
i ne kad kaže, obriše suze poslednjeg plača.

Možda će kratko sreća samoće da te opije,
biva za vreme al' jednom shvatiš da sreća nije,
kad snaga stane i muškost splasne,
i sve što imaše ko prednost, ugasne.

Znaćeš da nije u grubosti sva vrednost
no da je baš mudrost, ljubav i nežnost
i svako zlo da će pred njime pokleći,
kad gradiš tuću i na svojoj tad radiš sreći.

Stani, ruku ne diži nad jednom ženom,
pod srcem nošen si ljubavlju njenom,
nežnost te vodila iz njenih grudi,
da budeš stamen, stub, onaj što ne gubi.

A ti tako bahat, kao da nečast ne postoji
ne znaš da vrednuješ ono što se broji,
da sva je večnost u poštovanju žene
jer nje da nema ni bilo ne bi ni tebe, ni mene.

I zato savij glavu duboko i klekni nisko,
jer sve što nisi žena te čini ustrajnošću bliskom,
samo si pola u svetu istih ni nalik Bogu,
jer kad se slomiš, samo si prašina kod njenih nogu.

Radmila Nestorov

RAZBIJENI ŽIVOT            2024.god

U sitne sate skoro pred zoru
Otključavaju se vrata
Čuju se koraci, ocrtava se senka
Na prozoru.

Ulazi nepoznat čovek
Meša se miris alkohola
I jeftinog parfema
Neke kafanske žene, pijan ide do mene.

To je nekad moj suprug bio
Razbio je ogledalo
Jer je u njemu antihrista video.

Petli su zoru najavili,
Povlačio se mrak pred danom,
Sedela sam tako do jutra,
Decu u školu otpratila i nisam srećna bila.

Skupila sam hrabrost
Nečoveka policiji prijavila,
Kukavica je i tamo bio
Ali se primirio, nije čovek postao!

Hiljadu svetlosnih godina
Od njega sam udaljena
Ne trpite kukavice i nasilnike
Vi ostajete a deca odlaze!

Dragica Dobrijević

 

O NASILJU                    2024.god

Učili nas roditelji
da se lepo ponašamo,
sa volimo bližnjeg svog,
sveštenici podsećali
da na nebu nevidljivi
sveznajući bdije Bog.

Učitelji školovani,
nauku nam tumačili,
vidike nam otvarali…
za život nas pripremali,
svakom dobar savet dali,
lepo su nas vaspitali.

Mi se mali radovali,
znatiželjni, radoznali
učili smo i maštali…
s vršnjacima drugovali,
starije smo poštovali,
u poslu im pomagali.

Onda stiže novo doba,
filmovi nas očaraše,
kauboji na konjima
žongliraju koltovima
Indijance ubijaju,
ruše, pale, otimaju…

Stiže doba horor filma,
užas, strava, boli glava,
pa trileri i „kileri“,
kriminalci, varalice,
pa pljačkaši i ubice
pohrliše na ulice.

Stižu vesti s TV ekrana,
cveta vreme nemorala
krv potekla ulicama,
potukli se palicama
navijači Partizana
sa zvezdinim Delijama.

Dođe era interneta,
zatrese se sva planeta,
promeni se slika Sveta
opasnosti nove prete,
roditelji bespomoćni
da zaštite svoje dete.

Dosta nam je prebijanja
razvrata i nemorala
šamaranja, silovanja,
dosta trke za bogatstvom,
dosta praznog nadmetanja,
i pakosnog klevetanja.

Život ljudski kratko traje,
al` svakome šansu daje
lepo da ga upotrebi…
zato treba mudar biti,
dobrotom se okititi
i ljubav će pobediti.

Aleksandra Stojaković

MESEČARKA          2024.god

Onda je to bol
Dah asfalta
U grudima
Svetlost bulevara
Daljina i magla

Onda je to bol
Blud trajanja
Na bregu suza
U šaci pahulja

Onda je to bol
I od boli
Sazdana
Prokrvljena
Ispisana
Ona što zna
A čekanje se
Pretvara
U običnu
Nesaznatljivu
Mesečevu
Bol

Snežana Daskalović

S V A N U Ć E 2024.god

Živela je u strahu
od njegovog glasa
koraka i stegnute pesnice.
Žena koja je njemu dala
svoju mladost, ljubav,
poštovanje.
Brinula za njega,
decu, porodicu.
Želela je mir i
nedarivanu njubav.
Deca su je sa strahom posmatrala.
Brojala suze iz njenih očiju.
Želela su da s njom što pre zaspu.
Ona je bila uz njih
hrabrila ih i nemo
bez da je vide,
budna čekala zoru.
Pitala se u sebi,
gde je pogrešila?
Nakon svanuća,
lice joj se ozarilo
i nevoljno je pokazivala osmeh.
U svanuću je videla spas
za sebe i decu
i potajno je prikupljala snagu
za sledeću noć koja dolazi.

Svetlana Šarić

 

ISTINA                    2024.god

Ja ću da vam zborim o patnjama žena,
o suzama prolivenim u noćima bez imena.
Ja ću da pišem o danima bez straha,
pticama u letu bez daha.

Imate li dušu gledati nemo ranjenu pticu?
Napuštena za život se bori,
to je ptica koja ne zbori…

Ne žmuri pred njenom cikom,
podržavaš nasilnika koji zbori vikom!
Ugasi svetlo, sa svećom po mraku kreni -
raširi krila pomozi ženi!

 

 

Ana Klikovac

ODGOJ NOVI I STARI                        2024.god

Odgoj naš stari ljude sve pokvari
Pogni glavu, pristojan budi
Pusti da gaze te drugi ljudi
Pazi što sutra susjed će reći
Zbog toga okreni leđa svojoj sreći

Pristojna cura odmah se uda
Muža ne pita kamo vrluda
Što god da bilo, brak ti očuvaj
Muža ti mazi, a djecu čuvaj
Ako on pije, karta se, vara
Kad te napadne nemaš čuvara

Trpi ti dalje, sve zaboravi
Nek' se on dalje s drugom zabavi
Zažmiri opet, sve mu oprosti
Da ništa ne shvate ti vaši gosti
Smiješi se, glumi, osmijeh razvuci
Plivaj ti dalje u svojoj muci

Takva je tvoja uloga žene
Ne sanjaj da sutra takvi se promijene
Trpi ti dalje, pogni ti glavu
Zaboravi svoju ulogu pravu
Djeci je bolji ikakav tata
Nemoj mu nikad pokazati vrata

Šuti i trpi, takav je brak
Od susjeda skrivaj svoje duše mrak
Provedi tako sve svoje dane
Zaboravi snove da sunce ti svane
Misli ti uvijek na druge ljude

Razvedenu tebe sutra osude
Nisi ti dovoljno truda mu dala
Ti si sad ona što obitelj razara
U crkvu sad dalje pognute glave
Ti si sad grješnica, a drugi nek' slave
Susjedi bruje, kakva sramota
Vidiš li sada da bolja ti je Golgota?

Šuti i trpi, jesi li čula?
Za mamu i tatu bit ćeš ti nula
Kad tračevi krenu, susjedi vide
Oni se tebe tad srame i stide
Oslobodi ih srama, svake sramote
Odreci se svoje budućnosti i ljepote
Pogni ti glavu, trpi i šuti
Podnosi dalje kad muž te naljuti

I onda reci: Dosta!
Dosta je meni susjeda i gosta!

Zaboravi odgoj, krivi je bio
Okreni se, bježi, ako život ti je mio
Uzdigni glavu, ponosna budi
Ne daj da nikad gaze te drugi
Susjedu svakom lako možeš reći
Pometi pred svojim pragom, a ja odoh k sreći

Danas se cura razvede i uda
Mužu ne tolerira da vani vrluda
Pokušaj prvo, mir ti očuvaj
Djecu ti mazi i sebe čuvaj
Ako on pije, karta se, vara
Samome sebi probleme stvara

Ne trpi to dalje, nek' te zaboravi
Nek' se on dalje s drugom zabavi
Kreni ti dalje, otpusti, oprosti
Ne mari što pričaju vaši gosti
Smiješi se, sjaji, osmijeh razvuci
Reci sad zbogom svoj svojoj muci

Igrala si dugo tu ulogu žene
Nek' budu bez tebe ako se ne promijene
Ne trpi ti dalje, uzdigni glavu
Preuzmi sada svoju ulogu pravu
Djeci je potrebna vesela mama
Ne brini se ako si sada ti sama

Ljubav i sklad, takav je brak
Susjed nek' skriva svoje duše mrak
Provedi sretno sve svoje dane
Živi svoje snove kad sunce svane
Misli na sebe, voli sve ljude
Nek' ti drugo kažu, ako se usude

Sav svoj trud ti si mu dala
Nisi ti ona što obitelj razara
U crkvu sad dalje uzdignute glave
Svi sveci te vole, hrabrost tvoju slave
Nek' susjedi bruje, nije to sramota
Gotova sad je tvoja Golgota

Šuti još i trpi neka druga žena
Sada ti budi potpora njena
Sutra kad žene primjer tvoj vide
Zamisle se dobro kamo njihova priča ide
Oslobode se patnje, tuge i sramote
Vide sada dalje budućnosti ljepote

Uzdigni ti glavu, sada progovori
Nek' ti više nitko ružno ne govori!

