Dijana Sindik

SESTRO, KAKO SI?

Sestro,

oprosti,

što svôj pogled držim visoko.

Oprosti,

što mi glas zvuči svjesno.

Oprosti,

što nemam straha.

Ja nisam ovdje

da se smijem ičijoj boli.

Ja nisam ovdje

da izvrgavam nečiju sramotu.

Ja nisam ovdje

da tražim milost.

Ja sam ovdje

da te pitam -

Kako si?

Kako si jučer?

Kako si danas?

Imaš li sjutra?

... što si suze posvetila

zarad budućeg smijeha...

... što si tišinu pozlatila

zarad nemogućeg srama...

...što si bol usvojila

zarad nepostojećeg mira...

Znam te,

sestro...

Prolazismo često

jedna onkraj druge.

Ja uvijek s molitvom,

za tebe i sebe,

jer imasmo ista jutra.

Prolazismo iste dane,

strahom dočekujući

već naučene neizvjesne večeri...

Znam za što se držiš.

Za ono što nije tvoje.

Nisi li naučila -

što učiniš,

učinila si.

Što su tebi učinili,

učinjeno je.

A ti misliš

da će se tvoja žrtva isplatiti.

Svijet ne voli junake,

niti ih zna koji su.

A i ta tvoja žrtva -

nije žrtva.

I sama si,

nebrojeno puta,

čula,

udarcima mjesto zagrljaja,

da si sve to, zapravo,

sama ti.

Kriva i pogrešna.

I razumijem te.

Radije ćeš ostati u svijetu

koji poznaješ,

sa već naučenim ritualima

poraza i boli,

gdje - sve što učiniš

nije dobro...

U tom svijetu ćeš se

kad - tad

prestati nadati,

jer je uspjeh nebitan;

jer je nemoguć;

a neuspjeh jednostavniji

od pristojnog pozdrava -

Dobar dan...

Sestro,

oprosti što držim svôj pogled visoko.

Ja nisam ovdje

da se smijem tvojoj boli,

već mi se suze umoriše

od mog nedočekanog smijeha.

Sestro,

oprosti što mi glas zvuči svjesno.

Ja nisam ovdje

da izvrgavam tvoju sramotu,

već mi se sama tišina ugušila

u nemogućem sramu.

Sestro,

oprosti što više nemam straha.

Ja nisam ovdje

jer tražim milost,

već da te upitam

ono-

čega je i mene,

nekada,

bilo strah -

Kako si?

Laura i Hanna Klapka

Šššššš

ne približavaj se

barem noćas,molim te

bolom isijavam presavinuta u struku

tiše

tiše

zar ne čuješ taj zvuk

zvuk tišine

šuti,molim te

ne kvari ovaj divan nesrazmjer među nama

rekla sam ti da se ne približavaš

barem noćas,molim te

od struka na gore paralizirana sam

ne osjećam ni tebe ni sebe

slomljena na najtanjem dijelu tijela

lelujam nošena vjetrom

u ovoj tužnoj sobi

proklinjem samu sebe

zbog one plave haljinice

i pamučnih čarapa

sakrivenih u lakirane cipelice,

zar mi je majka morala napraviti

kečkice?

Mrzim se,

ti mi daruješ slike ljubavlju naslikane

čuvaš me i predaješ mi tajne

samo nama znane,

a ja nezahvalna

mrzim i tebe

jer boli me tamo negdje

gdje um bol ne prepoznaje

šuti

pusti me da suze u plišanog medu sakrijem

ne ulazi

barem noćas

nema me ovdje

ne dišem

...

Sve oko mene crno je

samo zavjesa leluja putem slobode

ponoć je

nije bilo željene tišine

noćas djevojčica... opet ženom postala je

žmireći i sakrivajuči suze

zamišljala je kako puše u četiri rođendanske svijećice

Šššš..

Šuti.

Šuti

šuti molim te

Pusti me da sve ovo zaključam u sjećanje,

za neke odrasle godine.

ššššššššššš

Mira Orlić

NEK BOG TI SUDI

Jedna za drugom

I tako u nizu

U đavla pretvoren

prilaziš blizu

I na to lice što mazit bi znao

I sto si joj bezbroj poljubaca dao

Spuštaš tu svoju tešku ruku

I jedna za drugom

Sve dalje te vuku

Prokleti stvore

Što žena te rodi

kakva te to sotona vodi

Skloni tu saku

Što nježna je bila

Pred tobom je ŽENA slomljenih krila.

Znaš ti da neće te kaznit zbog tog

Tek pravu kaznu daće ti Bog.

Jer krik njen do neba se čuje

Zbog njene boli

nebesa bruje.

Nju je stvorio da bude  žena

A ne tek lutka prebijena

Tebi je dao onoga trena

Kada je postala TVOJA žena.

Dokle se želiš pod krinkom kriti

Da tako ćeš pravi muškarac biti

A ti si tek bijeda roda svoga

I kazna te slijedi kod Gospoda Boga.

