Translate

ponedjeljak, 16. studenoga 2015.

Mirjana Majić


DJEVOJČICA SUZNIH OČIJU                     2022.god


Prolazim kroz dvorište osnovne škole , zove me djevojčica suznih očiju : teto dođite , pomognite mi da odem kući! Dan je. Čega se boji ovo dijete . Približila sam joj se A ona plačući govori: Pomognite mi ! Pitam: što se događa, jeli te boli nešto? Malo dalje stoji grupa djece. Progovara djevojčica suznih očiju oni mi čupaju kosu , trgaju mi odjeću, guraju me. Zašto? Pitala sam je. Zato što ja nemam onako lijepu odjeću i obuću kako oni, nemam puno toga što imaju oni. Jer oni imaju bogate roditelje, ja ne. Moji roditelji jedva uspijevaju sastaviti kraj s krajem. Bože, zamislila sam se! Zar je moguće da su djeca tako zločesta? Zar je moguće, da i djeca nad djecom vrše mobing , nasilje? Pošla sam s njom dopratila sam je do kuće. Sutra dan sam se sakrila iza drveta u isto vrijeme. I uistinu, opkolila su je djeca rugala su joj se, čupali joj kosu, trgali odjeću… Prišla sam im i onako iz sveg glasa vikala sam da je puste. Pustili su je. Pa se pitam: gdje su ona stara vremena kad smo mi davno nosili radnu odjeću, kute i bili smo svi jednaki.                                                                                                                       



PRODAO JE SVOJU KĆER                                   2021.god

Prodao je svoju malodobnu kćer da bi sebe i ostalu obitelj prehranio. A zašto si ih stvarao ? Prodao je i rekao: pazi je! A što si mislio? Da taj koji je kupio čuvat će je kao ukras u kući. Pedofil je dobro pogledao i u glavi mu se vrtjele misli kako će imati curicu koja je nevina, koja još ni prvu mjesečnicu nije dobila. A ona nije ni slutila što je čeka. Plakala za roditeljima, za braću i sestrama. On pedofil, došavši kući naredio joj je da se okupa. Svlači se kao od majke rođena da probam ono što sam platio. Počeo je svoju bolesnu igru iživljavao se nad njom…silovao je. I tako svaki dan po tko zna koliko puta a bio je stariji od njenog oca. Na njoj su bili duševni i fizički ožiljci koji nikad neće zacijeliti. A manje su boljeli oni fizički duševna je bol bila neizdrživa. Molila ga je da je pusti, pokušala je se ubiti…nije uspjela. Rekao joj je: a što si mislila , da sam te kupio da mi budeš kćer ili kućna pomoćnica. I tako dan za danom dok nije uvenula. Onda je kupio drugu mlađu jer se nje zasitio a nju je ponudio prijateljima da probaju „još uvijek mlado meso“ kako im je rekao i sve to za novac. Proklela je roditelje i sebe i dan kada se rodila. Pedofil je zaradio više nego je nju platio. Ona je ostala psihički bolesna osoba. Žalim je. Žalim svu djecu koju roditelji prodaju. I zato iz sveg glasa vičem: „STOP NASILJU NAD ŽENAMA“


DRAGOJ PRIJATELJICI                            2018.god

Veliku si ljubav imala.
Da imala.
Pretvorila se u košmar.
gledala sam te
kako patiš.
Šminkom si skrivala
tragove svoje patnje.
bar jednom tjedno
pokazivao je
svoje stvarno JA.
Volila si ga.
Trpila si svoju bol,
skrivala je.
bilo te je sram priznati
da te zlostavlja.
Sve više i više
svoje frustacije,
svoju psihičku bolest
pokazivao tebi.
Pokazivao?
Bolje reći primjenjivao.
prošlo je tako
par godina.
Odjednom čujem,
kako te je pretukao,
da si u bolnicu završila.
da li ga i danas voliš
prijateljice draga?



GDJE JE LJUBAV                    2015.gos

Sjedim u svom toplom domu.
Odjednom čujem krik,
plač.
Čujem žestoku svađu.
Sa balkona gledam
par u žustroj raspravi.
Mladi ljudi.
Šteta.
Gdje je tu ljubav?
Lete udarci kao na ringu.
Jadna žena!
Zašto trpi sve ovo?
Dan je,
a nitko joj ne prilazi
da je zaštiti,
da je otrgne od nasilnika.
Govorim mu s balkona,
vičem:
što radiš čovječe?
A on i dalje udara li udara.

Fani Vlasta Horvat

UKRADENI  BOŽIĆ

Nije svakom sretan Božić
Nekome je lice sjetno
U te dane kada slavi
Svaki vjernik, dijete sretno.
Dok   čestitke izmjenjuje
Svaka duša, srce čisto
Tužnu kuću,   borak  kite
Reda radi, uvijek – isto.
Uz  melodiju s radia
Tiha noć, sveta noć...
Nervozni se glasi čuju
Pa i kletva znade proć.
Još je puno, puno toga
Što se dijete srami reči
Sluša, gleda, ne vjeruje
Tko mu priječi put ka sreći.

U crkvu se dijete skloni
Svećana se pjesma ori
Svim na zemlji mir veselje
ubogo dijete suze roni...
To je dijete valjda greška
Majci svojoj pokora osta
Rodilo se slučajno
Pa  rođena majka maćeha posta.

Mario Padellini

JA SAM GA RASTAVIO I SPREMIO

Ja sam ga rastavio i spremio
(stavio u razne djelove moga stana)
Na skrivena mjesta
Da ga ne vide gosti
I ne nađu njihova djeca

Moj prijatelj koji se razumije
Kaže da je to neka čudna serija
Pravljena na brzinu za pilote
Pred sam kraj onoga rata
I da zato nema fine dorade

Ostati će zauvijek tajna
Odakle je ovamo dospio
Možda su ga nekoliko puta
Preprodavala sumnjiva lica
Ili je nekome služio kao trofej
Krasna uspomena iz ratnih dana
Spremljena na sigurno
I za svaki slučaj

Zašto ga čuvam
stvarno ne bi mogao objasniti
Iako se odgovor sam nameće
Ponekad
Kada dođu neki dani
Obuzet teškim mislima
Sjetim se njegovih djelova
(stavljenih u razne djelove moga stana)
I praktične vrijednosti
Koju će imati
Ako  ih nekako uspijem sastaviti
U jednu cjelinu

Zato ga i ne bacam

Andreja Malta


IRAČKI VOJNIK

Baghdadska su jutra
lebdjela na valovima
zamorne vrućine,
dok sam svako jutro
hodala tim istim putem
prema uredu,
na posao,
u bermudama i majici
sa širokim bretelama,
iako ne bi smjela…
Negdje na pola puta,
ispred limene stražarnice
stajao bi muškarac,
tamnoput sa crnom kosom,
uvijek isti,
irački vojnik
s puškom na ramenu
i pištoljem iza pojasa…
„Good morning,“ rekla bi
pomalo plaho,
izbjegavajući njegove
poput ugljena
tamne oči…
Pogledom bi me popratio,
pozdrav mi nikad ne bi vratio…
Zašto i bi,
kad sam za njega bila samo
strano,
blijedo puto,
svjetlokoso,
biće u pokretu.
Obična
bezvrijedna žena.



