Jutro .. Kroz hladan hodnik puzeći do otvorenih vrata sobe
Obgrlilo je njene svježe obojene zidove i leglo preko nepomične mene.
Rumen s obzorja razlila se blijedim tragovima po mojoj raščupanoj kosi,
ulila se u očne duplje i razmigoljila preko slijepljenih trepavica
Vonjajući na ustajali zrak i kišu.
Neka druga ja, potpuno mirna,
Lelujavim hodom gazi po podu preko osušenih,
Još sinoć živih, tragova moje patnje.
Ljubavi njegove.
U klinču te iste ljubavi pucala je moja glava i svaki zglob
Ljubeći stupove doma
Sinoć, opet
Mijenjajući bez plana i moje želje
Postojeću boju zidova.. uz jauke
Proljeće još nije došlo
Niti je bilo toplo
A izlijevalo se mastilo mojih vena
Boje purpura i crnog vina prskajući
Apstraktno
I bespoštedno..
Povjetarcem poruba haljine u hodu, ona
Sad skuplja moje vlasi u stručak
Na svakoj, skoro sasušen pupoljak krvi ..
Zadjenut će ovoj „kurvi“ iza lijevoga uha!
Tu mi nedostaje, evo, čitav rukovet!
Nisam više prepoznatljiva.
Sve moje kiše zauvijek su stale.
Neka druga ja
Gleda kroz uski prozor jednog oka, zatvoren napola
Crnoljubičaste boje
Natučenim kapkom, tupo
U sivilo dana.. (Onim drugim razbijenim valjda se samo pretvara da spava.)
Ne znam više tko sam niti tko je taj živi, što hrče zadovoljno u sjeni moje smrti, iza. Ne prepoznajem ga.. On što strast pretvorio mi u strah, moju ljubav što ga grlila, obgrlio psovkom..
On, nekad moja duša, smrvio je svoje rebro, mene,
Mrskim riječima, šakama, ljubomorom. On. Moj željeni oslonac što mi slomi svaku koščicu lijepe misli, nizašto. Bezdušnik kojem je, želeći da ubije boga u meni, bog umaknuo.
Ja nisam.
Divljak u njemu nahranio se odlučno
Zadnji put
Mojom suzom kostima mesom
Zaustavio žilu kucavicu.
Cerekala se cijela soba nada mnom
Zajedno s njim
Mome nadanju da će me netko čuti..
Žestina zvijeri iz tog pogleda
Preplavljenog plimom divljenja nekad, presudila mi je sad.
Zakazao je i vid i sluh svijeta. Zaudarala je samo tišina.
Probudi se!
Šapuće iskradeni tračak sunca trepereći na hladnoj koži moga lica
Ustani!
Viče vjetar u krošnjama uzaludnom hukom u mom uhu
Otvori širom oči!
Zove me nebo, meni tako žuđenim plavetnilom nekad.
Vrišti vasiona nad mojom modro-prošaranom kožom ukočenog tijela
Pod hladnom svilom poderanog pokrova.
Molim vas ljudi, budite tiho.
Spavam.
I hladno mi je od tog stroja ispod vašeg rebarnog luka.
Mnogo mi je hladno.
Nema komentara:
Objavi komentar