Goran Vitić

STOP NASILJU NAD ŽENAMA

Nikad na ženu ne digni ruku,

okovani cvet sreću ne sneva.

Ona je Sveta jer decu rađa,

kao što čini Marija Djeva.

Melem je sami za naše rane

muška je nežna ruka i snaga,

ona je samo srna il' lane

i najveća lјubav naša draga.

I žena je sestra, supruga, drug

mirisni deo pogače vruće

taj plamičak žara i kućni lug

deo temelјa od naše kuće.

I kao mitsko biće iz bajke

ukras je sami muškoga sveta,

naše su kćeri žene i majke

zanosni cvetovi usred leta.

Svu nežnost joj pruži, pokloni cvet

i miris kupi koji joj prija,

 samo kad voliš lepršav je svet

sa zanosom ljubav kad opija.

Uberi ružu u cvetnom polјu

pa nek' sa njom, zajedno miriše,

u oku nek'  nosi radost' volјu

nek' sva lepota sa njom prodiše.

Ako te slabost uzme pod svoje

ti nemoj da budeš bahat i slep

najlepše pesme ženi se poje

nedaj da vene taj predivni cvet.

I kada te bes zbog žene snađe

 pobedi svoje ti mračno lice,

jer ruku samo na ženu dižu

slabići muški i kukavice.

Cveće ne trpi okov nit' muku

neka te krasi humana zbilјa,

i znaj pre nego što digneš ruku

da ubijaš lјubav zbog nasilјa

Marija Mišić

JA SE NI NE SJEĆAM VIŠE

Vapajem vlastite svoje nutrine

u daljine te pratim.

Odlaziš poput stranca

među samotne drhtaje nijemih golubica

visoko pod nebeskim svodom

što se urušava mahnito na moja ramena

i guši me i steže.

Znam,

svakim korakom za djelić sam manja.

Odnosiš me

i ja se ni ne sjećam više

u kojem si me trenutku i gdje utamničio

svojim zagrljajem.

Dragica Lucić

ZORRO

Zorom maske padaju

Iz procijepa u bijesu,

Razbijene čaše

Mržnjom proždiru

Krvave oči

Ledenicama pogleda

Ubadaju oči vučice

Tiho se iskrada u krvavu zoru

Očekuje Zorroa sa crvenom ružom

među strasnim usnama da joj iščupa

Bodež boli......

Da.... A trebalo je biti

Uzvišeno kad se voli

Ostade beživotni plijen

Već preživljenog vječnog

Deja vu

Zlata Brzeska

IZMEĐU DVA SVIJETA

Imala sam svijet, zemlju, život

bila privržena, nježna

hranila dušu carstvom proljeća.

Imala sam mudrost,

sjaj u očima,

zvijezde koje su ticale dlanove.

Sada sam grč,

mašem u prazno

gorak osmijeh, put okovan tamom.

Samo sam utvara

između dva svijeta.

Ostavljam ti sve

najsjajnije dane, sve snove.

Slijedim neke čudne boje

tragovi bolom isklesani

klonula duša u polusjeni

trošna sam, blijeda žena.

U sakrivenu krugu

ostavljam ti sve,

sve svoje sne

a meni, meni ostaje kajanje.

Fatima Jamaković-Čorambegić

NE BUDI NIJEMI POSMATRAČ        2025.god
Stop nasilju

U tihoj noći dok mnogi
u toplim posteljama snivaju
nerijetko jauci i krici
tišinu razbijaju.

Nemoj zanemariti
te povike u noći
Možda baš ti budeš spas
koji će nekome pomoći.

Ne okreči glavu u stranu
dok oči mole,
Stid, taj prokleti stid
Zatro je svaku želju žrtve
u borbi za spas.

Zaviri slobodno, pogledaj
u dubine zjenica što baštine krik,
ljudskošću i ljubavlju
razbij u paramparčad zaleđeni strah.

Ne budi puki posmatrač koji samo
iz prikrajka o gnusnom djelu govori.

Tvoja ravnodušnost, tišina i muk
Podstrek će dati kukavici
Da polomi krila ranjenoj ptici.

Napravi najsvetiji i najhrabriji korak,
pobuni se protiv nasilnika!

Uplašenoj srni slobodno pogledaj u oči,
Budi pokretač volje,
Da istina vrisne iz zamrle duše
I svi zidove na putu slobode se sruše.

TRAGOM MRTVOG SVIJETLA       2022.god

U tankoj zguzvanoj majici zakoraçi na ulici
Prognana rijeçima kao ostricama noza
Plasi se i sopstvenih otkucaja srca.

Kuda sad,rano da krene, kasno da se vrati
Svoje disanje çuje u mraku .

U maglovitom jutru,nazire se budjenje sjene....
Nema hrabrosti za bijeg.

Bunilom nosena sjeda na klupi u parku
S oblizneg drveta probudi je ljubavni zov goluba
Pricini joj se da vidi bosonogu djecu na travi
Dok im nozice rosa umiva.