SRDAČNI DARAK

Na Badnje je jutro
moja mačka Bella
koju sam spasila
s ulice jednom davno
ne sjećam se više
kad je to bilo
još spavala
kao i obično
dok sam se ja
spremala
na posao
kao i obično
kasnila sam
akademskih pet minuta
kao i obično
odradila sve što je trebalo
i što nije trebalo
čak sam se malo
umorila
priznajem
dobro mi je došlo
kad su kolege
predložile
da idemo poslije
na mali domjenak
ipak je Badnje
priličilo bi
složili smo se
bratski
kao još nikad
do sad
i tako
smo slavili
zaboravivši
da je poprilično kasno
pa je vlasnik kafića
odlučio
istjerati nas vani
u međuvremenu
zatvorili su se dućani
Bella me čekala
doma
žedna i gladna
rekla sam
Belli
odmah će papica
a ono
koje sranje
kutija s njezinom
hranom potpuno prazna
u frižideru
ničeg
osim malo sira
kolut mortadele
u košarici malo
osušenog kruha
podijelile smo to
Bella i ja
nije se ljutila
ona zna
da je život okrutan
nanjušila je to
odavno
zatim sam ja
izvadila iz ledenice
puricu i mlince
jednu ribu za Bellu
ispružile smo se na kauč
da dočekamo Božić
u miru
upalila sam svijeću
vani je bio mrak
u sobi govor tišine
koji je Bella
isprekidala
svojim predenjem
glavom naslonjenom
na moje rame
dok nije zaspala
vjerojatno je sanjala
onu ribu
iz zamrzivača
koju ću joj sutra
skuhati lešo
i servirati joj
kao moj mali
srdačni darak
za Božić

Marija Stipković

MRAČAN KUTAK SOBE

Odlazim
U svoj mračan kutak sobe
I molim
Prebirem po krunici
Zrna
Da što prije izmolim
Do kraja
Prije nego stigneš
Prije nego tvoji koraci
Zateturaju po sobi
Zaškripe parketi
Zaljulja se soba
Niti tišinu ne čujem
Ispod deke
Koja čuje
Sve moje molitve
Sve moje boli
I patnje daleke
Sve tvoje
Je na svome mjestu
Sve tvoje stvari
Uredno spremam
I večera topla na peći
A od tebe
Niti pozdrava
Niti riječi
A ja tiho ..šutim
Možda mirno ču leći
U svoj mračan kutak sobe...

Ljiljana Lipovac





PISMO MOM SINU 2025.god

Godine su prošle brzinom svjetlosti
tako se barem meni čini u starosti.
Svjetlost mog' života bio si ti ,
ti dijete moje drago i tranzistor.
Kada si školarac postao
moja tuga i jad bila je umanjena 
slušajući muziku i vijesti s tranzistora.
Prala sam, čistila, kuhala samo da budem 
Njemu dobra žena,
tebi sam sine majka zaštitnica bila.
Završio si zanat
otišao si trbuhom za kruhom,
i zaboravio na svoju majku.
Na odlasku rekao si..
nećeš se više u to zlo vratiti.
Otac ti je hvala Bogu od pića umro, 
Bože oprosti mi.

Oprosti sine na rukopisu
jer tresu mi se sada ruke.
Pijem tablete za smirenje, 
za bolove i ne znam ni sama za šta sve,
a glava me boli svakodnevno.
Ne boli me od gladi jer sam navikla,
penzija mi je mala,
boli me od mog tranzistora.
Još i danas postoje kvrge na glavi 
gdje me tvoj otac s njime udarao, sjećaš se?
Htio ga je na mojoj glavi slomiti.
Nekada bi ga na vrijeme ugasila 
prije nego bi on u kuću ušao.
A kada sam okasnila, 
za kaznu me s njime tukao.
Nisam smjela biti sretna
nisam smjela pjevušiti
radi tebe sine batine mi je bilo lakše otrpjeti.

Sine, nadam se da ćeš moći pismo pročitati.
Iako si majku zaboravio
nemoj nikada na ženu ruku podići.
Nadam se, da si u tuđini naučio voljeti
onako, baš onako kako sam ti priče pričala.
A kad umrem, nemoj me uz oca pokopati.
Molim te sine još samo jedno. 
Stavi uz mene i moj tranzistor,
tada ću u grobu slobodno pjevati.



GDJE SE NALAZE NASILNICI?              2023.god

Nema osobe koja nije susrela nasilnika.
Bilo u obitelji, susjedstvu,ulici,
tramvaju il' bolničkom centru,
možda i na ljubavnom susretu.
Ovdje su u našoj blizini
podižu ruku na djevojku il' suprugu,
sve dok ju ne ubiju.
Il' na "crnom kontinentu"
dok režući joj klitorise ne osakate,
il' ju mokrom plahtom prekriju
dok ju do smrti kamenuju.
Il' u regiji dok devetogodišnjakinje za konja prodaju,
il' na svakom uglu pedofili vrebaju.
Tu sam kao jedinka posve nemoćna
radi toga ne mogu glasno i svugdje vrisnuti stop nasilju
neka dođe kraj ubijanju.


Vrisnimo svi zajedno "Stop nasilju nad ženama" 
i bilo kojoj vrsti nasilja bilo ; 
emocionalnog, seksualnog, vršnjačkog,
vjerskog i nacionalnog zlostavljanja.
Budimo jači i moćniji i vrisnimo
🖐️STOP NASILJU


ODLUČILA SAM                              2022.god

Nečeš više tako izgledati,
nešto ću prekriti,
a nešto nadopuniti.
Odlučila sam.

Ne želim više ta slova gledati.
Oprosti, žao mi je što ču te morati ubadati, strugati, dubiti..
Ovisi kojom silinom, ali ne mogu više izdržati.
Odlučila sam, dosta je.

Prolazim pokraj tebe svaki dan, kao nekom magijom kada smo sretni bili,
i pogled mi je prikovan.
Obgrlili bismo te i smijali se,
u vječnu ljubav zaklinjući se.
Što je ostalo od nje?
Tada si me ljubio..polako su tvoji šamari poljupce zamijenili.
Tvoja zavjetna ljubav nestala je pred pragom doma.
Odlučila sam i svoj potajni san ostvarila.

