MOJE
DIJETE
Uvijek
nekako u ono vrijeme kada i posljednji žuti list opadne s grane, a „kapa sjedne
na Velež“, dok bura, kao zvuk prije potresa koji tutnja kroz zemlju, pa tek
onda počne pucketanje stakala i prozorskih okvira, stenje i drma po spuštanim
roletama, pa kao kakav razbojnik želi da provali u toplu postelju, ja se sjetim
jedne davne noći.
Bila
sam tako mlada i nespremna za život, a u tri godine rodila sam troje djece.
Nisam se baš usrećila. Udala sam se za probisvijeta, lopova, kockara, prevaranta,
ali što je bio lijep i zgodan, majko moja. Sva bih protrnula kad bi me
pogledao, kako kaže Severina „ispod obrva“, pa me jednom rukom obujmio oko
struka, a drugu zavukao u moju dugu plavu kosu. Mojima je bilo bitno da je naš.
Ništa više nisu pitali. A ja njega nisam smjela ništa pitati. Samo bi nestao na
nekoliko dana.
Šuškalo
se po kavama u susjedstvu da krade po
Njemačkoj i prodaje kod nas skupe stvari istima kao što je on. Ja znam samo da sam toga dana morala
pobjeći iz kuće, jer bi svekrvi, koja je živjela na gornjem katu, javili da
stiže policija na pretres kuće. Ona mi je govorila da se sklonim da mi se ne bi uplašilo jedno
dijete, a iz godine u godinu i drugo i
treće.
Takve
jedne nedjelje sklonila sam se kod njegove tetke. Dok sam uspavljivala djecu u
maloj sobi sa dva kauča, čula sam tetku
kako iz kuhinje prigušeno viče na tetka: „Neću da te čujem, nesrećo stara. Ne
bojim te se više!“
A on bi, onako star, još kad bi izvadio zubalo
koje ga je stalno žuljalo pa prtljao jezikom između starih uskih naboranih
usana tiho brundao: „Jebala vas Amerika.
Ulila vam u glavu 'ne smiješ ovo, ne smiješ ono'.“
Jedne
noći moj plavooki zavodnik nije se vratio kući. Na vratima se pojavila policija
i saopćila da se prevrnuo nekoliko puta s autom i nije preživio do bolnice.
Šta
da vam kažem. Mislila sam da će mi koža puknuti od bola. Razdirala me tuga kao
drvo koje raste u meni. I tako dan po dan, tuga me slomila, ubila sjaj u mom
oku, a život je kao bujica prljave vode donosio samo probleme. Čini mi se da
ništa lijepoga nije bilo godinama.
Najstarijoj
Mariji najviše je nedostajao. Zvao ju je „tatin sin“.
Pubertet
je bio katastrofa koja je rasturala naš dom. Krala je moje tablete za smirenje
i opijala se, pa su ju donosili kući, a da ona nije ni znala. Sve što je krivo
radila opravdavala je glupom rečenicom: „Eh, da je moj tata živ…“
Na
sve strane pišu, pričaju, rade emisije o zlostavljanju. I uvijek je to žena.
Žena koja bježi od muža.
Nitko
ne spominje dijete.
Dijete
koje zlostavlja majku.
Dijete
koje diže ruku na majku i razbija sve po kući, jer joj nisam dala novac za
najskuplji puder u drogeriji.
ALKOHOLIZAM
Skrenula sam s glavne ceste, u taj gradić u unutrašnjosti, da bih pronašla kakvu malu trgovinu i kupila neke grickalice i sok. Čekao me dug put, a da bih sjedila u nekom nepoznatom kafiću ili restoranu nije mi se dalo, jer bi se u kutu uvijek našli neki primitivci koji bi zastali sa svojom bučnom pričom kad bih ušla i kao gladne zvijeri oštrili svoju nesposobnu muškost kako da mi priđu s uvodom: „Što ćete popiti pita vas onaj gospodin?“
Upravo pred malim izlogom punim voća i povrća bilo je prazno mjesto za parking. Dan je bio sunčan i prohladan. Iako je termometar pokazivao 17 stupnjeva, dojam hladnoće je bio veći zbog hladnog vjetra. Ogrnula sam se jaknom, kliknula alarm na autu i koraknula u malu trgovinu.
Kod blagajne je stajala djelatnica u crvenoj uniformi, sa logom trgovine na gornjem džepu, a pored nje je stajala sitna starica i upravo progovorila:
„Mogu li vas nešto zamoliti?“
„Samo recite“ – ljubazno odgovori djelatnica, a ja sam razgledala po polici s bombonjerama tražeći pakiranje „bajadere„ ili "griotte", jer sam baš bila raspoložena za malu čokoladnu bombu.javascript:%20void(0);
Kriomice sam bacila pogled i vidjela kako starica iz svoje lijepe moderne torbe vadi dvije bočice, koje su me podsjetile na „frutekove“ sokiće., s kojima sam hranila svoga sina pred kojih 27 godina.
Na bočicama je, na malim tiskanim naljepnicama, pisalo ime poznatih ljekovitih toplica sa mineralnom vodom.
„Mogu li vas zamoliti da vratim ove dvije bočice i da mi uračunate u cijenu, a ja bih kupila još duhana i papiriće za cigarete? – progovorila je starica šapatom.
Prošla sam s druge strane polica i zaključila da to nije starica, nego fina gospođa u godinama, koja je bila odjevena u baloner golubinje sive boje, a cipele su imale malu povišenu štiklicu. Čarape na nogama su imale blagi sjaj, a na rukama je imala lijep moderan nakit.
"A gdje je on?“ -upita djelatnica.
„U bolnici.“ - reče gospođa, a suze skliznuše niz njene obraze.
„Zašto?! Zbog čega?„ – iskolači oči djelatnica, za koju sam imala osjećaj da je i vlasnica ove male trgovine.
„Zbog ovoga.“ – pokaza kažiprstom na bočicu, a ja ugledah lijepe duge nokte nježno roza boje.
„Ma, šta!!“- zgroženo uzvrati djelatnica.
„Da, draga moja gospođo. Doživio je delirij. Poludio je. Nije se trijeznio sedam dana i noći. Odveli su ga kolima hitne pomoći neuropsihijatrije. Uništio je moje dostojanstvo. Sramim se ljudima gledati u oči. Prodaje mi stvari iz kuće ne znam ni ja što sve ne...“ – šaputala je kroz tihe jecaje fina gospođa, a smežuranom rukom otirala je suze s obraza.
U grlo mi se popela neka kugla, pa sam hitro izašla na ulicu i udahnula duboko.
Željela sam što prije pobjeći iz tog tihog malog grada u unutrašnjosti.
Nema komentara:
Objavi komentar