Ustaje i lagano krece
Namjesta tanku majicu i sapuce:
Kuda sad...a podsvjesno zna
Jedini put kojim ce poci,put je do
dva usnula meleka
Po cijim licima plesu zrake bezbriznog sna.

Kolaju misliko krdo pobjesnjelih kojota
U trenu voďjena tragom skorasnjeg
sjecanja
Zastade kao ukopana.

Noge nece dalje,mrtvo svjetlo lice obasjalo
Davno je svanulo.


I ponovo je tu,na mjestu zlocina
Sjedi na kaucu,pusi cigaretu za cigaretom
Dim se rasplinuo pre ocima
Dok se skriva u tami vlastitog osmjeha.

Zvonki djeciji glas vrati je u stvarnost
Pomicu se kazaljke na zidnom satu
Sapatom molitvom izgovara
Rasirenim rukama djecicu u zagrljaj skriva.

Silueta covjeka nestaje niz ulicu,
Brzo navuce zavesu na prozoru
Predajuci se prividnom spokoju.

Zastade ispred ogledala,promuklim glasom sebe pozdravlja
Kao odbjegla nada,bljesnu kristalna odluka
Od danas na ovo sivilo tacku stavlja.



CVIJET IZ KAMENA 2021.god

Nemoj zaobići usamljeni cvijet
Koji, kroz zidine kamene,
Stidljivo proviruje
Dok laticama, napola svehlim
Zemlju dodiruje –
Pupoljke neprocvale svojom
sjenkom od suše krije.

Tami bez tračka svjetla se prepustio
Maštajući o nedokučivosti sna
Tek ponekim hrabrijim ogrankom
Na tren kroz prozor života pogleda.

U noćima prepunim strepnje
Drhtavim laticama odbjeglu nadu doziva
Kroz mrežastu zavjesu
izblijedjelog mjesečevog sjaja.

A tako malo mu treba
Tek tračak svjetlosti i kapljice rose
Da razbije okove straha i nemoći
I zaplovi u zagrljaj prostranih livada
Gdje poj slavuja, žubor potoka i plavo nebo
Sve u melodiju slobode pretvara.

Čovječe, osvrni se oko sebe
Pomozi bar jednom okovanom cvijetu
Poruši zidine beznađa, zalij ga
ljubavlju i snagom volje
Razbij strahove od bijednih i
bolesnih nasilnika.

Neka svaki cvijet slobodno širi
korijen i latice svoje
Snagom mističnog mirisa
svojstvenog ženi
Neka uništi sve nespokoje.

O Bože milostivi,
Pusti kišu nek spere sramotu na
ovome svijetu
Neka nijedan nedužan cvijet

Ne umre.

ŽENA, ELEGIJA                       2019.god

Žena je kao cvijet,  ukras cijeloga svijeta

Nemoj da je povrijediš

Može prestati da cvjeta

Ona  je satkana od  mnoštvo suptilnih energija

Ona je majka, supruga, kćerka, ona je elegija

Ima i onih koji ne znaju cijeniti tu nježnost i ljepotu

I često naprave pakao u njenom životu

Kakav je to čovjek  što ženu vrijeđa i na nju ruku diže

I svoje kukavičluke u knjigu zlodjela niže

Kako razumjeti  besramnost takvih stvorenja

Kad  isti pred jačim, poginju glavu kleče i mole

I ni tada ne pomisle na rane žene koje mnogo bole.

To su licemjeri koji pred slabijim  pokazju prava lica

Zato ne okreči glave od tih bezdušnika i  potajnih ubica

Upri  prstom u njih , vriskom se oglasi nek pršti na sve strane 

Neka im se kao bumerang vrate sve boli i suze isplakane 

Udruženim snagama u ime svih žena ozidajmo ljubavne zidove

Kroz koje  zlo ne može proči, i do tijela i duše žene  nikada više doći .

STOP NASILJU NAD ŽENAMA      2018.god

Nije čovjek onaj što umjesto zagrljaja

Ženi udarce bez ikakvog povoda daje

Bljujući bijesno svoje promašaje.

Nije čovjek onaj ko psovkama i vikom

Pokazuje nadmoć u iluziji nemoći svoje

Ko podmukla hijena što čeka pritajena

Da se iz prikrajka pojavi žrtva njena.

Misliš da je snaga ono što tijelo i dušu žene povređuje

Ne, to je kukavičluk što čovjeka obezvređuje

Misliš da je ljubav ono zbog čega žena gorke suze lije

Ne, to je opsesija bolesnog bića što se iza nje krije.

Ukroti svoje nagone, nek’ ljubav ispliva iz tebe

Svu nježnost i pažnju majci, supruzi, kćerci posveti

Ona je žena, najljepši ukras na svijetu,

I nije je uopće teško voljeti.

Stop nasilju!

