Tebi, sa
nasiljem pomirenoj, u zlosanici
zatvorenoj, tebi, koja u
ćutnji zakopavaš muke, šaljem ove
poruke nade, u
životu manjem od života. Vezana si sa
njim, sebičnim,
surovim, opakim, kamen-ljutac
mu leži u srcu zlom. Preti
krilatim fijukom, udara strahom – najgorim
metom na svetu! U duši ti
svetlost ugašena i zatvorena
u razočarenja, ličiš na „Slomljeni
stub“ Fride Kalo! Al tajiš šta
se zbiva i šta zbivalo... Tako si
njegov saučesnik, samo... Ne daj se!
Ne toni u bezdan! Veži noć za
novi dan! Počni život
ispočetka; pređi prag; još postoji
neko ko ti je drag! Poruši
zidove – one nevidljive... Oslušni zov
nemirenja... Nek pustinja
u tebi bude opet zelena. Pomisli: i
pobuna je ženskog roda i sloboda – najbolje
mesto na svetu. Izađi iz
priče gorkog poraza, uvek ima
izlaza! Da bi
zapevala ptica na nebu tvog
srca, ne daj da ti
kavez ostane dom!
Nema komentara:
Objavi komentar