Željka Blažević (Tonka)

SEDAM KAKTUSA

Svoju priču mi ispričala.

Sedam kaktusa ima.

Svaki dan po jedan.

dodirne za dobro jutro.

Oni joj se smiješe.

Kad je on riječima rani.

Cvjetovi se otvore kad radi njega počnu pokore.

Bodlje njihove, maze dodiruju.

On kao stijena prijeteći sjedi za stolom.

Ona sa kaktusima priča.

On zašuti da uhvati zraka za dernjavu.

Jada mi se:

Prilipili bi mi dijagnozu.. Sa kaktusima pričam.

Unutar mene muka. Nisi ti ženo luda!

Odnit ću joj sadnicu ruže.

Nek dodiruje malo blaže trnje.

Za dobar dan.

Dok on šuti.

Kao stijena hladan.

Lejla Habota

BRESKVE

Ne sjećam se svoje stare kože

došao je čovjek crvene kose

stran, najstraniji

sve je sa mene pocijepao

moju haljinu staru godinu

moju kožu petnaest.

Nikog nije pitao

u trku je urlao: Nisam, nisam ja ništa uradio!

Cijeli hodnik na breskve je mirisao.

Kaže: Nije hodnik, ona miriše na breskve.

Pet godina kasnije počeo je august

na tržnici, zavukla sam ruke

prvo ih gnječila

onda počela da im gulim kožu

one su vrele od sunca

meni su ruke od soka slatke.

Mati me gleda

ne progovara

Govorim: Nisam, nisam ja ništa uradila.

To su samo mirisale vrele od sunca breskve.

Emina Džindo

DIJAGNOZA

Gledaš me

očima otrovnih

crnih

dubina.

Dok neman, koja spava

u njima,

svakog bi časa zarila

očnjake svoje

u nepovratni spokoj sna,

dok nevino si postelju

u predvečer spremam.

Renata Kuburaš

MOLIM

Molim te…

Spavam.

Odmaram dušu i oči.

Plakat ću kasnije.

Molim te...

Samo još pet minuta.

Ne, ne,

nisam ljuta.

Tiše.

Rekla sam već -

volim te

i da mi je hladno.

Upali staru peć.

Molim te...

Ne, ne,

nisam luda.

Skloni ruke, boli me.

I šta ako je juli,

vidim snijeg.

Dino Porović

RAJSKE PTICE IZ KRLETKE SIGURNE KUĆE

Zagledah se u blistavo sunce

U plavet beskraja

U drvo života:

Proljeće, o proljeće,

S usnama tvojim počinje

S tvojim imenom skončava

Tijesni nemir vidokruga iz podočnjaka.

Vidjeh nezarasle krvave ožiljke

Čuh kristalni zvuk

Mirisah trag:

O kišo, moja kišice,

Porazi tamu i sram

Spoznaje niti beznađa

Natopi žeđ kapima, još uvijek nisi snijeg.

Radosav M. Doderović

O TEBI PEVAM                     2025.god

O tebi pevam mila kćeri
stvorenje božje najdraže meni,
jednoga dana pevaće neko
o tebi kao voljenoj ženi.

O tebi pevam voljena ženo,
ta pesma nikad', prestati neće,
ti mi životu smisao dade,
dariva mnoge trenutke sreće.


O tebi pevam o majko draga,
jer ti si nebo zvezdano moje
hvala za život što si mi dala,
za ljubav nežnu i brige tvoje.

 

NEVRAĆEN  DUG                 2018.god

Obzorja nema, noć duga i tamna, preduga crna

a san nikako kod mene da svrati,

dokle spas tražim u svitanju zimskom

fijuk me vetra u detinjstvo vrati.

Slike se davne razmileše i učmale oživeše,

Tamo negde u dubini duše moje;

dva kreveta, crni šporet, sto i klupe

-              još postoje.

A na zidu gasarica i nemirne senke, blede;

kraj šporeta naćve pune, tek pečeni hleb miriše,

čarape mi krpi majka, kraj nogu joj

-              mačka prede.

Lice njeno plemenito, k'o ikona nekog sveca;

poranila brižna majka jer u školu idu deca.

Iz postelje tople, slamne i majčinog zagrljaja,

parče hleba u torbicu pa u hladnu zimsku tminu

-              još danjega nema  sjaja.

Ona stoji na vratima i u tamu dugo gleda;

Boga moli da joj srećno školi dođu

i zdravo se vrate čeda.

A to nije jutro jedno, il' nedelja ili mesec il' godina

-              nego dugo.

Najveća je želja njena, šta bi drugo;

da do škole stignu čeda, da se vrate.

I za život pripreme se

a brige joj  život krate.

Vreme teče polagano, u zaborav sve to minu,

nema đaka sa torbicom koji jutre niz planinu.

Sad starica osamljena, pogurena, izborana setna lica

-              živi sama;

niti koga dočekuje, niti prati, eh kakvi smo

-              kuku nama.