Vrisnimo skupa nek’ se zemlja zatrese od povika žena

A jedini lijek toj bolesti ljubav je iskrena!

LAHKO JE               2017.god

Lahko je ptici u kavezu slomiti krila

Ogoliti  ozelenjele grane, jutarnjom rosom okupane

Lahko je biti tornado koji  juri u pravcu pritajenoga  srca

Od čijeg udara polahko gubi ritam i isprekidano kuca.

Lahko je pokidati  tanane  strune ženske duše 

Izbrisati  najljepši  ukras - osmijeh sa njenog lica

Lahko je djeci ukrasti djetinjstvo u cvijetu punog sjaja

Uskratiti  radost  igre i toplinu  majčinog zagrljaja.

Da, sve je to lahko za one kojima je  nježnost -kukavičluk, 

Drskost- hrabrost , tuča-dostojanstvo, psovka –pjesma slavuja

Sve je to lahko za one u  kojima  su zamrla sva  božanska čula

Matematički  rečeno takav čovjek je,  jedna ogromna  nula!!

Vrisnimo skupa  svom  ljepotom iz nutrine naših bića

Neka se vasiona od riječi  ZAUSTAVI  NASILJE  zatalasa

I   otope  sante  oko zaleđenih  srca od jačine našeg  glasa.

Neka naš vrisak bude poklič protiv nasilnika cijeloga svijeta

Svaka  žena umjesto poniženja, bude zasuta laticama mirisnog cvijeta.

Ona i jeste  ukras planete, nježni dodir toplih zraka

Život bez žene bio bi pećina prepuna sablasnog mraka.

Gabrijel Barišić

NEKA OSTANE U OBITELJI

pola su dva u noći

kako su te odvezli

i znam kako nećeš

preživjeti

na koncu starost će te uzeti

mama

zašto mi je bila potrebna

tvoja smrt

kako bih tek sad rekao?

oko četiri godine sam imao

zar da te udari čizmom?

sjedim na podu i plačem

kako da ti pomognem?

čekat ću do jutra

telegram

a onda ću se suočiti

s njim

senilnim

jučer sam pred djetetom

ošamario ženu

Ana Jakopanec

MOJ IZBOR        2018.god

Čast mi je izabrati danas,

ne odgoditi za sutra

potrebitom ljubav,

darovati,

prihvatiti ruku ispruzenu

i prevesti preko rijeke,

za oslonac podmetnuti rame

svoju slobodu s robom

podijeliti

s patnikom govor

otpočeti

i s njime poci kroz

bespuća

nepreglednih staza,

pokazati jasno da

moj dom može lako biti

njegova oaza

danas biram da razbor

obraduje mi dušu i snažno

za zlostavljene se zauzeti

a zlotvora prokazati

narediti mu da odstupi.

poručiti mu da

izađe iz tamne sjene

plemenitim putem da krene

I s jednim i drugim

da kročim zahvalna,

jer milinu

svoju si nam prolio po

usnama

da iz oblaka, pred časak

samo, prijetećeg,

tmurnog

poteku  kapljice rose

na vijeđe da nam padaju

da život baštinimo birajući

Tebe

milinom tvojom nek nam se

usne  osmjehuju

ŠUTNJA      2017.god

Susrećemo je svakoga dana na stepeništu zgrade

Na licu njenom gledamo modrice

I šutimo

Gledamo suze koje ona ne može sakriti

Mada bi to htjela

Ali one samo cure

Mi ih gledamo i šutimo

Ona ništa ne govori

Samo ljubazno tiho pozdravi

Glasom koji bi rado vrisnuo

Koji bi očajno u pomoć pozvao

Ali ona ipak šuti

A mi ne pitamo

Zato što smo uviđavni

Pokušavamo si uprizoriti

Da su modrice na njenom licu

Nastale od slučajnog pada

I skupa s njom lažno se tješimo da će proći,

Ali ne prolazi..

 Susrećemo je opet, nakon neprospavane noći

Kad su jecaji odjekivali kroz noć

Znamo s kojega su kata dolazili,

Ali mi samo šutimo

Prolazimo pokraj

Ne nudeći joj obloge za natekle kapke

Ne dajući joj iscjeljujući dodir

Samo prolazimo i šutimo...

KIŠOBRAN U ŠETNJI               2016.god

            Statistike govore da je ponedjeljak najgori dan u tjednu, koji može biti dosadan, a tmuran nakon burno provedenog vikenda. Kažu, da se ponedjeljkom najviše osoba odluče na samoubojstvo. Inače, ponedjeljak zna biti i pospan i tužan, ponekad monoton. Jedan, iako kišni ponedjeljak je promijenio svoje lice, bio je jedan drugačiji ponedjeljak, kojega ću dugo pamtiti. Zbog nekih sudionika bih rado zaboravila taj kišni dan, a zbog drugih opet, taj mi se dan duboko urezao u pamćenje.

