U tankoj zguzvanoj majici zakoraçi na ulici
Prognana rijeçima kao ostricama noza
Plasi se i sopstvenih otkucaja srca.
Kuda sad,rano da krene, kasno da se vrati
Svoje disanje çuje u mraku .
U maglovitom jutru,nazire se budjenje sjene....
Nema hrabrosti za bijeg.
Bunilom nosena sjeda na klupi u parku
S oblizneg drveta probudi je ljubavni zov goluba
Pricini joj se da vidi bosonogu djecu na travi
Dok im nozice rosa umiva.
Ustaje i lagano krece
Namjesta tanku majicu i sapuce:
Kuda sad...a podsvjesno zna
Jedini put kojim ce poci,put je do
dva usnula meleka
Po cijim licima plesu zrake bezbriznog sna.
Kolaju misliko krdo pobjesnjelih kojota
U trenu voďjena tragom skorasnjeg
sjecanja
Zastade kao ukopana.
Noge nece dalje,mrtvo svjetlo lice obasjalo
Davno je svanulo.
I ponovo je tu,na mjestu zlocina
Sjedi na kaucu,pusi cigaretu za cigaretom
Dim se rasplinuo pre ocima
Dok se skriva u tami vlastitog osmjeha.
Zvonki djeciji glas vrati je u stvarnost
Pomicu se kazaljke na zidnom satu
Sapatom molitvom izgovara
Rasirenim rukama djecicu u zagrljaj skriva.
Silueta covjeka nestaje niz ulicu,
Brzo navuce zavesu na prozoru
Predajuci se prividnom spokoju.
Zastade ispred ogledala,promuklim glasom sebe pozdravlja
Kao odbjegla nada,bljesnu kristalna odluka
Od danas na ovo sivilo tacku stavlja.
CVIJET IZ KAMENA 2021.god
Nemoj zaobići usamljeni cvijet
Koji, kroz zidine kamene,
Stidljivo proviruje
Dok laticama, napola svehlim
Zemlju dodiruje –
Pupoljke neprocvale svojom
sjenkom od suše krije.
Tami bez tračka svjetla se prepustio
Maštajući o nedokučivosti sna
Tek ponekim hrabrijim ogrankom
Na tren kroz prozor života pogleda.
U noćima prepunim strepnje
Drhtavim laticama odbjeglu nadu doziva
Kroz mrežastu zavjesu
izblijedjelog mjesečevog sjaja.
A tako malo mu treba
Tek tračak svjetlosti i kapljice rose
Da razbije okove straha i nemoći
I zaplovi u zagrljaj prostranih livada
Gdje poj slavuja, žubor potoka i plavo nebo
Sve u melodiju slobode pretvara.
Čovječe, osvrni se oko sebe
Pomozi bar jednom okovanom cvijetu
Poruši zidine beznađa, zalij ga
ljubavlju i snagom volje
Razbij strahove od bijednih i
bolesnih nasilnika.
Neka svaki cvijet slobodno širi
korijen i latice svoje
Snagom mističnog mirisa
svojstvenog ženi
Neka uništi sve nespokoje.
O Bože milostivi,
Pusti kišu nek spere sramotu na
ovome svijetu
Neka nijedan nedužan cvijet
Ne umre.
ŽENA,
ELEGIJA 2019.god
Žena je kao
cvijet, ukras cijeloga svijeta
Nemoj da je
povrijediš
Može
prestati da cvjeta
Ona je satkana od
mnoštvo suptilnih energija
Ona je
majka, supruga, kćerka, ona je elegija
Ima i onih
koji ne znaju cijeniti tu nježnost i ljepotu
I često
naprave pakao u njenom životu
Kakav je to
čovjek što ženu vrijeđa i na nju ruku
diže
I svoje
kukavičluke u knjigu zlodjela niže
Kako
razumjeti besramnost takvih stvorenja
Kad isti pred jačim, poginju glavu kleče i mole
I ni tada ne
pomisle na rane žene koje mnogo bole.
To su
licemjeri koji pred slabijim pokazju
prava lica
Zato ne okreči
glave od tih bezdušnika i potajnih ubica
Upri prstom u njih , vriskom se oglasi nek pršti
na sve strane
Neka im se
kao bumerang vrate sve boli i suze isplakane
Udruženim
snagama u ime svih žena ozidajmo ljubavne zidove
Kroz
koje zlo ne može proči, i do tijela i
duše žene nikada više doći .STOP NASILJU NAD ŽENAMA 2018.god
Nije čovjek
onaj što umjesto zagrljaja
Ženi udarce
bez ikakvog povoda daje
Bljujući
bijesno svoje promašaje.
Nije čovjek
onaj ko psovkama i vikom
Pokazuje
nadmoć u iluziji nemoći svoje
Ko podmukla
hijena što čeka pritajena
Da se iz
prikrajka pojavi žrtva njena.
Misliš da je
snaga ono što tijelo i dušu žene povređuje
Ne, to je
kukavičluk što čovjeka obezvređuje
Misliš da je
ljubav ono zbog čega žena gorke suze lije
Ne, to je
opsesija bolesnog bića što se iza nje krije.
Ukroti svoje
nagone, nek’ ljubav ispliva iz tebe
Svu nježnost
i pažnju majci, supruzi, kćerci posveti
Ona je žena,
najljepši ukras na svijetu,
I nije je
uopće teško voljeti.
Stop
nasilju!
Vrisnimo
skupa nek’ se zemlja zatrese od povika žena
A jedini
lijek toj bolesti ljubav je iskrena!LAHKO JE 2017.god
Lahko je
ptici u kavezu slomiti krila
Ogoliti ozelenjele grane, jutarnjom rosom okupane
Lahko je
biti tornado koji juri u pravcu
pritajenoga srca
Od čijeg
udara polahko gubi ritam i isprekidano kuca.
Lahko je
pokidati tanane strune ženske duše
Izbrisati najljepši
ukras - osmijeh sa njenog lica
Lahko je
djeci ukrasti djetinjstvo u cvijetu punog sjaja
Uskratiti radost
igre i toplinu majčinog
zagrljaja.
Da, sve je
to lahko za one kojima je nježnost
-kukavičluk,
Drskost-
hrabrost , tuča-dostojanstvo, psovka –pjesma slavuja
Sve je to
lahko za one u kojima su zamrla sva
božanska čula
Matematički rečeno takav čovjek je, jedna ogromna
nula!!
Vrisnimo
skupa svom ljepotom iz nutrine naših bića
Neka se
vasiona od riječi ZAUSTAVI NASILJE
zatalasa
I otope
sante oko zaleđenih srca od jačine našeg glasa.
Neka naš
vrisak bude poklič protiv nasilnika cijeloga svijeta
Svaka žena umjesto poniženja, bude zasuta laticama
mirisnog cvijeta.
Ona i
jeste ukras planete, nježni dodir toplih
zraka
Život bez
žene bio bi pećina prepuna sablasnog mraka.
3 komentara:
Sjajna pjesma, tao to rade pravi umjetnici! Bravo!
Hvala, hvala, samo ne čutatiglas umjetnika mora da se čuje!!
Bravo, svaka čast!!
Objavi komentar