Džaba škole i diplome, položaji i funkcije,

sve to vredno ništa nije.

Džaba pare i bogastvo; Ma koliko moćni bili

pred Gospodom i pred sobom

najvažniji ispit  - nismo položili.

Dražen Rubić

OBRADA 2021.god

Pa, čovječe!
Glupi čovječe!!
Što si joj to napravio?
Pogledaj je samo!
Pogledaj!!
Pogledaj je u oči!
Gdje je ona mladost?
Gdje je onaj žar,
Radost, energija, mašta...
Mrtvi su, eto gdje!
I ona je mrtva!!
A živa.
Vene.
Diše i vene.
Vidiš li?
Shvaćaš li?
Ne?
Hm...
Ali svoj ego shvaćaš.
I trku za novcem, isto.
I bolji posao, novi auto i sve... Obnovljenu kuću.
Prazna je, čovječe.
Prazna!
Prazna kuća!
Da - kuća, nije više dom.
Razlika je to, budalo jedna.
Živite u njoj, odnosno životarite.
Puno svega, a prazno.
Kad' si došao njoj u normalno vrijeme?
Ne shvaćaš ti to, ne.
Možda hoćeš jednog dana.
Možda - kažem.
Pitaš, tko sam ja?
Ja sam...
Isto bio takav...
A sada sam
Vjerujem...
Vjeruj mi da vjerujem...
Da sam naučio.

SVINJA                               2019.god

Vikao je da je svinja

Obična, muška sebična svinja

Što je ženiti nije htio

Ni kad joj je napravio dijete

Da je prezelen bio

Za obaveze bračne, svete

Da ponovio to ne bi

Da nije znao kako je dobra

Da učinio sve bi

Da će je voljeti do groba

Vikao je da je svinja

Urlao je da mu je žao

Da mu je prokleto, jebeno žao

Što nije tražio posao

Što je prokleta ljenčina bio

I „stoput“ vani ostao

S ekipom bančio, pio

I to za njezine pare

Što ih je ne jednom ukrao

I da je sad pametniji kad je

Na samo dno žvota pao

Urlao je da mu je žao

Jecao je da je đubre

Pokvareno, smrdljivo, lažljivo đubre

I da mu oprosti njegova sranja

Da ju povrijediti nije htio

Al' zavela ga je ona Tanja

Da se sve to, eto, tako zbilo

Da je učinio sve da se ne sazna

Da je bilo to - što je bilo

I da mu je šutnja njena najgora kazna

Jecao je da je đubre

Ridao je da se promjenio

Da se na pametnije, bolje promjenio

Da će je vikendom izvesti van

Da ide na razgovor za fuš

Da će svaki dan čistiti stan

Obećavao s osmjehom „vidla buš“

I da će se ponositi njime

Da će za režije novce donosit'

Da neće mu više proklinjat' ime

Samo neka mu oprosti

Ridao je da se promjenio

Iz njega je sav smrad i jad lio

Koj' ga je dugo izjedao, pek'o

Ali njenih stvari više nije bilo

Ona je već bila daleko

ŠPIJUNKA                       2018.god

Špijunka

Mokra od mojih suza

Tišina

Kao i uvijek na katu

Ljudskost-

Nema je kad treba puzat'

Nemoć

S poda doseći kvaku

Prizor

Viđen već više puta

Za zatvor

Da je ne'ko prijavio to

Ludost-

O stepenice čelom lupat

Stvarnost-

Odavno postade zlom...

Svjetlo

Automatski se pali i gasi

Njeno

Tijelo s krvavom glavom

Ležećki

Dok odozdol' čuju se glasi

Dečki

S odorom k'o nikad plavom

Galama-

Al' susjeda nema ni jednog

Ni sada

Kad mu s ruku lisice vise

Žena

Što joj treba i ono vrijedno

Sprema

Za odlazak u dane suvisle

Noge

Utrnuše od stolčića malog

Noć je

I napokon priči je kraj

Spokoj

Moji spavaju odavno

Onaj broj-

Okrenuh, u oku mi sjaj

Arijana Miljković

MAČ                               2022.god

U zagrljaju svojstvene praznine,
Udaljena od sebe same tisućama milja,
Pogleda usmjerenog prema nigdje,
Čekam.
Osluškujem.
Nadam se.
Rođena kao žena,
Bačena u ralje krvnika,
Osuđena na neizvjesnost,
Čekam
Rast zaboravljen u prošlosti.
Osluškujem
Nedohvatni krik sutrašnjice.
Nadam se
Ponovnom rođenju.
Odbacujem oklop sigurnosti,
Duše izložene vjetru i soli,
Utapam strah
U čaši propasti.
S tragom udarca na licu,
Skidam masku,
Sahranjujem glas očaja,
Nahranjena pogledom plavih očiju,
Obučena u haljinu majčinstva,
Saznajem,
Čekanje,
Nadanje,
Osluškivanje
Postaju mač pobjede.
Ja,
Slomljena i krhka žena,
Stojim ispred krvnika.
Zahvalna jer u čelik me pretvara.
Tijelo ne drhti pod njegovom oštricom.
Najsnažnija u svojoj slabosti,
Rađam sebe iznova
Kao ženu,
Kao majku
Koja,
Iako udaljena
Od sebe same tisućama milja,
Ostaje i dalje ja.

