Denisa Čirjak

LJUBAV NE IDE KROZ ŽELUDAC, AKO JE NEMA

Ako živite u zajednici

Tijekom dana svatko na svojoj strani

No u isti sat, svakoga dana

Vrijeme se poklopi na istoj strani

Jedni hrane fizičke užitke

I priprema ide na razne načine

Slasne i veoma pitke

Jer  sve vrlo lako izmiješaju uz mikser

I kasnije s lakoćom zaliju uz rodan liker

Drugi bestjelesno

Ili kao ritual

Par razbacanih tjelesa na stolu

 Za stolom

Sjedeći na podu

Zbog usputnih pošalica, izbacujući pljucajuću vodu

Kulturni i pokušaji kultiviranog

Žvakajući i smijući se grohotom

Hvaleći se s dobrom ispečenom pohotom

S dva štapića, nožem, rukama

Grickajući jagodice iznutra

Ispremiješajući okuse pod vilicom

Možda i s kakvom prenesenom klicom

Tamo pod jezikom

A još gore s račvastim jezikom

Sinonim za pilanu što izbacuje

Loše rezanu građu

I ručkovi tad posluže

Samo torturu ustajala mesa

ŽENA DUH

Bolesna sam kad samo sjedim.
I onaj osjećaj
Grotlo i kotao i zmije što puštaju paklene pljuskove otrova u meni.
Baš ništa, da ništa ne vrijedim.
Posljednja umjetnina
Nikad viđena.

Trpim slom po slom
Iglicu po iglicu
Mećavu po mećavu
U sebi, po  sebi.
Ne brojim više vrijeme jer nosim duplje mraka mjesto oka
Ni glazbeni ključ ni udarac klavira
Ne poznajem!
Nemam iz čega čuti.
Sav sam nakit pojela jer nemam osjeta u grlu.
I kome da budem lahor na okrvavljenom mjestu
Hvatajući epitet lijepog
Milog
Dragog!
Umijeća zapečaćena šutnjom.

O bolesna sam kad samo sjedim!

I baš kad pomislim da nema više lomova po meni
Nema i nema kad se više nema što okrhnuti
Ja puknem kao svi prozori našeg doma
Po podu
RAZNESENA.
Kao ulje i masti svih naših objeda
RAZLIVENA.
Okrvavi i ulica od zvuka boli
Metronom s mog klavira ga mjeri
A ja se tješim
Istodobno dišem
I zapinjem s mislima
To nisu zvuci uvoda i neprestanih ulomaka i razrada boli
To ulični svirači pjevaju u moje ime!
"Mišlju, riječju, djelom i propustom!"
Pitaš li se majmune?

Eno mi srca kako se odavno miješa s mrvicama kruha
Onima što sam ih pokupila poslije ručka
I prvu šaku buzdovana primljenu u lice.
Što još da uzdrmaš kad nemaš prihoda za dalje
Meč po meč
Zalijepili me podovi
Uza se.

Ko seljak bez zaštite.

Vezala sam samoj sebi ove ostatke trupa
Uzglavlja nema odavno...
U meni kola samo hladna struja što ponekad
Udari u kakav
Zalutali receptor sjećanja.
Ljubljeni.

Makadam se zove cesta na kojoj sada hodam
Nedovršena.
I ne vraćaju se dvorovi izgubljenim kraljevima
Samo trnje u bezdanima.

Sad smo samci
Pijano drveće i korijen što putuje
I nigdje se ne prima.

A ti pjesniče
I dalje piši o meni.
O nama
Ranjenima.
I tamo do podzemlja i tankih sjena
Uoči feniksa iz prašine
I daruj uzdignuće!

BEZUMLJE JEDNE ŽENE

     

Nekad se nađe među prokletnicima

Nekad se nađe među mučenicima

Nekad se samo pronađe.

Igra se s računima znanja i neznanja

I obrisima djelovanja.

Kao vrulja što iskače u ocean pod tlakovima

Al ne daje se mahovito i reverzibilno

Oceanu da uskače u nju

Ili bar koracima

Pluta sama pa se zaustavlja i u prolazu javlja

Rubovima struja.

     

Ne pita se gdje je bila prije ili sada

Rekvijem za umrle za svaki trenutak

Jer već sutra živi u drugim nastavcima.

     

„Nepodnošljiva lakoća postojanja“:1*

Šapnuše je joj na uho

Zvuci antike i okajanja

Prikrivena i stara

Golema sjećanja.

     

„Možda baš možda sutra kad se probudiš

Čut ćeš zvuk ptica...“*2

     

I tonove soprana i alta

U dvorani lutanja

U brakovima vječnosti

Sjedinjeni.

1*M. Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

2*parafraza, V. Woolf, Svjetionik