Brankica Bošnjak

  

NEMOJ NIKADA SUMNJATI U MENE

maleno moje, rekao si,

a ja nisam mogla disati od onog aparata

za mamografiju koji mi stezao grudi

i nije me zaboljelo kad mi je doktor rekao

nešto je u kvaru,

ali ne bojete se mliječne žlijezde između ključne kosti

i prsnog koša su savršene,

međutim vaše misli su cistično proširene i morat će te ih

svakodnevno pregledati

ili udaljiti od srca

između vas i ostatka svijeta postavljeno je staklo

iza koga se vidi zaboravljeni svijet u kome se ljudi maze dodirima

od kojih se može svisnuti

poželiš li se osloboditi stega razbit ćeš ga

oslobađam se plesom derviša

s prekriženim rukama i spojenim dlanovima čisteći srce i dušu

nagnute glave na jednu stranu, zatvorenih očiju, okrećem se oko svoje osi

okrećem se sve brže u smjeru obrnutom od razuma

vrtim se jer mi se u glavi vrti,

a ti stojiš

gledaš djevojčicu na biciklu vrti se u krug

nesvjesna da iznad njene glave jedna druga ona

okrećući kotače prolazi kroz oblake noseći ljubav

tebi

teturam do tebe, kao da mi je netko ukrao poljubac ili smrt

pokrij me svojim kaputom

i nemoj nikada sumnjati u vlastito disanje

TEBI (XII)

mora da postoji nešto što ogoli kamen

i dušu

iskobelja usamljenost

sivilom

uobliči vrijeme

razgovarati je teško

vjerovati još teže

upleteni svatko u svoj san

kao crninu jedno drugom smo tajna

ti pustiš bradu i izmijeniš lice, ne moraš ga ni voljeti,

ali novo je, tvoje drugačije,

a ja,

kako da sakrijem užas razočarenja

osvrćem se

sanjala sam da su ljudi ptice i da nema onog koji

posjeduje niti one koja je posjedovana

i da se samo predaju jedno drugome

zasijecamo poznato tkivo, ližemo srce

i miješamo krv jedno drugom

beskrajno stvarni, a ipak nemogući

ti i ja, dvoje u jednom

drvanim rukama dodirujemo prazninu

razvučeni po paklu

gorimo

opustošeni mi snovi kada te nema

iz praznih knjiga naviru slova

pribojavam ih se

žmireći ih čitam i što više stišćem oči sve bolje te vidim

želim da si tu

svjesno izgubljenim vremenom umnožavam pakao

dođi, svrati na dan, dva ili samo na pogled

svrati da vidiš kako palim misli u samoobrani

da svijet pošaljem do đavola

prasnem istinom

i volim

boli ironičnim smijehom čežnja kad mi se ruga

ŽIVIM I DIŠEM

sjećaš li se

obmotao si me kao pupčana vrpca

ne dišem

razvezujem se vlastitim slabostima

poput ovisnika ubrizgavam tvoje ludosti u vlastite vene

tresem se od vulkana riječi iz moje glave

dok mi pucaš u srce

kurvo

pucao si

kurvo

treperim

ti si me rastrgao kao kurvu i kao ženu

ubio

i kako mrtva da ti kuham puding

i perem gaće koje sam ti kupila ja

i da se slažem sa svim dok ti kašikom lupkaš po šalici

i kako da legnem u onaj krevet gdje si me vukao

optužbom za koju nisam kriva

zar misliš da se može živjeti tako?

muka mi je

ovo nisi ti, a nisam ni ja

ljudi će se pitati, ali ja nemam više snage

pušim tridesetu cigaretu

vrištim u sebi

rekla sam ti milion stvari koje nećeš nikada čuti

vikala u sebi

ti si nevjerojatno dobar otac

mogu li zato ostati kraj tebe?

znaš li što hoćeš?

zanima li te što ja hoću?

moje želje su ogromne

ja želim mir

samo mir

mir

od tebe

mir

od svijeta

mir

od sebe

mir

mir

mir

zbog tebe sam se bila u stanju odreći svega

sad vidim nisi ti za mene

glup si

glupa je ta tvoja ljubomora

kažem ti glup si, kažem jer mogu

što želiš od mene

da budem tvoj pas

sveži me iza vrata i napiši ljubomoran muž

od žene praviš kučku, a nisam ni podigla pogled

prosta sam i jednostavna

i voljela sam te

jebi se, sa mnom si imao sreće

nećeš ti mene, ti hoćeš ono što ti ja dajem

i zašto ne odeš

ionako si me izgubio u bitci prsa u prsa

polako, ali sigurno ubio

muka mi je i pomisliti na tebe

što me guraš dok klečim pred tobom

ti stojiš iznad moje krvi na samom kraju litice

i nema oprosta za tvoj pad

na moje lice

znam, tebi sve ovo liči na provokaciju,

a ja bih samo povraćala

dok te ne ispovraćam iz sebe

zauvijek

Mirjana Mrkela

IZ DNEVNIKA,   23. 11. 2023.

Basma ne zna što znači riječ zlostavljanje
Basma ima poteškoće u govoru
kao i probleme s kretanjem
Basmi trebaju pelene za odrasle
a njezina majka
malošto može učiniti
dok onaj tko je zlostavlja
ne zna čak ni kako Basma izgleda
drži prst nad tlocrtom njezine zgrade
pa samo što nije grunuo
i tako Basma leži
čekajući silovatelja

LICE IZ CRNE KRONIKE                        2019.god

Ja ne mogu zavesti red u državi

iskreno nikada nisam ni imao tih ambicija

niti me boli briga što se događa u susjedovom dvorištu

ali u mome životu reda mora biti

babe lažljivci ljigavci licemjeri

moraju znati gdje im je mjesto

i neka mi se sada toliko ne smješkaju

osobito ne majke pune savjeta o uvećanju kapitala

očevi opterećeni strahom za čistoću obiteljskog obraza

recite pizde

meni u facu recite da nisam u pravu

pa s kim to molim vas kurve trebaju biti ravnopravne

i jesam li ikome ikome

lomio kosti

bez ikakva razloga.

