Ana Jakopanec

MOJ IZBOR        2018.god

Čast mi je izabrati danas,

ne odgoditi za sutra

potrebitom ljubav,

darovati,

prihvatiti ruku ispruzenu

i prevesti preko rijeke,

za oslonac podmetnuti rame

svoju slobodu s robom

podijeliti

s patnikom govor

otpočeti

i s njime poci kroz

bespuća

nepreglednih staza,

pokazati jasno da

moj dom može lako biti

njegova oaza

danas biram da razbor

obraduje mi dušu i snažno

za zlostavljene se zauzeti

a zlotvora prokazati

narediti mu da odstupi.

poručiti mu da

izađe iz tamne sjene

plemenitim putem da krene

I s jednim i drugim

da kročim zahvalna,

jer milinu

svoju si nam prolio po

usnama

da iz oblaka, pred časak

samo, prijetećeg,

tmurnog

poteku  kapljice rose

na vijeđe da nam padaju

da život baštinimo birajući

Tebe

milinom tvojom nek nam se

usne  osmjehuju

ŠUTNJA      2017.god

Susrećemo je svakoga dana na stepeništu zgrade

Na licu njenom gledamo modrice

I šutimo

Gledamo suze koje ona ne može sakriti

Mada bi to htjela

Ali one samo cure

Mi ih gledamo i šutimo

Ona ništa ne govori

Samo ljubazno tiho pozdravi

Glasom koji bi rado vrisnuo

Koji bi očajno u pomoć pozvao

Ali ona ipak šuti

A mi ne pitamo

Zato što smo uviđavni

Pokušavamo si uprizoriti

Da su modrice na njenom licu

Nastale od slučajnog pada

I skupa s njom lažno se tješimo da će proći,

Ali ne prolazi..

 Susrećemo je opet, nakon neprospavane noći

Kad su jecaji odjekivali kroz noć

Znamo s kojega su kata dolazili,

Ali mi samo šutimo

Prolazimo pokraj

Ne nudeći joj obloge za natekle kapke

Ne dajući joj iscjeljujući dodir

Samo prolazimo i šutimo...

KIŠOBRAN U ŠETNJI               2016.god

            Statistike govore da je ponedjeljak najgori dan u tjednu, koji može biti dosadan, a tmuran nakon burno provedenog vikenda. Kažu, da se ponedjeljkom najviše osoba odluče na samoubojstvo. Inače, ponedjeljak zna biti i pospan i tužan, ponekad monoton. Jedan, iako kišni ponedjeljak je promijenio svoje lice, bio je jedan drugačiji ponedjeljak, kojega ću dugo pamtiti. Zbog nekih sudionika bih rado zaboravila taj kišni dan, a zbog drugih opet, taj mi se dan duboko urezao u pamćenje.