Postao si Sin svojega Oca za kojega si govorio da nikada,
ali nikada takav nećeš biti.
Promatram naša imena,
u srcu ispisana,
korom obrubljena,
i ne želim ga više takvog gledati.
Ne želim drvo koje je moj Otac posadio srušiti,
i njime vatru ložiti.
Imena u srcu ću izgrebati,
oko ruba suzu ču napraviti,
a zatim te brezo zagrliti.
Nanijeli smo ti bol rezuckajući te, oprosti nam...bili smo drugi ljudi.
Sada razumijem tvoju bol,
svoju sam prošla i konačnu odluku donijela
prije nego li sam ga ostavila.

Lice mi je iscrtano njegovim udarcima.


KRILA SMRTI                  2021.god

Jesam li tvoja?.....jesam
Jesam li njegova?..jesam
Jesam li njihova?...jesam
Jesam li svoja?...nisam...čija li sam?
Ne brojeći korake, 
koračam s jedne na drugu stranu sobe
usput vidjevši tuš - stol - ormar - krevet.
Ne brojim lijeganja u krevet,
ne brojim smrdljive uzdahe,
ne brojim udarce.
Govore mi; legni - stenji - plači - viči kako sam dobar 
- da te volim - da me voliš, 
iako držiš čuperak moje kose.
Modrice primjećujem i vrištim u sebi
tutnji mi u ušima od vrištanja.
Pitam se ima li kraja?
Postoji li kraj?
Kako sam dospjela ovdje?
Dani, mjeseci, godina je prošla...
viđam ga kod primopredaje novca.
Umjesto pogleda ljubavi
staklast odraz mog lica u njegovim zjenicama.
Davno sam otputovala u inozemstvo 
vjerujući u njegovu ljubav.
Nakon dolaska, oduzeo mi je sve dokumente,
i svakodnevno batinama lomio je moj ponos.
Pristala sam na sve da se riješim boli,
a boli, boli, boli sve jače.

Vrištim u sebi, vrištim i zazivam krila Smrti
čekajući, da me riješe boli.



ZABORAVLJENA LJUBAV                   2020.god

 
Ljubav nema godine..
ne stari, ne ustručava se pokazati,
a voli je svatko izgovarati.
 
Radi čega si nadmoćan postao?
Pokazivati i izgovarati si je zaboravio.
 
Sve što je od tebe ostalo...
otisak dlana i šake,
iščupan čuperak kose,
uz polomljene zube.
 
Uz ožiljke - izvukla sam se iz ljubavi zaboravljene.

 

 SOBA 1, 2, 3                        2019.god


SOBA 1

Ulazeći u prostorije bolesničke sobe, predstavlja se...
Dobar dan, ja sam krim inspektor i imam pitanja za vas, jeste li spremni na njih odgovarati?
-dobar dan...odgovori žena skrušeno
Molim vas, sve mi ispričajte
kako se dogodilo?
-ali, zar moram sve ponovno prolaziti?
Nažalost gđo, morate ukoliko želimo uhvatiti nasilnika, tj počinitelja.
-pitajte...odgovori žena
Opišite, kako vam je napadač pristupio?
-gdine, mogu vam reči kako sam se osjećala, boreći se, a neznati protiv koga?
Kako to mislite? upita inspektor
-gdine, zar niste primijetili da sam slijepa?
Oprostite, ali...promatrate me, nitko me na tu činjenicu nije upozorio.
-gdine, mi slijepi imamo istanćan sluh, okrečemo glavu prema zvuku.
Ispričavam se.
-gdine inspektore, to nije trenutaćno stanje već činjenica. Mogu vam ispričati, nasilnik je moje visine, koštunjav i ima duboki bariton, špićasti nos, punija usta i vrlo kratko je ošišan.
A kako znadete opisati, a ne vidite?
-gdine, ruke sam mu stavila na lice, one su moje oči, na njegovim obrazima vidjet' čete tragove mojih noktiju. Mi slijepi dodirom vidimo, mogla sam se samo tako obraniti, ali nisam uspjela.
Oprostite, nemam više pitanja, odgovara inspektor odlazeći prema sobi 2, u koju je ušao sa prevodiocem, tj govorom gluhonijemih.

SOBA 2

Uz pozdrav, predstavljanje i upitu o stanju pacijentice, započinju ispitivanje.
Molim vas, možete li opisati nasilnika kako vas je napao?
-gdine, mogu vam reči ono čega se sjećam, ne i od kuda me pratio?
Kako to mislite? upita inspektor
-gdine, mi gluhe osobe čujemo vibracijom poda, osjetimo korake...sjećam se samo udarca, boli u glavi i njegovih usta sa kojih nisam mogla ništa pročitati. Samo onaj odvratan osmijeh dok me silovao.
Inspektor je pribilježio opis nasilnika, te otišao zahvaleći se na suradnji u sobu 3.

SOBA 3

Uz isto predstavljanje na ulasku u sobu, i pristanak pacijentice na suradnju..započinje ispitivanje.
Recite mi, upita inspektor, kako ste se obranili od nasilnika?
-gdine, ušao je u moju sobu sa kapom na glavi, mora da nas poznaje jer je majka netom otišla kod liječnika. Spustio je rolete, kroz one sitne rupice na njima prodiralo je svijetlo. Dok se prilazeći skidao, potom mi je stavio jednu ruku na usta, da ne vičem. Ugrizla sam ga...nakon čega je uslijedio udarac.
Kako ste se obranili?
- gdine, zar se mi oduzeti možemo obraniti? Poput vreče...na krevetu me okrenuo i divljački se nadamnom iživljavao. Kada mi se majka vratila, zatekla me krvavu u neprirodnom položaju na podu.
Inspektor se zahvalio i umorno izašao iz sobe 3.

Pomislio je...tko zna koliko takvih pacijentica i soba postoji? Nasilnici nisu nikada pronađeni.
Zamislite - da Vas netko siluje, a ne vidite,
ne čujete i ne možete se pomaknuti, da se obranite.


Na žrtve invalida najmanje pomislite.


OGLEDALO            2018.god

Dugo se nije voljela
gledati u ogledalu ,
uvijek se prikazivala
otužna slika u odrazu..

Izrugivao bi je
pogledaj se,
tko bi s tobom spavao
a znala je da tako priča
samo da bi je omalovažavao.
Ljubav bi u kapljama pružao
sve dok nije i ruku digao.