            Vraćala sam se s trešnjevačkog placa, nabavivši sve što će mi trebati za pripremanje obroka, ukusnih i finih, za moje sladokusce. Stajala sam u prednjem dijelu srednjeg vagona, leđima naslonjena na stup, na kojem je visio uređaj za poništavanje karata. Mada je bilo još nekoliko praznih stolica, nisam namjeravala sjesti, odgovaralo mi je protegnuti noge, gledati kroz prozor užurbane ljude s kišobranima. Vani je bilo mnogo kišobrana, raznih boja i oblika. Izgledali su sretni, kao da se smiju što su u šetnji, što su izvađeni iz tamnih kutaka i spremišta i što otvoreni dišu i puštaju kišnim kapima da spere sa svih njih ustajalost i dosadu. Nekoliko sam puta svoj pogled svratila na svoje suputnike, koji nisu ni po čemu bili zanimljivi, osim što mi se učinilo da jedna djevojčica plače. Bila je okrenuta prema prozoru, pa nisam bila potpuno sigurna jesu li to suze ili joj je lice mokro od kiše. Pokraj nje je sjedio muškarac, pedesetih godina. Bio je nekako čudan, mutna pogleda, duge neuredne kose. Još sam na suprotnoj strani primijetila dvije potpuno iste mlade djevojke, nisu mogle sakriti da su blizanke i čisto lako se moglo zaključiti, da su one jednojajčane. Sve je na njima bilo jednako, čak su bile jednako obučene, razlikovale su se samo po koferu kojega su držale u krilu. Jedan je bio manji, drugi veći, sigurno je da su bili iz istoga seta. Bio je pravi ugođaj promatrati tu krasotu, bile su prelijepe. Nisam željela buljiti, pa sam gledala kroz prozor u prolaznike sa kišobranima. Prolaznici su bili pognuti, mokri, a kišobrani u svim nijansama su plesali svoj omiljeli kišni tango. Ponovo sam svratila  pogled na blizanke, primijetila sam da se ona što je sjedila do prolaza  trznula, da se dva puta  okrenula i pogledala u čovjeka koji je sjedio na drugoj strani, vanjskog sjedala, zatim skočila i brzinom munje zaustavila se pokraj prilike s dugom kosom. Podigla je svoj kofer i snažno ga udarila po glavi, zatim ga je još nekoliko puta ritnula nogom. Svi smo je užasnuto pogledali, na što je ona vrisnula na sav glas. "Čudovište jedno perverzno, nećeš to raditi u tramvaju i mučiti djecu pored sebe,  doma slobodno, pred svojom mamom, koja te tako odgojila". Druga je blizanka brzo ustala i šutke zgrabila za ruku djevojčicu koja se od šoka nije mogla pokrenuti. Na rukama ju je nosila iz tramvaja, koji se baš u tom trenutku zaustavio. Mi, ostali putnici u tramvaju smo zapanjeno gledali u čovječuljka koji je ležao na podu, o njegovom zločinačkom činu su svjedočile raskopčane hlače i "ljigavac" kojega nije stigao pospremiti. Okrenula sam se prema mjestu gdje su stajale one dvije, nježne, hrabre djevojke, koje su za ruke držale preplašenu manju djevojčicu. Obje su sa slobodnom rukom stiskale brojeve na mobitelu. Lako se moglo zaključiti, da jedna zove roditelje djevojčice, a druga policiju. Da sam bila u pravu shvatila sam, kad su na slijedećem stajalištu u tramvaj ušla dva policajca, prišla zlostavljaču, na ruke mu stavili lisičine i odvezla ga u postaju. Užasnuta, i sama sam izašla na sljedećoj stanici. Namjerno nisam otvorila kišobran. Pustila sam kišnim kapima da speru neutralnost s mojega lica i ruku. Razočarana u sebe i ostale putnike iz tramvaja, pitala sam se, kako je moguće, da mi koji se smatramo narod ćudoređa, nitko, ali baš nitko nije okom trepnuo, nije ispustio svoje vrećice i zahvalno dodirnuo te drage male ruke, ruke što žele pomoći i istrijebiti zlo. Bilo mi je žao što nisam s njima izašla iz tramvaja, da ih pitam za ime, da ih pozovem na ručak. Bilo mi je žao što se nisam pomaknula s mjesta na kojem sam stajala i barem jednom povukla za kosu tog neuglednog bahatog huligana, što mu nisam rekla da ga može biti sram. Ni drugi putnici nisu učinili ništa, svi smo se ponašali kao da se to nas uopće ne tiče, upravo zbog toga sam bila tužna i zamišljena.

           Moji ukućani su me čitavo vrijeme u čudu gledali i pitali se zašto sam tako šutljiva i sjetna. Tiho sam pospremala ostatke večere, ali kad sam čula da je spiker na vijestima izjavio, kako je uhvaćena osoba koja je već duže vrijeme zlostavljala studente i djecu u okolici studentskog doma na Savi, nisam se više namjeravala suzdržavati, već sam glasno rekla mojim ukućanima: "To je istina, vidjela sam svojim očima dva Anđela koja su pomogla u uhićenju"!