Valentina Dabić

OČI JEDNE ŽENE                        2024.god

U očima jedne žene spava nemir plavog mora.
U njima se Sunce kupa, rudi zora.
U njima se zvezde gnezde…
Mesec snove tiho snuje,
kovač vrelo gvožđe kuje.
U njima se vetar čuje...

U očima jedne žene,
jaka bura drobi stene
valovi se jaki dižu,
snegovi s Karpata stižu.
U njima se vatre bore,
baklje, sveće, munje gore...
Kiša lije sitna, setna,
rađa zemlja berićetna
i pljuskovi i potopi
u njima se zlato topi...

U njima je oganj živi,
miris ruže, oblak sivi.
Ravno polje i planina,
duga, jutro, mesečina.
Suza, radost i gorčina
i hladnoća i toplina...
Umor, sreća bol i greh,
patnja, strah, tuga, smeh.
U očima jedne žene
sviće jutro i mrak pada
srce kuca, živi nada.
I uzdasi tu se kriju
želje strasne, bitke biju...

U oči ti gledaj ženu,
tu videćeš dušu njenu.
Oči kažu i ne lažu.
Ogledalo one jesu
iz dubine sve iznesu...

Slušaj, voli, poštuj, gledaj
i zapamti nikad ne daj
da zaplaču i izgube sjaj,
bistrinu i lepotu
oči žene pišu knjigu o životu.
Samo čitaj i ne pitaj…
Ne dozvoli da zabole
od sebe te više vole...

Vesna Petković Pešić

MOJE SU OČI TVOJE OGLEDALO             2024.god

Ja sam
tvoj jedini mogući izbor.
Pogrešan.
Tele spremno da utrči
u zagrljaj dželatu,
nesvesno
da tvojim napuklim vratima
vuče me mračna magija detinjstva
koje se ponavlja,
ples krivice naivne verem
u neko bolje sutra
što menja sve iz korena.
Ti si portal
kroz koji nasmejana ulazim
u obećanu zemlju,
samo da bih shvatila
da obrisan osmeh
najteže je breme.
Nedokučiv bol
na tvom skamenjenom licu
oživljava kroz moju
bolnu grimasu.
Prepoznaješ ga podsvesno
i ponovo proživljavaš kroz mene
sve blatnjave nanose
što na tvoju dušu
bacilo je vreme.
Hajde, hajde!
Udari me!
Tragovi tvog dlana
u obliku nepravilnog srca
na mom obrazu što gori.
Tamna senka
u obliku mog zgrčenog tela
na zidu našeg stana.
Podnesi žrtvu tom diljem demonu
koji tvojom suštinskom nemoći se hrani.
Reci mi, da li prestaje tvoj bol
kad sediš na tom klimavom tronu
sa pogledom na moju raskrvavljenu ranu?
Moje su oči tvoje ogledalo.
Reci mi, šta vidiš?
Reci mi, voliš li me više
kada me povrediš
i mlitavu ostaviš na podu
da ližem krv sa pukotina nekadašnje sreće?
Da li me mrziš?
Da li me se stidiš?
I sad kad smo stigli do tačke bez povratka,
hoću li prestati da negiram sebe?
Ili će me stihija prividnog života
opet dovesti
do nekog novog, a uvek istog, tebe?
Hajde, hajde, udari me!
I, gle!
Kroz odškrinut portal
zamičem u noći i otirem
isušenu krv sa iznurenog lica,
zaboravljene suze ispod trepavica.
Hej!
Tvoja senka što me juri
postaje sve bleđa,
nestaje.
Tvoj odraz u mom oku kopni,
ali, tvoj vampirski ugriz
na mom telu ostaje,
da uporno gori, da me podseća
da preživela sam zime
i dočekalannova proleća.
I tu, na mestu gde bolom me je zadojio svet
drhtavim rukama, umesto korova,
da posadim cvet.

Ana Matijević

********** 2023.god

Probudite se činovnici
Izvucite svoje kvazi zavezane ruke
Iz prividnih gordijskih čvorova
I čujte glas koji vam se obraća

Vi,
Ispred kojih stoji Žena
S tisućitom modricom
Skupljenih atoma jakosti
S praznom torbom pod rukama
I nepoznatom, nesigurnom budućnosti
Dok snagom hrabrosti podastire vam
Svoj bolan, izranjavan život
Prožet strahom i strepnjom za novi udah
Prepun ispucale kože od udaraca
Prepun slomljene duše

Vi, 

Uz podsmijeh izbacujete riječi ispunjene
Vašim predrasudama,
Vašim nepoštivanjem ljudskog bića
Vašom mizerijom

Vi, 

Koji tada niste bolji od onog

Ispod čije čizme je pobjegla
Pod krikom prava i zakona uljuljani
U svoju kao nemoć
Puštate nehajno okrutnost grubosti
Da gazi naprijed i
Utaži svoju superiornost
Nad nemoćnijim biće - Ženom

Vi, koji imate pravdu u svojim rukama
Budite pravedni, iskreno pogledajte
Surovoj istini u oči i istinski zaštitite
Od teške ruke
To ljudsko biće - Ženu

I ne okrećite leđa
Jer već sada ta Žena
Može biti vaša kćer sestra dobra prijateljica draga susjeda

Emina Dedović

ŽENA                             2023.god

Iza sedam gora
Preko sedam mora
Na brdovitom Balkanu
U malenom gradu
Gdje se šapatom čuvaju tajne
Gdje su zdravi odnosi- bajke
Gdje sinove više vole majke
Gdje su majkama žive rane snajke
Gdje se mahom vjeruje u gatke
Živjela je jedna Žena
Imena mednog
Ali ga već dugo čula nije
Sa usana tuđih
Tek ponekad
Kad u bolovima koljena grli
Izgovori ga na glas sama
Da se podsjeti
Da ona, još uvijek, postoji.
Dok suze kvase modre obraze
I padaju na ključnu kost
Lomljenu i krpljenu
Njene se nade
Svjetlucave i sjajne
Poput konfeta iz šarenih balona
Rasipaju u lokvi krvi
I komadima mesa
Nerođenog, dvomjesečnog dijeta.
Nosila je žensko po treći put
Nesretan usud.
U ovom krugu, para bilo nije
Za „ono pravo čišćenje“
Pa se njen muž
Morao zavući u materični skut
I iščupati biće malo
Čije je srce tek kucati stalo.
Nije smjela
Ni roditi što je htjela
Već samo ono(g) što se od nje čeka.
„Takvi se ne mijenjaju nikad,
Budi na to spremna.“
Rekla joj je, davno, mati
Kad je pokušala da shvati
Zašto se jadna Žena žali.
„Pa šta onda da radim?“
„Šuti, trpi i sa kukanjem stani!“
Rekla joj je tada, mudro, mati.
Taj fenomen šutnje
Priznat na Balkanu
Stvorio je Ženi golemu ranu.
Ranu koja čovjeka guta
Poput gladne zvijeri
Pa se Ženin kamen
Na groblju sada bijeli.
„Tek joj je 30 bilo. Zar to nije prerano za umiranje?“
Pitanje je progutala tišina
Ona koja je u njoj bila
I dok je živjela
I dok je umirala.