SESTRO PO ŠAMARU               2019.god

Obriši suze, Sestro po šamaru,

Nagrizaju krvave ožiljke na usnama.

Znaj svijet je okrutan, poput njega

Koji lomi ženu u tebi svih ovih godina.

Ne očekuj pomoć, ruku prijateljstva,

Svi okreću leđa s riječima poganim.

Kad pomisliš da borba je završena,

Novi ponor te čeka, od prethodnog mračniji.

Uzdigni čelo iznad Boga i Naroda,

Od kostiju slomljenih sagradi svoj hram,

Podigni mač za svoju slobodu

S kojim ćeš riječi poniženja pretvoriti u prah.

Raširi krila što on ti je lomio,

U inat bolu, u inat porazu.

Sahrani u sebi sve svoje emocije,

Nek’ kapljice krvi u srcu se zamrznu.

Postani čelik, postani oštrica,

Jedino tako iznova ćeš se roditi.

Zaboravi na nadu u ovozemaljski sud,

On neće odgovarati, neće ga kazniti.

Ubio je u tebi svaki trag žene,

Ostavio modrice na licu, vječno ćeš ih nositi.

No,  on se izvlači kroz ušicu igle,

Zaboravi na pravdu, nećeš ju dočekati.

Tek poneka Sestra po šamaru, bolu,

U prolazu tvoje rame će taknuti,

Pokupiti s puta krhotine stakla

Jer u tišini, ona će te razumjeti.

Znam kako boli izgubljeni ponos,

Znam kako je pljunuti na odraz u ogledalu,

Znam kako je živjeti bez žene u sebi,

Znam kako je biti sama u Svemiru.

Znam!

Znam!

Živim bez emocija,

Ali tvoju bol

I ja

Osjećam.

U svojem hramu i ja se molim,

Pero po pero lijepim na krilima.

Naučena na krvarenje ovoga tijela

Jer ožiljci se otvore na promjenu vremena.

S nesigurnošću dočekujem izlazak sunca

I ne znam hoću li ikada dotaknuti sreću.

Tek jedno sigurno znam:

Pred njega nikada više kleknuti neću.

KRIVA SAM                   2018.god

Da, ja sam kriva, priznajem!

Dah koji mrzim kožu je rezao,

Nemam snage da se odupirem.

Izlaza nemam, toga sam svjesna

Jer korakom naprijed na prepreku naiđem.

Svijet od kojeg pomoć zatražih

Okreće glavu, bez sućuti, pitanja.

Tek netko u prolazu prijezirno dobaci:

„ Trpi, glupačo, sama si birala! „

A ti, muškarče, udaraj jače,

Još tijelo živi, još nisi ga slomio.

Kosom isčupanom pod dobro obriši,

Ispod stopala svojih gdje si me bacio.

Krv teče niz lice, usne mi grije,

Tvoj bijes iz očiju nek' vatru zapali,

Ne štedi me, prokletniče, dosta je bilo!

Zauvijek od sebe mene udalji.

Visine me čekaju, ne tražim blagoslov.

Otupjela na bol, smrti se ne bojim,

I zato ne štedi ni šake ni riječi

Dok poput vojnika pred tobom stojim.

Posljednji šamar, posljednji udarac

Slomi dostojanstvo, život je uzeo.

Gledam u krvnika što stoji nada mnom,

Čina svojega nije se zasramio.

I tvoje ruke, Svijete, krvave postaše,

Na nasilje šutiš, ti ga ne osuđuješ.

Kako ćeš jednoga dana opravdati

Mom sinu svoj grijeh. Istinu mu duguješ.

Da, ja sam kriva, priznajem!

Petar Zuanović

RAKA ŽIVOTA

Oluja osjećaja, vražji pir

Povjetarac tjera niz dol

Svo crnilo u jedan vir

U kom se tope tuga i bol

Pobjedi bar jednom hir

Odsviraj najtužniji mol

Na trenutak pokloni mir

Duši serviranoj na stol

Njome tvoja mržnja se hrani

Radost je odnijela sjete rijeka

I kao godine traju mi dani

Podrum neka para moja jeka

Kad umrem blizu kuće me sahrani

Da te proganjam do kraja vijeka

Oliver Janković

KOLIKO                      2025.god

Koliko psovki?
Koliko pogleda
u kojima mržnja cveta?
Koliko mamurnih buđenja?

Toliko skrivenih
pokajničkih pogleda,
toliko preispitivanja
zar je ona kriva
što se tvoj život vuče po blatu.