           I dalje, barem tri puta tjedno vozim se istim tramvajem, istim putem. Široko otvorenih očiju gledam okolo, na sve strane i vidim puno dragih Anđela i svaki puta zadrhtim nadajući se da ću ugledati ona dva: s dugom, sjajnom, pepeljastom kosom, vitkim stasom, da ću ugledati Anđele, sjajnih očiju, nježnih ruku, ali jakog udarca. Tu priliku ne bih propustila, prišla bih im i pozvala ih na ručak.

Tanay SB

BIT ĆE BOLJE

Bit će bolje..rekao je..

Mada ti znaš da je izrekao još jednu laž,

dok uvjeravaš sebe da ga još voliš,

a boli te to izmučeno tijelo.

Koliko puta ti je lice bilo tako,

i glupe isprike da si pala..

Dok te djeca gledaju plačnih očiju,

on odlazi sa nekim šugavim psetom,

nalik na njega samoga.

Stvorenje koje ga zove bratom..

Tako joj i treba..zaslužila je..

Idemo nešto popiti brate..ja plaćam!

Dok ti još ležiš u krvi..

Tješiš i ljubiš djecu..

Nije tata htio..

Mama je kriva!

Boro Polonijo

SAMA

Sama,

A okružena ljudima,

U glavi košmar, drama,

Tjeskoba u grudima.

Okrećeš glavu, ne vidiš izlaz,

Panika u tvojim očima,

Tražiš spasonosni prolaz,

U mrkim hladnim noćima.

Strah se uvukao u tvoje tijelo,

Noge ti posrču, klecaju,

Pogled skrivaš pod velom,

A glas ti se gubi u jecaju.

Zazivaš Boga,

Milost i pomoć tražiš od Njega,

Kad nemaš nikog svoga,

U samu sebe bježiš od svega.

TRAŽIO SAM TE

Tražio sam te u snovima,

Tamo nisi dolazila često,

Ko´da si mi htijela reći,

Da ti tamo nije mjesto.

Tražio sam te i u krošnjama,

Gdje se ptice gnjezde,

I još višlje, puno višlje,

Gdje stanuju zvijezde.

Ali gle!

Našao sam te u svojim pjesmama,

Upletena u rijeći među rimama,

Sretan sam i mnogo mi znaći,

Što znam gdje te uvijek mogu naći.

Zorica Ivanović

PAZI KAKO SPAVAŠ

Zakuni se da voliš da boliš

U nesan, u kaiš i pesnicu.

Zakuni se u moje suze da moliš,

Da sakrijem modrice na licu.

Ne verujem da je zver u tebi,

ja nekad ljubljena žena,

ja mesečeva mena,

ja drhtava trska na vetru_

dok sebi kopam raku po metru.

Po licu pljuste šamari.

Po duši biju damari.

Ne verujem da voliš dok bolis.

Ne verujem da žališ dok pališ.

U praznoj dusi osveta diše.

I samo za nju živim

dok krv u nosu mirise.

Uspavaj zver u sebi

a ti ostani budan.

I pazi kako spavas

Dok osveta diše_ubica piše.

A onda dan probudi jutro

sunčano,tiho...

I bez nas dvoje.

Hoće li tršava glava da sudi.

ČUVAJTE NAM DECU LJUDI.

Ljiljana Šiljak

DANAS IZGLEDAM RUŽNO    2018.god

Danas izgledam ružno.

Boli me glava.

Ne da mi se ustati iz kreveta.

Ručak neću skuhati.

On opet neće doći.

Ma neka ide s kim hoće

Neka pije, neka!

Ma on samo gleda

Fufice nabrijane.

Neće ih dirati. Neće!

On voli mene

I vratit će se kući.

Skinut će smrdljivu odjeću

Od cigareta i vina.

Onaj jeftini parfem...

Ma samo je glumio pred

Frendovima zaboga.

Voli me i doći će

Još prije ponoći.

Skinut ću ga i spremiti u krevet.

Skuhat ću jaku kavu.

Leći kraj njega tiho

I čuvati ga do jutra

Jer bit će mu zlo.

Sutra će ostati kraće.

I bit će samnom

Na jutarnjoj kavici.

Sutra neće imati love.

Ja ću posuditi od susjede

Skuhati dobar ručak.

Sredit ću se za njega.

Najboljeg čovjeka na svijetu.

On me voli i jako smo sretni skupa!

NEMOGUĆA ŽENA                 2017.god

I sada se pitam- voliš li me?

Dok daruješ mi najljepšu haljimu

Da blistam uz tebe

Umjesto zlatnog lanca

oko tvoga vrata.

Stalno me upućuješ;

Kako biti lijepa,

Kako kuhati, spremati,

Djecu čuvati,

Jer ja,eto, ništa ne znam,

Ma zapravo znam, ali ne trudim se.