Melita Šešljaga

I POBJEGLA SAM                2023.god

I ja sam bila ta,
zlostavljana, ponižena, pretučena,
ali, pobjegla sam..
u noći kad je posljednji put
digao svoju ručetinu prema meni
s dvije male djevojčice,
jednu sam nosila, a drugu vukla za sobom.
Mama, mama, trči, tata ima nož,
mama, mama brže, brže
I pobjegla sam.
Sigurna kuća,moja rodna kuća,
kuća moga tate i moje mame
u sigurnost mog rodnog doma
pod skute moje mame,ja velika,
odrasla žena,
majka dvije male djevojčice.

I pobjegla sam.

Anđelija Momčilović

NASILJE NIJE REŠENJE                   2023.god

Zašto muževi tuku žene?
Zašto braća tuku seke?
Zašto očevi tuku ćerke?
Zašto?
Zar mislite da je nasilje uvek rešenje?
E, pa nije!

Vi majke imate ulogu da uvek budete
srećne, nasmejane, duhovite
i sa svima dobro raspoložene.

Vi ćerke imate ulogu da pomognete
mami, tati, bati, mlađoj sestri
ili čak starijoj seki
oko kućnih poslova,
oko domaćeg zadatka,
oko saveta...

Vi bate imate ulogu
da ste uvek uz tatu, mamu, seke,
da pomognete svojima
u nevolji.

Tate čuvajte ono što imate,
što ste dobili od Boga,
ono što ste stekli, nasledili!

Mladen Iličković

GLAS IZ GROBA                      2023.god

Raspolovila me smrt,
Posred polja makova,
Svi oglušili
Kad sam vrištala,
Kad sam cvilila,
Kad sam molila.

Raspolovila me smrt
Nožem posred oka.
Samog vraga nitko nije spriječio
Kad me mlatio,
Kad me psovao,
Kad me gazio.

Raspolovio me život
Na više mrtvu nego živu.
Nitko mi nije vjerovao,
Niti župnik,
Niti susjeda,
Niti majka.

Bježite djeco,
Nasmijanim ljudima!
Milijun zagrljaja daleko!
Omotajte se mojim grudima,
Oprostite što nismo pobjegli!

Gordana Sedmak Jednačak

JER ŽENA JE ŽENA                    2023.god

Bilo supruga,
Bilo majka,
Bilo kolegica na poslu,
Bilo prijateljica na kavi,
Bez obzira
Na obrazovanje,
Na položaj u društvu,
Ona je žena.
Naizgled jaka,
A u biti
Tako slaba i krhka,
Nimalo vrijedna ignoriranja,
Podcjenjivanja,
Vrijeđanja,
Jer žena je žena.

Ne zavrjeđuje
Spustiti glavu,
Tražiti rame
Za plakanje
Kad joj je teško,
Kada je izvrgnuta boli.
Ona misli,
Da u trenutku kad
Isplače svoju bol,
Sve će nestati,
Sve će biti dobro,
Baš kao i prije,
Na samom početku
Jer žena je žena.

Ali u trenutku
Kad se nasilje
Na njenu dušu
Ponovi,
Zapravo
Shvati
Da njezine suze
Nisu donijele
Očekivano olakšanje.

Ona strepi,
Ona želi ugoditi,
Ali nikada
Nikome nanijeti bol
Jer žena je žena.

Ona zaslužuje
Živjeti
Bez stresa,
Bez bojazni
Da će netko
Istresti na nju
Svoju ljutnju,
Svoj gnjev
Kako bi sebi
Olakšao dušu i
Lakše proveo dan.

I žena je čovjek,
I ona treba,
Ona želi
Miran,
Spokojan život
Kojeg će proživjeti
Upravo onako
Kako zaslužuje.

Ona nije manje
Vrijedna od „jače” polovice
Koja svoju snagu,
Grube riječi,
„brusi” na Njoj,
Tako jakoj,
A tako
Nježnoj
Jer žena je žena.

Ona ima pravo
Na svoj sretan život
I nitko se ne treba čuditi,
Nitko ju ne treba osuđivati
Kad kaže :
„DOSTA JE BILO!”
Jer ona zavređuje
Život bez uvreda,
Bez podcjenjivanja,
Bez ignoriranja,
Bez nasilja.
Jer ona je nježna,
ona je krhka,
Jer žena je žena.

Željko Maljevac

(Pret)varanje                        2023.god

Mora mu se priznati, sve je zavarao
Divan i dobar čovjek, hvalili su ga
Dobar dojam prema vani je stvarao
A u kući, pravi gad, vladala je tuga

Ženu je držao imovinom i slugom
Za sve joj je prigovarao i šamarao
Sve dok nije pukla i otišla drugom
Ostao je sam, samoga sebe varao

Uputio se u traženje žrtve nove
Jer nije znao, ni htio drugačije
Ismijavao je policiju i sudove

Mrzio je bivšu ženu jer se otela
Njegovom teroru i postala sretna
Ne boji ga se, postala je pametna

Daša Banjac

KAPLJA IZ POGLEDA                     2023.god

Skriveno, a opet vidljivo.
Zlostavljana si često
zato što nekoga voliš,
zato što si drukčija i
nisi ona koja moliš.
Kako možeš voljeti baš njega?
A on je tvoja kaplja iz pogleda.
Ti si bolja, ti si superiorna,
a udarcima ti vraćaju.
Baš oni koji se na tvoju sudbinu
ne obaziru i prezrivo se smiju.
Sto put su ti slomili srce,
ovaj put ne popuštaš.
Ma drukčija si i ti tu ne pripadaš.
Nemaš istu šansu i poglede na svijet,
baš si neki čudak zaokupljena sobom
jer nitko osim njega ne može biti sa tobom.
Ne godi ti ničiji dodir kao njegov.
Pa onda ćemo te tući riječima
jer drugo ne zaslužuješ.
Kakvu poruku ostavljaš
i što nam to poručuješ.
I opet shvaćaš i nisi baš nešto.
Nisi žena od stila.
Ne zanima te til niti svila.
Zanima te nebesko plavo,
možda na njega ti nemaš pravo.
Napustit ćemo te i ostat ćeš sama.
U tvoj ružičasti svijet spustit će se tama.
Bit ćeš zauvijek sama.
Reći ću, možda ostajem sama,
a možda i ne.
Naviknuta na život i promjene.
Ojačali ste me baš vi
koji sudite često.
Baš vama u mojem životu
nije mjesto.
Žena kao ja uz plavetnilo
čvrsto stoji.
I nebeskih odluka
ona se ne boji.
Jer iznad mene je sve
što mi može ostvariti život i sne.
Životnim zlostavljačima reći ću zauvijek NE!

Amila Arnautović

 VELIKO NIŠTA                               2023.god

Mislila je kad se ide
okrenut si ledjima
nije znala da nisu bitna ledja
vec sve ono sto dotad vrijedja
a ne znas odakle dolazi.

Ni gdje rastu ruzne fraze
ni sta ih iz ljudske tmine izvuce
znas samo da je nemoguce
primati kritike kao samare,
slusati neprovjeren sud.

I kako se neko usudi
krenuti na tebe uvredama ?
Nisu li one ulaznica u arenu
gdje udarci pocinju da pljuste
cak i kada ih ljudi puste
da traze drugu zahvalniju metu

Samo polako. Kao hod starca.
Ima dovoljno prilika, prostora,
a mozda i vremena,
za staviti ruke na ramena
bolja od kamena
koji zalivas suzama.

Ana Piršljin

K R I C I                         2024.god

Nećeš dušu, bičem, moju
Tim razvratom danas ubit
Ali vise nikad nećeš
Moći moje srce ljubit.

Kao pečat, licem pljuska
Nek padaju grube riječi
Koju želiš svojom silom
I naklonost moju steći.

Nek se para krik u zraku
Nek se čuje šamar bjesa
Al neće te stići sreća
Grub si poput zemljotresa.

Razvrat će se rastočiti
Nikad sebe nećeš skupit
I nadam se novu radost
Nećeš ni od Boga kupit.

Nek te nosi tristo bura
Nek te grube kiše moče
Bit ćeš danas pa i sutra
Podsjetnik na grube zloće.

K'o uragan prošao si
U gromkom i silnom.prasku
Al ti lice ogoljeno
Vidjela sam tvoju masku

MRAK U TEBI                                2023.god

Spustila se na te pomrčina opet
Sjela ti na dušu u njoj grubo kljuje
Nije ona dobra jer baš si sav proklet
Pritajena tako uvijek nešto snuje.

Izvire iz tebe poput mračne sjene
I traži si mjesto ili plodno tlo
Pa stog silno hoćeš vrebati na mene
K'o kandžama grubim činiš tad mi zlo.