Neko mora biti kriv
a to nije on
- bodri ga alkohol
bodri ga kafana
bodre ga bandere
o koje se udara.

O, koliko je lakše
kad je ona kriva...

Ujutru kada se brije
vidi njeno lice u ogledalu
lice krivca
vidi
i zadrhti mu ruka
- uvek se poseče.

 

SAMO IZVOLI                 2024.god

Izvoli,
slobodno pokušaj
da hodaš u mojim cipelama.

Moram te samo upozoriti
nisu to cipele
za otmene izlaske
ni baletanke
ni čizmice od sedam milja.

To su cipele tuge,
cipele vapaja, vriska,
modrih podliva.
Cipele za bežanje,
pune mučnih povrataka
u dom koji to više nije.

Cipele koje su teže
od crne zemlje
kad moram u njima
da prekoračim kućni prag.

Pazi,
ako ikako možeš
odaberi sebi
bolju sudbinu
i cipele
pune muževljeve topline.

ZAKLJUČAN                     2023.god

Zaključao sam te
u staklenu vitrinu prošlosti,
tvoje uzdahe, jauke.

Kažu da su pesnici gordi
da gaze po srcima pesama
po srcima žena.

Gaze i po sopstvenim
gutaju prašinu
umesto suza.

Znam da jednom i ja
biću zaključan
u staklenoj vitrini
nečijeg sećanja.

TVRDA MUŠKA RUKA             2022.god

Tvrda muška ruka
subotom donosi pun ceger s pijace
stavlja rakiju na sto
čita novine, nervira se
stiska pesnicu
lupa po stolu.Viče da sam lenja
da ništa ne radim
pljušte šamari
po mom licu.

Tvrda muška ruka
umorna ide da spava.

Nedeljom
tvrda muška ruka
ide u kladionic
kafanu
ide kod sumnjivih žena
koje vonjaju na jeftine parfeme.

Posle nedeljnog ručka
diže pesnicu
tek da mi pripreti.

Spava do kasno uveče
tumara po kući
gunđa bunovno.

Srećom, sutra je ponedeljak
vozi viljuškar
do kasnog popodneva.

Tvrda muška ruka
smekša od umora
pokušava da me pomazi
po modrim obrazima
šapuće sebi nešto u bradu
kaje se izgleda
i tako sve do petka.

Jao ko izmisli
subotu i nedelju.

DAFNE                  2018.god

Bežeći

od Apolonove pohote

od nasilja

u šume

    u trave

        u biljku

nad tobom

sklapa se hlorofil.

Iz nagosti

u lovora list

iz razigranosti

u muk.

Dafne,

kakav je svet

viđen tvojim

celuloznim očima?

Ni znak

ni zvuk

već samo

titraj na vetru

- nemušti odgovor bilja.

Samo duša ti

iz arome lovora

blagošću provejava.

Ljiljana Lukić

TE NOĆI...

Te noći sam se vratila kući u pola dva,

dovezao si me ti, tek smo se upoznali.

Bila sam popila neku čašu više vina ja,

nisam ni primetila da sam se opila!

Ti uzeo si moju tašnu i vozio si me,

kući kad sam stigla, ti ljubio si me.

Ja baš to nisam ni htela, pa branila sam se.

A ti si se naljutio zato, pa udario si me!

Rekao si, to je sad hvala, za tvoju uslugu,

što kući si me dovez'o po mrklom mraku!

Ti nisi hteo da me poslušaš i odes kući,

ja nisam bila pri sebi i počeli smo se tući!

Ti bio si jači, jači i počeo si da me svlačiš.

i sve na silu, silu, ti stegao si me po bilu.

Odjednom pred očima vidim boju belu,

ti udario si me flasom po čelu!

Po podu je bilo proliveno vino, a ja bosa.

Kad gurnuo si me, skliznula sam

i najednom sam bila razbivena nosa!

Tatutata, tatutata, čuje se sirena...

Vikala sam kao luda, da pustiš me,

ali nisi hteo i eto čuda, komšije čule me!

Zvali su policiju, da sasluša nas.

A ti nisi hteo da čekas, pa dao si gas!

Udario si me prvi, mi tukli smo se do krvi,

dočekala sam ih u pocepanom odelu,

saslušali me uznemiranu i krvavu celu.

Tatutata, tatutata, čuje se sirena...

Ja sam u kolima dežurne policije plakala,

plakala i dok vozili me do urgentnog centra...

Ja se ne sećam ni imena tvog, nisam ni pitala.

Kažu da sam sama kriva, što sam dozvolila!

Kući kad sam došla ja oprala sam sve,

pod i kuhinju i moju glavu i telo.

Hoću samo da ništa ne sećam se.

Zauvek da prodje sve, a vino nikad više zacelo.

Milovan Mićo Petrović

DUŠA U OKOVIMA STRAH U SNOVIMA

Pogled prek, nasilan glas!!!