Pred druge je osmijeh na lice stavljala,
u duši...patila


Dosta!
natjerala se u ogledalo gledati
lijepom se vidjeti.
Počela se dotjerivati
Počela je i tango plesati,
plesači joj ružu prinositi
govoriti-lijepa si.


Odraz u ogledalu postao je čist.



KAD ŽENA ŽENU OŠTRICOM OBILJEŽI    2017.god

Ne smiješ biti bolja
ne smije ti umni intelekt vladati
nit osmijeh i oko ljepotom zablistati
a Bogom smo sve dane
njegovom rukom isklesane
i plave i smeđe, crne
radi čega ste zlovoljne
zar niste dosta
muškim egom omalovažavane.

Pazi koju cipelu nosiš
pazi kojim tonom riječ izgovaraš
pazi kamo oko usmjeravaš
pazi kome život do smrti poklanjaš.

Odrastajući, život nas kroz boli nosi
dijeleći tugu i radosti
Žena ženi se povjerava
Njoj vjeruje
a čim se okrene
grohot glasnog smijeha
nad  tugom vlada
nad slučajnim neuspjehom
nad ostavljenim životom.

Ženo! „Prijateljice“ draga!
Zastani!
Preuzmi uzde svog života
a iz mojih leđa oštricu izvadite
previše je samoj sebi lagati
još gore pod  drugima jamu kopati
a na kraju, sama ćeš u nju pasti
„Prijateljice draga “, boli jako me boli!


PROGLEDAJMO          2016.god

Nestade osmijeh
prekrasni zubi, ne bijele se,
jamice na licu, ne smiju se,
sjaj iz očiju, nestade.
isklesano tijelo Afrodite
teškim dlanom prekriveno
mentalnim govorom, mobingom
sve u njoj ubijeno
njen pogledne, njen govor
slijepo i nijemo plače

a ne baš tako davno
bila je i voljena i ljubljena,
u visine dizana
no, podrugljivo rečeno
pa samo je žena

što mi radimo
mi šutimo, a čujemo
mi slijepi smo, a vidiimo

Ma prestanimo s ćutnjom
i ja i  ti i ti,
i vi i vi i Vi tamo gore

Otvorimo oči i progledajmo
prijavimo i pomognimo.



STOP NASILJU!             2015. god

Lepršaju leptirići u trbuhu
od velike ljubavi prema tebi...
i tako prođe vrijeme....
a leptiriće u trbuhu zamijeni bol.
Čekam te,pružam ti topli dom
čekam te,da dokažem ljepotu života u dvoje.
(Pljus)Zašto sam te morala baš sad to pitati?
A ti mi kažeš,vidiš...
ti i tvoja glupa pitanja,a ja te volim.
(PLJUS)Zašto sam morala baš sad priči ispred tebe?
A ti me voliš,zar ne shvaćam to?
(PLJUS)Zašto sam te čekala cijelu noć?
Zar sam toliko glupa,da ne vidim,
da ne dolaziš od druge i da me voliš?
(PLJUS)Zar nemam mozga?
Zar ne vidim koliko me voliš a ja te izazovom da me udariš?
(PLJUS)JOOOJ,boli me,ne tuci  me,
ne,nikome neću reći,molim te.
(PLJUS)Udarila sam se u vrata.
(PLJUS)Pala sam niz stepenice...
(PLJUS)Nije on kriv,on me voli,sami su mi zubi ispali...
(PLJUS)JOOOOOJ,NEMA JE VIŠE,
TRUNE U ZEMLJI-JER JU JE ON VOLIO.
A MENTALNI UDARCI:
Dođeš na posao: šta je?gdje si do sada?
čuj a da obučeš mi jaknu pa da odemo na večeru???
Radi,radi,radi....trči,juri,lovi tu satnicu,trči u vrtić po djecu,
trči da obaviš sve što žena mora učiniti,trči,trči...
Maloumna si,i za svoga ljubljenoga..uzimaš mobitel u ruke...
kad vidiš primljene fotke stršećih koplja,
a ničim izazvanih...KRIK IZ DUŠE
DOSTA JE (bacam knjigu i padam na pod te govorim)
Padam,ali......ja....samo..volim...ja ....samo..
želim biti voljena žena, (podiže se sa poda i govorim)
Ponosno,uspravno se Podižem,Podižem svoj glas,
dajte i Vi svoj
DOSTA JE.

Ne dam da me tuku,
Ne dam da me vrijeđaju,
Ne dam da me slome
Ja znam tko sam
Ja znam što sam
Ja znam da trebam živjeti bez nasilja kao i svi VI
I recimo uglas
STOP,
DOSTA JE NASILJA NAD ŽENAMA.

nedjelja, 15. studenoga 2015.

Biljana Stanojević

NI RUKOM, NI BESOM

Nemoj na mene
ni rukom, ni besom:
ja sam ona koju si ljubio,
koja te srećom hranila
i decu nam rađala,
dlanovima te milovala
po, nekada, putenoj koži,
pesmom te uspavljivala
na svojim grudima...
Grlenim smehom
put sam ti krčila,
snagu davala...
A ti bi da me ukaljaš
svojim porazima
i porocima,
svojom nemoći
da sačuvaš sećanja...
Zašto?
Krhkija sam od porcelana –
lako me slomiti
i jača od kamena
iz Semiramidinih vrtova –
ostaću cela gde ne očekuješ.
I, šta?

Kada me tako ošineš mržnjom
ostavićeš spolja trag,
ali će prezir pokuljati iznutra.
Nemoj na mene...
Seti se ljubavi.


BUDI PRAVI

(svima koji nisu slabići)

Budi pravi.
Ne padaj na tuđe priče –
one sve jedna na drugu liče,
dobrotu slavi.
Ne caruj u svome selu,
budi gospodar u svome telu,
jer tu je riznica tvoga zlata,
- ne oko vrata.
Budi pravi. Ti ruku pruži
i neopterećen s celim svetom se druži.
Bar osmeh daruj svima:
bogatim i siromašnima,
lepima i ružnima,
srećnima i tužnima
i najviše, dužnima.
Budi pravi. Oprosti prvi.
Tu dobrotu što nosiš u krvi
pokaži svakom,
nek’ svako shvati koliko je lako,
a opet, koliko je jako
to osećanje kad se raduješ s ljudima
i tako stvoriš sreću u grudima.
Budi pravi. Šta gordost znači?
Pa, gordost uvek loše zrači!
Nemoj da budeš zlopamtilo,
šta bi ti značilo!?
Ono se uvek skupo plaća,
a zlo se zlim uvek jednako vraća!
Ne budi namćor, od njega sve beži,
tad će ti život biti teži...
A šta je život? Tek pusta želja
kada se živi bez prijatelja.
Ma, budi pravi!
Sve se krije u tvojoj glavi.
Sve je samo stvar dobre volje
od čega će svima biti bolje,
zbog čega će svako shvatiti
da će se dobro dobrim vratiti,
a da novcima ne treba platiti,
jer tako nešto na prodaju nije:
prosto, il’ jeste, il’ nije ničije.
Oni lažni nisu ni bitni,
njihovi su životi sitni.
Zato ti prvi ruku na srce stavi
 i - budi pravi!