            Vraćala sam se s trešnjevačkog placa, nabavivši sve što će mi trebati za pripremanje obroka, ukusnih i finih, za moje sladokusce. Stajala sam u prednjem dijelu srednjeg vagona, leđima naslonjena na stup, na kojem je visio uređaj za poništavanje karata. Mada je bilo još nekoliko praznih stolica, nisam namjeravala sjesti, odgovaralo mi je protegnuti noge, gledati kroz prozor užurbane ljude s kišobranima. Vani je bilo mnogo kišobrana, raznih boja i oblika. Izgledali su sretni, kao da se smiju što su u šetnji, što su izvađeni iz tamnih kutaka i spremišta i što otvoreni dišu i puštaju kišnim kapima da spere sa svih njih ustajalost i dosadu. Nekoliko sam puta svoj pogled svratila na svoje suputnike, koji nisu ni po čemu bili zanimljivi, osim što mi se učinilo da jedna djevojčica plače. Bila je okrenuta prema prozoru, pa nisam bila potpuno sigurna jesu li to suze ili joj je lice mokro od kiše. Pokraj nje je sjedio muškarac, pedesetih godina. Bio je nekako čudan, mutna pogleda, duge neuredne kose. Još sam na suprotnoj strani primijetila dvije potpuno iste mlade djevojke, nisu mogle sakriti da su blizanke i čisto lako se moglo zaključiti, da su one jednojajčane. Sve je na njima bilo jednako, čak su bile jednako obučene, razlikovale su se samo po koferu kojega su držale u krilu. Jedan je bio manji, drugi veći, sigurno je da su bili iz istoga seta. Bio je pravi ugođaj promatrati tu krasotu, bile su prelijepe. Nisam željela buljiti, pa sam gledala kroz prozor u prolaznike sa kišobranima. Prolaznici su bili pognuti, mokri, a kišobrani u svim nijansama su plesali svoj omiljeli kišni tango. Ponovo sam svratila  pogled na blizanke, primijetila sam da se ona što je sjedila do prolaza  trznula, da se dva puta  okrenula i pogledala u čovjeka koji je sjedio na drugoj strani, vanjskog sjedala, zatim skočila i brzinom munje zaustavila se pokraj prilike s dugom kosom. Podigla je svoj kofer i snažno ga udarila po glavi, zatim ga je još nekoliko puta ritnula nogom. Svi smo je užasnuto pogledali, na što je ona vrisnula na sav glas. "Čudovište jedno perverzno, nećeš to raditi u tramvaju i mučiti djecu pored sebe,  doma slobodno, pred svojom mamom, koja te tako odgojila". Druga je blizanka brzo ustala i šutke zgrabila za ruku djevojčicu koja se od šoka nije mogla pokrenuti. Na rukama ju je nosila iz tramvaja, koji se baš u tom trenutku zaustavio. Mi, ostali putnici u tramvaju smo zapanjeno gledali u čovječuljka koji je ležao na podu, o njegovom zločinačkom činu su svjedočile raskopčane hlače i "ljigavac" kojega nije stigao pospremiti. Okrenula sam se prema mjestu gdje su stajale one dvije, nježne, hrabre djevojke, koje su za ruke držale preplašenu manju djevojčicu. Obje su sa slobodnom rukom stiskale brojeve na mobitelu. Lako se moglo zaključiti, da jedna zove roditelje djevojčice, a druga policiju. Da sam bila u pravu shvatila sam, kad su na slijedećem stajalištu u tramvaj ušla dva policajca, prišla zlostavljaču, na ruke mu stavili lisičine i odvezla ga u postaju. Užasnuta, i sama sam izašla na sljedećoj stanici. Namjerno nisam otvorila kišobran. Pustila sam kišnim kapima da speru neutralnost s mojega lica i ruku. Razočarana u sebe i ostale putnike iz tramvaja, pitala sam se, kako je moguće, da mi koji se smatramo narod ćudoređa, nitko, ali baš nitko nije okom trepnuo, nije ispustio svoje vrećice i zahvalno dodirnuo te drage male ruke, ruke što žele pomoći i istrijebiti zlo. Bilo mi je žao što nisam s njima izašla iz tramvaja, da ih pitam za ime, da ih pozovem na ručak. Bilo mi je žao što se nisam pomaknula s mjesta na kojem sam stajala i barem jednom povukla za kosu tog neuglednog bahatog huligana, što mu nisam rekla da ga može biti sram. Ni drugi putnici nisu učinili ništa, svi smo se ponašali kao da se to nas uopće ne tiče, upravo zbog toga sam bila tužna i zamišljena.

           Moji ukućani su me čitavo vrijeme u čudu gledali i pitali se zašto sam tako šutljiva i sjetna. Tiho sam pospremala ostatke večere, ali kad sam čula da je spiker na vijestima izjavio, kako je uhvaćena osoba koja je već duže vrijeme zlostavljala studente i djecu u okolici studentskog doma na Savi, nisam se više namjeravala suzdržavati, već sam glasno rekla mojim ukućanima: "To je istina, vidjela sam svojim očima dva Anđela koja su pomogla u uhićenju"!

           I dalje, barem tri puta tjedno vozim se istim tramvajem, istim putem. Široko otvorenih očiju gledam okolo, na sve strane i vidim puno dragih Anđela i svaki puta zadrhtim nadajući se da ću ugledati ona dva: s dugom, sjajnom, pepeljastom kosom, vitkim stasom, da ću ugledati Anđele, sjajnih očiju, nježnih ruku, ali jakog udarca. Tu priliku ne bih propustila, prišla bih im i pozvala ih na ručak.