O LJUBAVI
(Jutra gospođe Ane Popović izgledala su isto,već godinama.
Buđenje u 7 sati, stavljanje vode za kavu na štednjak, odlazak u kupaonicu gdje
je, između ostalog,svoju sijedu kosu uplitala
u dugačku pletenicu. I svako jutro bi na tren, kao neka mantra bez koje
ne može započeti dan, pomislila kako bi se trebala ošišati. I svako jutro,
iznova, odbacivala pomisao. Onaj koga više nema obožavao je njenu kosu, gustu,
dugačku, bakrenocrvenu.U njihovim najintimnijim trenucima češljao joj je kosu,
uplitao svoje prste u nju, prinosio licu i ljubio.I zato je šišanje odbijala
kao izdaju i odreknuće.
Potom je Ana, pijući kavu i pušeći, u svom rokovniku
provjeravala termine i imena pacijenata predbilježenih za taj dan.
Prva konzultacija bila je tek u 10 sati. Imala je dosta
vremena da u miru popije kavu i uz nju nekoliko keksića, tek da nešto pojede. I
da prozrači prostoriju od dima cigareta, otvarajući svih pet prozora na
dugačkom zidu koji je gledao na ulicu.)
Gospođa Tina se , kao klinčka psihologinja, preko trideset
godina bavila psihoterapijom. Bila je jedna od prvih koja je iskoristila
mogućnost otvaranja privatne prakse. Zbog svog iskustva, u prvom kontaktu s pacijentom, prije nego li je znala bilo što
o njemu, naglašavala je mogućnost
odbijanja terapije Znala je da nema smisla ulagati u terapiju ako ne postoji
nevidljiva i neizreciva nit između nje i onoga nasuprot nje.
Kada je točno u 10 sati otvorila vrata i prvi put ugledala
Saru Marić, mladu ženu u srednjim tridesetim , lijepu i njegovanu, visoko podignutog
repa, osjetila je kako njoj to neće biti potrebno spominjati.
***
-Dobar dan, ja sam Sara – reče i čvrsto stisnu Aninu ruku.
- Izvolite! Dobro mi došli – ljubazno odgovori Ana
Nakon što se udobno smjestila u naslonjaču, pogledom je
zaokružila prostoriju u kojoj su se
nalazile.
- Koliko knjiga! Impresivno! – primjeti Sara
- Ah, da. Uvijek kupujem knjige koje želim pročitati. Nemam
naviku posuđivanja knjiga pa, eto, kroz godine se nakupilo.Što vas dovodi k
meni Sara?
Sara je duboko udahnula, spustila glavu među dlanove te
nalaktivši se na koljena ,prozborila : - Moj muž...
- Slušam vas Sara.
- Naša priča ni po
čemu se ne razlikuje od priča sretnih mladenačkih ljubavi koje završe
brakom.Iz sličnih obitelji. Upoznali smo se, štreberski, u knjižnici. Zaljubili
na prvi pogled i postali nerazdvojni. Vrlo brzo me je upoznao sa svojom
obitelji i bio oduševljen njihovim dobrim prihvaćanjem. Ja sam bila
presretna.Moje prijateljice, u vječitoj potrazi za onim pravim, idući iz jednog
razočaranja u drugo, bile su ljubomorne na mene. Ali meni osim njega , nitko
nije trebao. Za mene, i dalje je tako.... Njemu...ne znam..
Gledala je ispred sebe, kao da priča nečiju tuđu priču u
čiju istinitost počinje sumnjati.
a potom je svoj tužni
pogled, molećivo uprla u Anine oči.
- Od kada ne znate? –nježno je upitala Ana.
****
Sljedećih pola sata Sara je pričala o Igorovom premještaju
na novi posao, promaknuću u banci i
sumnji koja se počela uvlačiti u nju. O tome kako se borila sama sa sobom da ne postane čangrizavo
zakeralo i žena koja zvoca mužu čim ovaj izađe iz okvira zadanih bračnom
rutinom. Bila je svjesna njegova novog posla i odgovornosti koju je dobio.
Znala je i da je morao često putovati. Ali nije znala zašto joj , kada je
uhvati štucanje, ne stisne resicu uha pod izgovorom da od toga štucanje
prestaje, zašto je više ne budi pjevušeći joj njenu omiljenu pjesmu.
Sara je i rođenjem i odgojem bila dama. I prije bi umrla
nego prevrtala Igorove džepove i ulazila u njegov mobitel. Jer, što je, ako ne druga
žena, razlog njegova otuđenja!
Na to se prvo pomisli, naravno. Jer to najviše boli, protiv
toga borbe nema
Govorila je o večeri na koju su otišli i razgovoru koji su
vodili, o potpori koju mu je pružila u slučaju da je posao ili bilo što ružno
što mu se tamo možda događa razlog
njegove promjene. Ali tek nakon pitanja o drugoj ženi i njegova otresita
negativnog odgovora koji nije ostavljao mjesta potpitanjima, Sara više nije
znala što bi.
Tužno mu je predložila da se razdvoje, možda i rastave.
U tom trenutku, Igor ju je uzeo za ruke, pogledao kao nekada
i rekao – Sara, ljubavi, bez tebe ja ne postojim!
- I sad sam tu, gospođo Ana. Tražim razlog, tražim odgovor,
tražim način...
- Vi ste predvna mlada žena i dat ćemo sve od sebe da opet budete
sretni. Ovako ili onako..
****
Istoga dana, u restoranu blizu banke , na pauzi za ručak
Goran je svoje žive, nemirne oči upirao k Igoru , moleći ga:
-Što čekaš, zaboga, jesmo li se dogovrili? I da li ti mene
uopće voliš Igore?
Nema komentara:
Objavi komentar