Jutro svanulo u mraku
Razrogačeno oko
Upija svjetlo dana
Iz ključanice
Gdje pluta
Dio kuhinjice.
Julija bi čekala
Oemor bi došao
Oslobodio je
I ponovo otišao.
Večer ugasla u strahu
Od ruke što otvara ulazna vrata
Od pogleda što prodire kroz um
I pronalazi metastaze otpora.
Zbog otpora ona će opet
Ujutro škiljiti kroz ključanicu
A on će ponovo nakon posla
Osloboditi svoju ženicu.
Dvanaest godina
Svakoga dana osim nedjelje
Oemor bi oslobađao nju
Potencijalno nevjernu Juliju
I tada bi
Kao slobodna žena
Do večeri mogla ići
Gdje god joj srce poželi
Unutar četiri zida
JAVI SE
Još me voliš
Pusti laži o tome
Da se ne bi vratila
Jer poznajem te, mila.
Voljela si me slijepo
I onda kad bi ubio boga u tebi
Znala si siktati:
„Ubij me! Tako mi i treba!“
Ali ne treba ti više
Ni tebi ni meni
Meni je vino sada
Samo nedjeljom iza ručka.
Dugove sam vratio
Obrijao se i sredio stan
Udomio sam i psa!
Pa sad čekam da se javiš.
Javi se!
Molim te!
Znaš kakav postanem
Kad nešto moram čekati.
Nema komentara:
Objavi komentar