Život bez volje, cilja u nerazumu

Traži opstanku spas...

Duša u okovima, strah u kostima,

U praznini izgubljeno svako pravo;

Gluvom tišinom neostvarenih snova...

Zloslutnim mislima od sreće do bola.

U pukotini duše, gorčinom srama-

Vapajnim krikom do nečovečnog sloma.

Telo drhti suza suzom navire jače;

Bezobzirni nasilnik zlo veliko sprema,

U stremljenju osećanja ljubavi nema.

Nepravda ubija životne snove

Sreća u nepovrat odlutala-

U (ne)razumu obećavano vreme bolje...

Život unakažen prekriva tužno lice,

Bez tolerancije podstreka nema leka...

Romantične noći razdragane dane,

Pretvori život u ožiljke i rane.

Blažene ženstvene nežnosti dobrote,

Zle sudbine, surove čine živote.

Savesti urazumi da kroz neljudske vene,

Umesto otrova ljubav k'a srcu krene;

Spokojne da su sestre, majke i drage žene!

Mirjana Jezildžić

ISPOVIJEST                2025.god

Na samom rubu
Samo zažmirim
Skočim u bezdan
I kraj
Ti stranac
Bila sam ti teret
Kad je prestala ljubav?
Raspršila se, istopila?

U tuđem gradu
Sama
Bol mi je izmučila tijelo
Čudan pokret u utrobi
Na šumskoj stazi
Dvije divlje tršnje uzbrah
Skupiše se usta od gorčine

I dogodi se u trenu:
Bol prestade, i mučnine.
Sama sreća je pokucala
Otvorim, neka uđe.
Znam za što živim:
Za malo čedo
Ispod srca.

PONEKAD SANJAM HEROINU   2023.god

Emina, u pjesmi opjevana
Pišem ti u ovom kišnom danu
Mila prijateljice moja
A da je sunca i vedrine
Išle bismo na Vlašić
Šetale, brale majčinu dušucu i veremčić.
Nije to bilo samo nekad
Bit će opet.
Ustat ćeš iz postelje
Jer ti si žena heroina!
A ovaj sumorni, mračni dan

Tvoje malaksalo tijelo

I bjelina sobe za intenzivnu
Bit će samo ružan san.

ISPOVIJEST                     2022.god

Bila sam na samom rubu
Samo zatvorim oči
i skočim
u bezdan
i kraj.
Bio si mi samo stranac
naš dom usputna stanica
svraćao ponekad
jureći tamo-amo
Bila sam ti teret
i za sve uvijek kriva
kriva što postojim
što sam živa.
Imao bi sve
da nemaš mene.
A ljubav, gdje je nestala ljubav?
Raspršila se, istopila.
Sve je bila laž
Nema tu više ničeg
samo ružne psovke
i tvoja teška ruka.
Taj dan pretežak bio
dan odluke.
Ostaviti sve i otići daleko.
Evo me u tuđem svijetu
Sama.
Bol mi je izmučila tijelo
Jedan pokret u utrobi...
Krenem jutrom u šetnju
Na šumskoj stazi
Dvije divlje trešnje uzbrah.
Skupiše mi se usta
od gorčine bobica crnih trešanja.
I dogodilo se u trenu:
Bol je prestala
I mučnine.
Sama sreća je pokucala
a ja sam joj otvorila dušu
Znala sam zašto živim:
Za malo čedo pod svojim srcem.

NEBO POSLIJE                                  2021.god

Nebo sivo, oblaci tmastimračan je dan
Pljušti kiša
kiša i suze...
Nina je imala šest ljeta
Išla na izvor
skuhala majci čaj
stavila u vazu bijelu ružicu
Latice opale
Nina je skupila bijele lati
i stavila pred majku
Majka se s mukom pridigla
Sjeća se:
Ruke joj bijele i meke...
skrivala je bol, a boljelo ju sve.
Ljubičasto i modro ispod oka
ispadaju pramenovi kose
čelo steže rupcem
glava joj puca...
Nina je ljuljala brata u bešici
gledala kako majka ode
djed je stavio na konja
Sumrak
Blatnjav i strm put
A kapi kiše žure niz staklo
suze niz lice.
- Mama, ostani...
Molile su njene djetinje godine
i sklopljene ručice
- Bolnica je daleko
a mrak je
Strina je rekla: Tu sam, dušo
ne boj se, bude dobro.
Druga strina:
Jadnica, trudna
Tuče je, tjera da se riješi djeteta
Lud je...
Nina nije shvaćala
stajala je na verandi
Nebo u prvi suton
poslije kiše
ljubičasto i modro
Nina jeca
u sebi. Neutješno.
Bešćutno, hladno nebo
šuti i mrači se.

NEMOJ                                          2019.god

Nemoj, kćeri

u zjenama kriti

mrkli mrak

i suze gutati.