Tihana Gambiraža

RAIMUNDA

Prema filmu „Volver“

„To je vjetar. Prokleti vjetar samoće
koji dovodi do ludila.“  zar ne, Raimunda?
Tako si elegantno oprala pod od muževe krvi,
u odbljesku noža ostala je pokornost dobre domaćice,
požrtvovne majke i nešto nasjeckanog povrća,
tvoje su suze i moje, suze purpurnih ljubavi,
znaš li koja je boja purpura i znaš li njeno svojstvo
da mijenja boje nakon što isteče iz puževe žlijezde,
od žute preko zelene i modre pa sve do grimizne,
znaš li to?
Osjetljiva si, Raimunda, i cijelo to tvoje žensko pleme,
otišla si na trg roblja i kupila sebe u mnoštvu žena,
među duhovima i onima koje tek trebaju biti rođene,
razgrnula si fantazme i igrala se s okovima,
a odabrala, pobogu, nož.
Mirišeš na luk i neodlučnost žene koja ne zna
oprostiti još jednom ili ubiti,
svaki je ishod nečija smrt.
Znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek netko plače,
baloni pucaju od dima cigareta i povika,
a žene nemaju vremena ne opraštati,
nemaju vremena za tvoj happy end,
za starring role, za final cut.
Znaš li da postoje takve kuhinje
u koje je gospođica Emancipacija prezauzeta doći
jer se bavi first world problemima
i jer je zalutala u vlastitu self-centered bajku.
A tvoja bajka, kome treba tvoja bajka, Raimunda?
Znaš i sama da je samoća uvijek odsustvo muškarca,
a na trgu roblja je toplo i žene sjeckaju povrće,
pletu kose kćerima i pričaju sinovima o očevima


NOBELOVKE

Godinama citiraš to mjesto,
gdje su jednom zidine urasle u tvoje dlanove,
a dlanovi ostali hladni na opip,
print nutarnjih razvalina.
Okrećeš glavu od epicentra tek slomljene mladosti,
slučajno je to i epicentar grada
i njegova tri potresa,
ispod prolivenog jeftinog vina fino su ohlađeni
ljudski kosturi.
Pazi gdje bacaš opuške,
u nečijem bijelom rasutom grlu
filtar je tvoje gorčine

Zidove redovno farbaju, zidove boje pljuvačke,
jeftinih horora u tinejdžerskoj
"wanna be like my dad" produkciji,
u tom kvadratnom metru zraka
tvoje ime
uvijek je metak,
u slow motionu probija potiljak,
a dok raskrvari usne
već je šarena isprika,
cijeli jedan rođendan za curicu.

Godinama staješ u bljuvotine svojih predrasuda,
tijesno je, jer nijednu ideologiju mržnje
nisu krojili prema obliku tvojih usana
kad izbace psovku,
i taj "baby cinizam" kako je rekao,
"ne razbija ljude, gradove, države",
ne.. uistinu.
Razbili su ih tvoji i moji očevi, djedovi,
pošteni ljudi.
Oružje naime suviše klizi kroz manikirane nokte,
nije praktično.

Moja tolerancija s greškom odnosi se samo na taj procjep:
kad muškarac posjeduje predrasude,
on porobi čitav svijet,
kad žena posjeduje predrasude,
ona piše pamflete o ropstvu
i kastrira genitalije
u bjelini svoje kupaone,
postaje muza.
Nobel za patnju bio bi suviše drska zamisao

subota, 14. studenoga 2015.

Lucija Matković

PALETA TVOJIH TAMNIH TEMPERA

Bila jednom jedna lijepa večer,
s finim vinom,
s naoštrenom olovkom,
mojom glavom, srcem i rukom za pisanje.
I sve to... Nakon mnogo godina.
Nakon mnogo godina...?
Zar je već toliko prošlo...
Od vremena kad su dijelovi mog tijela
često poplavili, poljubičastili od kistova i boja tvojih udaraca...
Zar je već toliko prošlo od tvojih ružnih riječi...
Od maminih suza...
Od mojih dječijih suza,
onih velikih ko neboder...
Zar je već toliko prošlo
od one lubenice što mi je ispala
kod tete u dvorištu,
od onog zujanja u ušima nakon tvojih šamara...
Od srama.
Od moga "oprosti,molim te"
koje nikad nisi prihvaćao...
Mamina obrva, krv, ormar
Ono mamino "proći ce,mama je ok, zlato..."
Puno je prošlo od kad te nema.
A kad te nije bilo,
bilo te svake godine 27.og dana
u drugom mjesecu, kad ti je rođendan,
u svim Božićima i Uskrsima,
Novim godinama,
Danima očeva...
U čestitkama za adresu
gdje ne stanuje Hvala.
Tata, ove godine ne pišem.
Ne zato jer ne odgovaraš...
Nego jer sam postala iskrena prema sebi.
Ne mijenjam ono što je zapisano.
Ali mogu mijenjati ono sto ću pisati ja,
sutra, u svom životu,
mogu mijenjati svoje Sad.
Zahvalna sam ti
na svakom danu
koji si podijelio samnom.
Haha kako ovo zvuči glupo
kad znam kako je izgledala
većina dana u godini,
većina godina u djetinjstvu...
Ajde, sad me slušaš.
Hvala ti, čuješ...
Hvala ti
jer si mi pokazao ono sto ne valja.
A ja biram dobro.
I slušam.
I dišem.
I pričam.
I osijećam.
I praštam.
I sanjam.
I volim ...I volim... I volim...
Kažem da, jesen je... A ja volim...
A tako je malo falilo da prestanem to moći.
Hvala ti jer je moja ljubav prema životu
tisuću puta jača sad...
Zar je već toliko prošlo od kad je sve ružno prestalo?
Je, tata, je...
Jednom ću ti reći da je.
I da, sretna sam....

