Dijana Sindik

SESTRO, KAKO SI?

Sestro,

oprosti,

što svôj pogled držim visoko.

Oprosti,

što mi glas zvuči svjesno.

Oprosti,

što nemam straha.

Ja nisam ovdje

da se smijem ičijoj boli.

Ja nisam ovdje

da izvrgavam nečiju sramotu.

Ja nisam ovdje

da tražim milost.

Ja sam ovdje

da te pitam -

Kako si?

Kako si jučer?

Kako si danas?

Imaš li sjutra?

... što si suze posvetila

zarad budućeg smijeha...

... što si tišinu pozlatila

zarad nemogućeg srama...

...što si bol usvojila

zarad nepostojećeg mira...

Znam te,

sestro...

Prolazismo često

jedna onkraj druge.

Ja uvijek s molitvom,

za tebe i sebe,

jer imasmo ista jutra.

Prolazismo iste dane,

strahom dočekujući

već naučene neizvjesne večeri...

Znam za što se držiš.

Za ono što nije tvoje.

Nisi li naučila -

što učiniš,

učinila si.

Što su tebi učinili,

učinjeno je.

A ti misliš

da će se tvoja žrtva isplatiti.

Svijet ne voli junake,

niti ih zna koji su.

A i ta tvoja žrtva -

nije žrtva.

I sama si,

nebrojeno puta,

čula,

udarcima mjesto zagrljaja,

da si sve to, zapravo,

sama ti.

Kriva i pogrešna.

I razumijem te.

Radije ćeš ostati u svijetu

koji poznaješ,

sa već naučenim ritualima

poraza i boli,

gdje - sve što učiniš

nije dobro...

U tom svijetu ćeš se

kad - tad

prestati nadati,

jer je uspjeh nebitan;

jer je nemoguć;

a neuspjeh jednostavniji

od pristojnog pozdrava -

Dobar dan...

Sestro,

oprosti što držim svôj pogled visoko.

Ja nisam ovdje

da se smijem tvojoj boli,

već mi se suze umoriše

od mog nedočekanog smijeha.

Sestro,

oprosti što mi glas zvuči svjesno.

Ja nisam ovdje

da izvrgavam tvoju sramotu,

već mi se sama tišina ugušila

u nemogućem sramu.

Sestro,

oprosti što više nemam straha.

Ja nisam ovdje

jer tražim milost,

već da te upitam

ono-

čega je i mene,

nekada,

bilo strah -

Kako si?