Nemoj rukama stiskati grudi

gnječiti srce

Nemoj pognuti glavu

Nemoj maramom

skrivati izrastak sijedih

Nemoj ko hudnica

gasiti lampu

navući zavjese u prvi suton

i samovati

između četiri zida

Nemoj se gledati dugo

u zrcalu

modro sjenilo

tuga u pogledu

bore smijeha

sad bora do bore

lice patnje

Nemoj pokrivati

dlanom usta

jer ti zubi nisu blistavi

nit usne rumene

ko nekad...

Nemoj, kćeri,

jedina radosti moja

nemoj od sebe odustati

Ustani

Život ti pruža nove pute

I nemoj plakati

Osmijehni se i kreni

ne osvrći se.

Nemoj žaliti ni za čim.

Nemoj žaliti za onim

tko nikad volio te nije.

Nemoj kriviti sebe

za ljubav je uvijek potrebno dvoje.

Malala Yousafzai                 2018.god

Malala, volim te

Napisao dječak iz Malezije

Djevojčica se smiješi

Osmijehom razoružava

Širi djetinje ruke

Grli cijeli svijet

Djevojčice, lavice

Pisao je čovjek

Od srca

Ti si ponos Afganistana!

Malala, hodaš po žici

Dolje je ponor

Ti to znaš

Tanka te crta dijelila od smrti

Al' nema straha

U Tvom srcu, velikom srcu

Mogli su pucati

Ali ne i ubiti

Istina se ne da ubiti

Ti imaš pravo na snove

Pravo na slobodu i život

I za druge tražiš isto!

Stoga, samo hrabro, Malala

Sloboda je dar svakome

I nitko ju ne smije tebi uzeti

Volim te, Malala!

Dejan Đorđević Grdelica

ŽENA NA MESEČINU     2024.god

Noć. Mesečina. Žena.
Zapali me, izgore me.
S'nim i s'pinjam,
u trn, a u trn boli.
Tam ne smem, ovde mrem.
Toj što se s' pesmu rodilo,
u pesmu će ostane.

prizrensko-timočki dijalekat (južnomoravski govor)

ONA SPAVA                              2021.god

V.P. Disu

Iza sedam gora, iza sedam mora
sa očima plavim, iznad svake jave
sedi jedna žena, izbledela lica
u očima zvezda, a u srcu studen
zaboravu bliža više nego jutru.

Tu kraj mojih nogu, oblaci se roje
ja bih večno plako, sve u ime tvoje
saznavši da nebo lepotom se plavi
i da moje srce nepoznato kuca
samo da te čujem, samo da se javiš

ODA ŽENI                  2020.god
 
Dolaziš kad cveće počinje da cveta
Dolaziš sa suncem, kišom, prvim snegom
U svemu te ima, ti si snaga svega
Ti si kod za sreću nad "čarobnim" bregom.
 
I kada te slučajno ovde ne bi bilo
Pesnik bi te sigurno izmislio tada
Jer si ti za pesmu i drago i milo
Sa svojom lepotom, onda a i sada.
 
Potrebna si zemlji koliko i nebu
Onome što stvara životna suština
Čoveku što voli u prirodnom sledu
Anđelu što svetli u Božanskom redu.
 
Hvala ti na svemu što si svetu dala
Koliko si mogla i koliko znala
Jer tvojim postanjem sve je osmišljeno
Večeras te pišem sa velikim ŽENO!

ŽENE SU SI ŽENE                                2019.god

(Prizrensko-timočki dijalekt - južnomoravski govor)

Plava, crna i crvena

k'kva da je toj je žena

njuma ima da poštuješ

da gu raniš, obukuješ

sve što vu zamisli duša.

Ond'k k'd gu svu omamiš

od nju s'mu će gu braniš

jer ona će pobrljavi

pa će počne da te davi

s's ljubavne teme razne

i s's ženske kletve prazne

s'mo naum da ostvari.

A ti će si pak veruješ

će gledaš da ispoštuješ.

One braćo nesu ljudi

njiovo je t'kvo seme

one su si braćo žene.

Marija Bartolović

ŽENA JAKA KAO STIJENA

Koliko je žena jaka

Koliko može podnijeti boli,

To zna šuša svaka

Jer žena jedina iskreno voli.

Mnoge su povrijeđene

Puno njih je na mnoge zgaženo,

Riječima, djelima,

Ali jedno joj nikada neće biti poraženo.

Srce žene jako je poput stijene

neka se postide svi koji ženu ne vide.

Ranjavanje žena traje iz dana u dan

Sa svih strana

Iz raznih napada i oblika,

Nastaje jedna ružna slika.

O kome?

O čemu?

O tebi,

O meni,

Molim vas STANITE i počnite cijeniti  ženu.