Marin Dolfić

DVIJE SMRTI ZBOG JEDNE SLABOSTI

nešto potpuno iskrivljeno
ležalo je na podu.
čovjekoliko.
zvuk nalik na disanje
pomicao je prljavštinu s asfalta.
zakoračih.
zvuk nalik na disanje
zaledio je krv u mojim žilama.
nešto potpuno iskrivljeno,
čovjekoliko
podiglo je glavu prema meni
i sklupčavši se još više
rukama prekrilo glavu.
194
192
(čekanje)
nešto potpuno iskrivljeno,
čovjekoliko
trznulo je nogom.
krv.
užas.
192
194
("Ne znam, takvu sam je našao.")
narančasta nosila razbila su crninu večeri.
nešto potpuno iskrivljeno,
čovjekoliko
ispružilo se na nosilima.
na prljavom tlu je,
u lokvi krvi
ostalo
nešto jako maleno,
čovjekoliko.
i
čudna je,
čovjekolike boje traka
virila iz sredine.
zvuk nalik na disanje
prestao je.
192
194
ja
i crnina nalik na nesvijest.



VRTLOG

Udario me je,
jednom...
samo jednom.

Kasnije je moje ime ispisao
laticama ruže,
kako romantično...
Imam najboljeg dečka na svijetu.

Zario je ruku u njene bedre.
Čvrsto stisnuvši povikao je:
kako si dobra!
Trznula je nogom...
(reflektivna reakcija tijela
na gađenje iznutra)

Ne zapošljavamo divlje djevojke,
ispljucao ju je krvavih usana.

Jebena lezbača,
izderao se
na vozačicu kamiona.
Jebem ti mater
zakričao je
bacivši kamen.

Ne možemo si priuštiti porodiljni,
otvoreno joj je odgovorio.

Udario me je, danas drugi put....
ne znam što ga je spopalo.

Marko te tuče?
Ne, udarila sam se u ormarić.

Moram ti dati otkaz,
previše me napaljuješ,
moja žena već sumnja.

Ne zapošljavamo divlje djevojke

Ne možemo si priuštiti porodiljni

Udario me je

Jebena lezbača

Udario me je.
Udario me je po treći put.
Nije znao da sam trudna..
morat ću otići od njega..
Ne znam kako.

Marin Franić „BLINDARTIST/TVORNICA MAŠTE"


U PLESU MODRICA

U plesu modrica i krivih prilika.
U plesu odraslih glancaš si blagdansku šibu.
I drven nos.
U plesu lažnog obećanja,
U neugodnoj tiši za dvoje.
Prekinuta večera u…
Dvoje
.
Poletila ti je ruka, kažeš.
Odjebi od mene, urlam.
ODJE…
Odjednom je neugodno.
Zar ne?!
Dok namještaš mi nevjeran rebra,
Iz gramofona cvili naša pjesma.
Sav taj bluz.
Iz očiju mi curi ocean tuge.
U plesu modrica, i lažnog obećanja,
Gle,
Posljednji metak,
Čuvam škrto za tebe

.



MINUTU ŠUTNJE, MOLIM…

Minutu šutnje, molim…
Dok olovna zvona paraju tišinu
.

Danas si me ogolio do kosti.
Danas si me prozvao slabom.
Urezao mi tugu, u ime jedne ljubavi.
Danas si mi posljednji put čupao perje sa krila
(TIŠINU MOLIM…)

Zgužvana u krletki za ptice,
Ne puštam nit' suzu.
Isplakala sam ocean,
Danima mi iz očiju curi.

Danas si me pokušao svezati u ČVOR.
(Dok obližnja zvona šute tišinu…)

MINUTU ŠUTNJE, MOLIM….

Minutu tek šutnje…
Dok bol mi premješta rebra.
Srce mi kuca jače…
Gle, krvari nebo, ispire mi rane.

TEK MINUTU ZA MENE…

Ja nisam konfekcijski broj. Vješalica za rublje.
Tvoj našminkan klaun na žici. Stroj za rađanje.
Nisam tvoj udarac u mraku.
Loš ponedjeljak, najavili su jugo.

 Poletjela ti je ruka, kažeš…
(Poletjela je ptica, krletka je prazna…)

SLOBODA JE U MENI!



Što to muči djevojčicu PUSTI ME NA MIRU…
(S.o.s. za život)

Djevojčica PUSTI ME NA MIRU živi u kartonskoj kutiji.
Da. Dobro ste čuli.

Njena osobna kutija ima čak 3 rupe za zrak. Poput njenog 
mršavog srca…
Djevojčica Pusti me na miru ima tek mali broj godina.Tek toliko 
koliko možeš nabrojati na prste čak dvije ruke.Potrebno ti je 
još… 3 nožna prsta.
( Dovoljno.)
Kartonske kutije su uglavnom obične.Dosadne, i nisu vrijedne 
spomena… 
ALI…

Mogu postati NEobične ukoliko su ČAROBNE i sigurne.

Djevojčica Pusti me na miru je poprilično ljuta. Srdita.
Gadno uzrujana. 
Noge joj odviše brzo rastu.Mora nešto učiniti prije nego li 
preraste svoju osobnu kutiju u kojoj je potpuno zaštićena od tog 
strašnog ČUDOVIŠTA. 
Možda ako se sklupča još malo.Malo više od tog običnog 
malo, možda je više nikad ne pronađe.

Čudovište je često loše volje, i uglavnom ima neugodan zadah. 
Ima ruke od olova, i ne, nema srce. 
Okruglasta Gospođa bez imena iz udruge za zaštitu zlo… 
Hm… Ne želim niti izgovoriti to na glas. Gospođa je obećala da 
je ovo adresa gdje će biti potpuno sretna.Doista, napokon 
sretna.I da ništa ne brine…

Zašto je adresa za sreću odjednom nekako bljedunjava. 
Možda se je Gospođa bez imena zabunila.
Gdje je ta obećana šarena soba 
i zašto ne miriše na kolače i cerek?!
Gdje su svjetlucavi ukrasi za mršavi bor, i vrijeme za igru?!

Djevojčica Pusti me na miru razmišlja u svom kartonskom 
prostoru tko su svi ti ljudi oko nje i zašto ne čuju kako 
Čudovište glasno urla. Možda su odviše zauzeti. Ili nemaju uši. 
Zašto podižu hladne zidove oko sebe, samo za sebe... 
Uređuju osobni prostor, i povlače crtu, koju nitko, baš nikad neće moći 
preći.
Možda joj oni mogu pomoći. Ako stignu…

Zašto su svi oko nje usputno odrasli, i nitko nema ključ da 
trajno zaključa to odvratno čudovište?!
Zar mu nitko ne može ukočiti ruke nekakvom čarolijom?!

Gospođica Pusti me na miru srećom ima par vještina. 
Može dovoljno dugo zadržati dah.
Može putovati kud god (za)želi. Kud god (po)želi može u trenu 
otići a bez da iskoči iz svoje sigurne kartonske kutije.
Može vam ispričati NEobičnu, pomalo čudesnu (usudio bih se 
reći) PRIČU. Ako to želi.