Nisam ja besćutna za te vjere nema
Jer u tebi vlada samo crna slika
Tko zna što ti zloba, opet za me sprema
I stvara svoj naum užasnih oblika.

A kada već dođe što te ne odnese
I sa tobom crni i zlosutni mrak
Negdje u daljine gdje nemaš adrese
Doista si jadan, grub I naopak.

Poželim ti često odlazak na pute
Gdje će život tvoje snove da rasprši
Odneseš sve porive, odvratne i ljute
Gdje će crnim pirom s'tobom da završi.

Sve je crno uz tebe, ništa nije lako
I pritajen krik u zraku mi osta
Uz tebe je blizu čak i sami pak'o
A Đavo bi rekao "E sada je dosta".

Stop! Stani već jednom bilo kuda odi
I po zraku negdje svoje zloće raspi
Nek te propast kraju sada brzo vodi
Sav teret od zloće negdje drugo saspi.

Rasema Herceg

UZDAH OD BOLI                    2023.god

Cvjetna bašča rasla iz srca moga.
Čekala ljubav, posebnog gosta.
Miris se širio u srca mnoga.
Al' samo jedno u bašči osta.

Ljubav toplotom legla u grudi.
Uzdah dopro do svakog dijela.
Uz noć' bez tame dok zora rudi.
Bila sam sretna, sve činit smjela.

Dani su išli, s njima godine.
Djeca nam tiho došla na vrata.
Nesta svjetla, udarac zabrine.
Zvuk od boli, čuo miris rata.

Modrica tamna uz oko stala.
Šminkom je htjela prekriti strah.
Djeca u školi očima zvala.
Ne čuje niko jezivi uzdah.

Dani se nižu, udarci zovu.
„Pomjeri nogu!“ – „Leđa okreni!“
Kome ko reći? – nevolju ovu.
Dal' ima pomoći djeci – meni?

Razum davno napustio ljude.
Iz ćoška oko prazninom gleda.
Srca u čežnji tišinom vam sude.
Zar pomoći svoje niko ne da.

Zovemo gladni jer hrane nema.
Haljina stara tužno mi stoji.
Umorna duša ka smrti se sprema.
Zašto se čovjek svog zla ne boji?

Javljam se evo svi da me čuju.
Bez svijesti budem – djeca plaču.
Koraci zla do mene putuju,
Koja poruka?! – Šta činit'?! – Šta ću?!

Sama sa sobom i djecom svojom.
Udišem zraka kojeg još ima.
Druguje želja sa tugom mojom.
Zar razum nesta među ljudima?

Možda će oko nečije vidjet'
Dubinu bola nesretne žene.
Dječjih rana čovjek se stidjet'.
Potražit spas za djecu i mene.

Posljednja kaplja krvi neka stane.
Rane će lakše zarast' uz ljude.
Zora života da svima svane.
PORODICA NEK' NAM DRŽAVA BUDE.

Maša Hodžić

“NADA”                               2023.god

Sanjam.
U ruci svežanj zdrobljenjih ruža..
Drhtavo tijelo udarcima blagim, nečujnim.. dodiruje zemlju.
Vidim sjenke kroz paučine vremena, daleke i stamene.
Dišem kroz ruke, mirišem ruže sapletene i pomislih da sam tu.
Na početku.

Krik.
Glas mi nosi vjetar ..
..čujem odjek potisnutih riječi
Čujem svako slovo.
Svaki ton.
Uzdah.

Otvaram oči i gledam pauka u kutku sobe, plete svoju mrežu. Svoj dom.

Nada.

Sanela Hodžić Numić

PREDAJ SE                           2023.god

Ja tugu u pjesmi ovoj
Kao rođenje slavim,
I suzu svaku
Kojom me zadojila.
Grlim njene ruke spasa
Na kojim me nosila,
Dok sam u magli
Razuma lutala,
U ponor zalutala.

Od tebe me sačuvala!

Kako da te ogolim stihovima,
I uprljam ovu pjesmu
Olovnim riječima,
Što se kotrljaju
Niz strme padine sjećanja
Kako da nižem
tvoja nedjela?

Kad pjesmom umijem samo
Milovati čovjeka!

Otvorit će se vrata
Zaoranih vrtova,
Ogoljen ćes biti
U polju bijelih ljiljana,
Onih sto časno cvatu
Na kraju beskraja.
Tamo već dugo odzvanja eho
Tvojih nečasnih koraka.

U tišini nebeskoj
Za tebe spasa nema.

Predaj se!

Tanja Mulavdić

SMRAD                                   2023.god

''TIŠINA!!!
Da ne čujem ti kujo
ni glasa jednog više!!!''

Klobuk straha
stomak joj nadima.
Trudi se da diše
što tiše.
Opet nešto ne štima.
Očajno zadržava dah.
Nedovoljno za
gospodara svoga.
U sebi sebe krivi
a njega pravda-
nije on toliko loš,
negdje sam pogriješila, znam,
on sigurno samo ima
i danas loš dan...

Ona će se uskoro, službeno,
okliznuti u kadi
ili nespretno spotaknuti
i pasti niz stepenice.
Neslužbeno gurnuta i gruhnuta
od ličnog muškog boga.
Modrice po tijelu i licu
puderom prikrivene.
Facialis od promaje.
Slučajno slomljena noga.
Osmijeh u nestanku.
Bez lica lice.

A onda redoslijedno:
crne riječi,
crne misli,
crni dani i noći,
u slavljenju svetog osjećaja
nemjerljive i neupitne
alfa mužjačke moći.

Iz potiljka niz vrat,
pa niz kičmu, pa niz noge,
klize jeza i boje.
Na njegov glas
mrak iz moždine niče
i krv se ledi u trenutku.
Sve joj uzemiti treba,
naučiti pameti lutku!

Ili je lajava kuja
ili šuti i muti.
Nikad dovoljno dobra.
Ni pisak , ni vrisak
ni sjena.
Nikakva mati.
Tek nikakva žena!!!
Obruč je sve tješnji.
Sve željezniji je stisak.
Kako? Zar od mene bježiš
a sve sam ti dao!?!?!!!!
E vidiš, kurvo pogana,
sad ideš na spisak!!!

Ja sam vladar
života tvoga i tvoje smrti!
Rekoh li ti da ne izazivaš me
kada sam loše volje
a danas mi baš nije najbolji dan!!!!
Uvijek sam ti htio
samo dobro,
bio sam najbolji za tebe,
samo da si slušati znala,
živjeli bismo san!

Ona je konačno
zauvijek tiha.
Sad može mirno
sanjati boje.
Čitulje se pune,
psihopati se gnoje, govnjive muhe.
U krvi je završila svoj put
Spava, oslobođena...

Nižu se ženska imena,
niske rasute kukavičjim zlom.
Statistika se razmahala.
Plebs je pomalo zabrinut,
mahala se razmahalala:
svakakva mraka hodi tlom!!!
I fino će, i lijepo, i nanovo,
svako nastaviti po svom.
I sve će završiti na tom.

Kvase mi se riječi.
Nepravda me guši
gore od anemije
u vrelom ljetnom danu.
Gužvam vlastite vidike
poderama ovim svijetom
od bolesnih rojeva bolesnom.
U dugom uzdahu
čekam svježinu noći
ne bih li malo prodisala
Suze se najteže, a najlakše
puštaju u mraku.

Samo me ne pitaj šta mi je.
Zagrli me i šuti.
Smrdi i zuji u zraku.
Negdje sklupčana u meni
mrtva kuja diše.

Ankica Kasalo Mađar

SAMA             2023.god

Jutro .. Kroz hladan hodnik puzeći do otvorenih vrata sobe
Obgrlilo je njene svježe obojene zidove i leglo preko nepomične mene.
Rumen s obzorja razlila se blijedim tragovima po mojoj raščupanoj kosi,
ulila se u očne duplje i razmigoljila preko slijepljenih trepavica
Vonjajući na ustajali zrak i kišu.
Neka druga ja, potpuno mirna,
Lelujavim hodom gazi po podu preko osušenih,
Još sinoć živih, tragova moje patnje.
Ljubavi njegove.
U klinču te iste ljubavi pucala je moja glava i svaki zglob
Ljubeći stupove doma
Sinoć, opet
Mijenjajući bez plana i moje želje
Postojeću boju zidova.. uz jauke

Proljeće još nije došlo
Niti je bilo toplo
A izlijevalo se mastilo mojih vena
Boje purpura i crnog vina prskajući
Apstraktno
I bespoštedno..

