Prema filmu „Volver“
„To je vjetar. Prokleti vjetar samoće
koji dovodi do ludila.“ zar ne, Raimunda?
Tako si elegantno oprala pod od muževe krvi,
u odbljesku noža ostala je pokornost dobre domaćice,
požrtvovne majke i nešto nasjeckanog povrća,
tvoje su suze i moje, suze purpurnih ljubavi,
znaš li koja je boja purpura i znaš li njeno svojstvo
da mijenja boje nakon što isteče iz puževe žlijezde,
od žute preko zelene i modre pa sve do grimizne,
znaš li to?
Osjetljiva si, Raimunda, i cijelo to tvoje žensko pleme,
otišla si na trg roblja i kupila sebe u mnoštvu žena,
među duhovima i onima koje tek trebaju biti rođene,
razgrnula si fantazme i igrala se s okovima,
a odabrala, pobogu, nož.
Mirišeš na luk i neodlučnost žene koja ne zna
oprostiti još jednom ili ubiti,
svaki je ishod nečija smrt.
Znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek netko plače,
baloni pucaju od dima cigareta i povika,
a žene nemaju vremena ne opraštati,
nemaju vremena za tvoj happy end,
za starring role, za final cut.
Znaš li da postoje takve kuhinje
u koje je gospođica Emancipacija prezauzeta doći
jer se bavi first world problemima
i jer je zalutala u vlastitu self-centered bajku.
A tvoja bajka, kome treba tvoja bajka, Raimunda?
Znaš i sama da je samoća uvijek odsustvo muškarca,
a na trgu roblja je toplo i žene sjeckaju povrće,
pletu kose kćerima i pričaju sinovima o očevima
NOBELOVKE
Godinama citiraš to mjesto,
gdje su jednom zidine urasle u tvoje dlanove,
a dlanovi ostali hladni na opip,
print nutarnjih razvalina.
Okrećeš glavu od epicentra tek slomljene mladosti,
slučajno je to i epicentar grada
i njegova tri potresa,
ispod prolivenog jeftinog vina fino su ohlađeni
ljudski kosturi.
Pazi gdje bacaš opuške,
u nečijem bijelom rasutom grlu
filtar je tvoje gorčine
Zidove redovno farbaju, zidove boje pljuvačke,
jeftinih horora u tinejdžerskoj
"wanna be like my dad" produkciji,
u tom kvadratnom metru zraka
tvoje ime
uvijek je metak,
u slow motionu probija potiljak,
a dok raskrvari usne
već je šarena isprika,
cijeli jedan rođendan za curicu.
Godinama staješ u bljuvotine svojih predrasuda,
tijesno je, jer nijednu ideologiju mržnje
nisu krojili prema obliku tvojih usana
kad izbace psovku,
i taj "baby cinizam" kako je rekao,
"ne razbija ljude, gradove, države",
ne.. uistinu.
Razbili su ih tvoji i moji očevi, djedovi,
pošteni ljudi.
Oružje naime suviše klizi kroz manikirane nokte,
nije praktično.
Moja tolerancija s greškom odnosi se samo na taj procjep:
kad muškarac posjeduje predrasude,
on porobi čitav svijet,
kad žena posjeduje predrasude,
ona piše pamflete o ropstvu
i kastrira genitalije
u bjelini svoje kupaone,
postaje muza.
Nobel za patnju bio bi suviše drska zamisao
Nema komentara:
Objavi komentar