Priču o djeci bez adrese. Priču o djeci bez mame i tate. 
O velikom čudovištu i zidovima od kartona.
Priču o glazbenoj kutiji prekrivenoj prašinom koja cvili nečiju 
uspavanku.
Priču o nekome tko može razmjestiti slova u njenoj priči i razliti 
kap šarenije boje.
Svijet je čudno čudovište.
A ona… ona ako ikada dovoljno odraste, pobijediti će ga 
svojim drvenim mačem u par spretnih poteza.

U par SRETNIH poteza…

petak, 13. studenoga 2015.

Klaudija Tokić


ŽENA                  2018.god

U stvaranju te Bog
od praha i ljubavi sazda
od rebra nečijeg
da budeš i sjeme i plod
žedna korita da napajaš
neizrecivom ljubavlju
tragove u vremenu da ostavljaš

svevremena postojiš
kao potvrda i znamen
da budeš i sidro i vjetar
čovjeku lutanjima izmorenom
na grudi da mu povijaš glavu
i cjelovom rane liječiš

(ti stvorena si da budeš ljubav)

Izgovori ono o čemu drugi šute
odreci se svih oluja u nabreklim žilama
svih suza i provala neopravdanog bijesa
u struku se ne savijaj
stjerana u prljavi kutak svoje realnosti
prodiši….poteci nezaustavljivo
još u tebi ima snage
da kažeš
-Ja žena sam, stvorena da budem ljubav!


ZOVEM SE EVA         2017.god

Zovem se Eva
sa velikim "E"
pa iako sam stvorena od rebra
moje kosti nisu tvoje
moje meso nije hrana strvinarima

ti nisi vladar moga postojanja
čak ni kada mi
kirurški precizno dušu razdireš
pa je pod krinkom ljubavi
sašivaš tupim iglama

iz nutrine svoje urlike ispuštam
pokušavajući izaći iz ove sebe
da nanovo rođena
kalvariju preživim

i mada je prvo što udahnem bol
svakim novim svitanjem
rekonstruiram osmijeh
hladnokrvno ubijen
tvojim rukama

jer, zovem se Eva
sa velikim "E"



TIHA PATNJA                     2015.god

pričala  je o dolini suza
o zemlji koja je drhtala
i jaukala danonoćno
pod težinom njegovih koraka

pričala je o hladnoći doma
i nemoći koja bi bolno jauknula
svaki put kad bi se začula
škripa ulaznih vrata

ledenog  zvuka njegova glasa
obojanog gorčinom
i bezumnih opravdanja
što su trgala njeno tijelo
tisuću puta jače od udaraca

ali nikada nije zaplakala
samo bi rukama obujmila koljena
lagano se njišući naprijed-natrag
uz trzaj svaki put prisutan
na zvuk svoga uzdaha

dom im je imao zadah
beznađa usporenog vremena
u odajama s izgužvanim plahtama
vezanim modrim sponama stvarnosti

i nikada nije zaplakala
samo je tiho molila
da se ne prelomi od bola
pod teretom novog svitanja

Vesna Kukić

LIJEPO JE BITI ŽENA

Koliko puta sam sakrivala svoju bol,
zavukla se u kutak pognute glave,
nezaustavljivo plakala, misleći
da sam nemoćna, da bilo što promijenim!

Koliko puta je bila bol srca nepodnošljiva!
Danas sam drukčija.
Više ništa ne sakrivam i ne jecam kao malena djevojčica,
moleći da je netko primijeti i pokloni djelić ljubavi,
za kojom tako puno čezne.

Danas sam ponosna da sam Žena,
sva sjajna i nježna,
a u isto vrijeme divlja i nepripitomljena.
Ponosna da sam svjesna svoje svetosti,
ponosna da ponovno osjećam tu beskrajnu Ljubav Njega,
kojeg sam zaboravila kroz vjekove.
Njega koji je strpljivo čekao i čekao,
da sam digla glavu, uzrla ga u svojim očima
i osjetila u svom ranjenom srcu.

Usidrena u svojoj snazi koračam putem izazova života.

Ivan Čeperković

OEMOR

Jutro svanulo u mraku
Razrogačeno oko
Upija svjetlo dana
Iz ključanice
Gdje pluta
Dio kuhinjice.

Julija bi čekala
Oemor bi došao
Oslobodio je
I ponovo otišao.

Večer ugasla u strahu
Od ruke što otvara ulazna vrata
Od pogleda što prodire kroz um
I pronalazi metastaze otpora.

Zbog otpora ona će opet
Ujutro škiljiti kroz ključanicu
A on će ponovo nakon posla
Osloboditi svoju ženicu.

Dvanaest godina
Svakoga dana osim nedjelje
Oemor bi oslobađao nju
Potencijalno nevjernu Juliju

I tada bi
Kao slobodna žena
Do večeri mogla ići
Gdje god joj srce poželi
Unutar četiri zida



JAVI SE

Još me voliš
Pusti laži o tome
Da se ne bi vratila
Jer poznajem te, mila.

Voljela si me slijepo
I onda kad bi ubio boga u tebi
Znala si siktati:
„Ubij me! Tako mi i treba!“

Ali ne treba ti više
Ni tebi ni meni
Meni je vino sada
Samo nedjeljom iza ručka.

Dugove sam vratio
Obrijao se i sredio stan
Udomio sam i psa!
Pa sad čekam da se javiš.

Javi se!
Molim te!
Znaš kakav postanem
Kad nešto moram čekati.

četvrtak, 12. studenoga 2015.

Denisa Čirjak

LJUBAV NE IDE KROZ ŽELUDAC, AKO JE NEMA

Ako živite u zajednici
Tijekom dana svatko na svojoj strani
No u isti sat, svakoga dana
Vrijeme se poklopi na istoj strani
Jedni hrane fizičke užitke
I priprema ide na razne načine
Slasne i veoma pitke
Jer  sve vrlo lako izmiješaju uz mikser
I kasnije s lakoćom zaliju uz rodan liker
Drugi bestjelesno
Ili kao ritual
Par razbacanih tjelesa na stolu
 Za stolom
Sjedeći na podu
Zbog usputnih pošalica, izbacujući pljucajuću vodu
Kulturni i pokušaji kultiviranog
Žvakajući i smijući se grohotom
Hvaleći se s dobrom ispečenom pohotom
S dva štapića, nožem, rukama
Grickajući jagodice iznutra
Ispremiješajući okuse pod vilicom
Možda i s kakvom prenesenom klicom
Tamo pod jezikom

A još gore s račvastim jezikom
Sinonim za pilanu što izbacuje
Loše rezanu građu

I ručkovi tad posluže
Samo torturu ustajala mesa



ŽENA DUH

Bolesna sam kad samo sjedim.
I onaj osjećaj
Grotlo i kotao i zmije što puštaju paklene pljuskove otrova u meni.
Baš ništa, da ništa ne vrijedim.
Posljednja umjetnina
Nikad viđena.