Povjetarcem poruba haljine u hodu, ona
Sad skuplja moje vlasi u stručak
Na svakoj, skoro sasušen pupoljak krvi ..
Zadjenut će ovoj „kurvi“ iza lijevoga uha!
Tu mi nedostaje, evo, čitav rukovet!

Nisam više prepoznatljiva.
Sve moje kiše zauvijek su stale.

Neka druga ja
Gleda kroz uski prozor jednog oka, zatvoren napola
Crnoljubičaste boje
Natučenim kapkom, tupo
U sivilo dana.. (Onim drugim razbijenim valjda se samo pretvara da spava.)
Ne znam više tko sam niti tko je taj živi, što hrče zadovoljno u sjeni moje smrti, iza. Ne prepoznajem ga.. On što strast pretvorio mi u strah, moju ljubav što ga grlila, obgrlio psovkom..
On, nekad moja duša, smrvio je svoje rebro, mene,
Mrskim riječima, šakama, ljubomorom. On. Moj željeni oslonac što mi slomi svaku koščicu lijepe misli, nizašto. Bezdušnik kojem je, želeći da ubije boga u meni, bog umaknuo.

Ja nisam.

Divljak u njemu nahranio se odlučno
Zadnji put
Mojom suzom kostima mesom
Zaustavio žilu kucavicu.
Cerekala se cijela soba nada mnom
Zajedno s njim
Mome nadanju da će me netko čuti..
Žestina zvijeri iz tog pogleda
Preplavljenog plimom divljenja nekad, presudila mi je sad.

Zakazao je i vid i sluh svijeta. Zaudarala je samo tišina.

Probudi se!
Šapuće iskradeni tračak sunca trepereći na hladnoj koži moga lica
Ustani!
Viče vjetar u krošnjama uzaludnom hukom u mom uhu
Otvori širom oči!
Zove me nebo, meni tako žuđenim plavetnilom nekad.

Vrišti vasiona nad mojom modro-prošaranom kožom ukočenog tijela
Pod hladnom svilom poderanog pokrova.

Molim vas ljudi, budite tiho.
Spavam.
I hladno mi je od tog stroja ispod vašeg rebarnog luka.

Mnogo mi je hladno.

Aida Kuko

ŽENO,                                      2023.god

najbrižnija od svih kreacija Božijih,
darovima i ukrasima posebnim počašćena,
vjeruj, samo za ljubav si stvorena!
Majka novom čovjeku,
da budeš,
za to predodređena.
Da budeš zaštićena i uvijek voljena,
utočište od oluja i lošeg vremena!
Zašto onda na
ono što malo vrijedi pristati,
kad za velike stvari si rođena,
zašto na bol i ovu i onu,
nijema ostati!?
Pričati o tome trebaš mila,
znam da boli,
ali bol na početku lakša je!
Manja je...
Ne čekaj da ona velika naraste,
naviknuti ćeš na to,
pomisliti da uredu je,
da tako treba!
Ne, nikada!
Ne šuti o onome što bol ti stvara,
i suze u oči lijepe tjera,
i u plač gorki nagoni!
Daleko nećeš stići sama,
slomljenih krila,
svakome podrška treba.
Na iluzijama,
da biće bolje ne gradi svoj dom!
Nasilje jednom kad se desi,
desiće se opet, znaj to!
Ti nisi za uvrede stvorena,
modrice po tijelu
i strahom usta začepljena
i niko nema pravo da ti čini to!
Ponosno ustraj u borbi za spokoj!
Spasi sebe i živote drugih.
Oslobodi se kaveza onih
što te cijeniti ne znaju i
okreni leđa svemu
što ti dostojanstvo vrijeđa.

Ilda Grabovica Arnautović

DOSTA JE VIŠE                                  2023.god

Tebi, koja si stvorena od krivog rebra
da čuvaš srce, budeš zaštićena,
pažena i voljena...

Tebi, koja si uzorna kćerka, milostiva sestra,
brižna majka, vjerna žena...

Tebi, koju su od malena učili
da budeš poslušna, pokorna, da šutiš,
gradiš i čuvaš topli dom...

Tebi, kojoj kazaše da moraš da trpiš i
svoju nesreću nikome ne pričaš,
šta će drugi na to reći,
sramota je tvoja, jer ti si žena...

Tebi, koju ubijediše da su uvrede normalne
i sastavni dio svakog života,
te da se poniženje i zanemarivanje ne računa,
jer od njih modrica po tijelu nema...

Tebi, kojoj ponavljaju da si umažena
dok slojevima šminke i odjećom kriješ
tragove bolesne ljubavi...

Tebi, što jastuk natapaš suzama
tuge, boli i razočarenja...

Tebi, koja moraš imati nasmijano lice,
biti lijepa, ponosna i gorda
dok se u tebi sve od jada i tuge lomi...

Tebi, koja i kad vidiš tragove preljube
treba da te bude stid,
jer do tebe je, sigurno si ti kriva...

Rađala si, imaš strije,
vidi se na šta ličiš,
stalno si umorna, iscrpljena,
nisi mu više interesantna izazovna ni lijepa...

Tebi, koja si njegovo vlasništvo
i ne smiješ ga napustiti, otići,
jer on će krvnički da ti presudi...

Tebi, meni, nama, svim ženama...

DOSTA JE VIŠE!!!

Pokidajmo okove, počupajmo lance,
presijecimo rešetke zlatnih kaveza...

Mijenjajmo zakone, odgoj,
učimo sebe i kćeri da ništa ne moramo,

osim da budemo sretne, voljene,
pažene i mažene,
da poštujemo samo dok smo poštovane...

Žena nije vlasništvo muškarca,
ima pravo na svoje izbore,
njegova robinja ona nije...

Žena je ruža koja cvjeta od ljubavi,
žena je svjetlo Božije.

Dragica Gerin

DJEVOJKA S MOLA              2023.god

Sunce je zalazilo
A vjetar puhao sve jače.
Žurila sam prema molu
Da ne propustim šetnju ove noći
jer, sutra odlazim, a evo,
More se uznemirilo kao da
mu je žao što moram poći.

Stajala sam dok me vjetar
udarao u leđa, mrsio kosu,
a valovi su se pjenili i žurili
koji će prije do mene doći.
Gledala sam u obzor, koji se
jedva nazirao, a vjetar mi
dušu dirao i svirao, svirao
ni jednu notu nije propuštao.

Prepuštena sama sebi
nisam se osvrtala.
A onda, tama kao da se razišla,
more ušutjelo, a vjetar stišao.
Glas se čuo, tihi jecajući.
Netko je plakao u mojoj blizini.
Osvrnula sam se i pogledala.
Tek tada sam vidjela da nisam sama.

Silueta se podigla, posrnula i sjela.
Uspjela sam do nje doći,
rukom je dotaknuti i kraj nje sjesti.
Zagrlila sam je dok je drhtala,
djevojku mladu, očiju uplašene srne,
a moje srce, srce majke i bake,
srce žene,
počelo je da trne.

Kada se isplakala i smirila
počela je svoju priču.
Tu, iza Vas, pokazala je rukom,
njena je kuća utonula u mrak.
Nitko je ne čeka jer,
trebala je biti s prijateljicama,
tako se dogovorila s dečkom
i roditeljima.

Pred kućom prijateljice
Čekao je on, pijan s još dva druga.
Prijateljica je pred vratima čekala,
svjetlo upalila i s njima raspravljala.
A onda je prišao on kad je nju vidio.
Lagano teturao i glasno psovao.
Jedva je razumjela da traži da
ide s njima u društvo koje nije poznavala.

Kada je počeo da je gura
prema dvojici svojih drugara
počela je trčati.
Stigao je, ošamario, udario i
pala je na zemlju.
Oni su vikali da prestane, a on
kao da nije čuo. Boljela je i duša i tijelo.
Boljelo je što ga je voljela, što je vjerovala.

Dok je na zemlji ležala
kroz plač mu je govorila da prestane,
da joj je dugo obećavao,
da će prestati piti, da neće vrijeđati
ni prijateljice, nju, a i njene roditelje.
Prijateljice su dosadne,
njeni roditelji strogi, a ona,
štreberica, samo želi da se drugima dopadne.