GOSPOĐA Ž. NJ. SE STIDI              2018.god

Gospođa Ž. Nj. nikog ne gleda u oči

glas joj podrhtava od poniznosti

sinoć je kod njih bilo bučno

ma što bučno

bilo je sranje

plač lupa vriska

i jedan glas hladan kao oružje

bum i bum dvojih policijskih vrata

gospođa se danas stidi

a i njeni susjedi također.

STANOVNIKE MIRNE ULICE NOĆAS JE PROBUDIO POŽAR       2015.god

Moga muža ponekad obuzima

kakofona aritmija

tako on to naziva

ja nisam studirala

ne sklapam učene fasade

moje obrambene kule

izgrađene su

od lanaca tišine

moj muž je upravljač cipelama

tako ja to doživljavam

cipele imaju željezne okvire

ili od neke slične materije

medaljoni moje tuge

peku se u pećnici

i zabranjeno je otvarati

tijekom pečenja

moj muž pati od slonovske bolesti

tako se on opravdava

jer ima problema sa surlom

koja mu se ne diže

vrata moje pećnice imaju

dobro podmazanu oprugu

oni medaljoni su gotovi

i naša kuća je u plamenu.

Marija Zekanović

OBEĆANJE

Ugurat ću te plastičnu pećnicu

Jer plastika smrdi kad se tali

Ti ćeš se peći

K'o riba

S odstranjenom utrobom

I prerezanom glavom.

Neće te više mučiti aritmija

a tvoja slonovska bolest

gorit' će u tišini.

Napokon će se srušiti

kula nadanja

fasada od suza.

Rastezati ću šarenu oprugu

I smijat' se – glasno.

Sad je upravljač u mojim rukama.

Ja sam glava kuće!

Pronaći ću rock stanicu

Skakati u tvojim cipelama

Po tvojoj pepeljastoj haljini.

Nevjernice!

Zalud ti one svetačke slike

U medaljonu

Droljo!

Kurvala si se na paviljonu

Dok su mene

držali na lancima.

Obećajem..

Kad ti prestane biti vruće

Smislit ću alibi

Za tvoje smaknuće.

---

Koja gumica briše

Obećanje što siše

Okvir njenog zvukovoda?

Slađana Nedeljković

KUĆA

Zašto bi,
A pitam se
Zašto..?
U mojoj kući
Vladala briga
Iz čopora
Koji bruji
Galami
I juri
Iz crnila noći
Beži ka kući
Požuri
Zatvori
Prozore, vrata
Pronadji kutak
Trenutak
Gde vlada mir
Ta kuća
Oaza cvetna
Blještava, svetla
Stopljena
Od briga zaštićena
Leži u tebi zapisana!


IZBOR

Gledala ga je dok je odlazio...
volela ga je...nežno, osećajno,
onako kako ona ume da voli
- spontano, nasmejano,
kao žena, majka dece koje su zajedno stvorili...
a on...i ta grubost...odakle...?
Suze su joj klizile niz lice
dok je posmatrala svog voljenog muskarca...
Da li on zna koliko ga volim...?
I kako može tako i toliko drugačiji biti...?
Zašto više ne razgovara sa mnom...?
Gledala je sa prozora dok je razgovarao sa komšijama
i sijao, mahao rukama,
dodirivao ih po ramenima i srećno poskakivao...
a do pre samo pet minuta
istim je tim rukama zamahivao da je udari,
od vikanja i njegovog unezverenog pogleda plasila se...
To, kao da nije bio on...

A doći ce, doci ce trenutak "onog" neznog saputanja
- mislila je, tešila se
- i oci su joj se nasmejale
u onaj srećni unutrašnji osmeh male devojčice...
stpljenje, promeniće se on...
biće sve kao sto je i pre bilo...

Zaboravila je na sebe, toliko ga je volela...

Josip.h.Macado

Znate što su bordeli.

Čuli ste za makroe.

Poznato vam je da u svakom gradu

postoji jedan njegov dio,

tamni dio,

za koji se govori

kako se tamo okupljaju

žene sumnjivog morala....

NEKE ŽENE

Neke žene se pokazuju u noći,

po parkovima nejasnog osvjetljenja.

Vrlo su tihe, skladne,

očekujući poneki dar za boravka

u tim predjelima

polumračnih ložnica.

Primajući njihovo materinstvo

kao vino koje luduje u krvi,

zapjenjene, bezimene, čete blijedih

isluženih vojnika i degradiranih vojskovođa,

prilaze im i prebiru po njima

kao po zrncima krunice,

kao da rješavaju zagonetne rebuse,

i potom nestaju,

od jave praveći zagonetku.

Stojim izvan predstave

i promatram te žene, pred zoru,

zadržanog oblika, i dalje postojeće,

sa još jednom ranom na duši

kako raspršuju se u svoje snove.

-----------------------------------------------------

Jutrom one, poput onih čudnih

nestvarnih bića,

kada se vrate,

najčešće u hladne podstanarske sobe,

spuštaju rolete

ili navlače teške zavjese,

ne dopuštajući suncu

da im ukrade njihov zasluženi dio sna....

ili skrivaju svoj sram od svijeta.

Potom, potom se

dugo ledenim kapljicama

ispiru ostaci noći ;

još jedne u nizu koja ostala je iza njih.

Ponekad popraćena ružnim modricama.

Zato, ako prepoznate neku od njih,

možda iz vašeg susjedstva,

zauzdajte riječi osude.

Poklonite njoj osmjeh i topli pozdrav....

Jer one,

tjerane tamo svaka svojom sudbinom

i one su nečije majke, sestre, čak i supruge.

U SPOMEN NA NJU

U ustima dana što izdiše,
duboko se spustila živa.

Prolazeći stazom parka,
kojom zle oči plašile su prolaznike,
klečala je ona,
razbarušene kose, krvavog lica, potrgane odjeće,
njišući se jezikom onih što oplakuju,
ponavljajući, valjda sebi,
nešto, u obliku molitve,

pomozi mi Bože....pomozi mi Bože....