Snježana Mihačić

O LJUBAVI

(Jutra gospođe Ane Popović izgledala su isto,već godinama. Buđenje u 7 sati, stavljanje vode za kavu na štednjak, odlazak u kupaonicu gdje je, između ostalog,svoju sijedu kosu uplitala  u dugačku pletenicu. I svako jutro bi na tren, kao neka mantra bez koje ne može započeti dan, pomislila kako bi se trebala ošišati. I svako jutro, iznova, odbacivala pomisao. Onaj koga više nema obožavao je njenu kosu, gustu, dugačku, bakrenocrvenu.U njihovim najintimnijim trenucima češljao joj je kosu, uplitao svoje prste u nju, prinosio licu i ljubio.I zato je šišanje odbijala kao  izdaju i odreknuće.

Potom je Ana, pijući kavu i pušeći, u svom rokovniku provjeravala termine i imena pacijenata predbilježenih za taj dan.

Prva konzultacija bila je tek u 10 sati. Imala je dosta vremena da u miru popije kavu i uz nju nekoliko keksića, tek da nešto pojede. I da prozrači prostoriju od dima cigareta, otvarajući svih pet prozora na dugačkom zidu koji je gledao na ulicu.)

Gospođa Tina se , kao klinčka psihologinja, preko trideset godina bavila psihoterapijom. Bila je jedna od prvih koja je iskoristila mogućnost otvaranja privatne prakse. Zbog svog iskustva,  u prvom kontaktu  s pacijentom, prije nego li je znala bilo što o njemu, naglašavala  je mogućnost odbijanja terapije Znala je da nema smisla ulagati u terapiju ako ne postoji nevidljiva i neizreciva nit između nje i onoga nasuprot nje.

Kada je točno u 10 sati otvorila vrata i prvi put ugledala Saru Marić, mladu ženu u srednjim tridesetim , lijepu i njegovanu, visoko podignutog repa, osjetila je kako njoj to neće biti potrebno spominjati.

***

-Dobar dan, ja sam Sara – reče i čvrsto stisnu Aninu ruku.

- Izvolite! Dobro mi došli – ljubazno odgovori Ana

Nakon što se udobno smjestila u naslonjaču, pogledom je zaokružila prostoriju u kojoj su se  nalazile.

- Koliko knjiga! Impresivno! – primjeti Sara

- Ah, da. Uvijek kupujem knjige koje želim pročitati. Nemam naviku posuđivanja knjiga pa, eto, kroz godine se nakupilo.Što vas dovodi k meni Sara?

Sara je duboko udahnula, spustila glavu među dlanove te nalaktivši se na koljena ,prozborila : - Moj muž...

- Slušam vas Sara.

-  Naša priča ni po čemu se ne razlikuje od  priča  sretnih mladenačkih ljubavi koje završe brakom.Iz sličnih obitelji. Upoznali smo se, štreberski, u knjižnici. Zaljubili na prvi pogled i postali nerazdvojni. Vrlo brzo me je upoznao sa svojom obitelji i bio oduševljen njihovim dobrim prihvaćanjem. Ja sam bila presretna.Moje prijateljice, u vječitoj potrazi za onim pravim, idući iz jednog razočaranja u drugo, bile su ljubomorne na mene. Ali meni osim njega , nitko nije trebao. Za mene, i dalje je tako.... Njemu...ne znam..

Gledala je ispred sebe, kao da priča nečiju tuđu priču u čiju istinitost počinje sumnjati.

a  potom je svoj tužni pogled, molećivo uprla u Anine oči.

- Od kada ne znate? –nježno je upitala Ana.

**** 

Sljedećih pola sata Sara je pričala o Igorovom premještaju na novi posao, promaknuću u banci i  sumnji koja se počela uvlačiti u nju. O tome kako se borila  sama sa sobom da ne postane čangrizavo zakeralo i žena koja zvoca mužu čim ovaj izađe iz okvira zadanih bračnom rutinom. Bila je svjesna njegova novog posla i odgovornosti koju je dobio. Znala je i da je morao često putovati. Ali nije znala zašto joj , kada je uhvati štucanje, ne stisne resicu uha pod izgovorom da od toga štucanje prestaje, zašto je više ne budi pjevušeći joj njenu omiljenu pjesmu.

Sara je i rođenjem i odgojem bila dama. I prije bi umrla nego prevrtala Igorove džepove i ulazila  u njegov mobitel. Jer, što je, ako ne druga žena, razlog njegova otuđenja!

Na to se prvo pomisli, naravno. Jer to najviše boli, protiv toga borbe nema 

Govorila je o večeri na koju su otišli i razgovoru koji su vodili, o potpori koju mu je pružila u slučaju da je posao ili bilo što ružno što mu se tamo možda  događa razlog njegove promjene. Ali tek nakon pitanja o drugoj ženi i njegova otresita negativnog odgovora koji nije ostavljao mjesta potpitanjima, Sara više nije znala što bi.

Tužno mu je predložila da se razdvoje, možda i rastave.

U tom trenutku, Igor ju je uzeo za ruke, pogledao kao nekada i rekao – Sara, ljubavi, bez tebe ja ne postojim!