Djevojku je krivio što pije,
da je od njega bolja i da je
zaslužio nije.
Dugo ga je uvjeravala da
nije tako, da ga voli i da je
svaka njegova riječ boli.
Nije točno tko se tuče
taj se voli.
Policija je došla
prijateljica ih pozvala,
tako je sebe i njih spasila.
Ali, što će biti sutra?
Opet će je zvati, moliti, obećavati
da će se promijeniti, da je voli.
Što će roditeljima reći,
kako će sada u kuću ući?
Dok sam je slušala
odgovore sam smišljala.
Rekla sam da ona nije kriva,
ljubav se je desila ali si je sada
u pravom svjetlu spoznala.
Glavu podigni, mlada si i u život kreni,
ljubav se ne zove ljubomora.
Očima krupnim me pogledala i rekla hvala.

S njom sam krenula i kroz ka prošla
do kuće u kojoj su se svjetla upalila.
Stazom je lavanda mirisala,
a ružmarin je dopunjavao.
Za ruku sam je držala dok je majka
pred vratima čekala.
Stazom je polako prema svjetlosti odlazila
onda se okrenula i mahnula.
Vidimo se možda jednoga dana.
Sve se smirilo. Sijalice su sijale jače.
A ja? Ne, meni se ne plače.
Samo želim da opet dođem,
prošetam do mola
i kraj kuće prođem.
Djevojku da sretnem
kako sretna i nasmijana,
zaljubljena , pod ruku s dečkom šeta,
sunčanog i lijepog, ljetnog dana.

Marijana Ibriks

BITI ŽENA                             2023.god

Biti žena
Nisu samo riječi Biti žena
Nije samo postojanje Biti žena
Ne znači da me moraš biti
Jel svoju majku biješ?
Biti žena Je ponos koji rađa život
Ponosiš li se svojim djetetom?
Biti žena Je čvrsta ruka kutka kuće
Da te prašine ne muče
Biti žena Je onaj miris iz kuhinje
Ona ruka koja te hrani
Biti žena Je biti superheroj
Koji može sve, baš sve!
Ti? Ti koji se sebe bojiš
Ne znaš sam svijet da krojiš
Umjesto svoje majke
Na meni prste lomiš
Srami se!
I tebe je žena odgojila
Hranila te,brinula te
Ti? Jadniče!
Moje izubijano oko
Moji slomljeni prsti
Moje slomljeno rebro
Sve će zarasti!
Moja duša je hrabra
Moja duša je jaka
Moja duša je JA!
Hodam svijetom ponosno
Hodam svijetom radosno
Ja znam što je ljubav!
A ti, jadniče?
Nauči se živjeti bez majke!
Biti žena
Je čista ljepota

Jasna Primorac

VRIJEME ZLOSTAVLJAČA                       2023.god

Vrijeme ljubavi, vrijeme zlostavljača,
ubojica i pomahnitalih umova.
Kakvo je to vrijeme ljubavi
u kojem pomahnitali muški um može
spustiti ruku na ženu,
na Onu koja mu je ljubav poklonila
i dijete rodila?

Jesen plače s opalim lišćem
i ono drhturi kao utroba
One koja je željna ljubavi one iskrene,
toploga zagrljaja!

Tko si ti da ruku spustiš
na nedužnu ženu i dijete,
tko si ti da lomiš kosti
Onoj koja ti je život uljepšala, dijete rodila?
Ti si greška rođenja,
propast vremena, ti si zvijer u liku čovjeka!
Ženo, majko, prijateljice,
dignimo glas u ime svih nas
i ne dopustimo da budemo poligon
na kojem će umobolnici iskaljivati svoj bolesni um i naum!
Stidi se svijete, 

svaka ugrožena žena je nečije dijete,
da, Ona zna da grli i voli,
Ona pronalazi rješenje i kada duša boli,
dignite se za spas, za život vrijedan jer on je samo jedan!
Niti jedna žena ne smije da pati to cijeli svijet mora znati
da nije tog divnog bića ŽENE,
ne bi znao ubojica ni tko mu je mati,
na dušu ranjene žene svijete ne smiješ sol dosipati!

Devisa Čolaković

ZAŠTITIMO ŽENE                       2023.god

Kakva je ovo sebičnost pitam se?
Pa je u ovom vremenu žena ugrožena.
Zar da ne shvatimo da se greške prave,
Nije razlog da bude neviđena.
Ako je žena zašto mora da pati?
i ako neko želi da joj sudi.

Ona je stvorena od kriva rebra,
svoju dobrotu ona svakom nudi.
Zašto je terorišeš i misliš da te ne voli?
Ne ucjenjuj je samo što je žena.
Moraš joj dokazat poštovanje svoje,
nemoj da bude pod nogom pogažena.
Dižimo glas jer i ja sam žena,
ne dozvolimo da i jedna žena pati.

Ona ti je majka sestra i žena,
cijeni je dobro, ti to moraš znati.
Svaka žena mora pravo imati,
mora joj se dati nek je svima jasno.
Ona je borac kao i svi drugi,
zaštitimo žene da ne bude kasno.

Alisa Hamza

VRH HIMALAJSKOG SRCA                    2023.god

I hteo
da pokori,
bezdušnost na pola otvori.
Polusigurna alhemija taktike,
recept u odsustvu čula ukusa
izgledom uspešan.
Zaneo se,
nisu sve iste...
Pod nogama prostakuše,
izaziva revolt,
ljubav pretače u rat.

Metamorfoza srca žene kamikaze,
gazi mu ego.
Preživljeni vanstandardni poraz,
ne vidi na blizinu, udaljava se od daljine.
Moralna pobeda u opsadi slabosti,
istražuje znanosti.

Nema recepta
kojim se pokorava,
strategije bez kraha agonije.
Na vrh himalajskog srca
stiže se srcem ratnika,
slobodni pad nastupa odozgo,
razbija se glupača taktika.

Uzgred, ovako u poverenju:
- Retka je kamikaze srca druga prilika.
Jedno oko nasilno oslepi!
Ireverzibilnost kvara je nepopravljiva,
stisni se,
hajde TAKTIZIRAJ!
Sebe u slabim dozama
sadisti u odelu gospodina ordiniraj!
Po potrebi, pojačati dozu!

Selma Kopić

 KAD SE UDAŠ ZA ČOVJEKA IZ SELA M. ZADNJA POŠTA O.            2023.god

Supruga,
majka,
redovni inventar,
ne zaslužuje
ni nagradu,
ni dar.
Kad umire:
nek' umre, a ne jekne.
Kad zausti:
nek' proguta i ne rekne.
S grahom i
vrelom, potpečenom pitom
nek' smjerno kod kuće
čeka
svog čovjeka.
Nek' ne pita gdje je bio:
je l' radio ili s društvom pio,
jer bog mu je dao,
a ljudi ne brane
da tako provodi dane.
On nikom,
čak ni babi svom,
račune polagao nije,
pa ni njoj neće.
On će na sud,
je da ima boga,
pravednoga!

A ona?
Široko joj polje
ako ima bolje,
il' nek' šuti i
pravdu božiju čeka
od sad pa dovijeka.

Alma Imamović

2023. god

Ne sjećam se tačno kad sam umrla.

Možda prije nego što sam se prvi put rodila.

Biće da je to bilo baš tad.

Možda, kad sam htjela da izbjegnem drugi put visoke tonove i unošenje u lice, stegnute zube i bijes koji je sijevao u očima.

Još uvijek ne shvatajući zašto sam bila kriva.

Prvi put sam prespavala jer sam zatvorila oči i poklopila uši rukama.

Htjela sam da ne vjerujem.

I tako je ustvari sve započelo.

Prva predaja je počela kad sam počela da se smješkam a u meni sve je vrištalo. Druga predaja je bila kad sam uhvatila sebe da mislim isto kao i on.

I zadnji put sam se predala kad sam ništa
postala.

Tako je sve počelo, kad se i završilo.

Melisa Ščetić

PITALICA 2023.god

Ne valjamo mi, do nas je
Probaj da se popneš na tuđe štule,

pa zakorači junače,

Možda u tome spas je?
Međusobno se razapinjemo na križ sveti
Do kad će čovjek drugome, 

žvaljama svojim, kosti mljeti?!
Zašto u nama prevladava onaj dio prokleti?
Zašto se i žrtva žrtvi sveti?
Ružna pjesma, ružni mi...
Sami smo ovo dozvolili, šta nam bi?!
Da Bog da se zabavili o sebi svi!
Postupi drugačije! Obraćam se tebi, da tebi!
Batinanje na sve strane leti , i zazivam Boga, dok mi je svakodnevno srce u peti !
Dokle god , na platformi zvanoj kružok psihopatologije, zlobno komentarišeš ti
Do nas je, ne valjamo mi!
Unijeli ste pogrešan pin, 

zablokiran je račun vaš..
Da li sam čovjek il sam vāš?