Ali za nju to bje posljednje veče u vlastitom liku.
Prazni bijahu tragovi njezina duha.

U mojim očima spazila je svoj lik.

Što dalje ! Što dalje !

Potjeran strahom uzeo sam to krhko nježno biće,
u rukama držeći kao stegnut strah.
Bježao sam iz zelenila,
mrzeći nečovječnost
kao fizičko propadanje,
noseći tu ženu
da nalazi sreću u nekim drugim šumama.

I danas se sjećam tog dana,
kao kad napravimo nešto
malo, neuobičajeno.

Tog mračnog i hladnog dana
bila je njegova smrt :
čovjeka u njegovoj nečovječnosti.

Drago Cingel

TEBI NOĆAS PEVAM

Tebi ću noćas pevat rajska zvezdo,
sate čežnje dok milujem nežno.
Golubica bela da sleti u gnezdo
pre nego ovlada vreme snežno.

Reči ka tebi da polete tiho,
nevine i nezne k'o ljiljani beli.
Tišinu ću probuditi stihom
kojeg oko duše andjelici deli.

Noćas nisam pesnik ubogi,
sanjar osećanja koja venu.
Šaptač sam samo jedan od mnogih
koji ljubiše nebo kao ženu.

Tebi ću noćas pevat rajska zvezdo,
sate čežnje dok milujem tiho.
Golubica bela da sleti u gnezdo
pre nego odem sa zadnjim stihom.

Silva Filipović

ZLOČESTI I DOBRI LJUDI

Kada je Bog stvarao svijet
mnogo je toga dobrog smislio
no zašto je, uz tolike dobre ljude
i neke zločeste stvorio?

Jedan takav, zločest i grub,
dobro se znao pretvarati,
a ti, mlada i naivna,
za njega si se pristala udati.

Prvi su vam dani lijepo tekli,
a onda je pravo lice pokazao,
popio je koju čašu više
i tako pijan te ispljuskao.

Masnice na licu i šljiva na oku
mogli su brzo izblijedjeti,
ali bol u srcu i poniženje
nisi mogla otrpjeti.

Grubijana toga napustila si
i neko vrijeme živjela sama,
a sada dobrog čovjeka ljubiš
i vašoj si djeci ponosna mama.

Salja.P.Slovenski

ODA ŽENI

Tom stvorenju pažnja treba
Kao što nebu trebaju zvjezde
Klanjati joj se od zemlje do neba
U njoj se duša i srce gnijezde

Veliko poštovanje zaslužuje žena
Jer ona potomstva uzdiže iznova
Pomoći joj treba i biti senka njena
Bez nje smo kao knjiga bez slova

Žena je božji dar ne samo meni
Njene su riječi utjeha u svemu
Ratnik sa fronta vraća se ženi
Nesebično će pomoći i njemu

Žena je majka i sestra i drug
Ona je skloniše u svako doba
Svaki naš uspjeh do nje je dug
Njoj se ne možeš odužit do groba

Danijela Ražov

EGO                           2018. god

Nikad se nisam mogla

suočiti sa tobom,

moja šutnja

govorila je više

od tisuću riječi,

tvoje nezaustavljive

bujice riječi

na jedno uho bi ušle

na drugo izašle

ne ostavljajući nikakav trag

sem tugu

što za mene nikad

nisi pronašao lijepu riječ

ili bar izmislio.

Utonuh u prazninu

Ispraznih riječi,

ne očekujem kajanje

nit sažalni pogled

jer odavno sam navikla da ljubav

tu ne stanuje,

već ego veći

od svemira.

OGLEDALCE                               2017.god

Spuštene su zavjese

naših života

zadnji čin ove predstave

donio je krah

moje duše

epilog već poznat...

Skrivena iza zastora

gledam u ogledalu

lice upalo i oči raskolačene

nekad lijepe

sad sjena njihova.

Ruke su moje

zgrčene od boli

skrivam dušu

da i nju ne osakatiš

kao tijelo

koje nisi volio i

zato ga kažnjavao

svim čega si se sjetio

iz objesti i čiste zlobe.

Ti....kojeg voljeh tako nevino

kome na put prosuh

samo nježne latice

očekujući bar nježnu riječ

pogled ljubavi i zagrljaj.

Čovječe bez duše

lomio si me

i slomio

ravnodušan na moje jauke,

ali znaj da

doći će dan

kad ti ćeš pasti

moleći za milost !

SAMO MASKA                          2015.god

Noćas ću ti doći
kao boginja u noći,
tvojoj mašti melem za oči,
a nećeš znati, da to je
samo maska.

Prosut ću najnježnije
poljupce po tebi,
a nećeš znati da to je
samo maska.

Dat ću ti tijelo za kojim žudiš
smatraš ga svojim,
a ne zaš da si u zabludi
jerto je samo maska.

Kako da volim kad duša mi jeca,
kad u tamisuze teku,
kako reći ti
da to nisam Ja, već maska
koju si napravio od mene !?

U tim noćima bez sna
samo srce zna
zašto moja duša jeca.

Mijo Mišo Bijuklić

HAJDE, KRENI!                  2023.god

Ženo u dahu strah Ti se krije, drhtiš
on pijan, ne haje kako danas , tako sutra
a ti moliš, zvijezdo ne putuj noćas, 

zagrij me i dok daljina širi ruke, zove, 

ti iz gliba ne možeš
treperiš i strepiš, što uništi ljubav, ako je i bila
guta te mrak, pomoći nema

tek na papiru znak
zlostavljače zaustavit treba.

Gdje su ona obećanja davna, puna mirisnih laganja
a mrvice sreće znak, nema 

u kući tek alkohola zadah.
bol skrivaš, drhtavim rukama modrice pokrivaš
na usni muk ..zaleđen , miluje te tek studen
rob nekih davnih iluzija, okaljani tuđim grijesima
kako je ograničen ovaj svijet, a mi svi rado
zabijamo glavu u pijesak.

Ne, nisi ti kriva, ali ipak sve dugove plaćaš
obučena liježeš, ustaješ, šetaš grč u nogama
sjaj mutnog oka, skriva tragove svatovske nevolje
a pokreti nervozni, ostaše od prve agresije
ma, odreci se lažne sigurnosti, kreni u nepovrat
i ne sanjaj, probudi se, 

kreni, kreni
svaki život od ovog bolji biti će.

SONET SREĆE                       2020.god
 
Život  kroči kao vojak niz put
Uz dužno poštovanje  bez žurbe
Sreća  posvuda, u pjesmi , molitvi
Ako je prava  lako ju je  osjetiti….
 
Dobrota često dubi na glavi
Zbog zločestih  što vrište u tami
A za sreću tako malo  treba
Čisti zrak ,pogled drag i dodir blag
 
Unutrašnje  kušnje vežimo  u čvor
Ne sijecimo  iz obijesti zeleni bor
I primimo  svakog u svoj dvor
 
Dragulji il krpe , blato il zlato
Mesna juha  il suhi kruh
Svima treba biti  isti ka sreći  put….

 

NE, NASILJU NAD ŽENAMA                 2015.god

Kotač od Boga
vidljivoga i  nevidljivoga
pokrenu eru čovječanstva,
ali kola se na ženi slomiše.
Osta' tek mali puteljak
za naše majke, sestre, kćeri.
Pun patnje i slabašan
kao maslačak u polju
drhtav na povjetarcu.
Sačuvat – može li ga itko?

I vrijeme teče i prođe.
Od ljubavi do nesporazuma grubih
kao i u pustinji prepunoj sunca i žara
žena u živi pijesak propada.
Tek vapaj ostaje na našoj  svijesti
i u zlatnom kavezu podlo i nisko im se prijeti
umjesto lijepim  ta ljubav nasiljem se krijepi.

Svaka jutarnja kava suzom se hladi.
S imenom boga na usni  žena se brani.
I misli: kod koga i gdje zaštitu naći?
Udarci od riječi i sirove kože
jednako stvaraju duboke rane.
Čim spomene se žena,
kod nasilnika mijenja se tema.
Razbacuju se lijepim gestama.
Dodvoravaju vlasti.
Jauk i bol do neba se ne čuje
kad duša na tisuću dijelova se rastače.
Tu zakon je klimav i u praksi se ne provodi.
Šakama, iza tankih zidova, pravda se kroji.
Silnik  se nikoga ne boji.
Ženama se prijeti, dok nevino podižu  ruke:
„Šuti. Ne govori. Boj se sela, ljudi i bruke!“
Mnogi kukavički okreću glavu
podržavajući tako taj zakon iznad zakona
koji ženu tretira kao privatnu svojinu.
Nematrijalnu baštinu.
Svima su na sramotu
suze gorčine i poraza
što ih žene gutaju bez glasa
dok košmar ih trese
od uvreda i poniženja.
Ali treba reći bez pardona
bez sveca i bez blagdana
taj zakon bez zakona.
Našom šutnjom se blagosliva.
Svjesni smo, ali savjesni nismo
A mi smo "kao" božji ljudi?!
Zar doista to i  jesmo?

Galib Gališa Merdanović

STOP NASILJU

Kako možeš sve izdržati
ta poniženja i blamaže
od čovjeka koji srce nema
kako sve to trpiš
zašto ne progovoriš ! !
Odkako slušam sve to
doživljavam mučno i jadno,
želim ti doći
i učiniti što je u mojoj moći
teško je sve to gledati,
a ne pomoći.
Nesumnjivo je
čista si srca to osjećam,
ljubav ti treba
da ugledaš sunca sjaj,
život je jedan,
izuzetno vrijedan,
a ti nemaš s kim
u proljeće da gledaš.

Zorislav Vidaković

STRAH U OČIMA

Vidio sam strah
u očima mlade žene.
Ne hoteći
ušao sam u vijuge njene.
Taj nesiguran korak
i krupan muškarac iza nje,
sagnuta glava
i pogled dolje,
razbili su sve moje sn'e.
Osvrtanje
i nastojanje da ne pogriješi,
i opet onaj krupan muškarac
što se kroz stisnute zube smiješi.
I moj strah,
il' nemoć
vjerojatno mnogima znana,
i vječita dilema
u svima nama;
Glumiti Robin Huda
il' Supermena,
ili se praviti lud,
zaboraviti što prije.
Naposlijetku;
Ona je njegova žena!?!?


ŽENA

Žena, samozatajna i sjetna,
žena božanstvena i koketa,
ponekad tužna, ponekad sretna.
Muza svih pjesnika svijeta.

Majka koja čedo nosi,
rodi, doji i odgoji.
Djevojka koja ljubi.
Mladenka koju se snubi.

Zbog žene srce
udara junaku,
zbog žene se bećari
šmucaju po mraku.

Ženi je puno
napisanih soneta.
Žena je
muza svih pjesnika svijeta.

Vera Kozar

SHVATI

Ja nisam tvoja prčija čovječe
koju ti smiješ mlatarati kad hoćeš
i nisam ti za porugu rođena
da mi se kreveljiš i kikoćeš.

Ti meni kroz život dade tek trnje
a zauzvrat brao bi ruže
s tobom zaista treba izdržati
a sa ženom znaj treba nježno postupati.

I ne moraš meni pridike držati
i kao vran konj divlje rzati
i pazi da ne pofali mi s glave pramena
jer koliko si ti čovjek-toliko sam ja žena.

Smiljka Kakaš

KUDA IDE ČOVJEK?

Kuda ide čovjek?
Bože, nismo mi slika
Tvoga lika.
Bjesnoća u čovjeku vri,
agresija sve slama.
Kuda idemo mi,
što će biti Bože s nama,
svakom je do poroka i srama.
Bože nismo mi slika
Tvoga lika.
Oholo i tvrdo srce kuje
se svaki dan i čeka nas
život prognan, čeka
nas Tvoj sudnji dan.

LUKA

Luka si moga uma,

gdje dubinu svoju krojim,

gdje ja sama, kao svjetionik

tvog života stojim, i

kao koralj u tebi bi

rasla, makar samo jedne

noći ili samo jednog

sna.

Saša Gerber

KADA UDARIŠ ŽENU


Kada udariš ženu
ti udariš u ljubav njenu
otkineš dio njena bića
kao val kada udari u stijenu.

Kada svoju ruku, na njeno nježno lice položiš
osjećaš li se tada moćan?
da li se time ponosiš?

Kada udariš ženu
ti pretvoriš je u sjenu
suze su toga simbol
kada s lica krenu.

Oči njene tad se kvase
slamku hvataju da se spase
ona zna da je stijena i ne da se.

Odluku čvrstu mora donijeti
da onog koji te lupi, nije vrijedno voljeti
glavu dignuti i sebe zavoljeti!

Nery Škegro

MOJE DIJETE

Uvijek nekako u ono vrijeme kada i posljednji žuti list opadne s grane, a „kapa sjedne na Velež“, dok bura, kao zvuk prije potresa koji tutnja kroz zemlju, pa tek onda počne pucketanje stakala i prozorskih okvira, stenje i drma po spuštanim roletama, pa kao kakav razbojnik želi da provali u toplu postelju, ja se sjetim jedne davne noći.

Bila sam tako mlada i nespremna za život, a u tri godine rodila sam troje djece. Nisam se baš usrećila. Udala sam se za probisvijeta, lopova, kockara, prevaranta, ali što je bio lijep i zgodan, majko moja. Sva bih protrnula kad bi me pogledao, kako kaže Severina „ispod obrva“, pa me jednom rukom obujmio oko struka, a drugu zavukao u moju dugu plavu kosu. Mojima je bilo bitno da je naš. Ništa više nisu pitali. A ja njega nisam smjela ništa pitati. Samo bi nestao na nekoliko dana.

Šuškalo se po kavama  u susjedstvu da krade po Njemačkoj i prodaje kod nas skupe stvari istima kao što je  on. Ja znam samo da sam toga dana morala pobjeći iz kuće, jer bi svekrvi, koja je živjela na gornjem katu, javili da stiže policija na pretres kuće. Ona mi je  govorila  da se sklonim da mi se ne bi uplašilo jedno dijete, a iz godine u godinu  i drugo i treće.

Takve jedne nedjelje sklonila sam se kod njegove tetke. Dok sam uspavljivala djecu u maloj sobi sa dva kauča,  čula sam tetku kako iz kuhinje prigušeno viče na tetka: „Neću da te čujem, nesrećo stara. Ne bojim te se više!“

 A on bi, onako star, još kad bi izvadio zubalo koje ga je stalno žuljalo pa prtljao jezikom između starih uskih naboranih usana  tiho brundao: „Jebala vas Amerika. Ulila vam u glavu 'ne smiješ ovo, ne smiješ ono'.“

Jedne noći moj plavooki zavodnik nije se vratio kući. Na vratima se pojavila policija i saopćila da se prevrnuo nekoliko puta s autom i nije preživio do bolnice.

Šta da vam kažem. Mislila sam da će mi koža puknuti od bola. Razdirala me tuga kao drvo koje raste u meni. I tako dan po dan, tuga me slomila, ubila sjaj u mom oku, a život je kao bujica prljave vode donosio samo probleme. Čini mi se da ništa lijepoga nije bilo godinama.

Najstarijoj Mariji najviše je nedostajao. Zvao ju je „tatin sin“.

Pubertet je bio katastrofa koja je rasturala naš dom. Krala je moje tablete za smirenje i opijala se, pa su ju donosili kući, a da ona nije ni znala. Sve što je krivo radila opravdavala je glupom rečenicom: „Eh, da je moj tata živ…“

Na sve strane pišu, pričaju, rade emisije o zlostavljanju. I uvijek je to žena. Žena koja bježi od muža.

Nitko ne spominje dijete.

Dijete koje zlostavlja majku.

Dijete koje diže ruku na majku i razbija sve po kući, jer joj nisam dala novac za najskuplji puder u drogeriji.

ALKOHOLIZAM

Skrenula sam s glavne ceste, u taj gradić u unutrašnjosti, da bih pronašla kakvu malu trgovinu i kupila neke grickalice i sok. Čekao me dug put, a da bih sjedila u nekom nepoznatom kafiću ili restoranu nije mi se dalo, jer bi se u kutu uvijek našli neki primitivci koji bi zastali sa svojom bučnom pričom kad bih ušla i kao gladne zvijeri oštrili svoju nesposobnu muškost kako da mi priđu s uvodom: „Što ćete popiti pita vas onaj gospodin?“
Upravo pred malim izlogom punim voća i povrća bilo je prazno mjesto za parking. Dan je bio sunčan i prohladan. Iako je termometar pokazivao 17 stupnjeva, dojam hladnoće je bio veći zbog hladnog vjetra. Ogrnula sam se jaknom, kliknula alarm na autu i koraknula u malu trgovinu.
Kod blagajne je stajala djelatnica u crvenoj uniformi, sa logom trgovine na gornjem džepu, a pored nje je stajala sitna starica i upravo progovorila:
„Mogu li vas nešto zamoliti?“
„Samo recite“ – ljubazno odgovori djelatnica, a ja sam razgledala po polici s bombonjerama tražeći pakiranje „bajadere„ ili "griotte", jer sam baš bila raspoložena za malu čokoladnu bombu.javascript:%20void(0);
Kriomice sam bacila pogled i vidjela kako starica iz svoje lijepe moderne torbe vadi dvije bočice, koje su me podsjetile na „frutekove“ sokiće., s kojima sam hranila svoga sina pred kojih 27 godina.
Na bočicama je, na malim tiskanim naljepnicama, pisalo ime poznatih ljekovitih toplica sa mineralnom vodom.
„Mogu li vas zamoliti da vratim ove dvije bočice i da mi uračunate u cijenu, a ja bih kupila još duhana i papiriće za cigarete? – progovorila je starica šapatom.
Prošla sam s druge strane polica i zaključila da to nije starica, nego fina gospođa u godinama, koja je bila odjevena u baloner golubinje sive boje, a cipele su imale malu povišenu štiklicu. Čarape na nogama su imale blagi sjaj, a na rukama je imala lijep moderan nakit.
"A gdje je on?“ -upita djelatnica.
„U bolnici.“ - reče gospođa, a suze skliznuše niz njene obraze.
„Zašto?! Zbog čega?„ – iskolači oči djelatnica, za koju sam imala osjećaj da je i vlasnica ove male trgovine.
„Zbog ovoga.“ – pokaza kažiprstom na bočicu, a ja ugledah lijepe duge nokte nježno roza boje.
„Ma, šta!!“- zgroženo uzvrati djelatnica.
„Da, draga moja gospođo. Doživio je delirij. Poludio je. Nije se trijeznio sedam dana i noći. Odveli su ga kolima hitne pomoći neuropsihijatrije. Uništio je moje dostojanstvo. Sramim se ljudima gledati u oči. Prodaje mi stvari iz kuće ne znam ni ja što sve ne...“ – šaputala je kroz tihe jecaje fina gospođa, a smežuranom rukom otirala je suze s obraza.
U grlo mi se popela neka kugla, pa sam hitro izašla na ulicu i udahnula duboko.
Željela sam što prije pobjeći iz tog tihog malog grada u unutrašnjosti.

Nikola Jelovac

I PITAM SE

Zgaženi cvijet ne miriše

samo plače smrvljen

krvavim suzam

nečujan krik se laticama otima 

izgubljena savjest do nesvjesti dovodi

koji je razlog gaženja

Što je? 

Koji najdražu pogodi

Odgovori mi bez udarca.

Upitaj me bez psovki

Koje nisam zažluzila.

Molim te i toliko sam te molila i preklinjala

A molitvom i moljenjem

Sam samo stare rane

posolila

Gnjev budila.

Zašto je bjeg i skrivanje jed i spas?

Zašto se nesmije čuti moj glas?

Sve više posrćem

Od tog darkazma.

Moj život je kataklizma crnilom zalivena

Moj glas je drhtaj straha

Od lomljive sudbine.

Moj bitak je prah izgubljene istine

I pitam se 

dal je to sve?

Da li samo zlo mene zapada

I postoji  tren ljubavi i radosti življenja

Kao sretne žene vrijedne štovanja

OD MILJA DO NASILJA

Kad preliješ čašu
odspavanih želja
stvarnost je u zraku
općeg neveselja
Kad dotakneš ništa
od sveg izabranog
u naramak ničeg
i noću i danju
I nisi mu draga
na licu mu piše
on ne zove vraga
već na njega liči
Tužna priča kreće
i tvoja realnost
dotaknuta ružnim
već toliko puta
Ruža je zemlji
grubo otrgnuta
a mogla je mirisati
veći dio puta
Što se život zove
da nije banula
sasvim čudna zbilja
sestra od nasilja
ispod maske milja.

Srećko Aleksić

SVITANJE REČI U PRASKOZORJE            2025.god

Prošaputani snovi ne znače ništa
ova sitna kiša rominja niz prozore.
Zarobljen trenutak utihnuo glas
onaj glas razuma išamaran u sobi.
Ti si se devojko vešto branila -
od dželata što je dolazio pijan.

Svaki udarac pesnicom o zid
nosi plamen vatre ugasle.
Kao žar-ptica ničeš iz pepela
pepela ljubavi za svoje najmilije.
Ti si se ženo za pravdu borila,
dok je kuća gorela u plamenu!

Tihi jecaj suze okamenjene
i bol srca udenut pod kožom.
Mene si zvala brate jedini,
a nemaš koga da ti pomogne.
Svi zatvaraju oči pred pravdom
onih slabih što vrište u ponoć.

I sve se tako brzo dešava
niko ne dolazi i ne pokušava,
da uđe u kuću od zaborava -
nasilje nije put mnogih brižnika,
što su ključ stavili u vrata.
Stop tiraniji dok me jeza hvata!

POSTOJIŠ U NAŠIM PESMAMA             2024.god

Svaka je bol krvlju zapisana
Svaki je šamar ostao na licu,
Da li vidiš pticu rugalicu-
Što ti se noćima javlja,
Ti spavaš ona te kljuca po glavi.
Od sna nema ništa kao ni od ljubavi
U pesmama postoji leptir plavi.

Svaka je rana novi ožiljak
Svaka je pesma novi sastanak,
Kroz staklo se čuje krik glasa.
Onog glasa što zove u tami
Batina je iz raja izašla sama -
A noć se brani svojim suzama,
Postojiš samo u zapisanim pesmama.

Sve je tako unapred uzaludno
Ne volimo iste stvari u najavi.
Pesnica mi masnicu kvari -
Na sred čela batina i rogovi,
Što se čuo jauk od nemani.
Danas su svi agresivni i zluradi,
U pesmama postoji leptir plavi.

PORTRET FELIKSOVE SLIKE             2023.god

Na golim dodirima prevoja
Portret Feliksove slike,
Krv u očima crvenog meseca
I šaka slomljena na stolu dočeka;
Dok me gaziš blatnjavim nogama.

Nemoj molim te nek bude tiše-
Deca su već odavno zaspala.
A mene boli stara rana od ležanja
Pored kreveta skrhana bolom,
Dok me udaraš pesnicom uza zid.

I sve se dešava brzo i bez porote
Nemam snage da se spasim-
Volim samo svoje sitne greške,
Modrice i crvene podlive na licu
Dok krv cveta i cvet krvari na zidu.

Odavno sebe ne poznajem dovoljno
Zadojen ljubavnom mržnjom lutaš,
U hodnicima plavetne tame i smrti-
Dok se Svet vrti na točku od nasilja
Tako Feliks priča sa svojim devojkama.

I kako da shvatim da mi nedostaješ
U moru laži za izgubljene ljude i gradove,
Kada srce traži samo malo iskrene ljubavi.
Gde da nađem parče neba u srcu svoje kuće
Modrice i crvene pesnice na umornom licu,
Kriju portret jedne uplakane slike razgovora.

MIRISI KRVI PO ZIDU                    2022.god

Kaži zašto laž boli
na ožiljku lica i suza;
kada nasilnik pali cigaretu,
nad nevinim očima devojke.
Ne volim surovost reči,
ni strah u zubima okova
moja je ljubav opora;
i lako se rastvara u vodi.
Kaži zašto šamar boli,
u četiri hladna zida samoće
kada ptica ne zna da peva;
slomljenih krila u kavezu.
Tu nema pravde ni ljubavi
kada ruka dželata proradi,
strah zavlada u lomljive kosti,
onim istim bolom i krikom,
kao kada se majka poradjala;
i rodila sina nasilnika porodice.
Mrak je svezao oči žrtve-
vreme je spori sudija pravde,
koji kuca na naše zlostavljanje;
mirisima sveže krvi po zidu .
Ne volim surovost reči
Što dolaze od prijatelja,
Laž kao mamac utešitelja
Mirisima krvi po zidu.

U OVOM GRADU   2021.god

U ovom gradu nema tišine
Nad usnama od mesečine,
Osećam da me više ne voliš.

U ovom gradu pesme nestaju
Po koja suza nosi novo pamćenje,
Ruka kao pesnica lomi kosti sećanju.

U ovom gradu jesenje ruže mirišu
Na sve ono što sam davno izgubio
Lepu reč nad strahom čiste opomene.

U ovom gradu je svaki čovek nasilnik
Pred ogledalom nove žrtve ucveljene,
Padaju reči kao šamari na ljubavnom vetru.
Ti patiš u svom bolnom srcu za šaputanje.

Molim te, ostani sa mnom još ovaj put
Ponesi ugaslu sveću i limun žut-
Da miriše soba od mog postojanja,
Nestaju životi, ostaju ožiljci traganja.

OTKINUTE LATICE CVETA         2020.god
 
Na porubu devojačkih usana
stojiš zakačena na reveru -
udajom za svog velikog nasilnika
sama i ostavljena patiš noćima.
 
Ko te iščupa iz cvetova korenja
ti Ružo, nevina i mlada uteha;
za stolom naručena reč ljubavi
otikunitim laticama svoga bola.
 
Zar muška ruka zna da tuče
to nežno lice u rosi cvetova;
kapljice sreće na srcu očeva,
uteho požude u noći crnih vukova.
 
Ostaješ večno sama u četiri zida
dok tama prikriva zatvorena vrata;
tvoja je sudba kao planina velika,
miriše cvet krvav od svog stida.
 
U suzi ucveljene majke što te je rodila
bez igde ikoga svoga, pomoć tražila,
muška je ruka batine sve donela;
vučija ćud pod dno kamene gore.
 
Otkinute latice čarobnoga cveta
što zamirišaše na kraj sveta -
jednom porukom muškom rodu:
daj te samo ljubav za našu Slobodu!

 

OŽILJAK  VREMENA            2018.god

Kaži zašto laž boli

na ožiljku lepog lica?

Kada ubica pali cigaretu

i baca šamar pod noge,

ne volim surovost reči-

nasilje nad nevinom zorom;

u potaji crne nevidljive šume.

Moja je ljubav kao Ramondin cvet,

nežna i opora u zagrljaju noći

poklanjam je nesebično svima,

dok vatre i žara ima u nedogled.

Kaži zašto Jesen boli iznova,

ptica ne zna da peva bez ljubavi

ubili smo lepotu našeg življenja;

led gutamo u pesnici slomljene šake,

iz ožiljka vremena nastaje suza u oku.

Ljubav se radja u srcima verenih;

nasilje nema više nikakvog smisla,

zaustavili smo budilnik našeg vremena;

vreme je da se poljubimo, i da cvet prolista.

Na dlanu božanske snage i nesebične sreće!

SLOMLJENA KRILA           2017.god

Kroz muk vetra

u očima sveta

podmukli mrak

prekriva oči.

Duboko u tami

vapaj se čuje

kroz stakleno zvono..

tišina nebeska nastaje

pucanj kroz vidik

prazni se cev gvoždja

na orozu vetra

prasak bljeska

sa očima žrtve

traže pomoć

slomljenih krila.

Dok jastreb nadleće

kandžama smrti

drskost je pitati:

ima li previše stida?

Da nogom gazim

čekićem okovanu

sliku...tužnog ptića...

nevine žrtve...bliskosti!

TRAGANJE U BEZDANU              2016.god

Vidim sitnu krv

sa obraza čela

hladna čvoruga

modrica -bela

Obliveno lice

nežne devojčice

tri prosuta šamara u lice.

Stop. Zaustavi vreme,

deo u mene pretvori

u bezdanu tuge

ruše se snovi, tumaraju

reči prošlosti na vetru.

udahni gologlav vazduh

prosut po svetu...nasilnih.

Vidim veliku ranu

u duši koja mnogo boli,

stide se oči jada i čemera.

Ustani i zauvek pokaži

da ruka nije iz pakla napravljena

da sa njom kosiš suze devojačke.

Stop!Zaustavi vreme, deo u mene

pretvori u sigurnu kuću.Neka

moje pesničko telo klekne

iz lanaca ponese svet ljubavi.

Tusam, tragam, u bezdanu noći.

Zagrli me ...da izdržim do kraja

sa vama pokajnicama sveta.