Da li da ti zahvalim na tome,

Kad nesretna sam?

-Nezahvalnica -  kažeš,

Pa odlaziš i ne vraćaš se dugo.

Kad nađeš me uplakanu,

-Da dramim -  kažeš,

jer te optužujem bez veze.

Bacaš stvari,

Svijaš mi ruku da te ne dotaknem

Kad za oprost te molim

Samo da ne odeš.

Ja stenjem, a ti gnječiš mi lice,

Jer nikad me udario ne bi,

Kako mogu biti tako glupa

Da želim razvod, ja nesposobna,

Tako jadna,beskorisna.

Sjedam u kut i plačem.

Skrivam istinu.

Ja samo ne znam biti bolja.

Ta tko bi me ovakvu htio?

Mene tako nemoguću ženu!

Olivera Slipac

BJEŽIM

Bježim, sklupčana pod lišćem, mrtva a živa.

Bježim, vječito skrivena, a uvijek sjajna.

Zar i to, krv.

Kapljice krvi izranjaju ispod jesenjeg lišća.

Lice mi je modro.

Plašim hladnokrvne prolaznike, samo plašim.

Podigoh list, pogledah uplašena prema suncu.

Bježim, a znam da ću biti pronađena.

Moju krv spira kiša, odmaram se pod lišćem, a njih baš briga.

Znam naći ćeš me, mrtvu, a živu.

Mene će kriviti, ne sustav, ne tebe, ne ljude koje nije briga.

Mene lišćem pokrivenu, krvlju umrljanu.

Pietra Fon Tillen

Recimo NE !!! 2021.god


Uvijek ću biti kontra nasilja.
Nasilje je u pogledu,u grlu,u mozgu,u hlačama.
Nasilje živi u obje klijetke srce i u svakom leukocitu.
Nasilje je zona sumraka za bilo koga tko susretne 

vlasnika licence za nasilje.
Kad je moj sin imao tri godine,udario je nogom goluba u parku.
Razočarana u potez djeteta,nisam vikala : ne,ne !
Držala sam govor.I znala,mali ima mozak unaprijed.
Tako osjećam.
Tako mu piše ,u dijagnozi.
Neće više,nikad.
I nije,jer ga " držim" ,pod kontrolom.
Kad je imao četiri, krenuo je nogom prema djevojčici koja mu je otela loptu.
Zadržala sam nogu,došla do djevojčice,rekla:
Vrati mu,molim te.Duplo.
Majka djevojčice se nasmijala.
Ma,pustite gospođo.
To su dječja posla.
Sina sam kaznila oduzimanjem gledanja youtube-a.
I opet,držala govor.
Često sam držala monologe.
Samo da sutra dječja posla ne postanu muška posla.
Ona u kojima,jači tlači.
Ona u kojima je žena niža vrsta.
Koliko god ne prisustvujem više blogovima 

ili susretima na kojima se pjeva kontra nasilja,

nikad neću dati na žene,djecu i sirotinju.
Neću dati na golubove.
Neću kontra pjesnikinja i dobrih gradova.
Iako se Dalmacija piše kao prostor sa najviše sunca,

ima ga još,u ljudima.
I u muškarcima.
I u ženama.
To je neka moja životna religija.

DAN KAD SAM POSTALA ATEIST ( a ) 2021.god

Taj dan obilježen je kao dan stopiranja nasilja nad ženama.
A mislim da i u Bosni nešto slave.
Taj dan netko je kući došao pijan a netko je preživio operaciju.
Taj dan bio je nečiji prvi dan kemoterapije.,

a netko je prvi put odnio prazne boce u dućan.
Taj dan netko je uradio abortus a nekom seljaku otelila se krava.
Taj dan netko je nekog silovao a netko je našao lika iz porezne 

kojem će davati " zub " za pranje love.
Taj dan netko je postao pjesnik a netko samo smrtnik.
Taj dan običan je zarez vremena i moje slavlje ,tuge.
Zavija hitna.Kako mrzim taj zvuk.
U vrevi grada,podsjeća me na zavijanje vukova gladnih.
Opet je smrt gladna.
Jednom sam bila u periodu kad su me stalno pitali 

da li dobro čujem. A ja sam oglušila.
Od tatinog kašlja, godinama.,od sirena,

od sitnih i krupnih umiranja,na preskoke.
Kad sam ostala trudna,sluh se popravio.
Čula sam sebe kako se smijem.
A svijet je postajao dobro mjesto.
Čula sam kako ona pleše u mome trbuhu.
Možda će plesati folklor kao ja.
Dobre seljančice više vole kola od baletnih izvijanja..
Čula sam kako me udara,kao da je dječak.
Možda će i njoj sutra govoriti 

kako ima višak muških hormona,baš kao meni.
Dobre djevojčice igraju nogomet,sa dječacima.
Čula sam kako je snažna.
Možda će trenirati boks, kao ja.
Dobre žene naviknu na vrijeđanje od slaboumnih jadnika.
Moći će se obraniti od bilo koga tko je nazove kurvom.
Čula sam kako hoće vani.
Čula sam kako joj šapćem: Još samo malo,djevojčice!
Čula sam kako se umorila i umirila,malo prije termina.
Na zadnjem ginekološkom pregledu,

