Translate

četvrtak, 12. studenoga 2015.

Denisa Čirjak

LJUBAV NE IDE KROZ ŽELUDAC, AKO JE NEMA

Ako živite u zajednici
Tijekom dana svatko na svojoj strani
No u isti sat, svakoga dana
Vrijeme se poklopi na istoj strani
Jedni hrane fizičke užitke
I priprema ide na razne načine
Slasne i veoma pitke
Jer  sve vrlo lako izmiješaju uz mikser
I kasnije s lakoćom zaliju uz rodan liker
Drugi bestjelesno
Ili kao ritual
Par razbacanih tjelesa na stolu
 Za stolom
Sjedeći na podu
Zbog usputnih pošalica, izbacujući pljucajuću vodu
Kulturni i pokušaji kultiviranog
Žvakajući i smijući se grohotom
Hvaleći se s dobrom ispečenom pohotom
S dva štapića, nožem, rukama
Grickajući jagodice iznutra
Ispremiješajući okuse pod vilicom
Možda i s kakvom prenesenom klicom
Tamo pod jezikom

A još gore s račvastim jezikom
Sinonim za pilanu što izbacuje
Loše rezanu građu

I ručkovi tad posluže
Samo torturu ustajala mesa



ŽENA DUH

Bolesna sam kad samo sjedim.
I onaj osjećaj
Grotlo i kotao i zmije što puštaju paklene pljuskove otrova u meni.
Baš ništa, da ništa ne vrijedim.
Posljednja umjetnina
Nikad viđena.

Trpim slom po slom
Iglicu po iglicu
Mećavu po mećavu
U sebi, po  sebi.
Ne brojim više vrijeme jer nosim duplje mraka mjesto oka
Ni glazbeni ključ ni udarac klavira
Ne poznajem!
Nemam iz čega čuti.
Sav sam nakit pojela jer nemam osjeta u grlu.
I kome da budem lahor na okrvavljenom mjestu
Hvatajući epitet lijepog
Milog
Dragog!
Umijeća zapečaćena šutnjom.

O bolesna sam kad samo sjedim!

I baš kad pomislim da nema više lomova po meni
Nema i nema kad se više nema što okrhnuti
Ja puknem kao svi prozori našeg doma
Po podu
RAZNESENA.
Kao ulje i masti svih naših objeda
RAZLIVENA.
Okrvavi i ulica od zvuka boli
Metronom s mog klavira ga mjeri
A ja se tješim
Istodobno dišem
I zapinjem s mislima
To nisu zvuci uvoda i neprestanih ulomaka i razrada boli
To ulični svirači pjevaju u moje ime!
"Mišlju, riječju, djelom i propustom!"
Pitaš li se majmune?

Eno mi srca kako se odavno miješa s mrvicama kruha
Onima što sam ih pokupila poslije ručka
I prvu šaku buzdovana primljenu u lice.
Što još da uzdrmaš kad nemaš prihoda za dalje
Meč po meč
Zalijepili me podovi
Uza se.

Ko seljak bez zaštite.

Vezala sam samoj sebi ove ostatke trupa
Uzglavlja nema odavno...
U meni kola samo hladna struja što ponekad
Udari u kakav
Zalutali receptor sjećanja.
Ljubljeni.

Makadam se zove cesta na kojoj sada hodam
Nedovršena.
I ne vraćaju se dvorovi izgubljenim kraljevima
Samo trnje u bezdanima.

Sad smo samci
Pijano drveće i korijen što putuje
I nigdje se ne prima.

A ti pjesniče
I dalje piši o meni.
O nama
Ranjenima.
I tamo do podzemlja i tankih sjena
Uoči feniksa iz prašine
I daruj uzdignuće!


BEZUMLJE JEDNE ŽENE
     
Nekad se nađe među prokletnicima
Nekad se nađe među mučenicima
Nekad se samo pronađe.
Igra se s računima znanja i neznanja
I obrisima djelovanja.
Kao vrulja što iskače u ocean pod tlakovima
Al ne daje se mahovito i reverzibilno
Oceanu da uskače u nju
Ili bar koracima
Pluta sama pa se zaustavlja i u prolazu javlja
Rubovima struja.
     
Ne pita se gdje je bila prije ili sada
Rekvijem za umrle za svaki trenutak
Jer već sutra živi u drugim nastavcima.
     
„Nepodnošljiva lakoća postojanja“:1*
Šapnuše je joj na uho
Zvuci antike i okajanja
Prikrivena i stara
Golema sjećanja.
     
„Možda baš možda sutra kad se probudiš
Čut ćeš zvuk ptica...“*2
     
I tonove soprana i alta
U dvorani lutanja
U brakovima vječnosti
Sjedinjeni.
1*M. Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja
2*parafraza, V. Woolf, Svjetionik

Nema komentara: