Mijo Mišo Bijuklić

HAJDE, KRENI!                  2023.god

Ženo u dahu strah Ti se krije, drhtiš
on pijan, ne haje kako danas , tako sutra
a ti moliš, zvijezdo ne putuj noćas, 

zagrij me i dok daljina širi ruke, zove, 

ti iz gliba ne možeš
treperiš i strepiš, što uništi ljubav, ako je i bila
guta te mrak, pomoći nema

tek na papiru znak
zlostavljače zaustavit treba.

Gdje su ona obećanja davna, puna mirisnih laganja
a mrvice sreće znak, nema 

u kući tek alkohola zadah.
bol skrivaš, drhtavim rukama modrice pokrivaš
na usni muk ..zaleđen , miluje te tek studen
rob nekih davnih iluzija, okaljani tuđim grijesima
kako je ograničen ovaj svijet, a mi svi rado
zabijamo glavu u pijesak.

Ne, nisi ti kriva, ali ipak sve dugove plaćaš
obučena liježeš, ustaješ, šetaš grč u nogama
sjaj mutnog oka, skriva tragove svatovske nevolje
a pokreti nervozni, ostaše od prve agresije
ma, odreci se lažne sigurnosti, kreni u nepovrat
i ne sanjaj, probudi se, 

kreni, kreni
svaki život od ovog bolji biti će.

SONET SREĆE                       2020.god
 
Život  kroči kao vojak niz put
Uz dužno poštovanje  bez žurbe
Sreća  posvuda, u pjesmi , molitvi
Ako je prava  lako ju je  osjetiti….
 
Dobrota često dubi na glavi
Zbog zločestih  što vrište u tami
A za sreću tako malo  treba
Čisti zrak ,pogled drag i dodir blag
 
Unutrašnje  kušnje vežimo  u čvor
Ne sijecimo  iz obijesti zeleni bor
I primimo  svakog u svoj dvor
 
Dragulji il krpe , blato il zlato
Mesna juha  il suhi kruh
Svima treba biti  isti ka sreći  put….

 

NE, NASILJU NAD ŽENAMA                 2015.god

Kotač od Boga
vidljivoga i  nevidljivoga
pokrenu eru čovječanstva,
ali kola se na ženi slomiše.
Osta' tek mali puteljak
za naše majke, sestre, kćeri.
Pun patnje i slabašan
kao maslačak u polju
drhtav na povjetarcu.
Sačuvat – može li ga itko?

I vrijeme teče i prođe.
Od ljubavi do nesporazuma grubih
kao i u pustinji prepunoj sunca i žara
žena u živi pijesak propada.
Tek vapaj ostaje na našoj  svijesti
i u zlatnom kavezu podlo i nisko im se prijeti
umjesto lijepim  ta ljubav nasiljem se krijepi.

Svaka jutarnja kava suzom se hladi.
S imenom boga na usni  žena se brani.
I misli: kod koga i gdje zaštitu naći?
Udarci od riječi i sirove kože
jednako stvaraju duboke rane.
Čim spomene se žena,
kod nasilnika mijenja se tema.
Razbacuju se lijepim gestama.
Dodvoravaju vlasti.
Jauk i bol do neba se ne čuje
kad duša na tisuću dijelova se rastače.
Tu zakon je klimav i u praksi se ne provodi.
Šakama, iza tankih zidova, pravda se kroji.
Silnik  se nikoga ne boji.
Ženama se prijeti, dok nevino podižu  ruke:
„Šuti. Ne govori. Boj se sela, ljudi i bruke!“
Mnogi kukavički okreću glavu
podržavajući tako taj zakon iznad zakona
koji ženu tretira kao privatnu svojinu.
Nematrijalnu baštinu.
Svima su na sramotu
suze gorčine i poraza
što ih žene gutaju bez glasa
dok košmar ih trese
od uvreda i poniženja.
Ali treba reći bez pardona
bez sveca i bez blagdana
taj zakon bez zakona.
Našom šutnjom se blagosliva.
Svjesni smo, ali savjesni nismo
A mi smo "kao" božji ljudi?!
Zar doista to i  jesmo?