- I sad sam tu, gospođo Ana. Tražim razlog, tražim odgovor, tražim način...

- Vi ste predvna mlada žena i dat ćemo sve od sebe da opet budete sretni. Ovako ili onako..

****

Istoga dana, u restoranu blizu banke , na pauzi za ručak Goran je svoje žive, nemirne oči upirao k Igoru , moleći ga:

-Što čekaš, zaboga, jesmo li se dogovrili? I da li ti mene uopće voliš Igore?

Jadranka Radić

O NASILJU

Govorila bih o nasilju kao univerzalnoj temi, duboko ukorijenjenoj (na žalost) u ljudsko ponašanje uslijed vladajućeg stanja svijesti koje se u praksi, dakle u ponašanju, manifestira kao borba za moć a temelji se na strahu i nesigurnosti u vlastitu vrijednost, neljubav prema samom sebi. To stanje svijesti možemo prepoznati po obaveznom postojanju dviju suprotstavljenih strana, npr. muškarci - žene, roditelji - djeca, kršćani - muslimani, ljevičari - desničari, republikanci - demokrati (i bilo koja druga kombinacija dviju različitih vjeroispovijesti kao i političkih opredjeljenja) itd. Važno je da postoje mi i oni i da smo mi dobri a oni zli, da smo mi žrtve i pravednici a oni krivci i nasilnici. Uhvaćeni u te borbe nismo zapravo svjesni da je njihov glavni motiv ne borba za pobjedu dobra nad zlim nego borba za prevlast, za premoć, za dominaciju.

Da bismo nadrasli to stanje svijesti bitno je najprije da ga prepoznamo a zatim i da shvatimo da je jedino što može prevladati strah ljubav, Stanje svijesti temeljeno na ljubavi ne traži vanjskog neprijatelja, krivca, podređenog. Tu sve postojeće "strane" nisu suprotstavljene nego samo ponešto različite a u suštini sve su dio univerzalnog jednog. Ljubav počinje od samog sebe, i tek ako zaista volimo sami sebe možemo voljeti i druge i zaista pružiti i primiti ljubav. Isto tako, i nasilje počinje od samog sebe a onda se tako ponašamo i prema drugima.

…Nasilje nije samo fizičko nasilje, to je i verbalno, psihičko nasilje, i nije ograničeno samo na muški rod i odnos muškarca prema ženi, ili bilo koje druge izdvojene grupe.

Ono što želim naglasiti je, ako u pokušaju suprotstavljanja nasilju, tom problemu pristupamo izdvajajući suprotstavljene strane, generaliziramo muškarce kao krivce,  a žene kao žrtve, zapravo,  samo podržavamo problem i djelujemo iz istog stanja svijesti koje je i dovelo do ovakve situacije, koja je svakako već tisućljećima vrlo loša. Moramo adresirati nasilje kao sveljudski problem i biti svi zajedno u tom procesu, nikoga ne stigmatizirati generalno, samo zbog pripadnosti nekoj grupaciji. Moramo razvijati ljubav, u prvom redu prema samome sebi, a onda i prema drugima, kroz toleranciju, razumijevanje, prihvaćanje,  pomažući na taj način, i sebi i drugima, na putu rasta i oslobađanja od strahova.'

Goran Rančić

ТROVANJE

bombama ne treba

dati krila

kao što ne treba dati

usnama suze

kao što ne treba

pretvarati se

u nepoznatog sebe

kao što se mora

otresti jesenje lišće

kao što je ptica

zaljubljena u svoj kavez

kao što pas ne ume da ode

kad mu skinu ogrlicu

kao što ne treba

verovati anđelima

a ti se sklupčavaš

u grudvicu

u grudvu

u ledenicu

u nepoznatog sebe

eto kako se igrala ta igra

Anica Ivić

POTRAŽI NADU

Kap na tvom licu suza je gorka,

Ti šutiš , vrišti duša u tebi,

Umorna već od tuge,

Ponekad ni živjela ne bi.

Zašto je staza kojom koračaš,

Tako beskrajno teška, duga,

Opet si noćas plakala,

Od drugih suze krila,

Opet si nesretna, povrijeđena,

Uplašena bila.

Osjećaš nemoć ,očaj, bol,

Netko ti je dušu zgazio,

Sebično, samoljubivo, grubo,

A ti si tako mlada, života željna,

Tražiš od života samo malo,

Mrvicu ljubavi, radosti, mira,

Nekoga kome je do tebe stalo.

Zašto udarci niski, grubi,

Od onoga koga voliš,

Koji je drag srcu tvom,

Zašto pakao živiš tamo,

Gdje treba biti dom ?

Dok ti srce strahom kuca,

U život se kuneš,

Da ćeš potražiti nadu u sebe,

U vrijeme koje dolazi,

U sve nas,

Do kojih mora stići tvoj vapaj,

Tvoja bol i tvoj glas.