Bila jednom jedna lijepa večer,
s finim vinom,
s naoštrenom olovkom,
mojom glavom, srcem i rukom za pisanje.
I sve to... Nakon mnogo godina.
Nakon mnogo godina...?
Zar je već toliko prošlo...
Od vremena kad su dijelovi mog tijela
često poplavili, poljubičastili od kistova i boja tvojih udaraca...
Zar je već toliko prošlo od tvojih ružnih riječi...
Od maminih suza...
Od mojih dječijih suza,
onih velikih ko neboder...
Zar je već toliko prošlo
od one lubenice što mi je ispala
kod tete u dvorištu,
od onog zujanja u ušima nakon tvojih šamara...
Od srama.
Od moga "oprosti,molim te"
koje nikad nisi prihvaćao...
Mamina obrva, krv, ormar
Ono mamino "proći ce,mama je ok, zlato..."
Puno je prošlo od kad te nema.
A kad te nije bilo,
bilo te svake godine 27.og dana
u drugom mjesecu, kad ti je rođendan,
u svim Božićima i Uskrsima,
Novim godinama,
Danima očeva...
U čestitkama za adresu
gdje ne stanuje Hvala.
Tata, ove godine ne pišem.
Ne zato jer ne odgovaraš...
Nego jer sam postala iskrena prema sebi.
Ne mijenjam ono što je zapisano.
Ali mogu mijenjati ono sto ću pisati ja,
sutra, u svom životu,
mogu mijenjati svoje Sad.
Zahvalna sam ti
na svakom danu
koji si podijelio samnom.
Haha kako ovo zvuči glupo
kad znam kako je izgledala
većina dana u godini,
većina godina u djetinjstvu...
Ajde, sad me slušaš.
Hvala ti, čuješ...
Hvala ti
jer si mi pokazao ono sto ne valja.
A ja biram dobro.
I slušam.
I dišem.
I pričam.
I osijećam.
I praštam.
I sanjam.
I volim ...I volim... I volim...
Kažem da, jesen je... A ja volim...
A tako je malo falilo da prestanem to moći.
Hvala ti jer je moja ljubav prema životu
tisuću puta jača sad...
Zar je već toliko prošlo od kad je sve ružno prestalo?
Je, tata, je...
Jednom ću ti reći da je.
I da, sretna sam....
Nema komentara:
Objavi komentar