čula sam doktora kako je nogom probio bocu viskija koju sam mu donijela.
Čula sam sebe kako govorim:
Neću preživjeti njeno vađenje.
Čula sam bol.,u kostima,u zglobovima,u maternici,

u neuronima,u očima,u ušima,u anatomiji čitavih 37 godina koje sam natovarila u dupe.
Čula sam sve liječnike kako ne smiju raditi carski,radi krvarenja.
Čula sam kako mala neće vani .Valjda me voli.
Čula sam da ću umrijeti ako je ne uspiju iščupati.
Čula sam svaki sat i svaki oblik jeze.
Čula sam ubode i prste.
Čula sam aparat za srce i doktorsku paniku.
Čula sam kako odnose njene crne kose i bijelo lice.
Čula sam kako umirem .
Čula sam kako donose kofere tuđe krvi .
Čula sam kako čistačice iz obje smjene peru crveni pod i psuju i život i smrt.
Čula sam kako će pustiti moju sestru da me vidi posljednji put,ali majci neće dati.
Čula sam žene u šok sobi kako jauču zbog bolova rađanja velikih i živih beba.
Ili blizanaca.
Nitko nije čuo mene.
Nitko nije vidio kako plačem.
Ali,
Barem nikad više nisam imala problema sa sluhom.

MANIFEST MOG EGA                 2017.god

( ZA SVE ŽENE kojima su tijela i umovi barem jednom bili na putu UMIRANJA )

Ptice s tobom nalikovale su helihopterima

Planet je prepun divnih žena

Zašto si odabrao baš Mene?

Znam..zovem se Dijana....

Ana, Tamara, Pietra, Julija, Snezana, Gordana.....itd

Pisalo je negdje da nas treba kazniti

Mi smo NIŽA VRSTA

Mi smo Kurve jer se ne kurvamo

Mi smo Udovice sreće

Mi smo se vjenčale za bolove ne za Bogove

Nekoć sam te zvala dušo

na početku upada u rupu zvanu život

Imala sam motrište ljeskavih oblaka

dok si radio od mene turističku brošuru

Obrazi su mi bili crveni

Usne su mi pobijelile

Ruke su mi poplavile

Nije loša Hrvatska zastava

Bilo je u redu da turisti znaju

kako izgleda karta moje osobnosti

Putovala sam od hladnoće do hladnoće

Jednom su mi otkazale noge

Jednom sam se bojala

a svijet je bio zaposlen u kolanju

gore dolje

Imam reumu i deficit vjerovanja

Imam pomanjkanje osmjeha

Stoput sam plačući gledala kroz prozor

kako se sumrak zgušnjava

Samo tada sam bila slobodna

Javljali su se Anđeli sa riječima

Jednom ćeš biti naša

Krv mi se u vodu pretvarala

Iz bokova mi nisu izlazile grlice

Svako svanuće s tobom

bilo je smaknuće

u kojem me nisi dresirao do kraja

Zovu me Amazonka

Zaveli su me otrovi

dok su mi srce otvarali

ključem za konzerve

Nitko ne zna da Amazonka

izbjegava da pogine

Zovu me Ratnica

dok otvoreno buljim u nemir

i snalazim se na pečenoj zemlji

gdje se ljulja krv i znoj

Od mene je ostala samo koža

kao zaštitni pokrivač

Zavoljela sam sebe kad mi je došao kraj

Zovem ga Imunost kao ponoćni otpadak

vlastitog krematorija pretvorenog

u nepodmazani dolazak vremena

u kojem će stići aplauz

kad siđem sa pozornice

Kašljem, dišem, hodam

Rukama grlim zrak

Suha sam od bolova

Zato volim debele kapi kiše

da me smoče do srži

Možda zaradim novce

hodajući svijetom mokra

da natopim druge sobom

one koje se nisu snašle kao ja

Prijavi me Dušo Ti mene

jer sam živa iza atentata

nakon arsenala tvog jada

na legitimnoj dužnosti

Prijavi me jer sam živa za nova štiva

kao brbljava Sfinga

Ulovi me polumrtvu

ukoričenu u pjesmu

čiji je autor žena koja sjedi na klupi

i ne igra više utakmice

zbog svih crvenih kartona

kojima si sudio nad njenim dahom

Nisam znala da se mogu primijetiti

Prožvakala sam tvoje propovjedi

Ispljunila ih dok sam vježbala osmjeh

i variranje pulsa

Hvala dušo za završetak težine

Prijavila te Dijana u sebi...

Ostale su...

...Ana,Tamara,Pietra,Julija,Snežana,Gordana,itd