MOJ IZBOR 2018.god
Čast mi je
izabrati danas,
ne odgoditi
za sutra
potrebitom
ljubav,
darovati,
prihvatiti
ruku ispruzenu
i prevesti
preko rijeke,
za oslonac
podmetnuti rame
svoju
slobodu s robom
podijeliti
s patnikom
govor
otpočeti
i s njime
poci kroz
bespuća
nepreglednih
staza,
pokazati
jasno da
moj dom može
lako biti
njegova oaza
danas biram
da razbor
obraduje mi
dušu i snažno
za
zlostavljene se zauzeti
a zlotvora
prokazati
narediti mu
da odstupi.
poručiti mu
da
izađe iz
tamne sjene
plemenitim
putem da krene
I s jednim i
drugim
da kročim
zahvalna,
jer milinu
svoju si nam
prolio po
usnama
da iz
oblaka, pred časak
samo,
prijetećeg,
tmurnog
poteku kapljice rose
na vijeđe da
nam padaju
da život
baštinimo birajući
Tebe
milinom
tvojom nek nam se
usne osmjehuju
ŠUTNJA 2017.god
Susrećemo je
svakoga dana na stepeništu zgrade
Na licu
njenom gledamo modrice
I šutimo
Gledamo suze
koje ona ne može sakriti
Mada bi to
htjela
Ali one samo
cure
Mi ih
gledamo i šutimo
Ona ništa ne
govori
Samo
ljubazno tiho pozdravi
Glasom koji
bi rado vrisnuo
Koji bi
očajno u pomoć pozvao
Ali ona ipak
šuti
A mi ne
pitamo
Zato što smo
uviđavni
Pokušavamo
si uprizoriti
Da su
modrice na njenom licu
Nastale od
slučajnog pada
I skupa s
njom lažno se tješimo da će proći,
Ali ne
prolazi..
Susrećemo je opet, nakon neprospavane noći
Kad su
jecaji odjekivali kroz noć
Znamo s
kojega su kata dolazili,
Ali mi samo
šutimo
Prolazimo
pokraj
Ne nudeći
joj obloge za natekle kapke
Ne dajući
joj iscjeljujući dodir
Samo prolazimo
i šutimo...
KIŠOBRAN U
ŠETNJI 2016.god
Statistike
govore da je ponedjeljak najgori dan u tjednu, koji može biti dosadan, a tmuran
nakon burno provedenog vikenda. Kažu, da se ponedjeljkom najviše osoba odluče
na samoubojstvo. Inače, ponedjeljak zna biti i pospan i tužan, ponekad monoton.
Jedan, iako kišni ponedjeljak je promijenio svoje lice, bio je jedan drugačiji
ponedjeljak, kojega ću dugo pamtiti. Zbog nekih sudionika bih rado zaboravila
taj kišni dan, a zbog drugih opet, taj mi se dan duboko urezao u pamćenje.
Vraćala sam
se s trešnjevačkog placa, nabavivši sve što će mi trebati za pripremanje
obroka, ukusnih i finih, za moje sladokusce. Stajala sam u prednjem dijelu
srednjeg vagona, leđima naslonjena na stup, na kojem je visio uređaj za
poništavanje karata. Mada je bilo još nekoliko praznih stolica, nisam
namjeravala sjesti, odgovaralo mi je protegnuti noge, gledati kroz prozor
užurbane ljude s kišobranima. Vani je bilo mnogo kišobrana, raznih boja i
oblika. Izgledali su sretni, kao da se smiju što su u šetnji, što su izvađeni
iz tamnih kutaka i spremišta i što otvoreni dišu i puštaju kišnim kapima da
spere sa svih njih ustajalost i dosadu. Nekoliko sam puta svoj pogled svratila
na svoje suputnike, koji nisu ni po čemu bili zanimljivi, osim što mi se
učinilo da jedna djevojčica plače. Bila je okrenuta prema prozoru, pa nisam
bila potpuno sigurna jesu li to suze ili joj je lice mokro od kiše. Pokraj nje
je sjedio muškarac, pedesetih godina. Bio je nekako čudan, mutna pogleda, duge
neuredne kose. Još sam na suprotnoj strani primijetila dvije potpuno iste mlade
djevojke, nisu mogle sakriti da su blizanke i čisto lako se moglo zaključiti,
da su one jednojajčane. Sve je na njima bilo jednako, čak su bile jednako
obučene, razlikovale su se samo po koferu kojega su držale u krilu. Jedan je
bio manji, drugi veći, sigurno je da su bili iz istoga seta. Bio je pravi
ugođaj promatrati tu krasotu, bile su prelijepe. Nisam željela buljiti, pa sam
gledala kroz prozor u prolaznike sa kišobranima. Prolaznici su bili pognuti,
mokri, a kišobrani u svim nijansama su plesali svoj omiljeli kišni tango.