Ljiljana Koci

DAMA                                2023.god

Ja koračam s lavovima
Otvorena srca,
Jasna pogleda, hrabro,
Ne robujem trenutcima.

U duši nosim svjetlo,
Srce je kao u vojnika,
Hrabro i sveto.
Gledam u oči izazovima.
Istina je moje oružje,
Sloboda moje krilo.

Izbjegavam riječi lišene dubine
I zazirem od šećernih riječi
Obučene u otrove.
Ne priliči lavici
Da se obračunava s muhom,
Kada glupost progovori,
Tišina je moj dar.

Uzaludno mi režu krila
Ja letim srcem,
Mogu svakog pogledati u oči,
I znam kada je vrijeme
Okrenuti se i otići.

Ozrenka Fišić

 LIJEPA SAM TI SAMO KAD ŠUTIM              2023.GOD

Oko mi zjenicu razapelo
Između dva treptaja
Na dlanu uhvaćene riječi
Gore dahom tišine
Lice mi meko kao somot
Kada ne dišem u malenoj špigli
Ništa se nije zamaglilo
Sve je jasno da jasnije biti ne može
Lijepa sam ti samo kad šutim
Još da se naviknem
Gornju usnu prisloniti uz donju
U Mona Lizin osmijeh
Samozatajan konturnom olovkom
Ruž boje Penelope razmazati
Brigu sa čela tamponom
Umočenim u bež puder
Prekriti sitnim borama osmijeha
I radovati se kao harlekin
Bez riječi gestikulirati
Kožom sa obraza
Gore-dole, lijevo-desno
Biti jedna od glumica
Iz nijemih filmova poput Pole Negri,
Prve vamp heroine koju je
Progutao zvuk nadolazećeg vremena

Karmen Han

PRIČAJ MI                         2023.god

Hodaš li ponekad na prstima da ne prekidaš tišinu?
Osjećaš li je oko sebe dok gledaš u svakodnevnu priču?
Ispružiš li vrisku dlan, otvoriš li slobodi glas?

Možeš li dočekati san, zanesenog pogleda?
Kojom bojom su obojani tvoji snovi?
Vidiš li u njima beskraj, bolji svijet?
Onaj, koji sve u dobro ispravi

Ne znam odakle dolazi snaga što te pokreće u novi dan
Ali znam, zbraja kilometre pomiješane s kapima znoja i bola
Na kraju puta, zajedno se utope u soli

Pričaj mi... Samo, ne pričaj o boli

Maja Vidaković

DONESI JOJ CVIJEĆE                   2023.god

Stisni joj obraze golemim dlanovima
Ostavi tamne biljege palčeva
Podlij joj oči ispucalim kapilarama
Iza koprene kapi od soli

... pa joj donesi cvijeće...

Neka se lome čeljusne kosti
Komadići sinusa razliveni šakama
I noći i zore zalijeva krvlju
Zubima od keramike sakriva jecaj

... pa joj donesi cvijeće...

Tjeme peče od iščupanih vlasi
Napukao bubnjić svjedoči
Tanka je linija između ljubavi i mržnje
I grlo izgrebano moleći "Nemoj"

... pa joj donesi cvijeće...

O, zatri ime njeno!
Pokupi ostatke u najlonsku vreću krivnje
Zakopaj pod zemlju vlastite pravičnosti
Epitaf napiši: "Sama je kriva!"

... pa joj donesi cvijeće...

Milena Drpa

POTROŠENA JUTRA                 2024.god

1.
Šta li je moga oca onoga ljeta natjeralo
da ne osvrnuvši se na mlade jabuke
koje su tek na rod stizale
iskorači
iz naše vode
na nepoznat, posiveo kamenjar?

Morao je znati
da su ispod kamenja skrivene prijetnje
od kojih se neće znati braniti.

Ko ga je,
da li onaj sa repom i čudnim ušima,
od kojih smo svi i u sebi,
i svuda oko sebe zazirali,
iz naše vode izveo?

Naš junak na bijelom konju
kao da je nečijom neonjavljenom voljom
otkasao u ne zna se čiju kuću
sa upitnikom ispod svakog prozora.

Onaj koji je ostao,
onaj drugi
drugačiji otac naš,
obukao je riječi
u košuljice
koje nisu u našoj kući šivene.

Ili se to samo onaj isti
(a više nije bio naš)
nepoznat vratio,
zarastao u biljke
koje ne rastu na našim livadama.

Izobličio mu se
izbičevan pogled
koji se nekad
u jutrima koja su pogašena
nježno spuštao
na ispucale majčine ruke.

2.
Crnina zemlje
i crnina mraka
zaboravile granicu između sebe.

Zatrpane nam večeri
u koje su se
suzom koja je htijele da ih opere
slijegale čitave decenije.

Iz nepotrošenih majčinih godina
pod teretom gašenja koje na kraju čeka
izlijetali su jedva vidljivi svici.

Iz kojeg je to zamračenog gnijezda
novi otac među nas stigao?

A imali smo mi nekad svoju vodu,
kojoj se kraj
ničijim okom nije mogao ugledati.

I tada je otac kradom
(sve dok nije i posljednja kap jutra potrošena)
nježno spuštao pogled
na ispucale majčine ruke...

BIČ DUŠE NJEGOVE                        2023.god

Zašto si zarobila oblak
u oku svom, ženo?
Zašto su se u pepeo pretvorile
vatre tvoje davne?
Gdje su leptiri? Zuj?
Ucviljenom rukom
skinula si svilenu podsuknju
što predajom umiruje
plimu vrelih talasa
uz mlada bedra,
varajući probuđeni žar utrobe.

O, tiše!
Ne zovi me Žena!
Moje se ime piše slovima straha.
Bič duše njegove
u živu knjigu umiranja
prepisao je pjesme moje lake.
Ni riječ ne reci!
Na mjesto na koje se ne može stići,
sakrij od njega glas moj!

Slobodan Cvitković

 KRIVE SU                              2023.god

Krive su što Svevišnji odredi
da se rode k'o žene, ta nežna bića
puna razumevanja, al' krhog tela
što postaju žrtve moralnih slabića.

Krive su što od rane mladosti
žive u uverenju da ih prate bajke.
Da sniju samo blagodarne snove,
gde su voljene supruge i majke.

Krive su što se u radosti i tuzi
žele pred Oltarom Bogu pomoliti.
kraj Ikone precima se pokloniti.
Od zla i pošasti bližnje spasiti.

Krive su što žele verovati da
posle tamne noći svanjivaju jutra,
koja ugnjetavanima novim sjajem
osvetljavaju puteve ka boljem sutra.

Krive su što brišući suze iz očiju,
nepravdu trpe, krivicu prihvataju.
U želji da sačuvaju što je njima sveto
zlu sudbinu od sviju prikrivaju.

Krive su što verujući ljudima,
na obećanja i lažne reči nasedaju.
I kad spoznaju istinu štiteći druge
prema sebi učinjene grehe praštaju.