Trpim slom po slom
Iglicu po iglicu
Mećavu po mećavu
U sebi, po  sebi.
Ne brojim više vrijeme jer nosim duplje mraka mjesto oka
Ni glazbeni ključ ni udarac klavira
Ne poznajem!
Nemam iz čega čuti.
Sav sam nakit pojela jer nemam osjeta u grlu.
I kome da budem lahor na okrvavljenom mjestu
Hvatajući epitet lijepog
Milog
Dragog!
Umijeća zapečaćena šutnjom.

O bolesna sam kad samo sjedim!

I baš kad pomislim da nema više lomova po meni
Nema i nema kad se više nema što okrhnuti
Ja puknem kao svi prozori našeg doma
Po podu
RAZNESENA.
Kao ulje i masti svih naših objeda
RAZLIVENA.
Okrvavi i ulica od zvuka boli
Metronom s mog klavira ga mjeri
A ja se tješim
Istodobno dišem
I zapinjem s mislima
To nisu zvuci uvoda i neprestanih ulomaka i razrada boli
To ulični svirači pjevaju u moje ime!
"Mišlju, riječju, djelom i propustom!"
Pitaš li se majmune?

Eno mi srca kako se odavno miješa s mrvicama kruha
Onima što sam ih pokupila poslije ručka
I prvu šaku buzdovana primljenu u lice.
Što još da uzdrmaš kad nemaš prihoda za dalje
Meč po meč
Zalijepili me podovi
Uza se.

Ko seljak bez zaštite.

Vezala sam samoj sebi ove ostatke trupa
Uzglavlja nema odavno...
U meni kola samo hladna struja što ponekad
Udari u kakav
Zalutali receptor sjećanja.
Ljubljeni.

Makadam se zove cesta na kojoj sada hodam
Nedovršena.
I ne vraćaju se dvorovi izgubljenim kraljevima
Samo trnje u bezdanima.

Sad smo samci
Pijano drveće i korijen što putuje
I nigdje se ne prima.

A ti pjesniče
I dalje piši o meni.
O nama
Ranjenima.
I tamo do podzemlja i tankih sjena
Uoči feniksa iz prašine
I daruj uzdignuće!


BEZUMLJE JEDNE ŽENE
     
Nekad se nađe među prokletnicima
Nekad se nađe među mučenicima
Nekad se samo pronađe.
Igra se s računima znanja i neznanja
I obrisima djelovanja.
Kao vrulja što iskače u ocean pod tlakovima
Al ne daje se mahovito i reverzibilno
Oceanu da uskače u nju
Ili bar koracima
Pluta sama pa se zaustavlja i u prolazu javlja
Rubovima struja.
     
Ne pita se gdje je bila prije ili sada
Rekvijem za umrle za svaki trenutak
Jer već sutra živi u drugim nastavcima.
     
„Nepodnošljiva lakoća postojanja“:1*
Šapnuše je joj na uho
Zvuci antike i okajanja
Prikrivena i stara
Golema sjećanja.
     
„Možda baš možda sutra kad se probudiš
Čut ćeš zvuk ptica...“*2
     
I tonove soprana i alta
U dvorani lutanja
U brakovima vječnosti
Sjedinjeni.
1*M. Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja
2*parafraza, V. Woolf, Svjetionik

Sakiba Harčević

TU SAM
Tu sam
Nezamjetljiva noktima još uvijek zidove param,
iznova urličem,
na pragu izbezumljenosti ehom tišine zazivam gluhe,
tonove tuge stvaram
Gdje ste?!
Svi vi vrli heroji, borci za pravdu, vidovnjaci, ljubavlju pune Božije sluge,
u šta gledate, kad ne vidite nad ponorima isprane boje duge?
Tu sam, evo vam mašem iz mase, jednako kao i one,
vrištim, zovem,
dok s minareta ezan se čuje, crkvena zvona zvone
Gdje ste?
Zar doista ne čujete,
ili vas osljepljene sobom tuđe muke ne diraju,
pa ni ne znate što vrijeme nosi,
da bez iznimki nas prsti Uzvišenog jedne po jedne biraju.



GADE

Slušaj ti gade, ne unosi mi se u lice,
Ne sikći,
Miči te ruke sa mog vrata,
Ne slini ko' bjesno pseto,
Ne bojim te se nulo
ni koliko je ispod nokta blata.
Ne gledaj me začuđeno, kao da ništa jasno ti nije,
Shvati već jednom, silom si ojačao borca u meni,
koji ti se u lice ko probuđena zvijer smije.
Hajde šta čekaš?
Usudi se biti luđi no što jesi,
imaj muda, završimo priču..,
ili se gubi,
svoj smrad i šake nadamnom više ne tresi



DŽENTLMEN

Hajde udri!
Džentlamenski,
onako fino, muški
Obori me!
Ti to možeš,
Znaš
I ne govori poslje da ti je žao,
da imaš dušu,
jer svoju si dušu odavno na prodaju dao.
Hajde!
Udri!
Šta čekaš?
Samo još jedan udarac fali da oboriš me,
ali ne i slomiš.

Filip Genda

POSTOJI NAČIN

Je li te strah samoće?
Ja svoju osjetim
kao provaliju pogledanu s vrha zgrade.

I što ako nitko ne dođe,
i nitko te ne posjeti
i ni s kim ne podijeliš svoje jade?

Tada budi lav paunova ponosa
raskrili se k'o ljiljan,
i obuci se narcisom.

Smiri se i prošetaj do mora,
namiriši se k'o jorgovan,
počasti se sitnicom.

I tuđe su živce pustošili
mračni glasovi neispunjenosti
i kod mene su bili,
što učinit kad opet krenu bosti.

Potražit ću poznatih par redaka,
vjerovat,
pročitat "ti koja imaš..." bez glasa,
provat.




SLOBODA

Ti budi žut,
on može biti i zelen
nitko neće biti ljut.

Nek te nigdje ne sele
jer si ti crvena
jer si žena.

Za mene je sloboda
biti plava i ljubičast
biti crn i narančast.

Svako je drugačija boja,
pjesma o farbi, color-u i colori
svi drugačiji su i moji.

*die Farbe njem.=boja
**  color, colour engl.=boja
***il colore tal.=boja