Ponovo sam svratila pogled na blizanke,
primijetila sam da se ona što je sjedila do prolaza trznula, da se dva puta okrenula i pogledala u čovjeka koji je sjedio
na drugoj strani, vanjskog sjedala, zatim skočila i brzinom munje zaustavila se
pokraj prilike s dugom kosom. Podigla je svoj kofer i snažno ga udarila po
glavi, zatim ga je još nekoliko puta ritnula nogom. Svi smo je užasnuto
pogledali, na što je ona vrisnula na sav glas. "Čudovište jedno perverzno,
nećeš to raditi u tramvaju i mučiti djecu pored sebe, doma slobodno, pred svojom mamom, koja te
tako odgojila". Druga je blizanka brzo ustala i šutke zgrabila za ruku
djevojčicu koja se od šoka nije mogla pokrenuti. Na rukama ju je nosila iz
tramvaja, koji se baš u tom trenutku zaustavio. Mi, ostali putnici u tramvaju
smo zapanjeno gledali u čovječuljka koji je ležao na podu, o njegovom
zločinačkom činu su svjedočile raskopčane hlače i "ljigavac" kojega
nije stigao pospremiti. Okrenula sam se prema mjestu gdje su stajale one dvije,
nježne, hrabre djevojke, koje su za ruke držale preplašenu manju djevojčicu.
Obje su sa slobodnom rukom stiskale brojeve na mobitelu. Lako se moglo
zaključiti, da jedna zove roditelje djevojčice, a druga policiju. Da sam bila u
pravu shvatila sam, kad su na slijedećem stajalištu u tramvaj ušla dva
policajca, prišla zlostavljaču, na ruke mu stavili lisičine i odvezla ga u
postaju. Užasnuta, i sama sam izašla na sljedećoj stanici. Namjerno nisam
otvorila kišobran. Pustila sam kišnim kapima da speru neutralnost s mojega lica
i ruku. Razočarana u sebe i ostale putnike iz tramvaja, pitala sam se, kako je
moguće, da mi koji se smatramo narod ćudoređa, nitko, ali baš nitko nije okom
trepnuo, nije ispustio svoje vrećice i zahvalno dodirnuo te drage male ruke,
ruke što žele pomoći i istrijebiti zlo. Bilo mi je žao što nisam s njima izašla
iz tramvaja, da ih pitam za ime, da ih pozovem na ručak. Bilo mi je žao što se
nisam pomaknula s mjesta na kojem sam stajala i barem jednom povukla za kosu
tog neuglednog bahatog huligana, što mu nisam rekla da ga može biti sram. Ni
drugi putnici nisu učinili ništa, svi smo se ponašali kao da se to nas uopće ne
tiče, upravo zbog toga sam bila tužna i zamišljena.
Moji ukućani
su me čitavo vrijeme u čudu gledali i pitali se zašto sam tako šutljiva i
sjetna. Tiho sam pospremala ostatke večere, ali kad sam čula da je spiker na
vijestima izjavio, kako je uhvaćena osoba koja je već duže vrijeme zlostavljala
studente i djecu u okolici studentskog doma na Savi, nisam se više namjeravala
suzdržavati, već sam glasno rekla mojim ukućanima: "To je istina, vidjela
sam svojim očima dva Anđela koja su pomogla u uhićenju"!
I dalje,
barem tri puta tjedno vozim se istim tramvajem, istim putem. Široko otvorenih
očiju gledam okolo, na sve strane i vidim puno dragih Anđela i svaki puta
zadrhtim nadajući se da ću ugledati ona dva: s dugom, sjajnom, pepeljastom
kosom, vitkim stasom, da ću ugledati Anđele, sjajnih očiju, nježnih ruku, ali
jakog udarca. Tu priliku ne bih propustila, prišla bih im i pozvala ih na
ručak.
Nema komentara:
Objavi komentar