Josip.h.Macado

Znate što su bordeli.

Čuli ste za makroe.

Poznato vam je da u svakom gradu

postoji jedan njegov dio,

tamni dio,

za koji se govori

kako se tamo okupljaju

žene sumnjivog morala....

NEKE ŽENE

Neke žene se pokazuju u noći,

po parkovima nejasnog osvjetljenja.

Vrlo su tihe, skladne,

očekujući poneki dar za boravka

u tim predjelima

polumračnih ložnica.

Primajući njihovo materinstvo

kao vino koje luduje u krvi,

zapjenjene, bezimene, čete blijedih

isluženih vojnika i degradiranih vojskovođa,

prilaze im i prebiru po njima

kao po zrncima krunice,

kao da rješavaju zagonetne rebuse,

i potom nestaju,

od jave praveći zagonetku.

Stojim izvan predstave

i promatram te žene, pred zoru,

zadržanog oblika, i dalje postojeće,

sa još jednom ranom na duši

kako raspršuju se u svoje snove.

-----------------------------------------------------

Jutrom one, poput onih čudnih

nestvarnih bića,

kada se vrate,

najčešće u hladne podstanarske sobe,

spuštaju rolete

ili navlače teške zavjese,

ne dopuštajući suncu

da im ukrade njihov zasluženi dio sna....

ili skrivaju svoj sram od svijeta.

Potom, potom se

dugo ledenim kapljicama

ispiru ostaci noći ;

još jedne u nizu koja ostala je iza njih.

Ponekad popraćena ružnim modricama.

Zato, ako prepoznate neku od njih,

možda iz vašeg susjedstva,

zauzdajte riječi osude.

Poklonite njoj osmjeh i topli pozdrav....

Jer one,

tjerane tamo svaka svojom sudbinom

i one su nečije majke, sestre, čak i supruge.

U SPOMEN NA NJU

U ustima dana što izdiše,
duboko se spustila živa.

Prolazeći stazom parka,
kojom zle oči plašile su prolaznike,
klečala je ona,
razbarušene kose, krvavog lica, potrgane odjeće,
njišući se jezikom onih što oplakuju,
ponavljajući, valjda sebi,
nešto, u obliku molitve,

pomozi mi Bože....pomozi mi Bože....

Ali za nju to bje posljednje veče u vlastitom liku.
Prazni bijahu tragovi njezina duha.

U mojim očima spazila je svoj lik.

Što dalje ! Što dalje !

Potjeran strahom uzeo sam to krhko nježno biće,
u rukama držeći kao stegnut strah.
Bježao sam iz zelenila,
mrzeći nečovječnost
kao fizičko propadanje,
noseći tu ženu
da nalazi sreću u nekim drugim šumama.

I danas se sjećam tog dana,
kao kad napravimo nešto
malo, neuobičajeno.

Tog mračnog i hladnog dana
bila je njegova smrt :
čovjeka u njegovoj nečovječnosti.