Katica Anić Pejić

ODLUKE               2023.god

Jednom je voljela
Ludo i bez granica
Ne znajući odakle je došao
Nije ni pitala

Prolazi su dani
Rado se sastajali
Voljeli se, ljubili
I o budućnosti sanjali

Došao je sljedeći sastanak
Ostala je bez daha
Kad je rekao
Spremi se
Svojim najdražim najavi rastanak

Ne mogu više izdržati
Živjeti ovdje
Moji me najdraži čekaju
A za moju veliku ljubav
Ne haju

Čuvši ove njegove riječi
Ona mlada naivna, zaljubljena,
Neizmjerno ga voli
Sada mora odlučiti
Jer i on svoje najdraže voli

Treba se vratiti odakle je došao
A i njega duša i srce boli

Ukočeni stajaše nijemo i tužno
Ići s njim ili ostati

Stisnuti tako jedno uz drugo
Uz stup kameni kao da će postati

Ona se trgnu
Pa odlučno reče
-Ti voliš svoje
A i ja volim svoje
Razdvojeni jedno od drugog
Nećemo imati sreće
Teška odluka mozak joj muti
Kud je odvodi daleki su puti
Odjednom odluči
-Ostajem ja ovdje
Volim još živjeti
U roditeljskoj kući

Znala je da će nesretna biti
Ali u sebi pomisli
-On će se vratiti
Jer ljubav između njih
Sve će nadvladati

Otišao od nje
Nije se osvrtao
Ove momente rastanka
Teško je preživljavao

Našao se na raskrižju
Dviju ljubavi
Koja će prevladati
Sada se bavi

Teška je odluka
Koju će donijeti
Ljubav prema njoj
Ipak će preživjeti
Najdraži moji
Nemojte me čekati
Neću vam se vratiti
S njom ću ostati

Blanka Supan

SUZE ZA ŽENE                        2023.god

(ženama u zatočeništvu i onima kojih više nema)

Kako su vas vodili,
k'o stoku ili k'o kuje na lancu,
jesu li vas grabili, psovali, po vama pljuvali i
jesu li vas za kratku ili bujnu ženstvenu
kosu vukli
kad su vas odvodili,
kad su vas mučili,
kad su vas tjerali
u zatočeništvo?

Kakvim su vas cipelama udarali,
kakvim smradom su vas polijevali,
kakvim nogama gnječili, gurali,
vas krupne i vas sitne,
vas hrabre i vas uznosite
ž e n e
u logore,
u tamnice,
u mučionice,
u silovaonice,
u grobnice …?

Da li je sniježilo ili ledilo,
je li sunce pregorjelo i je li mjesec proplakao,
da li je ružmarin uvenuo i jasmin ocvao
kad su razdirali vaše dojke,
kad su vaše usne gadili,
kad su vaše srce ranili,
kad su vaša bedra krvarila,
kad se vaša maternica u gnojište pretvarala,
kad su vrištala nerođena djeca,
kad su jaukom zapomagale majke …?

I jeste li
žene
bile jednom ljubljene, zavedene
vi nježne i profinjene,
vi mirisne i snene,
vi brižne i skrbne …?

Kako i kojem ste se Bogu molile
za sebe i za svoje bližnje,
za spas duše
i za nadu izbavljenja
iz logora
iz tamnica
iz mučionica
iz silovaonica
vi
ž e n e
bez smrtovnica
bez spomenika i grobnica …?

Čijim se suzama,
kojim se suzama
može otplakati,
može isplakati,
može oplakati
vas
ž e n e
možda
već
zaboravljene …?

Čedomir Šopkić

NE OSVRĆE SE...!                         2024.god

Po rubu istine strah ga njegov vodi,
kako duša vapi za njom,
za onim MI?
Kako ga stežu nemiri,
kada mu pretvara u MI
gde nema ga.
Oblak mu donosi kišu
kapi da mu nežno brišu
tragove njene
jer zna da više neće
ostati ništa od one neprikosnovene sreće.
Dah na staklu, latice ruže, smeh...
prekriće magle guste, i svaki greh puste...

U njegovom strahu nema bistrine,
tad laž lako se rodi,
da „kao muškarac“ ima pravo da vlada
nad telom i dušom njenom,
da zloupotrebi ljubav
dok nedostojno pognuta pod pesnicom
srce joj se pod nogama njegovim grči.
Niko nije video njene suze,
nikome nije otkrila boli muku...
osim kiši i vetru što svira
ispod vlažnog, starog trema.

U pelcerima straha
nepovratno gubeći sebe utone u magle,
lutajući po mraku života,
sapliće se o ljubavi mrtve,
odgurnute njene raširene ruke.
Sada ga prate zombiji ljubavi gladni,
lovci na duše, nezasitni
i usne ljubavnih vampira.

U strahu velike su oči,
vidi da strah ga koči,
sve mu (pro)pada u maglu,
pogled čežnje visoko priklješten,
duša mu ozebla, stisnuta,
nebu stremi,
sa ruke ispružene suncu
što nazire se kroz maglu i mrak,
negde u visinama k' njihovim MI.
Sam da mu prođe neće
sa onim što ga plaši,
što pre da se suoči
dok nije postao manji od vaši,
otvori se i slabosti uoči.
Dal ' sudba njegova je kleta,
u mraku da luta,
padati, ustajati,
kroz maglu te nazirati,
večno tražiti, dozivati je?

Kad ne vidi dalje od mraka,
sve dok đavo ga vije,
zna da s' druge strane straha,
njegov pravi život se krije.
Zna da je žena, ali i ČOVEK,
našla u sebi tragove samopoštovanja,
ide dalje, korača putem i ne osvrće se
stranputicama pogrešne ljubavi.

ČEKALA JE (Stop nasilju nad ženama)          2023.god

Jedna golubica bela s' grančicom masline,
koja samo ljubav je sve što poznaje
ni sa kim ista, ni sa kim slična
čekala je u svitaj zore bestidnik, kukakavac jedan,
da i donese cveće što raste u snovima.
da njenu tugu dugu i nežni čežnjivi pogled
izgubljen daleko u beskraj
uteši i vrati joj blistavi sjaj u očima koje su se 

na svakom sastanku s njim radovale.

Doneo je joj cveće usamljenika što raste u pustinjama,
da se sruče pakosti i muke,
snove onih kojima ljubav nije odgovorila,
cveće od koga se nikad izlečiti neće.
Njegove ruke za milovanje ne znaju,
tuga u kući im uđe da s đavolom sviraju,
na peronima života dio po dio da ostavlja sebe
dok nebesko sunce sija k'o majkina duša mila
kao ljetna topla kiša.

Čekala je da donese mirise svih mora i planina,
svih reka i livada, sve radosti jake k'o začini istoka.
Doneo je mirise pića što mu razum uze,
a rakija i vino u njemu neistine prolili,
mirise od kojih bi htela nikad da se ne probudi,
maske da je slome, da nevidljiva bude
i da bude tiha kao reka ponornica
i beskraj da se nikad više natrag ne povrati,
da strada u trenutku nemoći.

Čekala je da donese vatru
što bukti i što se ne gasi,
vatru od čije groznice se ne umire,
a sada ne zna što je više boli: srce, glava ili oko
jer je zaboravio na reči
koje su razmenili pri prvom poljupcu
verujući da prave ljubavi nikada ne umiru
i na to što je prvo čuo – srce svoje žene.

Ko je rodio takvog „junaka“
koji dušu nema i drugim spletke sprema,
razjedan sumnjom i pomračenog vida
nesiguran u sve što oseća, vidi i misli
što ubi Božju snagu u sebe
što podiže ton, galami i govori glasno,
vrti se oko vlastite sene,
ljutnom i besom,
pretnjom i uterivanjem straha
i pokazuje snagu pesnicom i šakom,
ženu tuče i za kose vuče kamen da plače
i kao metla za vratima skamenjena tretirana,
uništavanjem snova i suze na oči,
da joj duša plače, steže dah
njene suze koje su niz obraza padale
lede se zbog bednika toga, da ne vrede,
da drhti ko sveća koju pali za spas
od stisnute osvetničke dlanove grube
što nepravedno optužuje druge -
kukali mu i otac i majka.

Ne treba mudrost i nauk
kad misliš da je to života, bauk,
njegove čudljive zamke,
nevinije od dečje uspavanke:
zagrizaj usnu, progutaj knedlu,
savi kičmu, klekni pred njom –
muzom muškog roda
manji od makova zrna kao pokorni sluga
uli svojem suncu snagu poljupcima, zagrljajem i osmehom,
pričom i šetnjom, razumevanjem i pažnjom, a ne šamarom,
reci joj da je voliš od sebe više
i da joj daješ ljubav neizmernu
i obećaj da nećeš nikada više
na svoga najboljeg druga dignuti
neobuzdane ruke svoje -
da se više ne čuje –
NE, NE, NEMOJ! MOLIM TEEE, NEMOOOJ!

Donesi joj cveće naših nebesa,
donesi joj nebo vašeg cveća,
da kruži u tebi ko zvezde
što u noći smešno i smeteno kruže,
da ti je krvotok života.
I na kraju istinu svu reci
i priznaj olakšaj joj srce
da je jača od oštrice mača,
da je rođena da bude ljubav, ponos
i majka kraljica, a ne patnica,
koja korača hrabro i veruje u život
koja kaže glasno da je svi čuju –
ne dozvoli više da nasilje vlada.
jer od toga goreg nema jada.