UŽARENI KORAK           2015.god

Tebe što gledam
U kutku moje sobe
Otečenog lica i nozdrva
Ti si deo tela i otpora.
Gasim nezasitu snagu
Ludom heroju batina
Budi deo mene i kutka plastična lutka
Što jasno o nasilju govori!
Drhtim kao prut u noći
Dok mesec gasi stope
Licemernog jahača apokalipse
Užareni korak na oca mi liči
Što majku je tukao pre mog rođenja.
Zato i ne verujem ljudima nego vukovima
Lomim rime iskrivljenog smisla
Zaljubljen u prošlost i oštre zime
Sedim u kući narušenog smisla?
Užarenog koraka od batine i lista
Prevrnute stare hartije čitulja!

Srba Đorđević

I BOG STVORI ŽENU

Kada su davno Anđeli, zemljom hodali
I ovaj svet čudesan, ovakvim stvarali
Sunce se pojavi, sve se preokrenu
Zemlja se zatrese i Bog stvori ženu.

Sve od iskona, pa do voga trena
Svetom caruju, sestra, majka i žena
Oreol žene, prkosno svemirom plovi
Neka je čuvaju Anđeli i Bog blagoslovi.

Skidam kapu i duboki naklon dajem
Da, divim se ženi, pred Bogom priznajem
Žena je pričest, čistote, ljubavi i mira
Majčino mleko, dah iz svetog putira.

Katica Zmijarević

NEKA USAHNE

Kasno u noći lutala je pokisla, skrivajući breme natovareno grijehom zle kobi (ne) čovjeka . Otrcanim plaštem umotana, u tuzi traži spas od ruke nasilnika . Bijeg nije stvarnost u kojoj luta, ali zaštita je njeno pravo osjetiti toplinu bez popluna. Željna dodira nježnih riječi, bolnim glasom progovara .....Samo sam žena .....
Utješi dušu ranjenu, ne ostavljaj ljubav kamenu poviri u srce i naći ćeš stijenu , vapnom ovijenu, u grudima dok stišće suzu za krv prolivenu . Krenula je u novi život za mrvu ljubavi, miris hladne ruke osjeća u utrobi, jer udarci su teški teret njenoj sudbini. Ruku joj pružite, po glavi je pomilujte sama ne zna, kako koračati dalje. Možda se sreća nasmiješi, vjeđe joj otvori i kaže ....DA .....ŽELIM ŽIVJETI !
Crna sudbo zaobiđi dvore njene mladosti, posađene u bašti dječije ljubavi neka prolista u cvijet proljeća, a nasilje pokopa do vijeka, u vlaku putnika umrla je ruka smrtnika .

ZAR NIJE PREVIŠE

Neću trpjeti ni plakati
pomoć ću tražiti i davati,
jer mi smo samo
žene i majke
prisiljene na život
u kojem strojovodja upravlja
dok kompozicija čeka
u mraku bez kočnica.
Othrvati se ne može sili,
koja širi strah i trepet
kao topot
razularenog konja koji gazi
sve što mu se nađe
pod nogama.
Dok ruke steže oko vrata,
bez imalo milosti,
cilj svoj ostvari
razloga ne mora biti
kad nađeš se u toj kolotečini,
kao žrtveno janje
stavljeno, na lomacu
vezano, lancima
dok ga ne oslobode.
Plutaju rijekom suza,
a nitko ih ne vidi
kao da su osuđeni živjeti,
između zida plača
i ostati do kraja
iza zatvorenih vrata.
Dok muški ego vlada,
Ne !!
ne gubi se nada
jer posljednja umire ona
ZATO VRISNIMO GLASNO
STOP NASILJU
NIKADA NIJE KASNO .

Slavka Klikovac

TVRĐAVA BEZVREMENU             2021.god

Hvatam sunce dlanovima da pomilujem nebo,
snove ti moje šaljem da ti potpora budu,
trag tvoj da sačuvaju
u lelujajuće nebeske košmare.

Ruke okrenutim ka nebesima, zraku
kite grane, tješe tvoje nemire.
Iscjeljenjem tvojim sazvežđa opijam.
Radujem naše dane tražeći milost željama.

Uselila sam u zjenama svojim tvoju sjenu,
vremensku zonu pripojila životu,
vezivala je zlatnim nitima za bitisanje duše
gradeći tvrđavu bezvremenu.

Pomilovani su zvuci međuglasja,
tvog i mog zova što naše postojanje čuva.

UKRADENI ŽIVOT                2015.god

Papirni  brod si
usidren u moru
mojih suza.

Sakljupaš
jutrnju izmaglicu
iz mojih zjena,
mjesečevu mi
otimaš čar.

Očima mojim
gledaš  s palube broda...
I njih mi uze!

Dušu mi
s osvitom jutra piješ,
usne mi izborane
patnjom kradeš.

Šta ću ja bez usana
što nadu su
postojanju šaputale?

Sluh mi
lomnim sidrom  zveči.
Riječ sreća
ote se iz smisla.

Hoću svoje sidro
da rijec sreća
njime napišem!

I kormilo
mojih misli,
nespretno rukama grabiš,
utrobu mi u čvor vežeš,
dnu mora
reljef  gradiš.

Šta  ću ja bez misli
što ukrao si?

Zjene mi
moje vrati,
nijesu one krive
što prepoznaju
ruke kao ugarke
spržene
nestankom tvojim.

Šta ću ja bez zjena svojih
što razgrtale su tamu
da put pronadju?

Tražim sunce danu,
potonulom u magli,
u sjenci,
lik da pronđem.

Dlanove
zarivam u zube,
da krik utihne.

Sjenka mi krvari
u razuzdanoj šaci.
Ni sjenka mi nije živa...

Nijesi mi ostavio
ni svele grudi
što hrana su bile,
zaloga krvi mojoj,
štit njedrima
što gradile su.

Zamajce moje otimaš,
u metu oka ih slamaš
u snagu prekora zidaš.

Kako  bez uzdaha
osloboditi otrov
dok zemljom mi
 pokrivaš rane.

Uzmeš li mi i suze
luka spasa
će ti more
mojih suza biti.

Kada njihova plima
krmu o dok slomi,
oluja uzdaha
jedra odnese,
suze zapljusnu
vrh jarbola,
tada ću znati
da u suzi živiš ti
i moj ukradeni život.